četvrtak, 26. svibnja 2016.

Kardinal Sarah pozvao svećenike da Misu slave ad Orientem

U razgovoru za francuski katolički list Famille Chrétienne, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, pozvao je svećenike da slave Misu okrenuti prema Gospodinu. Naglasio je da II. Vatikanski sabor ne traži od svećenika da Misu slave okrenuti prema narodu, što je mogućnost, a ne obveza. Također je odbacio tvrdnje da svećenici koji služe Misu ad Orientem okreću leđa vjernicima, nego su svi okrenuti u istom smjeru: "prema Gospodinu koji dolazi". 

Ovaj razgovor naslanja se na članak Tiho djelovanje srca, koji je kardinal napisao prošle godine za L’Osservatore Romano, u kojem ističe da je "apsolutno prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima."

*     *     *

Kardinal Sarah: Kako smjestiti Boga u srce liturgije

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, poziva na ozbiljno razmatranje o Euharistiji. I poziva svećenike i vjernike da se okrenu prema Istoku, Kristu.

Prije nekoliko tjedana, izrazili ste želju vidjeti „sakrament sakramenatâ vraćen u središte, to jest Euharistiju. Zbog kojeg razloga?

Želio bih pokrenuti ozbiljno razmatranje toga pitanja, to jest ponovnog postavljanja Euharistije u središte našega života. Primjećujem da mnoge naše liturgije postaju spektakli. Svećenik često više ne slavi Kristovu ljubav po Njegovoj žrtvi, nego susret između prijatelja, gozbeni objed, bratski trenutak. Pokušavajući izmisliti kreativne ili slavljeničke liturgije, pretjerano riskiramo ljudski kult, na razini naših trenutačnih željâ i modâ. Malo po malo, vjernici se udaljuju od onoga što nam daje Život. Za kršćane, Euharistija je pitanje života ili smrti!

Kako Boga ponovno staviti u središte?

Liturgija predstavlja vrata našeg zajedništva s Bogom. Ako se euharistijska slavlja preobliče u ljudska sebeslavlja, ogromna je opasnost da Bog nestane. Treba početi s ponovnim smještanjem Boga u središte liturgije. Ako je u središtu čovjek, Crkva postaje tek jedno ljudsko društvo, jedna jednostavna NVO, kako je rekao papa Franjo. Ako je, naprotiv, Bog u srcu liturgije, tada će i Crkva ponovno steći svoju snagu i krepkost! „U našem odnosu s liturgijom nalazi se sudbina vjere i Crkve“, proročki je pisao kardinal Joseph Ratzinger.

Koji lijek preporučujete?

Priznavanje liturgije kao Božjega djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. II. Vatikanski sabor inzistirao je na važnom naglasku: u tom području, nije važno što mi činimo, nego što čini Bog. Nijedno ljudsko djelo nikada ne može ostvariti ono što se nalazi u srcu Mise: žrtva križa.

Liturgija nam dopušta da iziđemo iz zidova ovoga svijeta. Ponovno otkrivanje liturgijske sakralnosti i ljepote zahtijeva, dakle, jedan formativni put za laike, svećenike i biskupe. Radi se o nutarnjem obraćenju.

Za vraćanje Boga u središte liturgije, potrebna je također tišina: ta mogućnost ušutkati sebe kako bi se slušalo Boga i Njegovu Riječ. Tvrdim da ne možemo susresti Boga drugačije doli kroz tišinu i produbljivanje Njegove Riječi kroz dubine našega srca.

Što konkretno učiniti?

Obratiti se, to jest okrenuti se prema Bogu. Duboko sam uvjeren da naša tijela trebaju sudjelovati u tom obraćenju. Najbolji je način, zasigurno, slavlje – svećenikâ i vjernikâ – zajedno okrenutih u istom smjeru: prema Gospodinu koji dolazi. Ne radi se, kako se ponekad čuje, o slavlju leđa okrenutih vjernicima ili prema njima. Problem nije u tomu. Radi se o zajedničkom usmjerenju prema apsidi, koja simbolizira Istok gdje se nalazi križ uskrsloga Gospodina.

Takvim načinom slavlja doživljavamo, čak i u našem tijelu, Božje prvenstvo i adoraciju. Razumijemo da je liturgija prvenstveno naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno sam iskusio; slaveći tako, zajednicu, sa svećenikom na čelu, privlači otajstvo križa u trenutku podizanja.

Ali, je li takav način dozvoljen?

