utorak, 29. rujna 2015.

Riječ ima Sinoda, ali odlučit će Franjo

RIM, 28. rujna 2015. – Natrag u Rimu, nakon svoga putovanja na Kubu i Sjedinjene Države, koje je za vrhunac imalo svjetski susret obitelji u Philadelphiji, papa se Franjo sada suočava s mnogo zahtjevnijim izazovom sinode, koja će započeti 4. listopada, na nedjelju liturgijske godine na koju će – kao da je šala providnosti – u katoličkim crkvama diljem svijeta odjekivati ove Isusove riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“

Piše: Sandro Magister, www.chiesa



Sinoda će trajati tri tjedna, a procedure koje će biti usvojene još nisu obznanjene, unatoč tome što imaju velik utjecaj na rezultat rada.

Ono što je sigurno jest da neće biti završne poruke, kako nije uspostavljeno povjerenstvo koje bi je napisalo.

Još jedna sigurna odlika, koju je unaprijed najavio papa Franjo, jest to da će „svakog tjedna biti rasprava o jednom poglavlju“ od tri, u koja je podijeljen pripremni dokument:


Ovoga puta tako neće biti Relatio post disceptationem na polovici rada, nakon prve faze slobodne rasprave o svemu, kao na sinodi u listopadu 2014. Rasprava će biti razdijljena u uske jezične skupine, svaka od kojih će sumirati svoja viđenja u izvješće koje će ostati povjerljivo. Nakon tri tjedna glasat će se o završnoj Relatio i Papa će održati zaključni govor.

Također, za razliku od prije, ne očekuje se da će nakon nekoliko mjeseci biti poslijesinodalne apostolske pobudnice, koja će zaključiti sve. Rasprava će ostati otvorenom za budući razvoj. Jedino utjelovljenje provizornih zaključaka bit će papin govor na kraju tjedna, koji će naravno nadmašiti i prekriti sve druge glasove.

Unatoč mnogo-najavljivanoga naglaska na kolegijalnost, u biti, sljedeća će runda sinode također vidjeti na djelu Franjino monokratsko korištenje papinskog autoriteta, kao na prošlogodišnjem zasjedanju, na čijem je kraju papa zadržao živima prijedloge koji nisu dobili većinu potrebnu za odobrenje. A ticale su se najkontroverznijih točaka, razvoda i homoseksualnosti.

*

Nesporan znak ove monokratske uporabe papinske vlast bila je objava, 8. rujna, dvaju motuproprija kojima je Franjo reformirao procedure za proglašenje ništavosti ženidbe:


Reforma ženidbenih procesa očekivala se već neko vrijeme. No Franjo ju je pokrenuo, držeći po strani sinodu usredotočenu na obitelj, za koju je znao da nije sklona potvrditi ono što on ima na umu. Uspostavio je pripremno povjerenstvo u kolovozu 2014., prije saziva prvog zasjedanja sinode. A motuproprij je potpisao 15. kolovoza, prije drugog zasjedanja, zakazavši provedbu za 8. prosinca.

Najbitnija inovacija novih procedura jest to da bi se dobilo proglašenje ništavosti, puka riječ molitelja će imati „snagu punog dokaza“, bez potrebe za drugim dokazima, i pretpostavljeni će „manjak vjere“ djelovati kao univerzalan ključ, ne samo za tisuće, nego za milijune ženidbi koje će se proglasiti ništavima, s ultra-brzom procedurom, s mjesnim biskupom kao jedinim sucem.

O tome će se sinodski oci naći pred fait accompli. Ali teško je zamisliti da ne raspravljaju o tome. Crkveni je povjesničar Roberto de Mattei čak postavio hipotezu da bi neki sinodski oci mogu tražiti ukinuće ovog upravnog akta pape Franje, „najrevolucionarnijega do sada“. I citirao je povijesni presedan o retrakciji, koju je 1813. učinio Pio VII. – zatočenik Napoleona Bonapartea – svoga akta o podčinjenju Svete Stolice suverenitetu jednog cara: retrakciju je javno zatražio kardinal Bartolomeo Pazza, državni pro-tajnik, i drugi „revni“ kardinali, kao i veliki duhovni učitelj Pio Brunone Lanteri, kasnije s naslovom "časni":


*

U međuvremenu, značajan broj teologa, filozofa i znanstvenika iz različitih zemalja uputio je apel u američkom magazinu First Things, tražići od sinodskih otaca da odbace paragraf 137 pripremnoga dokumenta, prosuđen kao protivan nauku Crkve i predznak zbunjenosti među vjernicima:


Apel se dotiče nauka Pavla VI. u enciklici "Humanae Vitae" o kontroli rađanja - encikliku koju je sam papa Franjo nazvao "proročkom" - i među svojim autorima i potpisnicima broji dobar broj profesora s Instituta za studije ženidbe i obitelji Ivana Pavla II: Stephan Kampowski, Livio Melina, Jaroslav Merecki, José Noriega, Juan José Pérez-Soba, Mary Shivanandan, Luigi Zucaro, kao i genije poput njemačkog filozofa Roberta Spaemanna i švicarskog etičara Martina Rhonheimera. 

Prema prosudbi potpisnika apela, paragraf 137 pripremnoga dokumenta pridaje apsolutan primat pojedinoj savjesti u izboru način kontrole rađanja, čak i protiv nauka crkvenoga magisterija, s dodatnim rizikom da se takav primat može proširiti i na druga područja, poput abortusa i eutanazije.

