srijeda, 22. listopada 2014.

Prva propovijed pape Ivana Pavla II.: Ti si Krist, Sin Boga živoga

Na današnji dan 1978., novoizabrani papa Ivan Pavao II, započeo je svoj pontifikat svečanom Misom na Trgu sv. Petra. Nakon njegove kanonizacije u travnju ove godine, taj je datum uvršten u Opći rimski kalendar, kao spomendan sv. Ivana Pavla II., pape. Slijedi tekst propovijedi koju je Ivan Pavao II. održao toga dana.

*     *     * 

1. "Ti si Krist, Sin Boga živoga" (Mt 16,16).

Ove je riječi izgovorio Šimun, sin Jonin, u krajevima Cezareje Filipove. Da, on ih je izrekao svojim jezikom, s duboko proživljenim i iskušenim uvjerenjem – ali njihovo podrijetlo, njihov izvor nije u njemu: "...jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17). To su bile riječi Vjere.

Ove riječi označavaju početak Petrova poslanja u povijesti spasenja, u povijesti naroda Božjega. Od tog trenutka, od te ispovijesti vjere, sveta povijest spasenja i naroda Božjega krenula je prema novoj dimenziji: izraziti se u povijesnoj dimenziji Crkve. Ova crkvena dimenzija povijesti naroda Božjega ima podrijetlo, zapravo je rođena, iz ovih riječi vjere, i povezana je s čovjekom koji ih je izgovorio: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju."

2. Ove se iste riječi moraju ponovno izgovoriti i čuti, danas i ovdje: "Ti si Krist, Sin Boga živoga."

Da, braćo i sinovi i kćeri, ove riječi prije svega.

Njihov sadržaj otkriva našim očima otajstvo živoga Boga, tajnu kojoj nas je približio Sin. Nitko, zapravo, nije doveo živoga Boga tako blizu čovjeku i objavio ga, kao što je on to sam jedini učinio. U našem poznavanju Boga, u našem putovanju prema Bogu, sasvim smo povezani sa snagom ovih riječi: "Onaj koji vidi mene, vidi Oca." On koji je beskonačan, nedokučiv, neopisiv, približio nam se u Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu, rođenom od Marije Djevice u betlehemskoj štali.

Svi vi koji već imate neprocjenjivi dar vjere, svi vi koji još tražite Boga, i također vi koje muči sumnja: molim vas čujte još jednom, danas na ovom svetom mjestu, riječi koje je izrekao Šimun Petar. U tim je riječima vjera Crkve. U tim je istim riječima, štoviše, konačna i potpuna istina o čovjeku: sinu živoga Boga. "Ti si Krist, Sin Boga živoga."



3. Danas novi rimski biskup svečano počinje svoju službu i poslanje Petrovo. U ovom je, zapravo, gradu Petar završio i ispunio poslanje koje mu je povjerio Gospodin.

Gospodin mu je uputio ove riječi: "...dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." (Iv 21,18)

Petar je došao u Rim!

Što ga je drugo vodilo i dovelo u ovaj grad, srce Rimskoga carstva, osim poslušnosti nadahnuću primljenu Gospodina. Možda taj galilejski ribar nije htio doći ovamo. Možda bi više volio ostati onamo, na obalama Genezaretskog jezera, sa svojom lađom i svojim mrežama. Ali uz Gospodinovo vodstvo, poslušan njegovu nadahnuću, došao je ovamo!

Prema drevnoj predaji (književno veličanstveno izraženoj u romanu Henryka Sienkiewicza) Petar je htio napustiti Rim za vrijeme Neronovih progona. Ali Gospodin je posredovao: pošao je susresti ga. Petar mu se obratio pitajući: "Quo vadis, Domine?" (Kamo ideš, Gospodine?). I Gospodin mu je odmah odgovorio: "Idem u Rim, da me ponovno razapnu." Petar se vratio u Rim i ostao ondje do svog raspeća.

Da, braćo i sinovi i kćeri, Rim je Petrovo sjedište. Kroz stoljeća novi su ga biskupi nasljeđivali na njegovu sjedištu. Danas novi biskup dolazi na Perovu stolicu u Rim, biskup pun strepnje, svjestan svoje nevrijednosti. I kako je moguće ne strepiti pred veličinom ovog poziva i pred sveopćim poslanjem ovog rimskog sjedišta?!

Na Petrovo sjedište danas stupa biskup koji nije Rimljanin. Biskup koji je sin Poljske. Ali od ovog trenutka on također postaje Rimljaninom. Da, Rimljaninom. On je također Rimljanin jer je sin nacije čija je povijest, od prvih svitanja, i čija je tisućljetna tradicija, obilježena živom, jakom, neprekinutom i duboko osjećenom vezom s Petrovim sjedištem, nacije koja je uvijek ostala vjerna ovom rimskom sjedištu. Nedokučiv je plan Božanske Providnosti!

4. U prošlim stoljećima, kada je nasljednik Petrov preuzimao svoje sjedište, na njegovu je glavu stavljan triregnum ili tijara. Posljednji okrunjeni papa bio je Pavao VI. 1963., ali nakon svečane krunidbene ceremonije, nikada više nije koristio tijaru, ostavivši slobodu svojim nasljednicima da se odluče o tome.

Papa Ivan Pavao I., čija je uspomena još tako živa u našim srcima, nije želio imati tijaru; ne želi je niti njegov nasljednik danas. Ovo nije vrijeme za povratak obreda i onoga što se pogrešno smatra simbolom svjetovne vlasti papa.

Naše nas vrijeme poziva, potiče i obvezuje da se zagledamo u Gospodina i utonemo u ponizno i pobožno razmatranje nad otajstvom vrhovne vlasti samoga Krista.

On koji je bio rođen od Marije Djevice, tesarev sin (kako se za njega mislilo), Sin živoga Boga, kako je Petar ispovjedio, došao je da nas učini "kraljevskim svećenstvom".

Drugi vatikanski koncil nas je podsjetio na otajstvo ove vlasti i na to da se Kristova misija svećenika, proroka-naučitelja i kralja nastavlja u Crkvi. Svi, cijeli Božji narod, sudjeluje u ovoj trostrukoj misiji. Možda je u prošlosti tijara, ova trostruka kruna, stavljana na papinu glavu da bi se tim simbolom izrazio Gospodinov plan za njegovu Crkvu, to jest da svi hijerarhijski redovi Kristove Crkve, sva "sveta vlast" koja se vrši u Crkvi, nije ništa drugo nego služba, služba s jednom svrhom: osigurati da sav narod Božji sudjeluje u ovom trostrukom Kristovom poslanju i uvijek ostane pod vlašću Gospodnjom; vlašću koja svoj izvor ima ne u vlasti ovoga svijeta, nego od Oca nebeskoga i u otajstvu križa i uskrsnuća.

Apsolutna, ali ipak slatka i blaga vlast Gospodinova odgovara cijeloj dubini ljudske osobe, najuzvišenijim težnjama intelekta, volje i srca. Ona ne govori jezikom sile, nego se izražava kroz ljubav i istinu.

Novi nasljednik Petrov na rimskom sjedištu uzdiže danas gorljivu, poniznu i vjerujuću molitvu: Kriste učini da postanem i ostanem službenikom tvoje jedinstvene vlasti! Službenikom tvoje ugodne vlasti! Službenikom tvoje vlasti koja ne poznaje zalaza. Učini me slugom. Uistinu slugom slugu svojih.

5. Braćo i sestre, ne bojte se dočekati Krista i primiti njegovu moć. 

Pomozite Papi i svima koji žele služiti Kristu, i s Kristovom snagom služiti ljudima i cijelom čovječanstvu. 

Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! 

Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se! Krist zna "što je u čovjeku". Samo on to zna!

