Desest najvećih Requiema

Stephen M. Klugewicz, The Imaginative Conservative 

Rimokatolička Misa za pokojne - Requiem, ponekad nazvana Missa pro Defunctis (ili Defuncto) ili Messe des Morts - zasigurno je najdramatičniji liturgijski oblik i nadahnuo je nebrojene skladatelje, od srednjovjekovnih vremena do danas. Ono što je češki skladatelj Antonin Dvořák, pobožan rimokatolik, rekao o svojoj Misi u D-duru, može se jednako lako primijeniti i na njegov poznati Reuqiem: "Nemojte se čuditi što sam toliko pobožan. Umjetnik koji to nije ne bi mogao stvoriti ništa poput ovoga." Pa ipak, nisu samo protestantski skladatelji, nego i oni čija je kršćanska vjera bila slaba ili nije postojala, pisali su Mise za pokojne. Naposljetku, sam je ljudski život vrhunska drama, i koja bi zamišljena scena mogla biti snažnija od one gdje pojedina duša moleći zagovara spasenje pred Svemogućim?

Izraz Requeim dolazi od prve latinske riječi Mise, koja počinje s Requiem aeternam dona eis, Domine (“Pokoj vječni daruj im, Gospodine”). Struktura formalne Mise za pokojne i njezin latinski tekst razvijao se u Katoličkoj crkvi tijekom vremena, i skladatelji su u načelu prikupljali i birali - pa čak i dodavali - pri određivanju dijelova Mise za mrtve. Requiemi klasike i romantizma općenito koriste neke ili sve od ovih dijelova: 

Mozartov Requiem, skladateljev rukopis

Introitus: Requiem aeternam

Kyrie

Graduale: Requiem aeternam

Tractus: Absolve, Domine

Sequentia: Dies Irae

Offertorium: Domine, Jesu Christe

Sanctus i Benedictus

Agnus Dei

Lux Aeterna

Pie Jesu

Libera me

In Paradisum*

Tijekom Srednjega vijeka, baroka i klasicizma, skladatelji su pisali Requieme s namjerom da se zapravo izvode za vrijeme Mise za pokojne. To se kasnije promijenilo, jer su za romantizma skladatelji pisali veće Requieme, i u smislu trajanja, kao i zahtjevnih orkestralnih snaga; oni su postali, u biti, dramatični oratoriji, i često opernoga stila. Zaista, veliki su operni skladatelji, Giacomo Puccini, Giuseppe Verdi i Gaetano Donizetti svi napisali djela tog žanra. Istovremeno, skladatelji su počeli biti sve slobodniji, i s formom i s tekstom katoličke Mise za pokojne; Verdi je promijenio neke riječi latinske liturgije, a Johannes Brahms je uvrstio riječi iz Svetoga pisma u njemački prijevod. 

U dvadesetom stoljeću pojavili su se "svjetovni" Requiemi, djela koja su zamišljena za komemoraciju pokojnih, ali koja izostavljaju tradicionalna religiozna vjerovanja, zadržavajući tek maglovitu duhovnost. Na primjer, Frederick Delius, ateist, okušao se s ovim žanrom, koristeći tekstove uglavnom izvučene iz filozofija Friedricha Nietzschea i Arthura Schopenhauera, u djelu Poganski Requiem. Kad je jorgovan posljednji put u dvorištu cvao: Requiem za one koje volimo Paula Hindemitha, uzima za tekst istoimenu pjesmu Walta Whitmana, koja komemorira smrt Abrahama Lincolna. Čak i oni Requiemi iz XX. stoljeća, koji koriste dijelove rimske Mise za mrtve, bili su daleko slobodniji nego ikada prije u pogledu teksta: Ratni Requiem Benjamina Brittena, na primjer, koristi poeziju Wilfrieda Owena.

