Riječ je o psalmu 91 (90), koji se ponavlja u svim napjevima prve korizmene nedjelje. Potpuno novu izvedbu ulazne i prikazne pjesme donose Cantori Gregoriani i njihov maestro.
Piše: Fulvio Rampi
 |
| Graduale Triplex seu Graduale Romanum Pauli PP. VI Cura Recognitum, Abbaye Saint-Pierre de Solesmes, 1979., pp. 71-72, 76-77 |
Prijevod
Ulazna (Ps 91 (90), 15-16. 1) - audio:
Zazvat će me a ja ću ga uslišiti,
spasit ću ga i proslaviti,
nasitit ću ga danima mnogim.
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega.
Zazvat će me...
Prikazna (Ps 91 (90), 4-5) - audio:
Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti:
Vjernost je njegova štit i obrana!
Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju
Vodič uz slušanje
Primjedbama o gregorijanskom pjevanju koje su ovdje izložene potrebna je samo jedna temeljna premisa: tekstovi svih pet vlastitih napjeva prve korizmene nedjelje – ulazna, gradual, zavlaka, prikazna, pričesna – uzeti su iz psalma 91 (90), i neki se redci toga psalma ponavljaju više puta u istoj Misi.
Riječ je o nedjelji Kristove kušnje. Antifona iz Božanskog časoslova prisjeća se toga jasnim sažetkom: Ductus est Iesus in deserto ut tentaretur a diabolo, Isus bi poveden u pustinju da ga đavao iskuša.
U izvješću iz Evanđelja također je poseban trenutak u kojemu Sotona govori Kristu da se baci s vrha Hrama, i potvrđuje svoj prijedlog citatom iz Svetoga pisma: Angelis suis mandavit de te…, anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi.
Upravo je to redak iz psalma 91 (90), kojeg je liturgija mudro prilagodila za napjev graduala koji slijedi nakon prvog čitanja.
Tako, čak i prije nego što se u navještaju Evanđelja ispripovjedi đavlova egzegeza psalma, Crkva je već učinila da njezina egzegeza odjekne u pjevanju zbora i solista.
I ne samo to. Također prije evanđelja, umjesto aleluje, koja se neće čuti sve do vazmenoga bdjenja, izvodi se snažna zavlaka (tractus) Qui habitat, čiji je tekst gotovo u cjelini sastavljen iz psalma 91 (90), uključujući i redak koji se pjevao tek nešto prije u gradualu.
Usput, vrijedi spomenuti da je ta zavlaka jedna od najdužih u gregorijanskom repertoaru – traje oko četvrt sata – i zauzima mjesto točno u sredini slavlja, što se u suvremenom ritmu liturgije smatra prilično prekomjernim. Izazov je još jasniji jer se ne radi o procesionalnom odlomku, koji treba pratiti kretanje. Okupljeni su mirni, sjede, trebaju samo slušati.
Izbor tako duge zavlake podsjeća na problem trajanja pjesama: pitanje koje zaslužuje opsežno razmatranje i kojim bi se trebalo baviti pošavši od uvjerenja da je sama Crkva uvijek naučavala da je temeljni kriterij za pristup tekstu u vidu njegova zvučnog izričaja, koji je pozvan da postane bogoštovljem.
Ove prve korizmene nedjelje, gregorijansko pjevanje jasno izriče koji su to kriteriji, očigledno ukazujući da oni proizlaze iz procesa istovjetna onomu u lectio divina.
Grandiozne dimenzije zavlake, zajedno s njezinom kompozicijskom složenošću, donose upravo lectio psalma 91 (90), povrh svega kroz inzistiranje, očitovano u strogo glazbenom krugu, ponavljanjem sastavnih modula u kićenom stilu. Inzistiranje koje se također može vidjeti u učestalosti s kojom se isti tekstovi višestruko pojavljuju u različitim liturgijskim trenutcima.
To je slučaj s redcima 4 i 5 iz psalma (Scapulis suis obumbrabit tibi…), koji se, nakon što su naviješteni u zavlaci, ponavljaju na potpuno identičan način u tekstu i prikazne i pričesne antifone. To ne ukazuje na nedostatak mašte, nego na uporabu temeljnoga načela iz lectio divina, prema kojemu je potrebno „preživati“ tekst (ruminatio), učiniti da odjekne na različite načine, kako bi mu se moglo dodijeliti mjesto u liturgiji, raslojeno po stilu i formi.
To je živi izraz želje Crkve da uznosi i iznosi brojne okuse istoga teksta, da ga „smekša“, prilagodi, interiorizira. Upravo to inzistiranje, stvaranje prisnosti i potpunog pridržavanja Božje riječi, izražava duhovni stav za ruminatio, što je temelj procesa za lectio. Proces koji je potkrijepljen izražajnim „vrhuncem“ u odnosu na rastući intenzitet različitih trenutaka – od ruminatio do contemplatio – povezan je s rastućom složenošću skladbenih stilova.
To je pretpostavka koju Crkva, kroz svjedočanstvo gregorijanskoga pjevanja, postavlja kao temelj za trajanje pjesama. Umjesto odabira neizvjesnih rješenja, stranih procesu lectio, koliko god kratkih ili dugih, bilo bi dobro iznova naučiti strogu lekciju Crkve, koja nas je uvijek – i zauvijek – poučavala odakle početi kako bi se s ozbiljnošću i poštovanjem pristupilo svetom tekstu, namijenjenu za liturgijsko pjevanje. Stoga, nije samo „Tko dobro pjeva, dvaput moli“. Nego i: tko dobro moli, pjeva više puta.
Ideja lectio divina, koja povezuje pjevane tekstove ove nedjelje, također pretpostavlja i proširuje drugo temeljno načelo gregorijanskoga repertoara – ono koje se tiče odnosa.
Put „forme“ – koji prilagođava skladbene stilove organizirajući ih u pomno karakterizirane liturgijsko-glazbene trenutke – ne iscrpljuje izražajnu i estetsku narav gregorijanskoga pjevanja: „formu“ nadopunjuje „formula“, izraz koji označava svaki glazbeni entitet, promjenjivih dimenzija, utemeljen na načelu aluzije.
To je ono što se događa u ulaznoj pjesmi Invocabit me, na naglasku glagola glorificàbo: slavit ću. Taj melodijsko-ritmički pokret, iako s malo nota, u stvarnosti označava izravno upućivanje na hvalospjeve Vazmenoga bdjenja, gdje će se ista formula čuti nekoliko puta, dajući definitivan znak uskrsnoga događaja.
Ulazna pjesma kojom počinju korizmene nedjelje predstavlja se, dakle, u toj svojoj središnjoj točki, kao vrlo snažan preneseni trenutak, u kojem je već sadržan nagovještaj Uskrsa.
Također je znakovita činjenica da je tekst koji je prilagođen za ovu ulaznu pjesmu uzet iz drugog dijela psalma 91 (90), gdje zapravo – za razliku od drugih vlastitih napjeva – Bog govori u prvom licu: „Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti.“
I upravo je taj posljednji glagol, „proslavit ću“ – pravi i vlastiti izražajni vrhunac ulazne pjesme – onaj koji spomenuta uskrsna „formula“ također koristi na svom ključnom mjestu.
Obećanje Uskrsa već je prisutno na početku korizmenoga putovanja, i nije slučajno da se pjeva – kao i prva ulazna pjesma došašća, Ad te levavi – u osmom modusu, posljednjem od gregorijanskih modusa, što također označuje obećanje konačna ispunjenja.
Nema komentara:
Objavi komentar