petak, 18. prosinca 2015.

Čitanje O antifonâ njihovim redoslijedom

Dobro je poznata činjenica da prva slova sedam naslovâ kojima započinju O antifone, pročitana u obrnutom redoslijedu, čine anagram, ERO CRAS, latinski za "sutra ću biti". Redoslijed po kojem se pjevaju, međutim, nije tek slučajan, niti složen samo zbog anagrama; nego također čini katehezu o povijesti spasenja u Kristu.

O Sapientia“ se odnosi na vječno pred-postojanje Riječi, i Njezinu ulogu u stvaranju, što je misao o kojoj crkveni oci često govore. Sv. Pavao naziva Krista „Božjom mudrošću“ u Prvoj poslanici Korinćanima, 1,24; antifona kaže da Mudorist „iz usta vječnih izvire“, t.j. da je izgovorena, poput Riječi. Sv. Hilarije iz Poitiersa piše u svojoj knjizi O Trojstvu, 3,21, komentirajući lik Mudrosti koji govori u Mudrim izrekama, u poglavlju 8: „Postoji kod Boga Mudrost, začeta prije svjetovâ; i ne samo prisutna kod Njega, nego uređujuća, jer je bila s Njim, postavljajući u red. Zabilježite ove riječi, uređujući, ili slažući. Otac, po svojim odredbama, je Uzrok; Sin, po svomu izvršenju odredbi, uređuje.“

Ruska ikona Svete Mudrosti, oko 1670. god., iz crkve sv. Nikole u Jaroslavlu. Lik Mudrosti obojen je u crveno, u skladu s poznatim, iako sada arhaičnim svojstvom ruskoga jezika, da riječ "krasni" znači i crveno i prekrasno.

Riječi ove antifone „fortiter suaviterque disponens omnia – sve snažno blago redeći“ uzete su iz Knjige mudrosti 8,1, iz zaključka odlomka (7,21 – 8,2) u kojemu autor nabraja atribute Mudrosti: „umjetnica u svemu ... sveta, jedinstvena, ... svemoćna, svenadzorna, prodire kroza sve duše ... gibljivija od svakog gibanja, proniče i prožima sve svojom čistoćom ... čist odvir slave Svemogućeg ... odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.“ Katolički biblijski komentatori ispravno primjećuju da su ove riječi slične početku Poslanice Hebrejima, opisujući Sina Božjega kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje.“

O Adonai“ govori o Kristu kao onomu koji se ukazao Mojsiju u gorućem grmu, i dao mu Zakon na brdu Sinaju; „Adonai“, hebrejski za „moj Gospodin“ je riječ koju su Židovi, čitajući Bibliju, izgovarali umjesto božanskog imena YHWH koje je objavljeno Mosiju u 3. poglavlju Knjige Izlaska. Molitva „pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom“ odnosi se na Božje riječi, koje je sâm rekao Mojsiju u Knjizi Izaska 6,6: „da sam ja Gospodin; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo,“ kao i u hvalospjevu koji Mojsije pjeva nakon prelaska Crvenog mora, „Strah i prepast na njih (t.j. na Egipćane) se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je“ (Izl 15,16).

Mojsije i gorući grm, Nicholas Froment, 1476., u katedrali sv. Spasitelja, Aix-en-Provance. Umjetnik je ovdje nadahnut jednom od antifona blagdana Obrezanja: "Grm neizgorjeli što ga vidje Mojsije pretkazao je tvoje časno djevičanstvo; Bogorodice, zagovaraj nas." Ovo se također odnosi na Mojsijev zakon, u poslušnosti prema kojemu je Krist bio obrezan osmoga dana nakon rođenja.

O Radix Jesse“ citira dva poglavlja proroka Izaija (11 i 52) koja navodi sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (15), iako navodi nisu potpuno isti. (Nakon Psalama, Izaija je najčešće citirana starozavjetna knjiga u Novom zavjetu.) Ova antifona, i ona prije nje, pokazuju da u Starom zavjetu, i Zakon i Proroci svjedoče o dolasku Kristovu, upravo kao što su se Mojsije i Ilija pojavili uz Njega kod Preobraženja, prvi kao predstavnik Zakona, drugi Proroka. Sv. Leon Veliki, u homiliji o Preobraženju, kaže da u naviještanju Riječi „stranice obaju zavjetâ slažu se jedna s drugom; i sjaj prisutne slave pokazuje bjelodano i jasno ono što su prethodni znakovi obećali pod velom otajstavâ.“

O antifone izrijekom ne spominju Utjelovljenja, kojemu je posvećeno cijelo vrijeme Došašća; niti anticipiraju Kristovo rođenje, koje se slavi na Božić. Jednako tako, također bi bilo izvan radosne naravi toga vremena iznijeti bilo kakav izravan spomen Kristove muke i smrti; umjesto toga, o njima se posredno govori u četvrtoj i petoj antifoni.