U biti, upravo se na primat pojedinačne savjesti oslanjaju podržavatelji pričesti za razvedene i ponovno vjenčane "onkraj onoga što bi pravilo moglo objektivno reći", kako je jedan od njih, bečki kardinal Christoph Schönborn objasnio u intervjuu za La Civiltà Cattolica, 26. rujna:

"Postoje situacije u kojima svećenik, voditelj, koji poznaje osobe, može doći do točke gdje će reći: 'Vaša je situacija takva da, u savjesti, u vašoj i u mojoj savjesti kao župnika, vidim vaše mjesto u sakramentalnom životu Crkve.'"

Jaz između pojedinačne savjesti i crkvenoga nauka usporedan je onome što razdvaja pastoralnu praksu od nauka: opasnost koja se po prosudbi mnogih promalja nad sinodom i postaje predmetom vrlo snažnih riječi kardinala Gerharda Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, na predavanju održanu 1. rujna u Regensburgu, u prigodi predstavljanja njemačkog izdanja knjige Bog ili ništa, kardinala Roberta Saraha:


Prema Mülleru, upravo je "razdvajanje nauka i vjerske prakse" dovelo do šizme u zapadnoj Crkvi u XVI. stoljeću. S varljivom praksom indulgencija, Rimska je crkva zapravo ignorirala nauk i "izvorni protest samoga Luthera protiv nehaja crkvenih pastira bio je opravdan, jer se ne smije poigravati sa spasenjem duša, čak i ako bi svrha varke bila da se učini dobro djelo."

I danas - nastavio je kardinal - pitanje je isto: "Ne smijemo zavaravati ljude kada je riječ o sakramentalnosti braka, nerazrješivosti, otvorenosti prema djeci, i temeljnoj komplementarnosti dvaju spolova. Pastoralna skrb mora u vidu imati vječno spasenje, i ne smije površno udovoljavati željama naroda."

*

Kao što se može vidjeti, zagovornici su "otvorenosti" vrlo aktivni, ali stavovi onih koji se protive također su brojni i jaki.

U Rimu će, 29. rujna, biti ponovljeno predstavljanje, podržano sa 700,000 potpisa, uključujući 180 kardinala i biskupa, "Sinovskoga apela" papi Franji da proglasi "riječ razjašnjenja" protiv "raširenih zabuna koje izniču iz procjepa koji je otvoren unutar Crkve i koji bi privatio preljub - dopuštajući razvedenim i civilno ponovno vjenčanim katolicima primanje svete pričesti - i koji bi praktično prihvatio čak i istospolne zajednice."

Ovaj apel papi nije daleko od onoga što je rekao kardinal Angelo Scola, milanski nadbiskup, i otac na predstojećoj sinodi u intervjuu za Corriere della Sera, u nedjelju, 27. rujna:

"Za mene je žuran prioritet da sinoda predloži Svetom Ocu naučiteljsku izjavu koja bi ujedinjavala pojednostavljujući nauk o ženidbi. Izjavu s ciljem pokazivanja odnosa između iskustva vjere i sakramentalne naravi ženidbe."

Čitav tekst intervjua:


Na Sveučilištu Angelicum, 30. rujna, kardinali Carlo Caffarra i Raymond Leo Burke, dvojica od pet kardinala koji su na rubu sinode 2014. zauzeli stav protiv svoga kolege Waltera Kaspera knjigom Ostajući u Kristovoj istini, reafirmirat će svoje izjave, zajedno s nadbiskupom Cyrilom Vasilom, tajnikom Kongregacije za Istočne Crkve, i također suautorom knjige.

Još će se dvije knjige s istom perspektivom objaviti, napisane ne od pet, nego sedamnaest kardinala, iz Afrike, Azije, Europe i Amerike, od kojih će šestorica sudjelovati na sinodi, bilo po službi, kao što je Robert Sarah iz Gvineje, bilo po osobnom papinskom imenovanju, kao što je Talijan Caffarra:


Sinoda je na vratima, a boj je u punom jeku. A zadnju će riječ imati papa Franjo.
Objavio/la u Nema komentara:
Oznake: , , , ,

subota, 19. rujna 2015.

Prisutni, odsutni i iznenađenja na predstojećoj sinodi

Tko je uvršten, a tko ne među sinodolne oce koje je osobno izabrao Papa Franjo. Među isključenima je kardinal Antonelli. Belgija i Grčka čudno prezastupljene. Novi plan rada, ovog puta bez sažetka na polovici rada.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

VATIKAN, 17. rujna 2015. – Nekoliko dana prije svoga putovanja na Kubu i Sjedinjene Države, papa Franjo upotpunio je popis sudionika na sinodi o obitelji, koja počinje 4. listopada, s 45 imena po svom izboru:


Sinoda će trajati tri tjedna. A Franjo je već otkrio – u intervjuu s Autom Vistas Miguel s portugalskog Radija Renascença – da će „svaki tjedan biti rasprava o jednom poglavlju“, od tri, u koja je podijeljen pripremni dokument.


Tako, ovoga puta neći biti “Relatio post disceptationem” nakon polovice rada, nakon prve faze slobodne rasprave o svemu, kao na sinodi u listopadu 2014.:


Neće biti ni završne poruke ovoga puta, imajući u vidu da više nema, kao prije, povjerenstva zaduženoga da je napiše. Prošle godine, na čelu povjerenstva bili su kardinal Gianfranco Ravasi i rektor Papinskoga katoličkog sveučilišta u Argentini, Víctor Manuel Fernández. Ovaj drugi, blizak suradnik Jorgea Marija Bergoglia, jedan je od 45 onih koje je Papa osobno izabrao, ali ovoga puta bez neke osobite uloge.

Nema više niti povjerenstva za razrješavanje konflikata, kao na sinodama prije 2014.