Tako često danas čovjek ne zna što je u njemu, u dubinama njegovog uma i srca. Tako je često nesiguran o značenju života na ovoj zemlji. Salijeće ga sumnja, koja se pretvara u beznađe. Stoga od vas tražim, molim vas ponizno i s povjerenjem, dopustite Kristu da govori čovjeku. Samo on ima riječi života, da, vječnoga života.

Upravo danas cijela Crkva slavi Svjetski misijski dan; to jest kada moli, razmatra i djeluje da bi Kristove riječi života mogle dosegnuti sve ljude i da ih oni prime kao poruke nade, spasenja i potpunog oslobođenja.

6. Zahvaljujem svima ovdje prisutnima koji ste željeli sudjelovati u ovoj svečanoj inauguraciji u službu novog Petrova nasljednika.

Od srca zahvaljujem državnim poglavarima, predstavnicima vlasti, i delegacijama vlada što su me počastili svojom nazočnošću.

Hvala vama, uzoriti kardinali Svete Rimske Crkve.

Zahvaljujem vama, voljena braćo u biskupstvu. 

Hvala vama, svećenici. 

Vama sestre i braćo, redovnici i redovnici redova i kongregacija! Hvala! 

Hvala vama, Rimljani. 

Hvala hodočasnicima koji su došli iz cijeloga svijeta.

Hvala svima koji su s ovim svetim obredom povezani putem radija i televizije.

7. [Na poljskom] Obraćam se vama, dragi moji sunarodnjaci, hodočasnici iz Poljske, braćo biskupi na čelu s vašim divnim primasom, svećenici, sestre i braćo poljskih redovničkih kongregacija – vama predstavnicima Poljske iz cijeloga svijeta.

Što kazati vama koji ste došli iz moga Krakowa, iz sjedišta svetog Stanislava, čiji sam nevrijedni nasljednik bio kroz četrnaest godina? Što kazati? Sve što bih mogao reći palo bi u beznačaj uspoređeno s onim što moje srce osjeća, i što vaša srca osjećaju, u ovom trenutku.

Stoga ostavimo riječi. Neka ostane samo velika tišina pred Bogom, tišina koja postaje molitvom. 

Pozivam vas: budite uz mene! Na Jasnoj Gori i svugdje. Nemojte prestati biti uz s Papom koji danas moli riječima pjesnika: "Majko Božja, ti koja braniš sjajnu Czestochowu i blistaš kod Ostrabrama". Iste ove riječi upućujem vama u ovom trenutku.

8. Bio je ovo vapaj i poziv na molitvu za novog papu, poziv izražen na poljskom jeziku. Isti poziv upućujem svima sinovima i kćerima Katoličke Crkve. Sjetite me se danas i uvijek u svojim molitvama.

[Na francuskom] Katolicima iz zemalja francuskoga jezika izražavam svoju ljubav i predanost. Nadam se osloniti se na vašu iskrenu sinovsku pomoć. Želim vam da napredujete u vjeri! Onima koji ne dijele ovu vjeru, također upućujem svoje poštovanje i srdačne pozdrave. Vjerujem da će njihovi izrazi dobre volje olakšati duhovnu misiju koja leži na meni, i kojoj ne nedostaju reperkusije za sreću i mir u svijetu.

[Na engleskom] Svima vama koji govorite engleski, upućujem u Kristovo ime srdačan pozdrav. Računam na podršku vaših molitvi i vaše dobre volje u izvršavanju moje misije služenja Crkvi i čovječanstvu. Neka vam Krist dadne svoju milost i svoj mir, obarajući prepreke podjela i ujedinjujući sve u njemu.

[Na njemačkom] Srdačan pozdrav upućujem svim ovdje prisutnim predstavnicima i svim ljudima iz zemalja njemačkoga jezika. Nekoliko puta - i nedavno tijekom moga posjeta Saveznoj Republici Njemačkoj - imao sam priliku osobno upoznati dobročiniteljski rad Crkve i njezinih vjernika. Neka vaš požrtvovan rad za Krista i dalje bude plodonosan za potrebe i nevolje Crkve u cijelom svijetu. Stoga vas molim da podržite moju novu apostolsku službu svojom molitvom.

[Na španjolskom] Moje se misli sada okreću svijetu španjolskoga jezika, tako značajnu dijelu Crkve Kristove. Vama, draga braćo i djeco, upućujem u ovom svečanom trenutku srdačan pozdrav novoga pape. Ujedinjeni vezom zajedničke katoličke vjere, vjerni svojoj kršćanskoj tradiciji, življenoj u sve pravednijem i solidarnijem ozračju, zadržite svoju poznatu privrženost Kristovu namjesniku i ustrajno njegujte pobožnost prema našoj Majci, presvetoj Mariji.

[Na portugalskom] Braćo i djeco portugalskoga jezika: kao "sluga slugu Božjih" s ljubavlju vas pozdravljam u Gospodinu. Blagoslivljajući vas, povjeravam se u ljubavi u vaše molitve, i u vašu vjernost kako biste živjeli poruku ovoga dana i ovoga obreda: "Ti si Krist, Sin Boga živoga!"

[Na ruskom] Neka Gospodin bude s nama sa svojom milošću i čovjekoljubljem svoga milosrđa. 

[Na češkom] Od sveg srca pozdravljam Čehe i Slovake, koji su mi tako bliski.

[Na ukrajinskom] Od sveg srca pozdravljam i blagoslivljam sve Ukrajince, u dijaspori i u čitavu svijetu. 

[Na litavskom] Srdačan pozdrav mojoj braće iz Litve. Budite sretni i vjerni Kristu.
  
Otvaram svoje srce svoj svojoj braći iz kršćanskih crkava i zajednica, posebno pozdravljajući vas koji ste ovdje prisutni, u očekivanju našeg skorog osobnog susreta; a u ovom vam trenutku želim izraziti svoju iskrenu zahvalnost što ste željeli biti prisutni u ovom svečanom obredu.

A sada se obraćam svim ljudima, svakom čovjeku (i s kojim poštovanjem mora apostol Kristov izgovarati ovu riječ - "čovjek"!)

Molite za mene.

Pomozite mi da vam mogu služiti! Amen.

srijeda, 8. listopada 2014.

Ostajući u Kristovoj istini: Odlomci iz knjige petorice kardinala o nerazrješivosti braka i sakramentima

Ovih je dana objavljena knjiga pod naslovom Ostajući u Kristovoj istini, koja donosi tekstove petorice kardinala, jednoga nadbiskupa, i tri profesora, kao odgovor na prijedloge kardinala Kaspera iznesene u veljači na izvanrednom kardinalskom konzistoriju. Tekstovi se, iz raznih pogleda, tiču nerazrješivosti braka i pripuštanja razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika sakramentima ispovijedi i pričesti. 

Knjigu je uredio augustinijanac, o. Robert Dodaro, i objavljena je na nekoliko različitih jezika:

U nastavku, prijevod nekoliko ulomaka iz knjige.