O Clavis David – O ključu Davidov“, i izraz koji slijedi, „žezlo doma Izraelova“, odnose se na riječi anđela Gabrijela Djevici Mariji pri Blagovijesti, da će Njezinu Sinu biti dano prijestolje Davidovo, i vladavina u kući Jakovljevnoj, čije je drugo ime Izrael. Ondje gdje antifona moli da Krist dođe, „i izvedi iz tamnice sužnja koji sjedi u tami i sjeni smrtnoj“, sužanj je Adam, praotac ljudskoga roda, i zaključno, svi pravedni koji su umrli prije nego što je smrt i uskrsnuće Kristovo otvorilo vrata raja, i tako ostali u „tami i sjeni smrtnoj“. Na slici ispod, Krist pri silasku u pakao drži križ, koji je sugestivan zbog ključa u svom obliku. Iza, brave i rešetke limba otacâ su slomljene. Naravno, silasku nad pakao nužno je prethodila muka i smrt Kristova, kojima je, ponovno, nužno prethodilo Utjelovljenje.



O Oriens“ je o Uskrsnuću, jer „Oriens“ znači „onaj koji ustaje“. Ova antifona opisuje Krista kao „sjaj u svjetlosti vjekovitoj, Sunce pravde“, što hoće reći, Svjetlo i Sunce koji ne poznaju zalaska. Ovdje Crkva ispovijeda svoju nadu u buduće uskrsnuće, govoreći o „vječnom svjetlu“ 21. prosinca, na zimski suncostaj i najkraći dan u godini. Sigurno nije slučajno da je ovo također i najkraća od O antifonâ. Predmet molitve na kraju antifone ponavlja se od jučer, ali sada u množini: „Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.“ Ovo ukazuje da se plod Kristove muke i uskrsnuća ima dijeliti s cjelokupnim ljudskim rodom i svakim njegovim članom.

O Rex gentium“, stoga, odnosi se na Uzašašće, Pedesetnicu i uspostavu Crkve. Na blagdan Uzašašća, prve riječi antifone za Veliča na drugoj večernjoj su „O Rex gloriae“, pjevane u istom modusu i istim notama kao i početak O antifona. To su jedine dvije antifone drevnoga kodeksa u općoj uporabi kroz Rimski obred koje počinju tim riječima. Riječ „gloriae – slave“ zamijenjene su riječju „gentium – narodâ“, kako bi simbolizirale narode koji ulaze u Crkvu, počevši od apostolskoga propovijedanja narodima na raznim jezicima na Pedesetnicu.

Krista se zatim naziva „desideratus earum – željo njihova (narodâ)“, iz proročanstva Hagajeva (2,7), u kojem Bog kaže da će ispuniti svoju kuću, t.j. Crkvu, slavom kada potrese sve narode. Također je nazvan „lapis angularis – kamen zaglavni“, što upućuje na zaglavni kamen koji su odbacili graditelji u Psalmu 117, i na himan iz Jutarnje za posvetu Crkve, „Angularis fundamentum – S vrhunca visa rajskoga“.

Ujutro 23. prosinca, Crkva pjeva hvalospjev Blagoslovljen s antifonom „Evo, sve se završilo što je Anđeo rekao o Djevici Mariji“. Kada je tako, posljednja O antifona, „O Emmanuel“, obraća se Kristu imenom koje znači „S nama Bog“, ime djeteta čiji je dolazak navijestio Izaija kada je prorekao da će „Djevica začeti i roditi Sina“.

Zatim slijede naslovi „kralju i zakonodavče naš, iščekivanje naroda i Spasitelju njihov“. U prethodnoj antifoni, riječ „desideratus – željkovani (narodâ)“ je particip prošli, ukazujući da je čežnja naroda za prvi Kristov dolazak ispunjena. Ovdje je on „iščekivanje naroda“, gdje latinska riječ „expectatio“ ukazuje na akciju koja traje, kao očekivanje drugog Kristova dolaska, koji će „opet doći u slavi suditi žive i mrtve i Njegovu Kraljevstvu neće biti kraja“. Ovo se potom vraća na temu koja je bila prisutna od samog početka Došašća, koja se prisjeća i prvog dolaska Kristova u punini vremena, i Njegova drugog dolaska na kraju svijeta.

Krist Spasitelj, El Greco, 1610.-14.

(G. DiPippo, New Liturgical Movement)