Glavni tajnik Lorenzo Baldisseri, posebni tajnik Bruno Forte, glavni relator Péter Erdő, i četiri predsjednika delegata, André Vingt-Trois, Antonio G. Tagle, Raymundo Damasceno Assis, i Wilfried Fox Napier, isti su kao i 2014.

Ali u usporedbi s prijašnjim zasjedanjima, ima velikih promjena među onima koji sudjeluju na sinodi kao predstavnici svojih biskupskih konferencija. Njihova su imena već obznanjena prošlih mjeseci, prema redoslijedu glasanja, i također s naznakom drugoplasiranoga. Četvorica od njih zamijenili su izabranoga, u delegacijama iz Hrvatske, Gvineje, Kube i Meksika.

Tu su zatim oni koji će sudjelovati na sinodi zbog svoje službe, naime poglavari različitih istočnih katoličkih Crkava i čelnici dikasterija Rimske kurije.

Među njima više nisu, izgubivši svoje položaje, kardinali Zenon Grocholewski i Raymond Leo Burke. A potonji je osobito primjetno odsutan. Burke je bio i jest jedan od najodlučnijih branitelja tradicionalne doktrine i pastoralne skrbi o ženidbi. Papa ga je poslao u prisilnu mirovinu nakon sinode 2014. godine, i sada je bio oprezan da ga ne uvrsti među 45 sinodalnih otaca po svom izboru.

Kojih je znatno više od prošlogodišnjih 26. Franjo je upecao neke od novih između drugoplasiranih na glasanju u biskupskim konferencijama. To je slučaj, na primjer s Novozelanđaninom Johnom Atcherleyem Dewom, kojega je imenovao kardinalom, i Blaseom J. Cupichem iz Sjedinjenih Država, kojega je promaknuo za nadbiskupa Chicaga, obojica su aktivni članovi progresivnoga krila.

Još jedan kojega je Papa upecao između drugoplasiranih je biskup Ghenta, Lucas Van Looy. S kojim se broj sinodalnih predstavnika iz male i oronule belgijske Crkve poveća na trojicu, svi istaknuti članovi progresivnoga krila, i protivnici svoga primasa, nadbiskupa Mechelena-Bruxellesa, Andréa Léonarda, kojega papa Bergoglio nikada nije htio imenovati kardinalom, i sada ga čak nije uvrstio ni među sinodalne oce po svom izboru.

Druga dva predstavnika belgijske Crkve na sinodi su biskup Antwerpena, John Jozef Bonny, godinama blizak suradnik kardinala Waltera Kasper, koji je još više od njega gurao u reformskom smjeru, i osamdesetogodišnji kardinal Godfried Danneels, kojeg je osobno imenovao Bergoglio, čiji je izbor on odlučno podržavao izvan Sikstinske kapele, 2013.

Druga prezastupljena nacionalna Crkva je ona iz Grčke, zemlje u kojoj je vrlo malo katolika. Izabranom predstavniku, Fragkiskosu Papamanolisu, umirovljenom biskupu Syrosa, Papa je odlučio dodati Ioannisa Spiterisa, nadbiskupa Krfa, Zakintosa i Kefalonije, upravo onih otoka gdje je u XVI. stoljeću Tridentski sabor, prema upitnoj prosudbi „La Civiltà Cattolica“ dopustio ponovno sklapanje ženidbe za katolike, kao i za pravoslavce:


Drugoplasirani u raznim zemljama također uključuju vodeće osobe konzervativnoga krila, kao što su Salvatore J. Cordileone u Sjedinjenim Državama, Ignatius Ayau Kaigama u Nigeriji, Olivier de Germay u Francuskoj, Héctor Rubén Aguer u Argentini, José Antonio Eguren Anselmi u Peruu, Klaus Küng u Austriji, Juan Antonio Reig Plá u Španjolskoj.

Franjo nije izabrao nijednoga od njih među sinodalne oce koje je sam imenovao.

Ipak, najuočljivije odsustvo s popisa četrdesetpetorice mogao bi biti kardinal Ennio Antonelli, koji je autoritet u materiji koja se ispituje na sinodi, petogodišnji predsjednik Papinskoga vijeća za obitelj, i organizator dvaju svjetskih susreta koji su prethodili onom koji će se uskoro održati u Philadelphiji: u Mexico Cityju 2009., i u Milanu 2012.

Posljednjih mjeseci, Antonelli je u više navrata upozoravao na omalovažavanje sakramenta braka, koje bi po njegovom sudu, moglo proizići iz nekih od reformstičkih prijedloga:


Ali očito, njegov se put nije susreo s Papinim, koji je preferirao imenovati drugoga veterana iz ove materije, ali daleko više susretljivoga, kardinala Dionigija Tettamanzija, kojega je Franjo nedavno zadužio za proučavanje novonajavljene vatikanske kongregacije za „laike, obitelj i život“.

Osim Antonellija, sedamnaest drugih kardinala nedavno su progovorili u obranu tradicionalnoga nauka i pastoralne skrbi o žendibi, u dvije višeautorske knjige, objavljene ovoga mjeseca na nekoliko jezika:


No, samo će šest njih sudjelovati na sinodi, a samo dvojica od toga na Papin poziv: kardinali Carlo Caffarra, iz Italije, i Philippe N. Ouédraogo, iz Burkine Faso.

Od ostalih, u skupštinu će ući, po pravu službe zbog položaja koji zauizmaju: Gvinejac Robert Sarah, Indijac Baselios Cleemis Thottunkal i Etiopljanin Berhaneyesus D. Souraphiel. I jedan kojeg su izabrali biskupi njegove zemlje: Venecuelac Jorge Urosa Savino.