*     *     *

I. Argument rasprave
O. Robert Dodaro, O.S.A., predsjednik Patrističkoga instituta, Augustinianum (Rim)

Eseji u ovom izdanju predstavljaju odgovor petorice kardinala Rimokatoličke crkve i četvorice drugih znanstvenika na knjigu Evanđelje obitelji, koju je ranije ove godine objavio Walter kardinal Kasper. Kasperova knjiga sadrži govor koji je izrekao tijekom izvanrednog kardinalskog konzistorija, održanog 20. i 21. veljače 2014. (str. 11)
Autori ovog sveska zajednički tvrde da Novi zavjet predstavlja Krista kako nedvosmisleno zabranjuje razvod i ponovno vjenčanje na temelju Božjega izvornog plana za brak, postavljenoga u Knjizi postanka 1,27 i 2,24. Milosrdno rješenje za razvod koje zagovara kardinal Kasper, nije nepoznato „u drevnoj Crkvi, no doslovno nijedan od pisaca čija su djela preživjela i koje smatramo autoritetima, ne zagovaraju ga; i doista, kada ga spominju, to je više da ga osude kao biblijski neutemeljeno. Nema ništa iznenađujuće u toj situaciji; zlouporabe mogu postojati tu i tamo, ali samo njihovo postojanje nije jamac da to nisu zlouprabe, a nekmoli modeli koje treba slijediti.“ … Ovo nije niz zakona koje je izmislila Crkva; oni čine božanski zakon, i Crkva ih ne može izmijeniti. (str. 34-35)


II. Gospodnji nauk o razvodu i ponovnom vjenčanju: Biblijski podatci
Paul Mankowski, S.J., znanstvenik na Institutu Lumen Christi (Chicago)

Reagirajući na Isusov govor da ponovno vjenčanje nakon razvoda jest preljub, njegovi su mu učenici rekli, „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“ (Mt 19,10). Od prvog trenutka ove izjave, nauk koji je Isus iznio kao volju Božju, bio je vrlo uznemirujući, čak i ljudima dobre volje. Sljedeća stoljeća nisu pokazala nikakva smanjenja u energiji i domišljatosti posvećenoj slabljenju ili poništavanju snage ovoga nauka, i dokle god je korisno zaobilaziti nauk, bit će pokušaja da se umanji značaj njegova biblijskog utemeljenja. No nauk je iznesen kao apsolutan kod Mateja, Marka i Luke, pa čak se i Pavao dobro potrudio, inzistirajući da ga kao navjestitelja nauka, a ne njegova autora, ne treba kriviti za njegovu strogoću: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin“ (1 Kor 7,10). Ne može biti nikakve sumnje da je to Gospodnji nauk. (str. 62-63)


III. Razvod i ponovno vjenčanje u ranoj Crkvi: Neka povijesna i kulturalna razmatranja
John M. Rist, profesor emeritus klasike i filozofije na Sveučilištu u Toronti, i bivši predstojnik Filozofske katedre „Kurt Pritzl, O.P.“ na Katoličkom sveučilištu u Americi

Ako se zapitamo kako je moguće da postoje oni koji se pozivaju na drevni dokaz kao dio argumenta u prilog promjeni, možemo samo zaključiti da su oni (ili izvori na koje se oslanjaju) krivi zbog nesretne prakse, previše uobičajene drugdje u akademskom svijetu; dokaz u korist jednog pogleda je premoćno superioran, ali postoje malobrojni slučajevi – i možda čak oni uglavnom neizvjesna određenja – koji ukazuju na suprotan zaključak. Tada se tvrdi da dokaz, ako nije u korist promjene, barem ostavlja rješenja otvorenima. Takva se procedura samo može osuditi kao metodološki manjkava. (str. 92)


IV. Rastava, razvod, razrješenje veza, i ponovno vjenčanje: Teološki i praktični pristup pravoslavnih crkava
Nadbiskup Cyril Vasiľ, S.J., tajnik Kongregacije za istočne crkve

Krist je donio svoju novu, revolucionarnu poruku, koja je bila „protukulturalna“ poganskom svijetu. Njegovi su učenici naviještali njegovu radosnu vijest, neustrašivo predstavljajući gotovo nemoguće zahtjeve koji su bili u opreci s kulturom tog doba. Svijet je danas možda jednako označen neopoganstvom potrošnje, komfora i egoizma, pun novih okrutnosti počinjenih sve modernijim i sve više dehumanizirajućim metodama. Vjera je u nadnaravna načela sada, više nego ikad, podložena poniženju.
Sve nas ovo dovodi do razmatranja je li „tvrdoća srca uvjerljiv argument koji bi zamrsio jasnoću evanđeoskog nauka o nerazrješivosti kršćanskoga braka. Ali kao odgovor na brojna pitanja i sumnje, i na mnoge kušnje da se nađe „prečac“ ili „snizi prag“ za egzistencijalni skok koji se čini u velikoj „borbi“ bračnoga života – u svoj ovoj zbrci među mnogim protivnim i zbunjujućim glasovima, danas još odzvanjaju Gospodinove riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), i zaključno razmišljanje sv. Pavla: „Otajstvo je to veliko…“ (Ef 5,32). (str. 128)


V. Jedinstvo i nerazrješivost braka: Od Srednjeg vijeka do Tridentskog sabora
Walter kardinal Brandmüller, bivši predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti

Tako razvoj nauka, sakramenata, i hijerarhije božanskoga zakona ne dolazi kao usputan povijesni proizvod, nego ga vodi i omogućava Duh Božji. Iz tog razloga, ovaj je razvoj nepovratan, i otvoren samo prema potpunijem razumijevanju. Tradicija u ovom smislu ima normativni karakter. U našem slučaju, to znači da nema puta izvan jedinstva, sakramentalnosti i unutarnje nerazrješivosti braka između dviju krštenih osoba – osim puta u grješku. (str. 144)


VI. Svjedočanstvo o snazi milosti: O nerazrješivosti braka i raspravi o civilno ponovno vjenčanima i sakramentima
Gerhard Ludwig kardinal Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere

Ako su razvedene i ponovno vjenčane osobe subjektivno u savjesti uvjerene da je prethodna ženidba bila nevaljana, to treba objektivno dokazati pred mjerodavnim ženidbenim sudovima. Brak se ne tiče samo odnosa dviju osoba prema Bogu; on je i stvarnost Crkve, sakrament, o čijoj valjanosti ne odlučuje pojedinac za sebe, nego Crkva u koju je utjelovljen po vjeri i krštenju. (str. 162)


VII. Sakramentalna ontologija i nerazrješivost braka
Carlo kard. Caffara, nadbiskup Bologne

Crkva ima poslanje voditi čovječanstvo, obrazovati ljude da nadiđu „neslaganje između onoga što se nalazi na površini i onoga što doista jest otajstvo ljubavi“. Ona ima poslanje naviještati Evanđelje braka. Ona također ima poslanje naviještati također i Evanđelje – ponovit ću: Evanđelje – nerazrješivosti, istinsko blago koje Crkva čuva u glinenim posudama. (str. 179-180)


VIII. Razvedeni i civilno vjenčani i sakramenti Euharistije i ispovijedi
Velasio kardinal De Paolis, C.S., predsjednik emeritus Prefekture za ekonomske poslove Svete Stolice

Milosrđe se često predstavlja u opreci prema zakonu, čak i božanskom zakonu. Takav je pogled neprihvatljiv. Božja je zapovijed manifestacija ljubavi kojom nam On pokazuje put kako ne bismo zastranili na našem životnom putovanju. No, postaviti Božje milosrđe u suprotnost s njegovim vlastitim zakonom je neprihvatljivo protuslovlje. (str. 203)
Na temelju gornjih primjedbi, čini se da u pogledi razvedenih i civilno vjenčanih osoba, i njihova pripuštanja sakramentima pokore i Euharistije, nema rješenje dokle god njihovo neregularno bračno stanje stoji nepromijenjeno. Ova se činjenica ne može pripisati ozbiljnosti i strogoći zakona, jer ovdje nisu u pitanju ljudski zakoni koji se mogu promijeniti ili čak opozvati, nego božanski zakoni koji su dobri za čovjeka i označuju stazu spasenja koju je pokazao sam Bog. (str. 209)


IX. Kanonska ništavost bračnoga procesa kao potraga za istinom
Raymond Leo kard. Burke, prefekt Vrhovnoga sudišta Apostolske signature

