Ulazna i pričesna pjesma druge korizmene nedjelje. Potpuno novu izvedbu ulazne i prikazne pjesme donose Cantori Gregoriani i njihov maestro.
Piše: Fulvio Rampi
Prijevod
Ulazna (Ps 27, 8-9) - audio
Moje mi srce govori:
"Tražite svagda lice njegovo!"
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,
ne skrivaj lica svoga od mene.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga se bojim.
Moje mi srce govori...
Pričesna (Mt 17,9) - audio
Nikomu ne kazujte viđenje
dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.
Vodič uz slušanje
 |
| Graduale Novum, ConBrio Verlagsgesellschaft, Regensburg, 2011, pp. 69-70 e 74. |
Ulazna (Ps 27, 8-9) - audio
Moje mi srce govori:
"Tražite svagda lice njegovo!"
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,
ne skrivaj lica svoga od mene.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga se bojim.
Moje mi srce govori...
Pričesna (Mt 17,9) - audio
Nikomu ne kazujte viđenje
dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.
Vodič uz slušanje
Povijest rimske liturgije svjedoči o dugu i složenu razvoju strukture korizmenoga vremena. Od trotjedne korizme, kakva se održala do IV. stoljeća, bio je postupan prijelaz – posebno za pontifikata Leona Velikoga (440.-461.) i Grgura Velikoga (590.-604.) – do korizme od šest tjedana, unutar koje su učinjene različite preinake u pjevačkom repertoaru.
U tom složenom procesu, jedna nam je čvrsta točka u aranžmanu predana iz liturgijsko-glazbenih rukopisnih izvora, koji su se počeli pojavljivati u X. stoljeću.
Druga korizmena nedjelja – prema rasporedbi iz spomenutih knjiga, u uporabi do II. Vatikanskog koncila – bila je usporedna četvrtoj adventskoj nedjelji, u smislu da su oba blagdana završavala poseban tjedan liturgijskoga ciklusa četiriju kvatri, ukinutih poslijekoncilskom reformom.
Liturgijsko-glazbeno bogatstvo tih četiriju godišnjih momenata, koji odgovaraju početcima godišnjih doba, bilo je u simbolu bogatstva zemljinih darova. Prvi je korizmeni tjedan zapravo bio povezan sa zahvalnošću za nadolazeće proljeće, što je liturgija kvatri slavila posebnom svečanošću u srijedu (feria IV), petak (feria VI) i nadasve u subotu večer, bdjenjem koje se zaključivalo Misom u zoru, koja je zauzimala mjesto nedjeljne liturgijske službe.
Iz toga je slijedila, kao i u došašću, jedna vrsta „liturgijske praznine“ za nedjelju kojom je završavao tjedan, koja se zapravo nazivala nedjeljom koja vacat, koja nedostaje. Najdrevniji gregorijanski kodeksi ipak svjedoče da je znatno prije X. stoljeća ta praznina već bila popunjena, i sve nedjelje kojima su završavane kvatre bile su opremljene vlastitom Misom.
Ono što se, međutim, mora naglasiti jest da napjevi koje drevni izvori donose za nedjeljnu Misu, nisu svi „vlastiti“, u smislu da su najvećim dijelom uzeti od srijede prethodnoga bogatog tjedna.
U biti, vlastiti dijelovi druge korizmene nedjelje poklapali su se vlastitostima srijede prvoga tjedna, s jedinim izuzetkom zavlake (tractusa), nakon prvog čitanja. I o tome su također svjedočile liturgijske knjige sve do posljednje reforme.
No, Graduale Romanum iz 1974. – plod poslijekoncilske reforme – donio je značajnu promjenu smjera, koja zaslužuje našu pažnju
Dva izabrana primjera, ponuđena za slušanje, - ulazna Tibi dixit i pričesna Visionem – jasno oslikavaju što se dogodilo. Promjena se smjera zapravo može uočiti iz usporedbe izdanja Graduala tiskanih prije i nakon Koncila. Dva vlastita napjeva srijede proljetnih kvatri – koji su se nekoliko stoljeća pjevali i sljedeće nedjelje – bila su ulazna Reminiscere i pričesna Intellege clamorem meum. No, u Gradualu iz 1974., oni su zadržani samo na izvornom danu u tjednu, dok su u nedjelju – iako uz opciju korištenja prethodne ulazne – oni zamijenjeni ulaznom Tibi dixit i pričesnom Visionem.