Osim sinodalnih otaca, desetci osoba bez prava glasa sudjelovat će na skorom zasjedanju, kao pomoćnici posebnoga tajnika, gosti, delegati nekatoličkih kršćanskih crkava.

Među 23 asistetnta nadbiskupa Brune Fortea, samo ih je šest bilo i na prošloj sjednici sinode: oci Bruno Esposito, Maurizio Gronchi, Sabatino Majorano, i Georges Henry Ruyssen, te supružnici Francesco i Giuseppina Miano.

Svi ostali su novi. I po prvi put uključuju barem jednoga predstavnka Papinskoga instituta za studij braka i obitelji Ivan Pavao II., koji je, nevjerojatno, do sada bio izostavljen: podpredsjednika Joséa Granadosa.

Gosti su također brojniji nego prije, i gotovo svi su novoimenovani. Među njima je Lucetta Scaraffia, bivša profesorica suvremene povijesti na rimskom Sveučilištu La Sapienza, i koordinatorica za „Donne Chiesa Mondo“, mjesečnog dodatka u L'Osservatore Romano. 

Tu je zatim i koptski svećenik Garas Boulos Garas Bishay, župnik župe Marije Djevice Kraljice Mira, župe u Sharm el-Sheikhu, koja je izgrađena zahvaljujući pomoći od Suzanne Thabat, kriptokatoličke supruge bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka.

-------

Papa pozvao župnika iz Trsta na Sinodu

Među 45 sinodalnih otaca koje je osobno imenovao papa Franjo, također su dvojica jednostavnih župnika, obojica Talijani, jedan iz biskupije Perugia, i jedan iz biskupije Trst.

Tršćanski župnik, Robert Rosa, pedesetdevetogodišnjak, iz župe sv. Jakova Apostola, ispripovjedio je u intervjuu za dnevne novine iz svoga grada, "Il Piccolo", kako je saznao za imenovanje osobno od Pape:

> Quella telefonata ad agosto: "Pronto, sono papa Francesco" [Telefonski poziv iz kolovoza: "Halo, ovdje papa Franjo"]

Dva su odlomka iz intervjua osobito zanimljiva.

Prvi rasvjetljuje kako i zašto se Franjo iznenada usmjerio na određene osobe, koje do tada nije poznavao.

Don Rosa pripovijeda kako je poslao Papi pismo sa svojim razmišljanjem o ženidbi i obitelji, jedno od brojnih pisama koji svakodnevno stižu u Dom sv. Marte. Franjo ga je pročitao, morao je biti dirnut, i nije učinio ništa drugo nego podigao slušalicu: "Ovdje papa..."

Drugi je gdje don Rosa iznosi svoje razmišljenje o pričesti za razvedene i povnovno vjenčane.

Na pitanje: "Hoće li sinoda prihvatiti otvaranje koje je trasirao Papa?", svećenik odgovara.

"Vjerujem da hoće. To su problemi koji se ne mogu ignorirati, i kojima se mora pristupiti s poštovanjem, i koje će sinoda, s pravom, uzeti u razmatranje. Opća je tendencija otvaranje. U svakodnevnom svećeničkom životu, uvijek je potrebno puno mudrosti i ravnoteže u procjeni pojedinih situacija. Upravo sinoda podsjeća da osoba dolazi prije svega, a poslije ćemo vidjeti što Gospodin predlaže Crkvi ovih dana."
Objavio/la u Nema komentara:
Oznake: , , , , ,

petak, 18. rujna 2015.

Naziv razvod je zabranjen. Ali izgleda poput toga

Reforma ženidbenih postupaka koju je htio papa Franjo umnožit će presude o ništavosti s nekoliko tisuća na mnogo milijuna. Dostupnih vrlo lako čak za 45 dana. Sinoda o obitelji u listopadu otvorit će se nad promijenjenim obzorom.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 15. rujna 2015. – Kako prolaze dani, postaje sve jasnije koliko je revolucionaran cilj dvaju motuproprija koje je papa Franjo objavio 8. rujna – drugi je za katoličke crkve istočnoga obreda – o reformi ženidbenih postupaka:



Osobno je Papa, u uvodu dokumenta, izložio razlog reforme:

„Obnova je potaknuta velikim brojem vjernika koji u želji da postupe po savjesti prečesto odustaju od pravnih struktura Crkve.“

U službenom predstavljanju motuproprija, predsjednik povjerenstva koje je izradilo reformu, mons. Pio Vito Pinto, dekan Rimske rote, pretvorio je ovaj razlog u cilj:

„Prijeći s ograničena broja od nekoliko tisuća ništavosti do nemjerljivog broja nesretnika koji su mogli imati proglašenu ništavost, ali su izostavljeni postojećim sustavom.“

Franjo je već neko vrijeme potpuno uvjeren da je barem polovica brakova sklopljenih u crkvi u cijelom svijetu nevaljana. Rekao je to na tiskovnoj konferenciji 28. srpnja 2013., u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira. Rekao je to ponovno kardinalu Walteru Kasperu, kako je Kasper prenio u intervjuu za Commonweal, 7. lipnja 2014.

I stoga, ovi vjernici, nezapaženi u svom iščekivanju priznanja ništavosti njihovih brakova, u Franjinu viđenju, kako je predstavio Pinto, također su dio onih „siromaha“ koji su u središtu njegova pontifikata. Milijuni i milijuni „nesretnika“ koji čekaju dužnu pomoć.

Proceduralna reforma koju je htio Jorge Mario Bergoglio smjera upravo to: omogućiti tim beskrajnim masama lagan, brz i besplatan pristup priznanju ništavosti njihovih brakova. Sinoda prošlog listopada (v. paragraf 48 završne Relacije) izražava opću podršku za poboljšanje procesa. No dobar dio otaca izrazio se protiv jedne ili druge reforme koje su predložene s različitih strana. Koje su, međutim, upravo ono što se nalazi u motupropriju.