Walter kard. Casper, u svom izlaganju na izvanrednom kardinalskom konzistoriju, 20. veljače 2014., postavio je pitanje prikladnosti pravnoga procesa. U pogledu proglašenja braka ništavim, primijetio je:
Budući da ženidba kao sakrament ima javni karakter, odluka o valjanosti braka ne može se jednostavno prepustiti subjektivnoj procjeni stranaka kojih se tiče. Može se, međutim, postaviti pitanje je li sudski put, koji u biti nije iure divino, nego se razvio tijekom povijesti, jedini put prema razrješenju problema, ili se mogu zamisliti druge, pastoralnije i duhovnije procedure. Alternativno, može se zamisliti da biskup povjeri zadaću svećeniku s duhovnim i pastoralnim iskustvom pokorničara ili biskupskoga vikara.
Nastavio je s karikaturom procesa o ništavosti braka na drugom i trećem stupnju, postavljajući retoričko pitanje: „Stoga, mogu li se dosta odluke o dobru i zlu ljudi donositi na drugoj i trećoj razini, samo na temelju zapisnika, to jest, na temelju papira, bez stvarnog poznavanja ljudi i njihove situacije?“ (str. 211-212)
Pravni proces za proglašenje braka ništavim bitan je za otkrivanje istine o tvrdnji da je ono što se činilo da je pravi brak, zapravo, ništavo. Imajući u vidu složenost ljudske naravi i njezin odraz u većini slučajeva bračne ništavosti, jedini način na koji se, s moralnom sigurnošću, može saznati istina o takvoj tvrdnju jest dijalektički, koji je predviđen sudskim procesom i koji je pažljivo artikuliran i razvijen kroz povijest crkvene discipline. (str. 239).
Na kraju, odgovor na pitanje o kanonskom procesu za proglašenja braka ništavim, postavljeno u Pripremnom dokumentu treće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode, može se naći samo kroz puno poštovanje naravi tvrdnje o ništavosti braka i naravi procesa kojim se otkriva istina o toj tvrdnji. Nadam se će održavanje nadolazeće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode voditi prema novom poštivanju kanonskoga ženidbenog procesa, i nove obveze osiguravanja cjelovita procesa vjernicima koji to zatraže, zbog njihova vječnog spasenja. (str. 240)

četvrtak, 11. rujna 2014.

Spomendani sv. Ivana XXIII. i sv. Ivana Pavla II. uvršteni u Opći rimski kalendar

Papa Franjo odredio je da se spomendani sv. Ivana XXIII. i sv. Ivana Pavla II. uvrste u Opći rimski kalendar. Dekret Kongregacije za bogoštovlje datiran je na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega, 29. svibnja 2014., a objavljen je danas u L'Osservatore Romanu. Spomendan sv. Ivana Pavla II. već je bio odobren i uvršten u vlastite kalendare više država, odnosno biskupskih konferencija, a ovim činom liturgijsko je slavlje obojice svetih papa prošireno na sav katolički svijet rimskoga obreda. Slijedi (neslužbeni) prijevod Dekreta. 

 * * * 

Dekret

Vječni pastir, uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, Gospodin Isus ne napušta svoje stado, nego ga čuva i vodi kroz vremena, pod stalnim vodstvom onih koje je on učinio svojim vikarima. Među njima, po potvrdi Pastira pastirâ i po pravoj ljubavi prema ovcama svoga stada, sjaju sveti pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.

Oni nisu prezreli križa Kristova niti rane braće i, urešeni "parezijom" Duha Svetoga, čudesno su ponudili Crkvi i svijetu živu sliku dobrohotnosti i milosrđa Božjega, koji ne mrzi nikoga od onih koji su dozvani u život, te ih štedi, jer su njegovi (usp. Mudr 11,24-26). Tako, tu životnu nadu i tu neizrecivu radost (usp. 1 Pt 1,3.8), koju su ova dvojica Petrovih nasljednika primili kao dar od uskrsloga Gospodina, u obilju su darivali narodu Božjem, primivši zauzvrat vječnu zahvalnosti. Stoga ih Crkva danas časti velikim žarom, sjajne uzornošću života, izvrsnošću nauka, i onom "znanošću ljubavi" koja istječe iz prosvjetljenja Duhom kroz iskustvo otajstavâ Božjih, i nakon što je uživala u plodnoj potpori njihove pastoralne skrbi, sada se raduje što ih ima kao duhovne zagovornike.

Razmotrivši izvanrednost tih vrhovnih svećenika u iskazivanju jedinstvena uzora krjeposti kleru i vjernicima, i u promicanju života Kristova, uzevši u obzir brojne zahtjeve iz svih krajeva svijeta, Sveti Otac Franjo, postupivši po jednodušnoj želji naroda Božjega, odredio je da se slavlja sv. Ivana XXIII., pape, i sv. Ivana Pavla II., pape, upišu u Opći rimski kalendar, prvi 11., a drugi 22. listopada, sa stupnjem neobavezna spomendana. 

Gore spomenuti spomendani, stoga, trebaju biti upisani u svim direktorijima za slavlje Mise i Liturgije časova, te pripadne naznake umetnute u liturgijske knjige koje će objaviti biskupske konferencije.

Što se tiče liturgijskih tekstova u čast sv. Ivana Pavla II., pape, neka se koriste oni već odobreni i objavljeni u prilogu dekreta ove Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, od 2. travnja 2011. (prot. br. 118/11/L); što se tiče onih u čast sv. Ivana XXIII., pape, neka se usvoje ovdje priloženi tekstovi, koji se ovim dekretom proglašavaju tipskima i daju u tisak.

Bez obzira na bilo što protivno.

Iz Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 29. svibnja 2014., na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega.

Antonio kard. Cañizares Llovera, prefekt

Arthur Roche, nadbiskup, tajnik

subota, 19. travnja 2014.

Paschalis sollemnitatis: Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

A) Vazmeno bdjenje u svetoj noći

77. Iz najstarije predaje ova se noć obdržava Gospodinu[79] i bdjenje koje se u njoj slavi, spominjući se svete noći u kojoj je Krist uskrsnuo, smatra se „majkom svih bdjenja“.[80] U njoj naime Crkva bdijući iščekuje uskrsnuće Gospodnje i slavi ga sakramentima kršćanske inicijacije.[81]

1. Što znači da je Vazmeno bdjenje po naravi noćno

78. „Čitavo slavlje Vazmenog bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se završi pred zvona nedjelje“.[82] Ovo pravilo treba strogo tumačiti. Zabranjuju se protivne zloporabe i tu i tamo nastali običaji, po kojima se Vazmeno bdjenje slavi onda kad se inače obično anticipiraju nedjeljne mise.[83]
Oni razlozi što ih neki navode za anticipiranje Vazmenog bdjenja, npr. javna nesigurnost, ne navode se u slučaju božićne noći ili drugih skupova različitih vrsta.

79. Vazmeno bdjenje, koje su Hebreji probdjeli iščekujući prolazak Gospodnji da ih oslobodi od faraonova ropstva, oni su obdržavali kao godišnji spomen; to je bila slika budućeg pravog Vazma kristova, naime noći pravog oslobođenja u kojoj je „Krist razriješio okove smrti i kao pobjednik iz groba ustao“.[84]

80. Crkva je već od početka godišnji Vazam, koji je svetkovina nad svetkovinama, slavila poglavito noćnim bdjenjem. Kristovo je naime uskrsnuće temelj naše vjere i nade, a po krstu i potvrdi uključeni smo u Kristovo vazmeno otajstvo, a s njime suumrli, suukopani, suuskrsnuli te ćemo s njime i kraljevati.[85]
Ovo bdjenje je i iščekivanje dolaska Gospodnjega.[86]

2. O rasporedbi Vazmenog bdjenja i o smislu njegovih sastavnih dijelova

81. Vazmeno bdjenje se uređuje tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva (što je prvi dio ovoga bdjenja) sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka (drugi dio ili služba riječi), sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu (treći dio), ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe (četvrti dio).[87]
Ovaj liturgijski red neka nitko na svoju ruku ne mijenja.

82. Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve.
Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.
Neka se pripravi vazmena svijeća, koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova, jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist svjetlo svijeta. Neka se blagoslovi znakovima i riječima, opisanim u misalu ili drugim odobrenim od Konferencije biskupa.[88]

83. Ophod kojim narod ulazi u crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga. Nema zapreke da se svakom odgovoru „Bogu hvala“ doda kakav usklik u čast Kristu.
Neka se svjetlo iz vazmene svijeće postupno širi na svijeće koje je dobro da svi drže u rukama, dok su električne svjetiljke još ugašene.

84. Đakon neka navijesti vazmeni hvalospjev koji velikom lirskom poemom iznosi vazmeno otajstvo, uklopljeno rasporedbu spasenja. U nuždi, ako nema đakona, a niti ga svećenik predsjedatelj ne može otpjevati, nek se povjeri pjevaču. Konferencije biskup mogu ovaj hvalospjev prilagoditi nekim usklicima naroda koji će se u nj umetnuti.[89]



85. Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja.
Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, „počevši od Mojsija i svih proroka“,[90] tumači Kristovo vazmeno otajstvo. Stoga neka se, gdje god je to moguće, čitaju sva čitanja da se sačuva narav Vazmenoga bdjenja, koja traži da dulje traje.
Ipak, gdje pastoralne prilike traže da se još smanji ovaj broj čitanja, neka se čitaju barem tri iz Starog zavjeta, i to uzeta iz Zakona i Proroka; a nikada neka se ne izostavi čitanje 14. glave Izlaska sa svojim hvalospjevom.[91]

86. Tipološko značenje tekstova Staroga zavjeta ukorjenjuje se u Novomu, i biva očito molitvom što je iza svakog pojedinog čitanja izgovara svećenik predsjedatelj; ali će biti korisno vjernike u to značenje uvesti kratkom uputom. Tu uputu može izreći bilo sam svećenik bilo đakon.
Liturgijske komisije, nacionalne ili biskupijske, neka za to priprave ona pomagala koja će pastirima u tome pomoći.
Poslije čitanja neka se pjeva psalam, a narod neka pjeva odgovor. U takvom ponavljanju dijelova neka se sačuva ritam, koji će pomoći sudjelovanju i pobožnosti vjernika.[92] Treba pomno paziti da se mjesto psalama ne dopuste pučke pjesmice.

87. Poslije čitanja Starog zavjeta pjeva se himan „Slava Bogu na visini“, zvone zvona prema mjesnim običajima, otpjeva se zborna molitva i tako se prelazi na čitanja Novog zavjeta. Čita se Apostolov poticaj o krstu kao uranjanju u Kristovo vazmeno otajstvo.
Zatim, dok svi stoje, svećenik triput intonira „Alelu-ja“, dižući postepeno glas, a narod to ponavlja.[93] Ako je nužno, pjeva Aleluja psalmista ili pjevač, a narod proslijedi, umećući usklik među retke psalma 117., što ga apostoli toliko puta citiraju u vazmenom navještaju.[94] Zatim se navijesti uskrsnuće Gospodnje iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi. Poslije Evanđelja neka se ne propusti homilija, makar kratka.

88. Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece.[95] Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode. Ako taj blagoslov nije u krsnom zdencu nego u prezbiteriju, neka se poslije krsna voda odnese k zdencu, gdje će se čuvati kroz cijelo uskrsno vrijeme.[96] A gdje nema krštenika niti treba blagosloviti vodu, spomen krštenja biva blagoslovom vode, određene za škropljenje naroda.[97]

89. Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja. Uvodi se nagovorom svećenika predsjedatelja. Vjernici stojeći i držeći u rukama zapaljene svijeće odgovaraju na upite. Zatim se škrope vodom: tako im se dozivaju u pamet čini i riječi krštenja što su ga primili. Svećenik predsjedatelj neka škropi narod prolazeći lađom crkve, dok svi pjevaju antifonu „Vidjeh vodu“ ili drugu pjesmu krsnog značaja.[98]

90. Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma.

91. Neka se pazi da ovo euharistijsko slavlje ne bude na brzinu; dapače izvrsnije je da svi obredi i riječi dobiju najveću izražajnu snagu: sveopća molitva, u kojoj novokrštenici, pošto su postali vjernici, prvi put vrše svoje kraljevsko svećeništvo;[99] ophod za prinos darova, uz sudjelovanje novokrštenika, ako ih ima; euharistijska molitva prva, druga ili treća, sa svojim vlastitim umecima;[100] napokon euharistijska pričest kao moment punog sudjelovanja u otajstvu koje se slavi. Za pričest je prikladno pjevati psalam 117. s antifonom „Naš vazam“, ili psalam 33. s antifonom „Aleluja, aleluja, aleluja“ ili drugu pjesmu uskrsne radosti.

92. Prikladno je u pričesti Vazmenog bdjenja dostići puninu euharistijskog znaka, tj. primiti je pod prilikama kruha i vina. Mjesni ordinariji neka razmotre prikladnost takvog dopuštenja i njegove prilike.[101]

3. Neke pastoralne napomene

93. Liturgija Vazmenog bdjenja nek se vrši tako da pruži kršćanskom narodu bogatstvo i molitava i obreda: treba čuvati istinitost stvari, gajiti sudjelovanje vjernika, a neka ne nedostaju poslužnici, čitači i zbor pjevača.

94. Želi se da se u međuvremenu predvidi ujedinjenje u jednu crkvu više zajednica, kada se zbog njihove blizine ili neznatnosti ne može postići puno i blagdansko slavljenje.
Treba nastojati da pojedine grupe imaju udjela u slavljenju Vazmenog bdjenja, u kojem svi vjernici, skupljeni u jedno, mogu dublje doživjeti smisao crkvene zajednice.
Vjernici koji su radi praznika odsutni iz vlastite župe, potiču se da sudjeluju u liturgijskom slavlju mjesta u kojemu borave.

95. U navještanju Vazmenog bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi „u noći Vazma“, i to kao jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o sudjelovanju u čitavom bdjenju.[102]

96. Za bolje slavljenje Vazmenog bdjenja traži se da sami pastiri stalno stiču dublje poznavanje kako tekstova tako i obreda, kako bi mogli pružati pravu mistagogiju.

B) Dan vazma

97. Misu na dan Vazma treba slaviti sa svom svečanošću. Kao pokajnički čin prikladno je danas uzeti škropljenje vodom blagoslovljenom na bdjenju; za to vrijeme neka se pjeva antifona „Vidjeh vodu“ ili druga pjesma krsnog značaja. Istom vodom neka se napune i posude na ulazu u crkvu.


98. Gdje postoji neka se održava, a drugdje neka se, ako je prikladno, uvede predaja slavljenja one krsne večernje na dan Vazma u kojoj za vrijeme pjevanja psalama biva ophod ka krsnom studencu.[103]

99. Vazmena svijeća kojoj je mjesto ili kraj ambona ili kraj oltara nek se pali barem u svim svečanijim liturgijskim slavljima kako u Misi tako i u Jutarnjoj i Večernjoj sve do nedjelje Pedesetnice. Kad ona prođe, neka se svijeća časno čuva u krstionici da se u krštenju od nje pale svijeće krštenika. U slavljenju sprovoda neka se vazmena svijeća stavi kraj nosila, da se tako označi da je smrt kršćanina njegov vlastiti Vazam.
Neka se vazmena svijeća izvan vazmenog vremena ne pali niti čuva u prezbiteriju.[104]

(Kongregacija za bogoštovlje,
Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)




