Paschalis sollemnitatis: Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

A) Vazmeno bdjenje u svetoj noći

77. Iz najstarije predaje ova se noć obdržava Gospodinu[79] i bdjenje koje se u njoj slavi, spominjući se svete noći u kojoj je Krist uskrsnuo, smatra se „majkom svih bdjenja“.[80] U njoj naime Crkva bdijući iščekuje uskrsnuće Gospodnje i slavi ga sakramentima kršćanske inicijacije.[81]

1. Što znači da je Vazmeno bdjenje po naravi noćno

78. „Čitavo slavlje Vazmenog bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se završi pred zvona nedjelje“.[82] Ovo pravilo treba strogo tumačiti. Zabranjuju se protivne zloporabe i tu i tamo nastali običaji, po kojima se Vazmeno bdjenje slavi onda kad se inače obično anticipiraju nedjeljne mise.[83]

Oni razlozi što ih neki navode za anticipiranje Vazmenog bdjenja, npr. javna nesigurnost, ne navode se u slučaju božićne noći ili drugih skupova različitih vrsta.

79. Vazmeno bdjenje, koje su Hebreji probdjeli iščekujući prolazak Gospodnji da ih oslobodi od faraonova ropstva, oni su obdržavali kao godišnji spomen; to je bila slika budućeg pravog Vazma kristova, naime noći pravog oslobođenja u kojoj je „Krist razriješio okove smrti i kao pobjednik iz groba ustao“.[84]

80. Crkva je već od početka godišnji Vazam, koji je svetkovina nad svetkovinama, slavila poglavito noćnim bdjenjem. Kristovo je naime uskrsnuće temelj naše vjere i nade, a po krstu i potvrdi uključeni smo u Kristovo vazmeno otajstvo, a s njime suumrli, suukopani, suuskrsnuli te ćemo s njime i kraljevati.[85]

Ovo bdjenje je i iščekivanje dolaska Gospodnjega.[86]

2. O rasporedbi Vazmenog bdjenja i o smislu njegovih sastavnih dijelova

81. Vazmeno bdjenje se uređuje tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva (što je prvi dio ovoga bdjenja) sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka (drugi dio ili služba riječi), sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu (treći dio), ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe (četvrti dio).[87]

Ovaj liturgijski red neka nitko na svoju ruku ne mijenja.

82. Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve.

Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.

Neka se pripravi vazmena svijeća, koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova, jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist svjetlo svijeta. Neka se blagoslovi znakovima i riječima, opisanim u misalu ili drugim odobrenim od Konferencije biskupa.[88]

83. Ophod kojim narod ulazi u crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga. Nema zapreke da se svakom odgovoru „Bogu hvala“ doda kakav usklik u čast Kristu.

Neka se svjetlo iz vazmene svijeće postupno širi na svijeće koje je dobro da svi drže u rukama, dok su električne svjetiljke još ugašene.

84. Đakon neka navijesti vazmeni hvalospjev koji velikom lirskom poemom iznosi vazmeno otajstvo, uklopljeno rasporedbu spasenja. U nuždi, ako nema đakona, a niti ga svećenik predsjedatelj ne može otpjevati, nek se povjeri pjevaču. Konferencije biskup mogu ovaj hvalospjev prilagoditi nekim usklicima naroda koji će se u nj umetnuti.[89]

85. Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja.

Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, „počevši od Mojsija i svih proroka“,[90] tumači Kristovo vazmeno otajstvo. Stoga neka se, gdje god je to moguće, čitaju sva čitanja da se sačuva narav Vazmenoga bdjenja, koja traži da dulje traje.

Ipak, gdje pastoralne prilike traže da se još smanji ovaj broj čitanja, neka se čitaju barem tri iz Starog zavjeta, i to uzeta iz Zakona i Proroka; a nikada neka se ne izostavi čitanje 14. glave Izlaska sa svojim hvalospjevom.[91]

86. Tipološko značenje tekstova Staroga zavjeta ukorjenjuje se u Novomu, i biva očito molitvom što je iza svakog pojedinog čitanja izgovara svećenik predsjedatelj; ali će biti korisno vjernike u to značenje uvesti kratkom uputom. Tu uputu može izreći bilo sam svećenik bilo đakon.