Legitiman je, i odgovara slovu i duhu Koncila. Kao prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, želim podsjetiti da je slavlje versus orientem dopušteno rubrikama Misala, koji precizira trenutke u kojima se svećenik treba okrenuti prema narodu. Stoga nije potrebna posebna dozvola za slavlje prema Gospodinu. Tako sam, u članku objavljenom u L’Osservatore Romano, u lipnju 2015., predložio da se svećenici i vjernici okrenu prema Istoku, barem za vrijeme pokorničkog obreda, pjevanja Slave, molitava i euharistijske molitve.

U duhu mnogih promjena, promjena orijentacije oltara veže se s II. Vatikanskim saborom. Je li to točno?

Više od pedeset godina nakon zatvaranja II. Vatikanskog sabora, postaje urgentno čitati njegove tekstove! Sabor nije nikada tražio da se slavi prema narodu! To se pitanje čak niti ne spominje u konstituciji Sacrosanctum Concilium... Štoviše, saborski su oci htjeli naglasiti potrebu da svi uđu u sudjelovanje otajstva koje se slavi. U godinama koje su uslijedile nakon II. Vatikanskog sabora, Crkva je tražila načine kako provesti tu nakanu.

Tako, slavlje prema narodu postalo je mogućnost, ali nikada obveza. Liturgija Riječi opravdava smjer licem u lice čitatelja i njegovih slušatelja, dijalog i odgoj između svećenika i njegova naroda. Ali čim dosegnemo trenutak u kojem se obraća Bogu – od prinosa darova – bitno je da se svećenik i vjernici zajedno okrenu prema Istoku. To u potpunosti odgovara onomu što su htjeli saborski oci.

Vjerujem da se trebamo vratiti na saborski tekst. Neke prilagodbe mjesnoj kulturi vjerojatno nisu dostatno sazrele. Mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama, izostavljeni su važni elementi, osobito u trenutku prikazanja. U francuskom, prijevod Orate fratres je okrnjen.* Svećenik bi trebao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućem.“ A vjernici odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ U audijenciji koja mi je udijeljena, u subotu, 2. travnja, papa mi je potvrdio da novi prijevodi Rimskoga misala trebaju imperativno poštivati latinski tekst.

Što Vi činite za sudjelovanje vjernika?

Vjerničko je sudjelovanje na prvom mjestu. Ono se prije svega sastoji u tome da se prepustimo poći za Kristom u otajstvu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća. „Ne ide se na Misu kako bi se sudjelovalo na predstavi. Ide se sudjelovati u Božjem otajstvu“, podsjetio je papa Franjo nedavno. Okrenutost okupljenih prema Gospodinu jednostavan je i konkretan način promicanja istinskog sudjelovanja svih u liturgiji.

Vjerničko sudjelovanje ne treba stoga razumjeti kao potrebu da se „nešto“ radi. Na toj smo temi izobličili saborski nauk. Naprotiv, radi se o tomu da se prepustimo da nas Krist preuzme i pridruži svojoj žrtvi. Samo će nas pogled natopljen kontemplativnom vjerom sačuvati od svođenje liturgije na spektakl gdje svatko ima neku ulogu za igrati. Euharistija nas privlači u Isusovu molitvu i Njegovu žrtvu, jer samo on može moliti u duhu i istini.

Koje značenje Crkva daje ovom pitanju usmjerenosti?

Prvo, mi nismo sami u molitvi koja je usmjerena. Židovski hram i sinagoge uvijek su bili usmjereni. Vraćajući se na taj smjer, možemo ići prema svojim korijenima. Primjećujem da i nekršćani, osobito muslimani, imaju smjer prema kojem mole.

Za nas, svjetlo je Isus Krist. Sva je Crkva okrenuta prema Kristu. Ad Dominum. Crkva usmjerena na samu sebe u zatvorenom krugu, gubi razlog svoga postojanja. Da bi bila svoja, Crkva mora živjeti prema Bogu. Naša referentna točka, to je Gospodin! Mi znamo da je On živio s nama i da je otišao k Ocu na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. I da će se vratiti na isti način. Ostati okrenut prema Gospodinu, znači čekati ga svaki dan. Nije potrebno da se Bog ustrajno žali: „Jer mi leđa okreću, a ne lice!“ (Jr 2, 27).

Famille Chrétienne, 23. svibnja 2016.



(* U francuskom prijevodu ovaj je dio skraćen: 
Prions ensemble, au moment d'offrir le sacrifice de toute l'Église.
Pour la gloire de Dieu et le salut du monde.
op. prev.)