Kako objasniti taj novi izbor? I odakle dolaze ta dva napjeva, koji nikada nisu bili povezani s drugom korizmenom nedjeljom?
Kako bismo odgovorili na oba ta pitanja, potrebno je razmotriti naziv druge korizmene nedjelje, nazvane nedjeljom Gospodnjega preobraženja. Iako liturgijski blagdan Preobraženja pada 6. kolovoza, pripadni se evanđeoski odlomak u rimskom obredu naviješta te nedjelje, i zadržan je tu, čak i nakon reforme, u sve tri godine liturgijskoga ciklusa, za razliku od onoga što se dogodilo sljedećih korizmenih nedjelja.
Prikaz preobraženja, osobito kod Mateja, posebno naglašava Kristovo „lice“, koje je „zasjalo kao sunce“, što je prilično česta tema u tradiciji drevnoga liturgijskog pjevanja. U ulaznoj pjesmi Tibi dixit – u drevnim kodeksima dodijeljenoj srijedi drugoga korizmenog tjedna – tema lica postaje potpuno u središtu, i blisko je povezana s quaerere Deum, traženjem Boga, bitnim načelom Crkvina razmatranja.
Dodjeljivanje ove ulazne pjesme nedjelji preobraženja stoga odgovara jednoj vrsti načela prikladnosti, prema kojemu pjevani tekstovi trebaju što bliže odgovarati središnjoj temi slavlja.
Nepoznati skladatelj, zapravo, očito identificira upadljivu točku u posljednjim riječima prve fraze: quaesivi vultum tuum, lice tvoje ja tražim. Proširene glazbene vrijednosti i obilje nota ostvaruju tu nakanu, koja je nadalje mudro unaprijed pripremljena, kroz produljeni odjek melodijskoga raspona ti-do, karakteristična za treći modus, deuturus authenticus. Modalno ustrajavanje postaje tekstualno ustrajavanje ponavljanjem i presudnim novim naglaskom istoga koncerta (vultum tuum, Domine, requiram: lice tvoje, Gospodine, tražim), prije nego konačna završnica (ne avertas faciem tuam a me: ne skrivaj lica svoga od mene) ostvari zaključnu kadencu, učinkovito prikazanu melodijom koja naginje prema nižim tonovima.
Također, kao što je rečeno, za pričesnu pjesmu izbor Graduala iz 1974. odmiče od prethodne tradicije. Pričesna je pjesma Intellege clamorem meum – ponovno vraćena u srijedu, svoje izvorno mjesto – uklonjena u korist kratke silabičke antifone Visionem. U ovom slučaju, načelo je prikladnosti još vidljivije nego kod ulazne. Tekst ove antifone zapravo je uzet izravno iz zaključka evanđeoskog izvješća.
No, izbor koji nalaže tekstualna prikladnost u tom je slučaju ostvaren na uštrb drugoga načela, koje možemo nazvati načelom dosljednosti, i ono je još važnije kada je riječ i gregorijanskom pjevanju u cjelini. Nedostatak dosljednosti leži u razdruživanju između fore i liturgijskoga konteksta, čime na kraju provocira izbor ove antifone.
Ne može se pobjeći od činjenice da antifona Visionem ne pripada velikom repertoaru Mise, nego časoslova. Nedostatak pričesnih antifona koje se izravno odnose na preobraženje odvela je autore Graduala iz 1974. do uporabe djela posuđenoga iz drugog gregorijanskog repertoara, koji je, koliko god bio autentičan, zamišljen s drugačijim stilskim karakteristikama, koje su blisko povezane s liturgijom časova.
Krajnje silabična narav ove antifone nudi neposrednu potvrdu toga i reproducira kriterij – u stvarnosti zapravo sporan – koji je nadahnuo sastavljanje Graduale Simplex 1967. godine.
Pričesna pjesma Visionem nije ništa više nego silabična antifona iz časoslova, posuđena u misni repertoar. Njezina izvorna namjena a priori pojašnjava njezinu silabičnu narav: stil je jednostavan i utemeljen na osnovnoj modalnoj strukturi, koja se lako može klasificirati kao prvi modus.
Glazbeni je izražaj teksta praktično ograničen tek na ispravan izgovor, koji se ostvaruje bez ikakva posebna izražajnog smisla, ali s prirodnošću koju zahtijeva redovita izvedba, i verbalnim ritmom usidrenim na poštovanju za silabičke vrijednosti.