Liturgijske komisije, nacionalne ili biskupijske, neka za to priprave ona pomagala koja će pastirima u tome pomoći.

Poslije čitanja neka se pjeva psalam, a narod neka pjeva odgovor. U takvom ponavljanju dijelova neka se sačuva ritam, koji će pomoći sudjelovanju i pobožnosti vjernika.[92] Treba pomno paziti da se mjesto psalama ne dopuste pučke pjesmice.

87. Poslije čitanja Starog zavjeta pjeva se himan „Slava Bogu na visini“, zvone zvona prema mjesnim običajima, otpjeva se zborna molitva i tako se prelazi na čitanja Novog zavjeta. Čita se Apostolov poticaj o krstu kao uranjanju u Kristovo vazmeno otajstvo.

Zatim, dok svi stoje, svećenik triput intonira „Alelu-ja“, dižući postepeno glas, a narod to ponavlja.[93] Ako je nužno, pjeva Aleluja psalmista ili pjevač, a narod proslijedi, umećući usklik među retke psalma 117., što ga apostoli toliko puta citiraju u vazmenom navještaju.[94] Zatim se navijesti uskrsnuće Gospodnje iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi. Poslije Evanđelja neka se ne propusti homilija, makar kratka.

88. Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece.[95] Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode. Ako taj blagoslov nije u krsnom zdencu nego u prezbiteriju, neka se poslije krsna voda odnese k zdencu, gdje će se čuvati kroz cijelo uskrsno vrijeme.[96] A gdje nema krštenika niti treba blagosloviti vodu, spomen krštenja biva blagoslovom vode, određene za škropljenje naroda.[97]

89. Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja. Uvodi se nagovorom svećenika predsjedatelja. Vjernici stojeći i držeći u rukama zapaljene svijeće odgovaraju na upite. Zatim se škrope vodom: tako im se dozivaju u pamet čini i riječi krštenja što su ga primili. Svećenik predsjedatelj neka škropi narod prolazeći lađom crkve, dok svi pjevaju antifonu „Vidjeh vodu“ ili drugu pjesmu krsnog značaja.[98]

90. Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma.

91. Neka se pazi da ovo euharistijsko slavlje ne bude na brzinu; dapače izvrsnije je da svi obredi i riječi dobiju najveću izražajnu snagu: sveopća molitva, u kojoj novokrštenici, pošto su postali vjernici, prvi put vrše svoje kraljevsko svećeništvo;[99] ophod za prinos darova, uz sudjelovanje novokrštenika, ako ih ima; euharistijska molitva prva, druga ili treća, sa svojim vlastitim umecima;[100] napokon euharistijska pričest kao moment punog sudjelovanja u otajstvu koje se slavi. Za pričest je prikladno pjevati psalam 117. s antifonom „Naš vazam“, ili psalam 33. s antifonom „Aleluja, aleluja, aleluja“ ili drugu pjesmu uskrsne radosti.

92. Prikladno je u pričesti Vazmenog bdjenja dostići puninu euharistijskog znaka, tj. primiti je pod prilikama kruha i vina. Mjesni ordinariji neka razmotre prikladnost takvog dopuštenja i njegove prilike.[101]

3. Neke pastoralne napomene

93. Liturgija Vazmenog bdjenja nek se vrši tako da pruži kršćanskom narodu bogatstvo i molitava i obreda: treba čuvati istinitost stvari, gajiti sudjelovanje vjernika, a neka ne nedostaju poslužnici, čitači i zbor pjevača.

94. Želi se da se u međuvremenu predvidi ujedinjenje u jednu crkvu više zajednica, kada se zbog njihove blizine ili neznatnosti ne može postići puno i blagdansko slavljenje.

Treba nastojati da pojedine grupe imaju udjela u slavljenju Vazmenog bdjenja, u kojem svi vjernici, skupljeni u jedno, mogu dublje doživjeti smisao crkvene zajednice.

Vjernici koji su radi praznika odsutni iz vlastite župe, potiču se da sudjeluju u liturgijskom slavlju mjesta u kojemu borave.