[79] Usp. Izl 12, 42.
[80] Sv. Augustin, GOVOR 219, PL 38, 1088.
[81] Biskupski ceremonijal, br. 332.
[82] Usp. Isto, br. 332; Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 3.
[83] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 28. AAS 59 (1967) 556-557.
[84] Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 19, vazmeni hvalospjev.
[85] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 6; Usp. Rim 6,3-6; Ef 2,5-6; Kol 2,12-13; 2 Tim 2,11-12.
[86] „Onu noć provodimo bdijući jer je Gospodin uskrsnuo i u svome tijelu započeo onaj život... gdje nema ni smrti ni sna; on ga je tako uskrisio od mrtvih da više ne umire niti više smrt gospodnje nad njim... Zato će onaj kome smo uskrsnulom malo duže bdijući pjevali, dati da s njim bez kraja živeći kraljujemo«. Sv. Augustin, Govor Guelferbytan, 5,4. PLS 2,552.
[87] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 7.
[88] Usp. Isto, br. 10-12.
[89] Usp. Isto, br. 17.
[90] Lk 24,27; Usp Lk 24,44-45.
[91] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 21.
[92] Usp. Isto, br. 23.
[93] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 352.
[94] Usp. Dj 4,11-12; Mt 21,42; Mk 12,10; Lk 20,17.
[95] Usp. Rimski obrednik. Red krštenja djece, br. 6.
[96] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 48.
[97] Usp. Isto, br. 45.
[98] Usp. Isto, br. 47.
[99] Usp. Isto, br. 49; Rimski obrednik. Red pristupa odraslih kršćanstvu, br. 36.
[100] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 53; Isto. Obredne mise, 3. Pri podjeljivanju krsta.
[101] Usp. Rimski misal. Opća uredba, br. 240-242.
[102] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 106.
[103] Usp. Opća uredba Časoslova, br. 213.
[104] Usp. Rimski misal. Nedjelja pedesetnice, završna rubrika; Rimski obrednik. Red krštenja djece. Kršćanska inicijacija. Opće napomene, br. 25.

Paschalis sollemnitatis: Velika subota

73. Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje,[75] očekujući njegovo uskrsnuće. Toplo se preporučuje da se Služba čitanja i Jutarnja slavi uz sudjelovanje naroda (usp. br. 40).[76] Gdje to nije moguće, neka se predvidi služba Božje riječi ili pobožna vježba, primjerena otajstvu toga dana.
74. U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne.



75. Danas se Crkva strogo uzdržava od misne žrtve.[77] Sveta pričest se može dati samo na način popudbine. Treba uskratiti slavljenje ženidbe kao i slavljenje drugih sakramenata, izuzev sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja.
76. Nek se vjernici pouče o posebnoj naravi Velike subote.[78] Blagdanski običaji i predaje, vezane uz ovaj dan, zbog vazmenog slavlja koje je nekada bilo anticipirano na Veliku subotu, nek se sačuvaju za noć i dan Vazma.

(Kongregacija za bogoštovlje,
Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)





[75] Usp. Rimski misal. Velika subota; Apostolski simbol; 1 Pe 3,19.
[76] Usp. Opća uredba časoslova, br. 210.
[77] Rimski misal. Velika subota.
[78] Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.) br. 2, AAS 47 (1955) 843.

petak, 18. travnja 2014.

Paschalis Sollemnitatis: Veliki petak muke Gospodnje

58. Ovog dana, kad »je žrtvovan Krist naša Pasha«,[63] Crkva razmišlja Muku svoga Gospodina i Zaručnika i klanja se Križu, spominje se svog izlaska iz boka Krista usnuloga na križu i moli za spas svega svijeta.

59. Crkva u ovaj dan, po prvotnoj predaji, ne slavi Euharistije; sveta pričest se vjernicima dijeli jedino unutar slavlja Muke Gospodnje, bolesnima pak koji u tom slavlju ne mogu sudjelovati, može se nositi u bilo koje doba dana.[64]

60. Veliki petak Muke Gospodnje obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi i to nemrsom i postom.[65]

61. Danas se strogo zabranjuje slavljenje sakramenata, izuzev sakramenata Pokore i Bolesničkog pomazanja.[66] Sprovod neka se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona.

62. Preporučuje se da se danas Služba čitanja i Jutarnja slave u crkvama uz sudjelovanje vjernika (usp. br. 40).

63. Slavlje Muke Gospodnje neka se obavi u popodnevne sate i to oko petnaest sati (15 h). Pastoralni razlog će možda savjetovati da se izabere prikladniji sat, kad bi se naime narod mogao lakše okupiti: npr. tamo od podne ili u kasnije sate, ali ne preko dvadeset prvog sata (21 h).[67]

64. Red liturgijskog čina Muke Gospodnje (služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest) proizlazi iz stare predaje Crkve i neka ga nitko na svoju ruku ne mijenja.

65. Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika.
Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje »zemaljskog čovjeka«[68] tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole.

66. Čitanja nek se čitaju potpuno. Pripjevni psalam i pjesma prije Evanđelja nek se na uobičajeni način pjevaju. A povijest Muke Gospodnje po Ivanu nek se pjeva ili čita na isti način kao prethodne nedjelje (usp. br. 33). Pošto povijest Muke bude dovršena, nek se drži homilija, a na kraju homilije mogu se vjernici pozvati da kratko vrijeme nastoje razmišljati.[69]

67. Sveopća molitva neka bude prema obrascu i obliku od starine predanom i to u čitavom opsegu nakana, jer dobro označava sveopću snagu muke Kristove, koji je za spas svega svijeta visio na križu. Mjesnom ordinariju je dopušteno u velikoj javnoj potrebi dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana.[70]
Iz broja molitava što ih pruža Rimski misal dopušteno je svećeniku odabrati one koje bolje odgovaraju mjesnim prilikama, ali tako da se sačuva red nakana, što se obično predlaže za sveopću molitvu.[71] [Prema posljednjem tipskom izdanju Rimskoga misala, iz 2002., nije moguće birati nakane, nego ih treba moliti sve, bez izostavljanja.]

68. Za pokazivanje križa neka taj bude dosta velik i lijep i neka se izabere prvi ili drugi obrazac što stoji u misalu. Neka se ovaj obred izvrši svečanošću koja je dostojna ovog otajstva našega spasenja: i poziv na pokazivanju križa i odgovor naroda neka se pjeva i nek se ne propusti šutnja puna poštovanja poslije svakog poklona, dok svećenik stoji i drži uzdignut križ.


69. Neka se križ pruži na poklon svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovom slavlju i neka se samo u preobilnom mnoštvu naroda upotrijebi obred poklona sviju zajedno.[72]
Neka se za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka. Za klanjanja križu neka se pjevaju antifone »Prijekori« i himan, jer na liričan način dozivaju u pamet povijest spasenja[73] ili druge prikladne pjesme (usp. br. 42).

70. Svećenik neka pjeva poziv na molitvu Gospodnju, koju će svi otpjevati. Mir se ne daje. Pričest se vrši po obredu opisanom u misalu.
Dok traje pričest može se pjevati psalam 21. ili druga prikladna pjesma. Kad završi pričest, čestičnjak se odnese na pripravljeno mjesto izvan crkve.

71. Poslije slavlja neka se oltar ogoli, a ostavi se samo križ s četiri svijeće. Neka se u crkvi pripravi prikladno mjesto (npr. kapela odlaganja u kojoj se od četvrtka čuvala Euharistija), gdje će se smjestiti Gospodnji križ da mu se vjernici mogu pokloniti, cjelivati ga i zadržati se u razmišljanju.