Popis koji slijedi rangira najveće Requieme svih vremena, po veličini. Čitatelji će primijetiti da je nekoliko popularnih Requiema izostavljeno s popisa: već spomenuti Dvořákov, Brahmsov, Brittenov i Verdijev, kao i oni koje su skladali Gabriel Fauré i Maurice Duruflé (koji obojica izostavljaju Dies irae, što ukazuje na staloženu narav njihovih skladbi). Mišljenje ovog pisca jest da je tih šest Requiema znatno preuveličano: dok Dvořákov luta za vijeme svojih devedeset-plus minuta, Verdijev je pretjerano operatičan i sadrži samo jedan pamtljiv trenutak - kratak i dramatičan Dies irae; Brittenovom jednostavno nedostaje glazbe koja je vrhunske kakvoće. Kod preostala tri nedostaje bilo kakav oblik stvarne vatre; oni se iz samilosti mogu nazvati "pobožnima" u duhu, ali ih se ispravnije može nazvati uspavanima. Brahms, Fauré i Duruflé, čini se, mislili su da se kod smrti i suda radi o tihoj rezigniranosti i utjehi, bez imalo mjesta za očajničko preklinjanje i strahotu od moguće vječne propasti.

Trebao bih podsjetiti čitatelje da, kao sa svim mojim klasičnim popisima "deset najboljih", ni ova ne predstavlja demokratičnu procjenu o suglasju o najboljim djelima svih vremena, nego više predstavlja moje informirano mišljenje o toj stvari; za koje se nadam da je zanimljivije. Postoje mnogi zaslužni Requiemi koji sam morao izostaviti s ovog popisa. Sa zanimanjem očekujem mišljenje čitatelja o zaslugama onih koje sam izostavio - i nezaslužnosti uvrštenih.

1. Wolfgang Mozart: Requiem u d-molu, K. 626 (1791.)

Nikoga neće iznenaditi da je Mozartov besmrtni Requiem na vrhu popisa. Od sve sakralne glazbe, malo je djela koja su mu ovdje jednaka: misterij Introitusa, vatra u Dies irae, briljantnost Confutatisa, i veličanstvo u Rex tremendae. Mozartovo djelo jednostavno djeluje na višoj razini od bilo kojeg drugog primjera u ovom žanru. Znamenito po tome što ga je umirući skladatelj ostavio nedovršena, njegov vrhunski status pojačavaju tajnovite okolnosti skladateljeve smrti, i zagonetka tko je točno završio djelo kakvim ga danas poznajemo. Izvedba ispod među najboljima je od pedesetak njih koje sam poslušao tijekom više od trideset godina.

2. Hector Berlioz: Grand Messe des Morts, Op. 5 (1837.)

Ogromno djelo, po broju glazbenika potrebnih za izvedbu - šesnaest timapana, četiri brass sastava i barem 210 pjevača - Berliozov Requiem, naspram glazbenikovu ugledu, nije samo izložak pun zvuka i bijesa, nego remek djelo ispunjeno ljepotom, i da, čak prošireno kontemplativnim dijelovima. Berliozov Dies irae rival je Mozartovom po svom plamenu i veličanstvu, dok blago prekrasan Sanctus, sa solo tenorom [počinje na minuti 57,45 na snimci ispod] iskače kao jedna od najljepših stvari ikada napisanih ljudskom rukom. Zasigurno bi samo ovo djelo moglo zajamčiti agnostiku Berliozu jednu rezidenciju u Raju?