95. U navještanju Vazmenog bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi „u noći Vazma“, i to kao jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o sudjelovanju u čitavom bdjenju.[102]

96. Za bolje slavljenje Vazmenog bdjenja traži se da sami pastiri stalno stiču dublje poznavanje kako tekstova tako i obreda, kako bi mogli pružati pravu mistagogiju.

B) Dan vazma

97. Misu na dan Vazma treba slaviti sa svom svečanošću. Kao pokajnički čin prikladno je danas uzeti škropljenje vodom blagoslovljenom na bdjenju; za to vrijeme neka se pjeva antifona „Vidjeh vodu“ ili druga pjesma krsnog značaja. Istom vodom neka se napune i posude na ulazu u crkvu.

98. Gdje postoji neka se održava, a drugdje neka se, ako je prikladno, uvede predaja slavljenja one krsne večernje na dan Vazma u kojoj za vrijeme pjevanja psalama biva ophod ka krsnom studencu.[103]

99. Vazmena svijeća kojoj je mjesto ili kraj ambona ili kraj oltara nek se pali barem u svim svečanijim liturgijskim slavljima kako u Misi tako i u Jutarnjoj i Večernjoj sve do nedjelje Pedesetnice. Kad ona prođe, neka se svijeća časno čuva u krstionici da se u krštenju od nje pale svijeće krštenika. U slavljenju sprovoda neka se vazmena svijeća stavi kraj nosila, da se tako označi da je smrt kršćanina njegov vlastiti Vazam.

Neka se vazmena svijeća izvan vazmenog vremena ne pali niti čuva u prezbiteriju.[104]

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[79] Usp. Izl 12, 42.

[80] Sv. Augustin, GOVOR 219, PL 38, 1088.

[81] Biskupski ceremonijal, br. 332.

[82] Usp. Isto, br. 332; Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 3.

[83] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 28. AAS 59 (1967) 556-557.

[84] Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 19, vazmeni hvalospjev.

[85] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 6; Usp. Rim 6,3-6; Ef 2,5-6; Kol 2,12-13; 2 Tim 2,11-12.

[86] „Onu noć provodimo bdijući jer je Gospodin uskrsnuo i u svome tijelu započeo onaj život... gdje nema ni smrti ni sna; on ga je tako uskrisio od mrtvih da više ne umire niti više smrt gospodnje nad njim... Zato će onaj kome smo uskrsnulom malo duže bdijući pjevali, dati da s njim bez kraja živeći kraljujemo«. Sv. Augustin, Govor Guelferbytan, 5,4. PLS 2,552.

[87] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 7.

[88] Usp. Isto, br. 10-12.

[89] Usp. Isto, br. 17.

[90] Lk 24,27; Usp Lk 24,44-45.

[91] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 21.

[92] Usp. Isto, br. 23.

[93] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 352.

[94] Usp. Dj 4,11-12; Mt 21,42; Mk 12,10; Lk 20,17.

[95] Usp. Rimski obrednik. Red krštenja djece, br. 6.

[96] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 48.

[97] Usp. Isto, br. 45.

[98] Usp. Isto, br. 47.

[99] Usp. Isto, br. 49; Rimski obrednik. Red pristupa odraslih kršćanstvu, br. 36.

[100] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 53; Isto. Obredne mise, 3. Pri podjeljivanju krsta.

[101] Usp. Rimski misal. Opća uredba, br. 240-242.

[102] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 106.

[103] Usp. Opća uredba Časoslova, br. 213.

[104] Usp. Rimski misal. Nedjelja pedesetnice, završna rubrika; Rimski obrednik. Red krštenja djece. Kršćanska inicijacija. Opće napomene, br. 25.

Paschalis sollemnitatis: Velika subota

73. Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje,[75] očekujući njegovo uskrsnuće. Toplo se preporučuje da se Služba čitanja i Jutarnja slavi uz sudjelovanje naroda (usp. br. 40).[76] Gdje to nije moguće, neka se predvidi služba Božje riječi ili pobožna vježba, primjerena otajstvu toga dana.

74. U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne.

75. Danas se Crkva strogo uzdržava od misne žrtve.[77] Sveta pričest se može dati samo na način popudbine. Treba uskratiti slavljenje ženidbe kao i slavljenje drugih sakramenata, izuzev sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja.

