A) Vazmeno bdjenje u svetoj noći
77. Iz najstarije predaje ova se
noć obdržava Gospodinu[79] i
bdjenje koje se u njoj slavi, spominjući se svete noći u kojoj je Krist
uskrsnuo, smatra se „majkom svih bdjenja“.[80] U
njoj naime Crkva bdijući iščekuje uskrsnuće Gospodnje i slavi ga sakramentima
kršćanske inicijacije.[81]
1. Što znači da je Vazmeno bdjenje po naravi noćno
78. „Čitavo slavlje Vazmenog
bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se
završi pred zvona nedjelje“.[82] Ovo
pravilo treba strogo tumačiti. Zabranjuju se protivne zloporabe i tu i tamo
nastali običaji, po kojima se Vazmeno bdjenje slavi onda kad se inače obično
anticipiraju nedjeljne mise.[83]
Oni razlozi što ih neki navode za
anticipiranje Vazmenog bdjenja, npr. javna nesigurnost, ne navode se u slučaju
božićne noći ili drugih skupova različitih vrsta.
79. Vazmeno bdjenje, koje su
Hebreji probdjeli iščekujući prolazak Gospodnji da ih oslobodi od faraonova
ropstva, oni su obdržavali kao godišnji spomen; to je bila slika budućeg pravog
Vazma kristova, naime noći pravog oslobođenja u kojoj je „Krist razriješio
okove smrti i kao pobjednik iz groba ustao“.[84]
80. Crkva je već od početka
godišnji Vazam, koji je svetkovina nad svetkovinama, slavila poglavito noćnim
bdjenjem. Kristovo je naime uskrsnuće temelj naše vjere i nade, a po krstu i
potvrdi uključeni smo u Kristovo vazmeno otajstvo, a s njime suumrli, suukopani,
suuskrsnuli te ćemo s njime i kraljevati.[85]
Ovo bdjenje je i iščekivanje
dolaska Gospodnjega.[86]
2. O rasporedbi Vazmenog bdjenja i o smislu njegovih sastavnih dijelova
81. Vazmeno bdjenje se uređuje
tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva (što je prvi dio ovoga
bdjenja) sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome
narodu od početka (drugi dio ili služba riječi), sve dok s novim članovima,
preporođenim u krstu (treći dio), ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin
pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe (četvrti
dio).[87]
Ovaj liturgijski red neka nitko
na svoju ruku ne mijenja.
82. Prvi dio se sastoji iz
simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da
vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i
molitve.
Ukoliko je moguće, neka se izvan
Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen
neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.
Neka se pripravi vazmena svijeća,
koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova,
jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist
svjetlo svijeta. Neka se blagoslovi znakovima i riječima, opisanim u misalu ili
drugim odobrenim od Konferencije biskupa.[88]
83. Ophod kojim narod ulazi u
crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove
Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga.
Nema zapreke da se svakom odgovoru „Bogu hvala“ doda kakav usklik u čast
Kristu.
Neka se svjetlo iz vazmene
svijeće postupno širi na svijeće koje je dobro da svi drže u rukama, dok su
električne svjetiljke još ugašene.
84. Đakon neka navijesti vazmeni
hvalospjev koji velikom lirskom poemom iznosi vazmeno otajstvo, uklopljeno
rasporedbu spasenja. U nuždi, ako nema đakona, a niti ga svećenik predsjedatelj
ne može otpjevati, nek se povjeri pjevaču. Konferencije biskup mogu ovaj
hvalospjev prilagoditi nekim usklicima naroda koji će se u nj umetnuti.[89]
85. Čitanja Svetog pisma
sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a
u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma,
šutnja i molitva svećenika predsjedatelja.
Obnovljeni red bdjenja ima sedam
čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena
od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz
Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, „počevši od Mojsija i svih proroka“,[90]
tumači Kristovo vazmeno otajstvo. Stoga neka se, gdje god je to moguće, čitaju
sva čitanja da se sačuva narav Vazmenoga bdjenja, koja traži da dulje traje.
Ipak, gdje pastoralne prilike
traže da se još smanji ovaj broj čitanja, neka se čitaju barem tri iz Starog
zavjeta, i to uzeta iz Zakona i Proroka; a nikada neka se ne izostavi čitanje
14. glave Izlaska sa svojim hvalospjevom.[91]
86. Tipološko značenje tekstova
Staroga zavjeta ukorjenjuje se u Novomu, i biva očito molitvom što je iza
svakog pojedinog čitanja izgovara svećenik predsjedatelj; ali će biti korisno
vjernike u to značenje uvesti kratkom uputom. Tu uputu može izreći bilo sam
svećenik bilo đakon.