REDOVITI PROCES

Reforma podvlači dvije osnovne vrste ženidbenih postupaka. Onaj redoviti i onaj – potpuno nov – nazvan „kraći“.

U redovitom procesu, glavna je novost ukidanje obveze dvostruke presude ništavosti. Dovoljna je samo jedna, kako je prethodno bilo dopušteno u pokusnom obliku između 1971. i 1983. na crkvenim sudovima u Sjedinjenim Državama, ustupak koji je opozvan nakon poplave dekreta o ništavosti izdanih sa sudova, i loša ugleda „katoličkog razvoda“ koji je proistekao iz toga.

Samo jedna presuda, bez priziva, skraćuje trajanje redovitog procesa na otprilike jednu godinu. Crkveni sudovi, štoviše, trebaju biti uspostavljeni u svakoj biskupiji na svijetu, neovisno koliko je mala ili udaljena, što je cilj od kojeg je Katolička crkva vrlo udaljena danas, prvenstveno zbog manjka crkvenih i civilnih osoba stručnih u kanonskom pravu.

No, postoji još bitnija inovacija, izražena u novom kanonu 1678 § 1, koji će zamijeniti odgovarajući kanon 1536 § 2 postojećega kanonskog zakonika. Dok se u kanonu koji prestaje važiti, izjavama stranaka „ne može dati potpuna dokazna snaga“ osim „ako se pridruže drugi elementi koji ih posve potkrepljuju“, u novom kanonu „iskazi stranaka [...] mogu imati snagu potpunog dokaza“ koje kao takve vrjednuje sudac „osim ako se pridruže drugi elementi koji ih opovrgavaju“.

U ovom se otkriva veličanje subjektivnosti stranke koja iznosi slučaj, koje se dobro poklapa sa službenim predstavljanjem dvaju motuproprija, monsinjora Pinta i tajnika povjerenstva kojemu je predsjedao, monsinjora Alejandra W. Bungea, u odnosu na „načelnu motivaciju“ koja po njihovu sudu potiče brojne katolike – u budućnosti jednu „masu“ – da se prijave svojim ženidbenim sudovima:

„Ništavost se traži iz motiva savjesti, na primjer da bi se živjeli crkveni sakramenti, ili da bi se usavršila nova stabilna i sretna veza, za razliku od prve.“

Stoga je lako predvidjeti da će se dugotrajna polemika o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane nadići činjenicama, zamijenjena neograničenim i gotovo nepogrješivim prizivom na proglašenje ništavosti prve ženidbe.

„KRAĆI“ PROCES

Najveća je novost reforme koju je htio Franjo, međutim, proces nazvan „kraći“.

Štoviše, najkraći. Prema novim kanonima, on može početi i završiti unutar samo 45 dana, s mjesnim biskupom kao jedinim i krajnjim sucem.

Utok na skraćeni proces dopušten je u slučajevima „u kojima je navodna ništavost ženidbe potkrijepljena osobito jasnim argumentima.“

Ima još. Pribjegavanje ovom obliku procesa nije samo dopušteno, nego se ohrabruje, s obzirom na preobilate primjere poticajnih okolnosti namještenih člankom 14 § 1 „Načina postupanja“, pridruženih motupropriju.

Članak doslovno glasi:

„Od okolnosti koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe u skraćenom obliku postupka [...] navode se primjerice:
- nepostojanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju,
- kratkoća bračnog suživota,
- pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva,
- ustrajno održavanje izvanbračne veze u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja,
- zlonamjerno tajenje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili postojanja djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne,
- razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće,
- fizičko nasilje radi iznude privole,
- nesposobnost služiti se razumom dokazana medicinskom dokumentacijom, itd.“

Popis zapanjuje po svojoj raznolikosti. Uključuje okolnosti, poput fizičkog nasilja radi iznude privole, koji su stvarni razlozi za ništavost ženidbe. Ali uključuje i druge, poput kratkoće bračnoga suživota, koji ni na koji način ne podržavaju proglašenje ništavosti. I uključuje još jedan, nepostojanje vjere, koji se, iako teško dokaziv, sve češće navodi kao novi opći ključ za ništavost. A ipak, ove su okolnosti sve navedene kao podjednake, zajedno sa zaključnim „itd“, koji potiče da se proizvoljno dodaju drugi primjeri.

Ali osim što je raznovrstan, popis se čini i nepouzdanim. Sam po sebi navodi okolnosti koje bi jednostavno dopustile nekome pristup „kraćem“ procesu. No, vrlo je lako protumačiti ga kao popis slučajeva koje omogućuju dobiti priznanje ništavosti ženidbe. Mnogi su parovi iskusili jednu od opisanih okolnosti – na primjer, trudnoću prije vjenčanja – i stoga je prirodno da u njima poraste uvjerenje da, na zahtjev, njihov brak može biti poništen, imajući u vidu i pritisak koji Crkva vrši predlažući – upravo u prisutnosti tih okolonosti – pribjegavanje procesu ništavosti, štoviše, onom brzom.