76. Nek se vjernici pouče o posebnoj naravi Velike subote.[78] Blagdanski običaji i predaje, vezane uz ovaj dan, zbog vazmenog slavlja koje je nekada bilo anticipirano na Veliku subotu, nek se sačuvaju za noć i dan Vazma.

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[75] Usp. Rimski misal. Velika subota; Apostolski simbol; 1 Pe 3,19.

[76] Usp. Opća uredba časoslova, br. 210.

[77] Rimski misal. Velika subota.

[78] Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.) br. 2, AAS 47 (1955) 843.

Paschalis Sollemnitatis: Veliki petak muke Gospodnje

58. Ovog dana, kad »je žrtvovan Krist naša Pasha«,[63] Crkva razmišlja Muku svoga Gospodina i Zaručnika i klanja se Križu, spominje se svog izlaska iz boka Krista usnuloga na križu i moli za spas svega svijeta.

59. Crkva u ovaj dan, po prvotnoj predaji, ne slavi Euharistije; sveta pričest se vjernicima dijeli jedino unutar slavlja Muke Gospodnje, bolesnima pak koji u tom slavlju ne mogu sudjelovati, može se nositi u bilo koje doba dana.[64]

60. Veliki petak Muke Gospodnje obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi i to nemrsom i postom.[65]

61. Danas se strogo zabranjuje slavljenje sakramenata, izuzev sakramenata Pokore i Bolesničkog pomazanja.[66] Sprovod neka se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona.

62. Preporučuje se da se danas Služba čitanja i Jutarnja slave u crkvama uz sudjelovanje vjernika (usp. br. 40).

63. Slavlje Muke Gospodnje neka se obavi u popodnevne sate i to oko petnaest sati (15 h). Pastoralni razlog će možda savjetovati da se izabere prikladniji sat, kad bi se naime narod mogao lakše okupiti: npr. tamo od podne ili u kasnije sate, ali ne preko dvadeset prvog sata (21 h).[67]

64. Red liturgijskog čina Muke Gospodnje (služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest) proizlazi iz stare predaje Crkve i neka ga nitko na svoju ruku ne mijenja.

65. Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika.

Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje »zemaljskog čovjeka«[68] tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole.

66. Čitanja nek se čitaju potpuno. Pripjevni psalam i pjesma prije Evanđelja nek se na uobičajeni način pjevaju. A povijest Muke Gospodnje po Ivanu nek se pjeva ili čita na isti način kao prethodne nedjelje (usp. br. 33). Pošto povijest Muke bude dovršena, nek se drži homilija, a na kraju homilije mogu se vjernici pozvati da kratko vrijeme nastoje razmišljati.[69]

67. Sveopća molitva neka bude prema obrascu i obliku od starine predanom i to u čitavom opsegu nakana, jer dobro označava sveopću snagu muke Kristove, koji je za spas svega svijeta visio na križu. Mjesnom ordinariju je dopušteno u velikoj javnoj potrebi dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana.[70]

Iz broja molitava što ih pruža Rimski misal dopušteno je svećeniku odabrati one koje bolje odgovaraju mjesnim prilikama, ali tako da se sačuva red nakana, što se obično predlaže za sveopću molitvu.[71] [Prema posljednjem tipskom izdanju Rimskoga misala, iz 2002., nije moguće birati nakane, nego ih treba moliti sve, bez izostavljanja.]

68. Za pokazivanje križa neka taj bude dosta velik i lijep i neka se izabere prvi ili drugi obrazac što stoji u misalu. Neka se ovaj obred izvrši svečanošću koja je dostojna ovog otajstva našega spasenja: i poziv na pokazivanju križa i odgovor naroda neka se pjeva i nek se ne propusti šutnja puna poštovanja poslije svakog poklona, dok svećenik stoji i drži uzdignut križ.

69. Neka se križ pruži na poklon svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovom slavlju i neka se samo u preobilnom mnoštvu naroda upotrijebi obred poklona sviju zajedno.[72]

Neka se za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka. Za klanjanja križu neka se pjevaju antifone »Prijekori« i himan, jer na liričan način dozivaju u pamet povijest spasenja[73] ili druge prikladne pjesme (usp. br. 42).