3. Georg Joseph Vogler: Requiem u Es-duru (1808.)

Iako Mozart nije imao visoko mišljenje o njemu, Nijemac po rođenju Georg Joseph Vogler (1749.-1814.) imao je uspješnu karijeru kao skladatelj, izvođač i nastavnik (Carl Maria von Weber i Giacomo Meyerbeer bili su među njegovim učenicima), i bio je pomalo inovator u pogledu glazbene teorije i prakse, osmišljajući novi instrument nalik na orgulje i alternativnu metodu prstohvata za čembalo. Bio je zaređen za katoličkoga svećenika - i tako poznat kao Abbé Vogler - a njegov Requiem datira iz posljednjih godina njegova života, i sadrži mnoge dramatične trenutke, prijelaze uzvišene ljepote, kao i neke neobične aranžmane. Tu su vrhunski dramatičan Dies irae, blaga melodija u Lacrymosi, potpuno veličanstven a capella Benedictus (na minuti 38 u videu ispod), te jeziv Quantus tremor, čiji je odjekujući motiv u brassu zaista vrijedan spomena. Weber ga je nazvao "božanskim Requiemom" i u svoje je vrijeme zaista bio uspoređivan s Mozartovim. Iako prosudba vremena nije smatrala da je dosegnuo tako uzvišenu razinu, ipak je riječ o velikom djelu.

4. Michael Haydn: Requiem u c-molu, MH 155 — Missa pro defuncto Archiepiscopo Sigismundo (1771.)

Drugdje sam primijetio kako je Mozart sigurno bio pod utjecajem Requiema Michaela Haydna, mlađega brata poznatijega Franza Josefa Haydna. I iako će se pomisliti na taj veći Requiem, kada se sluša ovaj, ova Misa za pokojne, koja traje oko trideset i pet minuta, stoji samostalno kao djelo genija, prožeto neprekidnim osjećajem drame i žurnosti. Mlađi Haydn, čija su pojedina djela sve do nedavnih vremena pogrešno smatrana Mozartovima, trebao bi biti bolje poznat.

5. François-Joseph Gossec: Requiem (1760.)

Ozbiljno podcijenjen skladatelj, dugovječni (1734.-1829.) Gossec imao je karijeru koja se proteže od baroknoga skladatelja Jeana-Philippea Rameaua (njegova učitelja) do praizvedbe Beethovenove Devete simfonije. Napisao je mnogo vrijedne, i ponekad briljantne, orkestralne i komorne glazbe, kao i mnoga zborska djela i opere. Visoko cijenjen u svoje vrijeme, njegov je ugled možda trpio zbog propagandističke glazbe koju je skladao u ime francuskoga revolucionarnoga režima. Gossecov Requiem, skladan 1760., monumentalno je djelo, u trajanju od oko sat i pol, i puno snage i ljepote. Obilazeći Pariz 1778., Mozart se susreo s Gossecom, koji mu se svidio i - kao što je slučaj s Requiemom Michaela Haydna, iako u manjem stupnju - vjerojatno je bio pod utjecajem Gossecova djela kada je skladao svoju vlastitu Misu za pokojne trinaest godina kasnije.

6. Luigi Cherubini: Requiem u c-molu (1817.)

Luigi Cherubini (1760.-1842.) skladao je svoj prvi Requiem (drugi, u d-molu, stigao je dvadeset godina kasnije) u prigodi Mise zadušnice za kralja Luja XVI., kojeg su francuski revolucionari pogubili 1793. Cherubinijev je Requiem bio znatno cijenjen od strane kasnijih skladatelja; Robert Schumann smatrao ga je "bez premca na svijetu", a Ludwig van Beethoven tražio je da se izvede na njegovu sprovodu, izjavivši: "Ako bih ja pisao Requiem, Cherubinijev bi bio moj jedini model". (Beethoven nije nikada skladao Requiem.) Predvidjevši samo zbor, bez solista, Cherubini izbjegava svaku naznaku operatičnoga. Iako pod utjecajem Mozartove skladbe, Cherubinijev je glas u potpunosti samo njegov i anticipira nekoliko Requiema koje su skladali kasniji skladatelji romantizma.