Ukratko, ako se ovome doda da će u svakoj biskupiji trebati fukncionirati služba prethodnog savjetovanja, kako bi se uputili oni koji se čine prikladnima, i kada se „kraći“ proces uspostavi, dekret o ništavosti činit će se praktično zajamčen. Ono što se po općem mišljenju čini kao razvod, kao što je i papa Franjo izgleda predvidio i pobojao se, pišući u uvodu motuproprija:

„Svjestan sam, dakako, da skraćeni postupak može dovesti u opasnost samo načelo nerazrješivosti ženidbe.“

I nastavlja:

„Upravo sam zato htio da u takvom postupku sudac bude sam biskup koji je snagom svoje pastoralne službe s Petrom najveći jamac katoličkog jedinstva u vjeri i disciplini.“

Monsinjor Pinto, u službenom predstavljanju reforme, priznaje, međutim, da „biskup s milijunima vjernika u svojoj biskupiji, ne bi mogao osobno predsjedati nad presudama ništavosti za sve vjernike koji to zatraže.“

Ne treba previdjeti da je malo, vrlo malo biskupa s pravnim kompetencijama potrebnima za suđenje u takvim procesima.

KAO NA ISTOKU

Improvizirana za manje od godnu, i namjerno objavljena prije sinode o obitelji, revolucija ženidbenih postupaka koju je donio papa Franjo stoga se otkriva kao kolos s petama od gline, čija se provedba previđa kao dugotrajna i teška, ali koja je već proizvela trenutan učinak na javno mišljenje u i izvan Crkve.

Od tih učinaka, glavni je rašireno uvjerenje da je sada čak i Katolička crkva napravila prostora za razvod i blagoslov drugih brakova.

Na službenom predstavljanju reforme, biskup Dimitrios Salachas, apostolskih egzarh Atene za grkokatolike bizantskog obreda, istaknuo je još jednu novinu motuproprija:

„Kako mi se čini, ovo je prvi put da se jedan papinski dokument pravne naravi pozvao na otačko načelo pastoralnoga milosrđa nazvano 'oikonomia' među istočnjacima, kako bi se suočio s problemom kakav je proglašenje ništavosti žendibe.“

Očito, papa Bergoglio također je imao ovaj rezultat na umu, kada je prije dvije godine, tijekom povratnog leta iz Rio de Janeira rekao:

„Pravoslavci slijede teologije ekonomije, kako je nazivaju, i daju drugu šansu ženidbi, dopuštaju je. Vjerujem da ovaj problem treba proučiti.“

Objavio/la u Broj komentara: 227:
Oznake: , , , ,

srijeda, 16. rujna 2015.

Sinoda u sjeni iz Švicarske i Njemačke ima nastavak. Kroz dvije knjige

Ondje stoji da razvedeni i ponovno vjenčani, te homoseksualni parovi ne očekuju „milost“, nego priznanje dobrote svoga stanja. Kritički odgovor vikara iz biskupije Chur

Piše: Sandro Magister

RIM, 4. rujna 2015. – Prethodni članak s www.chiesa pokazao je rastući otpor sa strane brojnih kardinala i biskupa spram radikalnih promjena u katoličkom nauku i pastoralnoj skrbi ženidbe, o kojima je otvorena rasprava sa sinodom o obitelji:


No, i zagovornici promjene također su vrlo aktivni.

Zemljopisno je sjedište otpora povrh svega u Africi, a inovatora u središnjoj Europi, osobito u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj.

Predsjednici biskupskih konferencija ovih triju zemalja organizirali su prošloga 25. svibnja u Rimu, na Papinskom gregorijanskom sveučilištu, svojevrsnu sinodu u sjeni, čije su ambiciozne ideje kasnije objavljene na tri jezika na stranicama Njemačke biskupske konferencije:


Među biskupima koji su govorili na sinodi iz sjene, bili su Nijemac Reinhad Marx, kardinal, Francuz Georges Pontier, i Švicarac Jean-Marie Lovey.

A među teolozima i bibličarima bili su Eberhard Schockenhoff, Thomas Söding, François-Xavier Amherdt, Anne-Marie Pelletier, Francine Charoy, Eva-Maria Faber, te isusovci Bernd Hagenkord, Hans Zollner, i Alain Thomasset.

Jedna od njih, Švicarka Eva-Maria Faber, bivša rektorica teološkog fakulteta u Churu, i profesorica dogmatske teologije, vratila se potvrđujući njihove teze u knjizi više autora, objavljenoj ovog ljeta u Švicarskoj:


Knjigu je na njemačkom objavio Theologischer Verlag u Zürich. A kreatori i urednici su Hanspeter Schmitt, profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, i Arnd Bünker, ravnatelj Švicarskog instituta pastoralne sociologije iz St. Galla, i tajnik pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije.

Bünker je vodeći predstavnik „službene“ švicarske Katoličke crkve. Upravo je on 2014. godine za biskupe svoje zemlje napisao pripremno izvješće za prvo zasjedanje sinode.

No, on je posebno odgovoran za provedbu i završno izvješće istraživanja provedenoga prošle zime među šest tisuća katolika koji čine strukturu Crkve u Švicarskoj – pastoralnih djelatnika, katehista, župnih vijećnika, muških i ženskih udruga, skupina i zajednica – istraživanje koje se dotaklo svih gorućih pitanja iz sinodalne rasprave, od razvoda do homoseksualnosti.

Dvadeset stranica izvješća mogu se preuzeti na talijanskom, francuskom i njemačkom, s ove stranice Biskupske konferencije:


A oni koji ga pročitaju otkrit će da se u usporedbi s istovjetnim izvješćem koje su objavili njemački biskupi – koliko god bilo šokantno – čini kao da su ga pisali sramežljivci.


Švicarsko izvješće, u biti, ne zadržava gotovo ništa od sadašnjeg nauka i pastoralne skrbi Crkve u pogledu ženidbe.