70. Svećenik neka pjeva poziv na molitvu Gospodnju, koju će svi otpjevati. Mir se ne daje. Pričest se vrši po obredu opisanom u misalu.

Dok traje pričest može se pjevati psalam 21. ili druga prikladna pjesma. Kad završi pričest, čestičnjak se odnese na pripravljeno mjesto izvan crkve.

71. Poslije slavlja neka se oltar ogoli, a ostavi se samo križ s četiri svijeće. Neka se u crkvi pripravi prikladno mjesto (npr. kapela odlaganja u kojoj se od četvrtka čuvala Euharistija), gdje će se smjestiti Gospodnji križ da mu se vjernici mogu pokloniti, cjelivati ga i zadržati se u razmišljanju.

72. Pobožne vježbe, kao što su Križni put, procesije Muke i spomen boli Blažene Djevice Marije, ne treba nipošto zanemariti iz pastoralnih razloga. Tekstovi i pjesma nek se prilagode duhu liturgije toga dana. A sat pobožnih vježbi nek se tako uskladi sa satom glavnoga slavlja, da se očituje kako liturgijski čin po svojoj naravi daleko nadvisuje sve ove pobožne vježbe.[74]

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[63] 1 Kor 5:7.

[64] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1, 3.

[65] Pavao VI., Apostolska konstitucija Paenitemini, II, 2; AAS 58 (1966.), 183; Zakonik kanonskog prava kan. 1251.

[66] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1. Zbor za bogoštovlje, Izjava Ad Missale Romanum, u Notitiae 13 (1977.), 602.

[67] Usp. isto, br. 3; Sveti zbor obreda, Ordinationes et declarationes circa Ordinem hebdomadae sanctae instauratum, (1. veljače 1957.), br. 15; AAS 49 (1957.), 94.

[68] Usp. isto, br. 5, druga molitva.

[69] Usp. isto, br. 9; Usp. Biskupski ceremonijal, br. 319.

[70] Usp. isto, br. 12.

[71] Usp. Rimski misal, Opća uredba, br. 46.

[72] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 19.

[73] Usp. Mih 6, 3-4.

[74] Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 13.

Paschalis Sollemnitatis: Večernja Misa Velikog četvrtka

44. »Misom koja se slavi u večernjim satima četvrtka Velikog tjedna, Crkva započinje Vazmeno trodnevlje i nastoji proslaviti onu posljednju večeru kojom je Gospodin one noći kad bijaše predan, jer je ljubio do kraja svoje koji bijahu u svijetu, svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina Bogu Ocu prinio i apostolima dao da jedu te zapovjedio njima i njihovim nasljednicima u svećeništvu da ih prinose«.[50]

45. Svu pažnju duha treba usmjeriti na otajstva koja se spominju poglavito u misi, to jest ustanovljenje Euharistije, ustanovljenje Svećeničkog reda i zapovijed Gospodnju o bratskoj ljubavi. To treba u homiliji rasvijetliti.

46. Misa Gospodnje večere nek se slavi u večernje sate, u vrijeme koje je prikladnije za sudjelovanje cijele mjesne crkvene zajednice. Koncelebrirati mogu svi svećenici, iako su toga dana već koncelebrirali misu Krizme ili ako za dobro vjernika trebaju slaviti drugu misu.[51]

47. Doista, gdje to traži pastoralni razlog, može mjesni Ordinarij dozvoliti u crkvama i kapelama drugu misu u večernje sate, a u slučaju prave potrebe i u jutarnje sate, za vjernike koji ni na koji način neće moći sudjelovati u večernjoj misi. Neka se ipak pazi da ne bi ovakva slavlja bila na dobro privatnih osoba ili malih posebnih grupa te da ne bi bila na uštrb glavnoj misi.

Prema prastaroj crkvenoj predaji, ovaj dan se zabranjuju sve mise bez naroda.[52]

48. Svetohranište neka prije slavlja bude potpuno prazno.[53] Hostije za pričest vjernika moraju se posvetiti u samom slavljenju žrtve.[54] Neka se posveti dovoljno kruha i za dijeljenje pričesti slijedećeg dana.