72. Pobožne vježbe, kao što su Križni put, procesije Muke i spomen boli Blažene Djevice Marije, ne treba nipošto zanemariti iz pastoralnih razloga. Tekstovi i pjesma nek se prilagode duhu liturgije toga dana. A sat pobožnih vježbi nek se tako uskladi sa satom glavnoga slavlja, da se očituje kako liturgijski čin po svojoj naravi daleko nadvisuje sve ove pobožne vježbe.[74]

(Kongregacija za bogoštovlje,
Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)





[63] 1 Kor 5:7.
[64] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1, 3.
[65] Pavao VI., Apostolska konstitucija Paenitemini, II, 2; AAS 58 (1966.), 183; Zakonik kanonskog prava kan. 1251.
[66] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1. Zbor za bogoštovlje, Izjava Ad Missale Romanum, u Notitiae 13 (1977.), 602.
[67] Usp. isto, br. 3; Sveti zbor obreda, Ordinationes et declarationes circa Ordinem hebdomadae sanctae instauratum, (1. veljače 1957.), br. 15; AAS 49 (1957.), 94.
[68] Usp. isto, br. 5, druga molitva.
[69] Usp. isto, br. 9; Usp. Biskupski ceremonijal, br. 319.
[70] Usp. isto, br. 12.
[71] Usp. Rimski misal, Opća uredba, br. 46.
[72] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 19.
[73] Usp. Mih 6, 3-4.
[74] Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 13.

četvrtak, 17. travnja 2014.

Paschalis Sollemnitatis: Večernja Misa Velikog četvrtka

44. »Misom koja se slavi u večernjim satima četvrtka Velikog tjedna, Crkva započinje Vazmeno trodnevlje i nastoji proslaviti onu posljednju večeru kojom je Gospodin one noći kad bijaše predan, jer je ljubio do kraja svoje koji bijahu u svijetu, svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina Bogu Ocu prinio i apostolima dao da jedu te zapovjedio njima i njihovim nasljednicima u svećeništvu da ih prinose«.[50]

45. Svu pažnju duha treba usmjeriti na otajstva koja se spominju poglavito u misi, to jest ustanovljenje Euharistije, ustanovljenje Svećeničkog reda i zapovijed Gospodnju o bratskoj ljubavi. To treba u homiliji rasvijetliti.

46. Misa Gospodnje večere nek se slavi u večernje sate, u vrijeme koje je prikladnije za sudjelovanje cijele mjesne crkvene zajednice. Koncelebrirati mogu svi svećenici, iako su toga dana već koncelebrirali misu Krizme ili ako za dobro vjernika trebaju slaviti drugu misu.[51]

47. Doista, gdje to traži pastoralni razlog, može mjesni Ordinarij dozvoliti u crkvama i kapelama drugu misu u večernje sate, a u slučaju prave potrebe i u jutarnje sate, za vjernike koji ni na koji način neće moći sudjelovati u večernjoj misi. Neka se ipak pazi da ne bi ovakva slavlja bila na dobro privatnih osoba ili malih posebnih grupa te da ne bi bila na uštrb glavnoj misi.
Prema prastaroj crkvenoj predaji, ovaj dan se zabranjuju sve mise bez naroda.[52]

48. Svetohranište neka prije slavlja bude potpuno prazno.[53] Hostije za pričest vjernika moraju se posvetiti u samom slavljenju žrtve.[54] Neka se posveti dovoljno kruha i za dijeljenje pričesti slijedećeg dana.

49. Za čuvanje presv. Sakramenta neka se pripravi kapela i neka se tako primjereno ukrasi da poziva na molitvu i meditaciju; izričito se preporučuje stroga trijeznost koja je u skladu s liturgijom ovih dana, a zloporabe neka se izbjegnu ili uklone.[55]
Kad je svetohranište smješteno u kapeli, odijeljenoj od glavne crkvene dvorane, izvrsnije je u njoj (kapeli) pripraviti mjesto odlaganja i klanjanja.

50. Dok se pjeva himan »Slava Bogu na visini«, prema običajima mjesta, zvone zvona, a kad on završi, šute sve do »Slava Bogu na visini« Vazmenog bdjenja, osim ako Konferencija biskupa ili mjesni Ordinarij, smatra li to zgodnim, odredi drugačije.[56] U isto vrijeme mogu se orgulje i druga glazbala upotrebljavati samo za podržavanje pjevanja.[57]

51. Pranje nogu odabranim muževima koje po predaji biva ovog dana znači službu i ljubav Krista koji je došao »ne da mu služe nego da služi«.[58] Izvrsnije je da se ova predaja čuva i u svom vlastitom značenju tumači.

52. Darovi za siromahe, sabrani osobito u korizmi kao plod pokore, mogu se predstaviti u ophodu donošenja darova, dok narod pjeva »Gdje je ljubav«.[59]

53. Prikladnije je da u času pričesti đakoni, akoliti ili izvanredni djelitelji uzmu Euharistiju s oltara da bi je kasnije odnijeli bolesnicima koji će se pričestiti kod kuće. Na ovaj se način bolesni mogu potpunije sjediniti s Crkvom koja slavi.

54. Izmolivši popričesnu molitvu, obrazuje se ophod, kojim se pod vodstvom križonoše, sa zapaljenim svijećama i kadionicom s dimom kada, presveti Sakrament nosi po crkvi na mjesto gdje će se čuvati. Dotle se pjeva himan »Usta moja« ili druga euharistijska pjesma.[60] Prijenosa i odlaganja presv. Sakramenta ne može biti, ako se u istoj crkvi ne održava slavlje Muke Gospodnje na Veliki petak.[61]


55. Sakrament neka se položi u zatvoreno svetohranište ili u čestičnjak. Neka nikada ne bude izlaganja u pokaznici.
Svetohranište ili čestičnjak neka nemaju oblik groba, neka se i sam izraz »grob« izbjegava: kapela se odlaganja naime ne pripravlja da bi označavala »ukop Gospodinov« nego za čuvanje euharistijskog kruha za dijeljenje pričesti na Veliki petak Muke Gospodnje.

56. Neka se vjernici pozovu da poslije mise Gospodnje večere pristojno vrijeme noći provedu u dužnom klanjanju u crkvi pred presv. Sakramentom, koji se ove noći u njoj svečano čuva. Ako je zgodno, može se dok traje euharistijsko klanjanje čitati neki odlomak Evanđelja po Ivanu (gl. 13-17). Ipak nakon ponoći neka klanjanje bude bez vanjske svečanosti, jer je već započeo dan Muke Gospodinove.[62]

57. Po završetku mise nek se oltar slavljenja ogoli. Korisno je da se križevi u crkvi zastru crvenim ili ljubičastim velom, ako nisu bili zastrti već u subotu prije V. korizmene nedjelje . Neka se ne pale svijeće pred slikama svetaca.

(Kongregacija za bogoštovlje,
Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)




[50] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 297.
[51] Usp. Rimski Misal, Večernja misa Gospodnje večere.
[52] Usp. Isto.
[53] Usp. Isto, br. 1.
[54] Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 55; Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium, (25. svibnja 1967.), br. 31. AAS 59 (1967.) 557-558.
[55] Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.), br. 9, AAS 47 (1955.) 805.
[56] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere.
[57] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 300.
[58] Mt 20,28.
[59] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 303.
[60] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere, br. 15-16.
[61] Usp. Sveti zbor obreda, Izjava 15. ožujka 1956. br. 3, AAS 48 (1956.), 153; Sveti zbor obreda, Odredbe i izjave o Obnovljenom redu svetog tjedna, (1. veljače 1957.) br. 14; AAS 49 (1957.), 93.
[62] Usp. Rimski misal, Večernja misa Gospodnje večere, br. 21; Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.) br. 8-10; AAS 47 (1955.), 845.

utorak, 18. ožujka 2014.

Remek djela gregorijanskoga pjevanja: Antifone preobraženja

Ulazna i pričesna pjesma druge korizmene nedjelje. Potpuno novu izvedbu ulazne i prikazne pjesme donose Cantori Gregoriani i njihov maestro.

Piše: Fulvio Rampi

Graduale Novum, ConBrio Verlagsgesellschaft,
Regensburg, 2011, pp. 69-70 e 74.
Prijevod

Ulazna (Ps 27, 8-9) - audio
Moje mi srce govori:
"Tražite svagda lice njegovo!"
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,

ne skrivaj lica svoga od mene.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga se bojim.