Kao samo jedan primjer, gotovo svi konzultirani vjernici rekli su zbogom nerazrješivosti. Više je ne smatraju „apsolutnom vrijednosšću, nego je radije, pod određenim uvjetima, vide u opasnosti od laži, licemjerja, ili ostajanja u životnom stanju nedostojnu ljudske osobe.“

Što se tiče homoseksualnosti, „odbacuje se pretpostavka da homoseksualne osobe trebaju živjeti čedno, jer se smatra nepravdenom i nehumanom. Većina vjernika smatra legitimnom želju homoseksualnih osoba da imaju veze i odnose para, i velika se većina nada da će ih Crkva priznati, vrjednovati i blagosloviti.“

Prošloga 8. svibnja, blog Settimo Cielo objavio je kritičan komentar na izvješće, koji je načinio član švicarske hijerarhije u očiglednu neslaganju s većinom svojih kolega biskupa i teologa, generalni vikar biskupije Chur, Martin Grichting:


Grichting je također autor komentara objavljenoga na www.chiesa u lipnju 2014., o uvjetima koji su potrebni za primanje sakramentalne pričesti:


No, on sada donosi još jedan doprinos ovdje – kao što je već učinio u njemačkim katoličkim novinama Die Tagespost 25. kolovoza – s kritičkim osvrtom na knjigu koju su uredili Bünker i Schmitt.

Ali prije nego što ga saslušamo, od pomoći je istaknuti nedavnu objavu još jedne knjige u Njemačkoj, koja se kreće u istom „revolucionarnom“ smjeru, koju je objavio Herder, s predslovljem kardinala Karla Lehmanna, esej antverpskog biskupa Johana Bonnyja, i priloge raznih teologa, uključujući Petera Hünermanna i Thomasa Södinga, također sudionike sinde u sjeni na Gregoriani:


„Trijumf sociologije nad teologijom, povijesti nad metafizikom, subjektivnoga nad objektivnim, i – temeljno – postajanja nad bivanjem“, bio je odgovor na ovu knjigu, nakon što ju je prostudirao znalac kakav je isusovac Joseph Fessio, osnivač i ravnatelj Ignatius Pressa, stari član kruga Ratzingerovih studenata.

-----------------

OPROŠTAJ OD KRŠĆANSKOGA BRAKA

Martin Grichting

Tajništvo pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije, Arnd Bünker, i profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, Hanspeter Schmitt, priredili su u vidu sljedeće biskupske sinode knjigu više autora s naslovom: Familienvielfalt in der katholischen Kirche. Geschichten und Reflexionen [Raznolikost obitelji u Katoličkoj crkvi. Pripovijesti i razmatranja].

Knjiga usvaja klasičnu strategiju „coming out“. Žarište prvo ide na životne zbilje koje odstupaju od prevladavajućeg reda. Nakon toga, traži se da nadležni autoriteti priznaju te stvarnosti kao normativne. 

Za „coming out“ koriste se konkretni slučajevi, poput razvedenog i civilno ponovno vjenčanog para, para koji već kohabitira kao muž i žena prije braka, ili lezbijskoga para koji živi u župnoj kući u kantonu Aargau, u biskupiji Basel.

Uz takve „pripovijesti“, predstavljena su zatim „razmatranja“, čiji opći ton navodi na mišljenje da su katolici u Švicarskoj već prije nekog vremena prihvatili „raznolikost obitelji“.

No, zahvaljujući predstojećoj sinodi, autori se ne žele zadovoljiti samo s time. Njihov je cilj „da obiteljska raznolikost ne postoji samo de facto (vorkommen) nego mora i službeno proizići (hervorkommen)“, kako objašnjava profesor Schmitt, aludirajući upravo na strategiju „coming out“.

Nakana je autora napustiti klasični crkveni nauk o ženidbi i obitelji, od kojega prave karikaturu. „Tradicionalno idealističko crkveno viđenje prokreativne bračne seksualnosti (althergebrachte kirchliche Idealistik ehelicher Fortpflanzungssexualität)“, kako ga Schmitt naziva.

Time oni za sebe smatraju da su na strani pape Franje. „On ne govori svijetu kakav mora biti, nego umjesto toga pita svijet kakva bi Crkva trebala biti, kako bi joj on mogao pomoći“, piše pastoralni teolog Rainer Bucher, iz Graza.

Odmah nakon toga, međutim, autori proturječe papi. On u biti, kao što je dobro poznato, u središte ženidbenih situacija i odnosa parova postavlja Božje milosrđe. No autori se odbijaju pozvati na to. Za većinu ljudi – primjećuju – ponovno civilno vjenčanje više nije povezano s osjećajima krivnje. Tako govoriti o milosrđu u tom stanju, bilo bi teško, piše Eva-Maria Faber, bivša rektorica teološkog fakulteta u Churu, i profesorica dogmatske teologije. U slučaju heteroseksualne i homoseksualne bračne raznolikosti, predmet rasprave više ne bi bilo „pitanje milosrđa, nego pitanje priznanja“, kako moralni teolog Stephan Goertz koncizno sumira nakanu knjige.

Knjiga tako ne predlaže milosrđe, nego crkveno priznanje „ljudskih kvaliteta seksualne ljubavi, čak izvan braka i prokreacije“ (Schmitt). Kao članovi vjerske zajendice, htjeli bismo zapravo dobiti priznanje iz ovoga u kakvoj god situaciji da se nađemo (Faber).

Stoga nije nikakvo iznenađenje da, u pozadini takvih argumenata, župnik katedrale u St. Gallu, don Beat Grögli, kaže da je spreman blagosloviti istospolne parove u crkvi. Župnik iz Aescha, biskupija Basel, don Felix Terrier, također intervjuiran, već daje takve blagoslove i štoviše dovodi u pitanje „može li se sakrament ženidbe zaista podijeliti samo jednom“. Sudiski vikar biskupije St. Gall, Titus Lenherr, naposljetku traži, u suglasju s kardinalom Walterom Kasperom, jednostavnu crkvenu proceduru za ozakonjenje građanskog „drugog braka“.