49. Za čuvanje presv. Sakramenta neka se pripravi kapela i neka se tako primjereno ukrasi da poziva na molitvu i meditaciju; izričito se preporučuje stroga trijeznost koja je u skladu s liturgijom ovih dana, a zloporabe neka se izbjegnu ili uklone.[55]

Kad je svetohranište smješteno u kapeli, odijeljenoj od glavne crkvene dvorane, izvrsnije je u njoj (kapeli) pripraviti mjesto odlaganja i klanjanja.

50. Dok se pjeva himan »Slava Bogu na visini«, prema običajima mjesta, zvone zvona, a kad on završi, šute sve do »Slava Bogu na visini« Vazmenog bdjenja, osim ako Konferencija biskupa ili mjesni Ordinarij, smatra li to zgodnim, odredi drugačije.[56] U isto vrijeme mogu se orgulje i druga glazbala upotrebljavati samo za podržavanje pjevanja.[57]

51. Pranje nogu odabranim muževima koje po predaji biva ovog dana znači službu i ljubav Krista koji je došao »ne da mu služe nego da služi«.[58] Izvrsnije je da se ova predaja čuva i u svom vlastitom značenju tumači.

52. Darovi za siromahe, sabrani osobito u korizmi kao plod pokore, mogu se predstaviti u ophodu donošenja darova, dok narod pjeva »Gdje je ljubav«.[59]

53. Prikladnije je da u času pričesti đakoni, akoliti ili izvanredni djelitelji uzmu Euharistiju s oltara da bi je kasnije odnijeli bolesnicima koji će se pričestiti kod kuće. Na ovaj se način bolesni mogu potpunije sjediniti s Crkvom koja slavi.

54. Izmolivši popričesnu molitvu, obrazuje se ophod, kojim se pod vodstvom križonoše, sa zapaljenim svijećama i kadionicom s dimom kada, presveti Sakrament nosi po crkvi na mjesto gdje će se čuvati. Dotle se pjeva himan »Usta moja« ili druga euharistijska pjesma.[60] Prijenosa i odlaganja presv. Sakramenta ne može biti, ako se u istoj crkvi ne održava slavlje Muke Gospodnje na Veliki petak.[61]

55. Sakrament neka se položi u zatvoreno svetohranište ili u čestičnjak. Neka nikada ne bude izlaganja u pokaznici.

Svetohranište ili čestičnjak neka nemaju oblik groba, neka se i sam izraz »grob« izbjegava: kapela se odlaganja naime ne pripravlja da bi označavala »ukop Gospodinov« nego za čuvanje euharistijskog kruha za dijeljenje pričesti na Veliki petak Muke Gospodnje.

56. Neka se vjernici pozovu da poslije mise Gospodnje večere pristojno vrijeme noći provedu u dužnom klanjanju u crkvi pred presv. Sakramentom, koji se ove noći u njoj svečano čuva. Ako je zgodno, može se dok traje euharistijsko klanjanje čitati neki odlomak Evanđelja po Ivanu (gl. 13-17). Ipak nakon ponoći neka klanjanje bude bez vanjske svečanosti, jer je već započeo dan Muke Gospodinove.[62]

57. Po završetku mise nek se oltar slavljenja ogoli. Korisno je da se križevi u crkvi zastru crvenim ili ljubičastim velom, ako nisu bili zastrti već u subotu prije V. korizmene nedjelje . Neka se ne pale svijeće pred slikama svetaca.

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[50] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 297.

[51] Usp. Rimski Misal, Večernja misa Gospodnje večere.

[52] Usp. Isto.

[53] Usp. Isto, br. 1.

[54] Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 55; Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium, (25. svibnja 1967.), br. 31. AAS 59 (1967.) 557-558.

[55] Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.), br. 9, AAS 47 (1955.) 805.

[56] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere.

[57] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 300.

[58] Mt 20,28.

[59] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 303.

[60] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere, br. 15-16.

[61] Usp. Sveti zbor obreda, Izjava 15. ožujka 1956. br. 3, AAS 48 (1956.), 153; Sveti zbor obreda, Odredbe i izjave o Obnovljenom redu svetog tjedna, (1. veljače 1957.) br. 14; AAS 49 (1957.), 93.

[62] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere, br. 21; Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.) br. 8-10; AAS 47 (1955.), 845.