Liturgijske komisije, nacionalne
ili biskupijske, neka za to priprave ona pomagala koja će pastirima u tome
pomoći.
Poslije čitanja neka se pjeva
psalam, a narod neka pjeva odgovor. U takvom ponavljanju dijelova neka se
sačuva ritam, koji će pomoći sudjelovanju i pobožnosti vjernika.[92]
Treba pomno paziti da se mjesto psalama ne dopuste pučke pjesmice.
87. Poslije čitanja Starog
zavjeta pjeva se himan „Slava Bogu na visini“, zvone zvona prema mjesnim
običajima, otpjeva se zborna molitva i tako se prelazi na čitanja Novog
zavjeta. Čita se Apostolov poticaj o krstu kao uranjanju u Kristovo vazmeno
otajstvo.
Zatim, dok svi stoje, svećenik
triput intonira „Alelu-ja“, dižući postepeno glas, a narod to ponavlja.[93] Ako
je nužno, pjeva Aleluja psalmista ili pjevač, a narod proslijedi, umećući
usklik među retke psalma 117., što ga apostoli toliko puta citiraju u vazmenom
navještaju.[94] Zatim se navijesti
uskrsnuće Gospodnje iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi. Poslije Evanđelja
neka se ne propusti homilija, makar kratka.
88. Treći dio bdjenja je krsna
služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše
izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska
inicijacija odraslih ili barem krštenje djece.[95] Ali
ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode. Ako taj
blagoslov nije u krsnom zdencu nego u prezbiteriju, neka se poslije krsna voda
odnese k zdencu, gdje će se čuvati kroz cijelo uskrsno vrijeme.[96] A
gdje nema krštenika niti treba blagosloviti vodu, spomen krštenja biva blagoslovom
vode, određene za škropljenje naroda.[97]
89. Poslije ovoga biva obnova
krsnih obećanja. Uvodi se nagovorom svećenika predsjedatelja. Vjernici stojeći
i držeći u rukama zapaljene svijeće odgovaraju na upite. Zatim se škrope vodom:
tako im se dozivaju u pamet čini i riječi krštenja što su ga primili. Svećenik predsjedatelj
neka škropi narod prolazeći lađom crkve, dok svi pjevaju antifonu „Vidjeh vodu“
ili drugu pjesmu krsnog značaja.[98]
90. Euharistijsko slavlje je
četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament,
naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje
kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma.
91. Neka se pazi da ovo
euharistijsko slavlje ne bude na brzinu; dapače izvrsnije je da svi obredi i
riječi dobiju najveću izražajnu snagu: sveopća molitva, u kojoj novokrštenici,
pošto su postali vjernici, prvi put vrše svoje kraljevsko svećeništvo;[99]
ophod za prinos darova, uz sudjelovanje novokrštenika, ako ih ima;
euharistijska molitva prva, druga ili treća, sa svojim vlastitim umecima;[100]
napokon euharistijska pričest kao moment punog sudjelovanja u otajstvu koje se
slavi. Za pričest je prikladno pjevati psalam 117. s antifonom „Naš vazam“, ili
psalam 33. s antifonom „Aleluja, aleluja, aleluja“ ili drugu pjesmu uskrsne
radosti.
92. Prikladno je u pričesti
Vazmenog bdjenja dostići puninu euharistijskog znaka, tj. primiti je pod
prilikama kruha i vina. Mjesni ordinariji neka razmotre prikladnost takvog
dopuštenja i njegove prilike.[101]
3. Neke pastoralne napomene
93. Liturgija Vazmenog bdjenja
nek se vrši tako da pruži kršćanskom narodu bogatstvo i molitava i obreda:
treba čuvati istinitost stvari, gajiti sudjelovanje vjernika, a neka ne
nedostaju poslužnici, čitači i zbor pjevača.
94. Želi se da se u međuvremenu
predvidi ujedinjenje u jednu crkvu više zajednica, kada se zbog njihove blizine
ili neznatnosti ne može postići puno i blagdansko slavljenje.