Moje mi srce govori...

Pričesna (Mt 17,9) - audio
Nikomu ne kazujte viđenje
dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.

Vodič uz slušanje

Povijest rimske liturgije svjedoči o dugu i složenu razvoju strukture korizmenoga vremena. Od trotjedne korizme, kakva se održala do IV. stoljeća, bio je postupan prijelaz – posebno za pontifikata Leona Velikoga (440.-461.) i Grgura Velikoga (590.-604.) – do korizme od šest tjedana, unutar koje su učinjene različite preinake u pjevačkom repertoaru.

U tom složenom procesu, jedna nam je čvrsta točka u aranžmanu predana iz liturgijsko-glazbenih rukopisnih izvora, koji su se počeli pojavljivati u X. stoljeću.

Druga korizmena nedjelja – prema rasporedbi iz spomenutih knjiga, u uporabi do II. Vatikanskog koncila – bila je usporedna četvrtoj adventskoj nedjelji, u smislu da su oba blagdana završavala poseban tjedan liturgijskoga ciklusa četiriju kvatri, ukinutih poslijekoncilskom reformom.

Liturgijsko-glazbeno bogatstvo tih četiriju godišnjih momenata, koji odgovaraju početcima godišnjih doba, bilo je u simbolu bogatstva zemljinih darova. Prvi je korizmeni tjedan zapravo bio povezan sa zahvalnošću za nadolazeće proljeće, što je liturgija kvatri slavila posebnom svečanošću u srijedu (feria IV), petak (feria VI) i nadasve u subotu večer, bdjenjem koje se zaključivalo Misom u zoru, koja je zauzimala mjesto nedjeljne liturgijske službe.

Iz toga je slijedila, kao i u došašću, jedna vrsta „liturgijske praznine“ za nedjelju kojom je završavao tjedan, koja se zapravo nazivala nedjeljom koja vacat, koja nedostaje. Najdrevniji gregorijanski kodeksi ipak svjedoče da je znatno prije X. stoljeća ta praznina već bila popunjena, i sve nedjelje kojima su završavane kvatre bile su opremljene vlastitom Misom.

Ono što se, međutim, mora naglasiti jest da napjevi koje drevni izvori donose za nedjeljnu Misu, nisu svi „vlastiti“, u smislu da su najvećim dijelom uzeti od srijede prethodnoga bogatog tjedna.

U biti, vlastiti dijelovi druge korizmene nedjelje poklapali su se vlastitostima srijede prvoga tjedna, s jedinim izuzetkom zavlake (tractusa), nakon prvog čitanja. I o tome su također svjedočile liturgijske knjige sve do posljednje reforme.

No, Graduale Romanum iz 1974. – plod poslijekoncilske reforme – donio je značajnu promjenu smjera, koja zaslužuje našu pažnju

Dva izabrana primjera, ponuđena za slušanje, - ulazna Tibi dixit i pričesna Visionem – jasno oslikavaju što se dogodilo. Promjena se smjera zapravo može uočiti iz usporedbe izdanja Graduala tiskanih prije i nakon Koncila. Dva vlastita napjeva srijede proljetnih kvatri – koji su se nekoliko stoljeća pjevali i sljedeće nedjelje – bila su ulazna Reminiscere i pričesna Intellege clamorem meum. No, u Gradualu iz 1974., oni su zadržani samo na izvornom danu u tjednu, dok su u nedjelju – iako uz opciju korištenja prethodne ulazne – oni zamijenjeni ulaznom Tibi dixit i pričesnom Visionem.

Kako objasniti taj novi izbor? I odakle dolaze ta dva napjeva, koji nikada nisu bili povezani s drugom korizmenom nedjeljom?

Kako bismo odgovorili na oba ta pitanja, potrebno je razmotriti naziv druge korizmene nedjelje, nazvane nedjeljom Gospodnjega preobraženja. Iako liturgijski blagdan Preobraženja pada 6. kolovoza, pripadni se evanđeoski odlomak u rimskom obredu naviješta te nedjelje, i zadržan je tu, čak i nakon reforme, u sve tri godine liturgijskoga ciklusa, za razliku od onoga što se dogodilo sljedećih korizmenih nedjelja.

Prikaz preobraženja, osobito kod Mateja, posebno naglašava Kristovo „lice“, koje je „zasjalo kao sunce“, što je prilično česta tema u tradiciji drevnoga liturgijskog pjevanja. U ulaznoj pjesmi Tibi dixit – u drevnim kodeksima dodijeljenoj srijedi drugoga korizmenog tjedna – tema lica postaje potpuno u središtu, i blisko je povezana s quaerere Deum, traženjem Boga, bitnim načelom Crkvina razmatranja.

Dodjeljivanje ove ulazne pjesme nedjelji preobraženja stoga odgovara jednoj vrsti načela prikladnosti, prema kojemu pjevani tekstovi trebaju što bliže odgovarati središnjoj temi slavlja.

Nepoznati skladatelj, zapravo, očito identificira upadljivu točku u posljednjim riječima prve fraze: quaesivi vultum tuum, lice tvoje ja tražim. Proširene glazbene vrijednosti i obilje nota ostvaruju tu nakanu, koja je nadalje mudro unaprijed pripremljena, kroz produljeni odjek melodijskoga raspona ti-do, karakteristična za treći modus, deuturus authenticus. Modalno ustrajavanje postaje tekstualno ustrajavanje ponavljanjem i presudnim novim naglaskom istoga koncerta (vultum tuum, Domine, requiram: lice tvoje, Gospodine, tražim), prije nego konačna završnica (ne avertas faciem tuam a me: ne skrivaj lica svoga od mene) ostvari zaključnu kadencu, učinkovito prikazanu melodijom koja naginje prema nižim tonovima.

Također, kao što je rečeno, za pričesnu pjesmu izbor Graduala iz 1974. odmiče od prethodne tradicije. Pričesna je pjesma Intellege clamorem meum – ponovno vraćena u srijedu, svoje izvorno mjesto – uklonjena u korist kratke silabičke antifone Visionem. U ovom slučaju, načelo je prikladnosti još vidljivije nego kod ulazne. Tekst ove antifone zapravo je uzet izravno iz zaključka evanđeoskog izvješća.

No, izbor koji nalaže tekstualna prikladnost u tom je slučaju ostvaren na uštrb drugoga načela, koje možemo nazvati načelom dosljednosti, i ono je još važnije kada je riječ i gregorijanskom pjevanju u cjelini. Nedostatak dosljednosti leži u razdruživanju između fore i liturgijskoga konteksta, čime na kraju provocira izbor ove antifone.

Ne može se pobjeći od činjenice da antifona Visionem ne pripada velikom repertoaru Mise, nego časoslova. Nedostatak pričesnih antifona koje se izravno odnose na preobraženje odvela je autore Graduala iz 1974. do uporabe djela posuđenoga iz drugog gregorijanskog repertoara, koji je, koliko god bio autentičan, zamišljen s drugačijim stilskim karakteristikama, koje su blisko povezane s liturgijom časova.

Krajnje silabična narav ove antifone nudi neposrednu potvrdu toga i reproducira kriterij – u stvarnosti zapravo sporan – koji je nadahnuo sastavljanje Graduale Simplex 1967. godine.

Pričesna pjesma Visionem nije ništa više nego silabična antifona iz časoslova, posuđena u misni repertoar. Njezina izvorna namjena a priori pojašnjava njezinu silabičnu narav: stil je jednostavan i utemeljen na osnovnoj modalnoj strukturi, koja se lako može klasificirati kao prvi modus.

Glazbeni je izražaj teksta praktično ograničen tek na ispravan izgovor, koji se ostvaruje bez ikakva posebna izražajnog smisla, ali s prirodnošću koju zahtijeva redovita izvedba, i verbalnim ritmom usidrenim na poštovanju za silabičke vrijednosti.