7. Osip Kozlovsky: Requiem u es-molu — Missa pro defunctis za kralja Stanisława Augusta Poniatowskog (1798.)

Vjerojatno prvi Requiem skladan u Rusiji, Misu za pokojne Osipa Kozlovskog, Poljaka po rođenju, naručio je sam kralj. Kozlovsky je pisao prvenstveno za kraljevsko kazalište - plesove i scensku glazbu - ali njegov Requiem je velika kreacija koja iznenađuje svojom dubinom. Završava, atipično, pogrebnom koračnicom, za kojom slijedi Salve Regina. Nažalost, danas postoji samo jedna snimka ovoga djela, produkcija iz sovjetske ere s pomalo slabim zvukom, ali je vrlo vrijedna za poslušati unatoč zvučnim nedostatcima.

8. Franz von Suppé: Requiem u d-molu (1855.)

Vjerojatno krajnje neočekivan kandidat za skladanje Requiema, austrijski je skladatelj Franz von Suppé napisao nekih pedesetak opereta i scenskih djela, ali u koncertnim se dvoranama danas izvede samo uvertire za neke od njih. Njegov je Requiem jedno od nekoliko sakralnih djela i zasigurno njegovo najbolje djelo. Posvećeno papi Piju IX., djelo broji oko sedamdeset pet minuta, dramatično je i duboko, tek s dodirom operatičnosti na jednom ili dva mjesta. Neobično slavljeničkoga prizvuka za Requiem, osobito za takav u d-molu, Suppéov ipak sadrži odlomke mirne žalopojke i gorućega užasa.

9. Camille Saint-Saëns: Requiem, Op. 54 (1878.)

Camille Saint-Saëns općenito se smatra drugorazrednim skladateljem, i danas je prvenstveno poznat po djelima poput njegove Orguljske simfonije i Karnevala životinja. Njegov status nevjernika čini ga slabo izglednim kandidatom za skladatelja Mise za pokojne. Ali on je to uistinu učinio - i to za samo osam dana. Iako nije prihvatio teologiju koju predstavlja katolička zadušnica, smatrao je svoju skladbu ozbiljnim djelom. "Znam kako poštovati ono što je za poštovanja", rekao je skladatelj jednom o religijskom vjerovanju. Užurbani gudači koji otvaraju ovu Misu odmah zahvaćaju slušatelja, a trombonski poziv i orguljske note iz Tuba mirum podsjećaju na poznato otvaranje iz Also sprach Zaratustra Richarda Straussa, skladano 18 godina ranije. Za razliku od nekih opširnih Requiema, Saint-Saënsov traje samo trideset pet minuta, ne razvlačeći svoj pozdrav.

10. Václav Tomášek: Requiem u c-molu (1820.)

Češki skladatelj Václav Tomášek svoj Requiem nije napisao kao odgovor na smrt voljene ili kneza, nego kao reakcija na razornu poplavu u zapadnoj Češkoj, koja je uništila selo Stran. Ljubitelji Dvořákova Requiema prepoznat će sličan duh i dramatičan pristup skladateljeva sunarodnjaka od pola stoljeća ranije, no ipak, Tomášekovo djelo, za četrdeset pet minuta, izbjegava svaku naznaku dugog ostajanja bez daha ili neprikladna oratorskog stila. "Nema ništa u njemu što bi moglo izrugati sakralni stil", rekao je Tomášek o svom Requiemu. "Naprotiv, umjesto toga, mogao sam sebi s dobrim razlogom priuštiti blagodat zadovoljenja najstriktnijih umjetničkih kriterija, i ponuditi svijetu glazbe opus koji mirno može zauzeti svoje zasluženo mjesto među drugim Requiemima, uključujući čak i najslavnije."

*Latinski tekst Requiema može se pronaći ovdje. U biti, nije potpuno ispravno reći, kao što sam to učinio gore, da je Misa za pokojne nadahnula "bezbrojne" skladatelje, jer je jedan ljubitelj zbrojio više od 5.000 primjera ove vrste, koje je napisalo više od 3.100 skladatelja, od Srednjega vijeka do sadašnjice. 