Svim bi se ovim zahtjevima trebalo udovoljiti kada spolnost više ne treba ispunjati naravnu svrhu. Etiku Crkvu „blokiranu naravnim zakonom“ (Schmitt) trebalo bi stoga napustiti. Spolni moral bi trebalo ponovno izgraditi iz temelja, a spolnost smatrati kao nešto što se izražava u vezi zasnovanoj na uzajamnu poštivanju. To bi se jednako primjenjivalo na heteroseksualce i homoseksualce (Goertz). Ono što se u ovom pogledu već uzima kao pastoralna stvarnost, stoga bi moralo biti „službeno priznato od Crkve“ (Scmitt). Stav Crkve o ženidbu, spolnom moralu i o kontracpeciji bi trebalo „usvojiti“ „tako da duboki rascjep između suvremenoga nauka i prakse ne postane još širim“ (Grögli).

Ako se ovim traženjima ne bi udovoljilo, Eva-Maria Faber predviđa emigraciju „ogromnih razmjera“ iz Crkve. A njezin kolega s teološkog fakulteta u Churu, Schmitt, prorokuje da će „unutarnja i vanjska emigracija iz Crkve“ biti „prilično raširena i dugotrajna“. Suočene s ovim alarmantnim tonovima, razumljivo je da su korporacije crkvenoga prava u kantonima Zurich, Aargau, Lucerne, Nidwalden, i Basel-Landschaft podržale objavljivanje knjige „izdašnim financiranjem“, s više od pedeset tisuća eura. Kao agencije ovlaštene za prikupljanje crkvenih poreza, u biti, one imaju interes za Crkvu koja bi – čak i na uštrb svoga sadržaja – nastavila uživati odobravanje većine društva. Biskupija St. Gall također je financijski podržala ovaj projekt.

Poglavlja u knjizi izdaju dubok kompleks manje vrijednosti prema suvremenom poslijekršćanskom društvu i želju biti poput drugih. Autori očito više ne vjeruju da Isus Krist zna što je u čovjeku (Iv 2,25), niti da Crkva to zna kao tijelo Kristovo. Teme poput živoga odnosa krštenika s Kristom, koji ga podržava u njegovoj ženidbu, ili povjerenja u milost i obećanje Božje, primljene po sakramentu ženidbe, se niti ne dotiču.

Ova knjiga stoga predstavlja oproštaj od kršćanskog identiteta kao snage koja oblikuje život pojedinca i društva. I također je oproštaj od misijskoga naloga Crkve da bude sol zemlje. Treba se, zapravo, upitati koliko bi pogana irski redovnici doveli Kristu u Švicarskoj, da su dijelili Schmittovu tvrdnju „da postojeće stvarnosti života više ne smiju biti omalovažene u naučiteljskim tekstovima i nauku Katoličke crkve“.

Romano Guardini, u svojoj knjizi Konac novoga vijeka, objelodanio je činjenicu da po božanskoj objavi u čovjeku nastaju snage koje se, iako su naravne u sebi, ne razvijaju izvan ovoga konteksta. Zamračenjem vjere u Boga, dakle, „sekularizirana kršćanstva“ će uskoro biti proglašena sentimentalizmom i stavljena u stranu.

U pogledu institucije ženidbe, to znači da ova institucija, već po svojoj naravi usmjerena prema nerazrješivosti jedinstva između muškarca i žene, postaje konkretno ostvariva u kontekstu kršćanskoga života. To jest, pod „lukom“ kršćanske vjere – kako ga Guardini naziva – ono što je naravno u sebi postaje ostvarivo. Ako, međutim, nedostaje kršćanske vjere, čovjek više nije sposoban živjeti ono prema čemu je brak usmjeren već na prirodnoj razini. I, u biti, u društvima zapadnoga svijeta, sve više otuđenima od Boga, kršćanska je vjera uvelike zamagljena. Rezultat je još uvijek nezavrešeno raspuštanje onoga što označava ženidba.

Ovaj razvoj tragično dokazuje da je Guardini u pravu. On bi, međutim, bio iznenađen, i vjerojatno prepadnut činjenicom da se ne samo u društvu, nego i u dijelovima Katoličke crkve, odvija teško zamračenje vjere u Boga. To se čini tako da se – kao što knjiga o kojoj je riječ pokazuje – nerazrješiv brak između muškarca i žene čak i u dijelovima Crkve proglašuje nadiđenim sentimentalizmom: ženidba se nalazi na putu da postane „sakrament  degradiran u nišu“, i možda je već „ostatak iz povijesti Crkve“ (Bünker).

Izdanje „Raznolikost obitelj“ također jasno pokazuje da oni koji u Crkvi zagovaraju gledište poslijekršćanskoga društva čak ne žele ni čuti govor o Božjem milosrđu, kako ga naviješta papa Franjo, jer bi to predstavljalo tek milostinju, koja ne vodi službenom priznanju raznolikosti obitelji u Crkvi. I također ne žele vidjeti da priznanje Crkve civilno „ponovno vjenčanima“ ide samo u izvanrednim pojedinim slučajevima, kako zagovara kardinal Kasper.

Barem o tome su se tajnik pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije i profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, zajedno sa svojim suautorima, izjasnili na nedvosmislen način.

Tako nitko neće moći reći da nije imao priliku vrjednovati pravi cilj onoga što je na agendi sljedeće jeseni, na biskupskoj sinodi.
Objavio/la u Nema komentara:
Oznake: , ,
Pretplati se na: Postovi (Atom)