Treba nastojati da pojedine grupe
imaju udjela u slavljenju Vazmenog bdjenja, u kojem svi vjernici, skupljeni u jedno,
mogu dublje doživjeti smisao crkvene zajednice.
Vjernici koji su radi praznika
odsutni iz vlastite župe, potiču se da sudjeluju u liturgijskom slavlju mjesta
u kojemu borave.
95. U navještanju Vazmenog
bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike
subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi „u noći Vazma“, i to kao
jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o
sudjelovanju u čitavom bdjenju.[102]
96. Za bolje slavljenje Vazmenog
bdjenja traži se da sami pastiri stalno stiču dublje poznavanje kako tekstova
tako i obreda, kako bi mogli pružati pravu mistagogiju.
B) Dan vazma
97. Misu na dan Vazma treba
slaviti sa svom svečanošću. Kao pokajnički čin prikladno je danas uzeti
škropljenje vodom blagoslovljenom na bdjenju; za to vrijeme neka se pjeva
antifona „Vidjeh vodu“ ili druga pjesma krsnog značaja. Istom vodom neka se
napune i posude na ulazu u crkvu.
98. Gdje postoji neka se održava,
a drugdje neka se, ako je prikladno, uvede predaja slavljenja one krsne večernje
na dan Vazma u kojoj za vrijeme pjevanja psalama biva ophod ka krsnom studencu.[103]
99. Vazmena svijeća kojoj je
mjesto ili kraj ambona ili kraj oltara nek se pali barem u svim svečanijim
liturgijskim slavljima kako u Misi tako i u Jutarnjoj i Večernjoj sve do
nedjelje Pedesetnice. Kad ona prođe, neka se svijeća časno čuva u krstionici da
se u krštenju od nje pale svijeće krštenika. U slavljenju sprovoda neka se
vazmena svijeća stavi kraj nosila, da se tako označi da je smrt kršćanina
njegov vlastiti Vazam.
Neka se vazmena svijeća izvan
vazmenog vremena ne pali niti čuva u prezbiteriju.[104]
(Kongregacija za
bogoštovlje,
Okružnica o pripremi i
slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)
[79] Usp. Izl 12, 42.
[80] Sv. Augustin, GOVOR
219, PL 38, 1088.
[81] Biskupski ceremonijal,
br. 332.
[82] Usp. Isto, br. 332; Rimski misal.
Vazmeno bdjenje, br. 3.
[83] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 28. AAS 59 (1967)
556-557.
[84] Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 19, vazmeni hvalospjev.
[85] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o
svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium,
br. 6; Usp. Rim 6,3-6; Ef 2,5-6; Kol 2,12-13; 2 Tim 2,11-12.
[86] „Onu noć provodimo
bdijući jer je Gospodin uskrsnuo i u svome tijelu započeo onaj život... gdje
nema ni smrti ni sna; on ga je tako uskrisio od mrtvih da više ne umire niti
više smrt gospodnje nad njim... Zato će onaj kome smo uskrsnulom malo duže
bdijući pjevali, dati da s njim bez kraja živeći kraljujemo«. Sv. Augustin, Govor Guelferbytan, 5,4.
PLS 2,552.
[87] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 7.
[88] Usp. Isto, br. 10-12.
[89] Usp. Isto, br. 17.
[90] Lk 24,27; Usp Lk
24,44-45.
[91] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 21.
[92] Usp. Isto, br. 23.
[93] Usp. Biskupski
ceremonijal, br. 352.
[94] Usp. Dj 4,11-12; Mt
21,42; Mk 12,10; Lk 20,17.
[95] Usp. Rimski obrednik. Red krštenja djece, br. 6.
[96] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 48.
[97] Usp. Isto, br. 45.
[98] Usp. Isto, br. 47.
[99] Usp. Isto, br. 49; Rimski obrednik.
Red pristupa odraslih kršćanstvu, br. 36.
[100] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 53;
Isto. Obredne mise, 3. Pri podjeljivanju krsta.
[101] Usp. Rimski misal. Opća uredba, br. 240-242.
[102] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o
svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium,
br. 106.
[103] Usp. Opća uredba
Časoslova, br. 213.
[104] Usp. Rimski misal. Nedjelja pedesetnice, završna
rubrika; Rimski obrednik. Red
krštenja djece. Kršćanska inicijacija. Opće napomene, br. 25.
Nema komentara:
Objavi komentar