Spomendan sv. Marije Magdalene uzdignut na stupanj blagdana

Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dosadašnji obvezni spomendan sv. Marije Magdalene (22. srpnja), uzdigut je na stupanj blagdana. Uz dekret je priložen tekst vlastitoga svetičina predslovlja. Uz dekret, objavljen je i sljedeći tekst, koji potpisuje tajnik iste kongregacije, nadbiskup Arthur Roche.

Apostolorum apostola

Po izričitoj želji Svetoga Oca Franje, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu objavila je novi dekret, datiran 3. lipnja 2016., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojim se slavlje sv. Marije Magdalene, do sada obvezan spomendan, u Općem rimskom kalendaru uzdiže na stupanj blagdana.

Odluka se upisuje u aktualni crkveni kontekst, koji traži dublje razmatranje dostojanstva žene, nove evangelizacije i veličine otajstva božanskoga milosrđa. Upravo je sv. Ivan Pavao II. posvetio veliku pozornost ne samo važnosti žena u istom Kristovu i crkvenom poslanju, nego štoviše, i s posebnim naglaskom, na posebnu ulogu Marije Magdalene kao prve svjedokinje koja je vidjela Uskrsloga i prve glasnice koja je apostolima navijestila uskrsnuće Gospodinovo (cf. Mulieris dignitatem, br. 16). Ta se važnost nastavlja i danas u Crkvi - pokazuje to i trenutna zauzetost za novom evangelizacijom - koja želi prihvatiti, bez ikakve razlike, muškarce i žene svake rase, naroda, jezika i nacije (cf. Dj 5,9), kako bi im navijestila radosnu vijest Evanđelja Isusa Krista, prateći ih na njihovu zemaljskom hodočašću i nudeći im čudesa Božjega spasenja. Sveta je Marija Magdalena primjer istinske i autentične evangelizatorice, naime, evanđelistice koja naviješta radosnu središnju poruku Uskrsa (cf. zborna od 22. srpnja i novo predslovlje).

Sveti je Otac Franjo donio ovu odluku upravo u kontekstu Jubileja milosrđa, kako bi označio važnost ove žene, koja je iskazala veliku ljubav prema Kristu i koju je Krist toliko volio, kako potvrđuje Raban Mauro govoreći o njoj («dilectrix Christi et a Christo plurimum dilecta»: De vita beatae Mariae Magdalenae, Prologus) i sv. Anzelmo iz Canterburyja («electa dilectrix et dilecta electrix Dei»: Oratio LXXIII ad sanctam Mariam Magdalenam). Sigurno je da crkvena tradicija na Zapadu, osobito nakon sv. Grgura Velikoga, poistovjećuje u istoj osobi Mariju Magdalenu, ženu koja je izlila pomast u kući Šimuna, farizeja, i sestru Lazarovu i Martinu. To je tumačenje kontinuirano imalo utjecaja na zapadne crkvene autore, na kršćansku umjetnost i na liturgijske tekstove koji se odnose na Sveticu. Bolandisti su opširno iznijeli problem poistovjećenja triju žena i pripremali put za liturgijsku reformu Rimskoga kalendara. Provedbom reforme, tekstovi u Missale Romanum, Liturgia Horarum i Martyrologium Romanum pozivaju se na Mariju Magdalenu. Sigurno je da je Marija Magdalena bila dijelom skupine Isusovih učenika, slijedila ga da podnožja križa, i u vrtu u kojem se nalazio grob, bila je prva “testis divinae misericordiae” (Gregorio Magno, XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25,10). Ivanovo Evanđelje pripovijeda kako je Marija Magdalena plakala, jer nije mogla naći tijelo Gospodinovo (cf. Iv 20,11); a Isus joj se smilovao učinivši da ga prepozna kao Učitelja i pretvorivši njezine suze u vazmenu radost. 

Koristeći ovu prikladnu prigodu, želim istaknuti dvije ideje svojstvene biblijskim i liturgijskim tekstovima novoga blagdana, koje mogu pomoći da se bolje shvati današnja važnost slične svetice.

S jedne strane, imala je čast biti «prima testis» uskrsnuća Gospodinova (Hymnus, Ad Laudes matutinas), prva vidjeti prazan grob i prva čuti istinu o njegovu uskrsnuću. Krist je imao posebnu pozornost i suosjećanje prema toj ženi, koja je iskazala svoju ljubav prema Njemu, tražeći ga u vrtu s tjeskobom i patnjom, s «lacrimas humilitatis», kako kaže sv. Anzelo u navedenoj molitvi. U tom smislu, želim ukazati na kontrast između dviju ženu prisutnih u rajskom vrtu i vtu uskrsnuća. Prva je rasprostrla smrt tamo gdje je bio život; druga je navijestila Život iz groba, mjesta smrti. Primjećuje to isti Grgur Veliki: «Quia in paradiso mulier viro propinavit mortem, a sepulcro mulier viris annuntiat vitam» (XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25). Nadalje, upravo u vrtu uskrsnuća Gospodin govori Mariji Magdaleni: «Noli me tangere». To je poziv, ne samo Mariji, nego i cijeloj Crkva, da uđe u jedno iskustvo vjere, koja nadilazi sva materijalistička prisvajanja i ljudska razumijevanja božanskoga otajstva. Ima crkveno značenje! To je dobra pouka za svakog Isusova učenika: ne tražiti ljudske sigurnosti i svjetovne titule, nego vjeru u Krista Živoga i Uskrsloga!

Upravo jer je bila očevidac Krista Uskrsloga, bila je, s druge strane, prva koja je to posvjedočila pred apostolima. Ispunila je zapovijed od Uskrsloga: "Idi mojoj braći i javi im... Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao" (Iv 20, 17-18). Na taj je način ona postala, kako je već rečeno, evanđelisticom, dakle, glasnicom koja naviješta radosnu vijest uskrsnuća Gospodnjega; ili kako su govorili Raban Mauro i sv. Toma Akvinski, «apostolorum apostola», jer je navijestila apostolima ono što su oni, sa svoje strane, navijestili cijelomu svijetu (cf. Raban Mauro, De vita beatae Mariae Magdalenae, c. XXVII; sv. Toma Akvinski, In Ioannem Evangelistam Expositio, c. XX, L. III, 6). Anđeoski naučitelj s pravom koristi taj izraz za Mariju Magdalenu: ona je svjedokom Krista Uskrsloga i naviješta poruku i uskrsnuću Gospodinovu, poput drugih apostola. Stoga je pravedno da liturgijsko slavlje te žene ima isti stupanj blagdana koji je dan slavljima apostola u Općem rimskom kalendaru i koji proizlazi iz posebna poslanja ove žene, koja je uzor i model za svaku ženu u Crkvi.

[Članak nadbiskupa Arthura Rochea, tajnika Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koji izlazi u poslijepodnevnom izdanju L’Osservatore Romano.]

Kardinal Sarah pozvao svećenike da Misu slave ad Orientem

U razgovoru za francuski katolički list Famille Chrétienne, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, pozvao je svećenike da slave Misu okrenuti prema Gospodinu. Naglasio je da II. Vatikanski sabor ne traži od svećenika da Misu slave okrenuti prema narodu, što je mogućnost, a ne obveza. Također je odbacio tvrdnje da svećenici koji služe Misu ad Orientem okreću leđa vjernicima, nego su svi okrenuti u istom smjeru: "prema Gospodinu koji dolazi". 

Ovaj razgovor naslanja se na članak Tiho djelovanje srca, koji je kardinal napisao prošle godine za L’Osservatore Romano, u kojem ističe da je "apsolutno prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima."

*     *     *

Kardinal Sarah: Kako smjestiti Boga u srce liturgije

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, poziva na ozbiljno razmatranje o Euharistiji. I poziva svećenike i vjernike da se okrenu prema Istoku, Kristu.

Prije nekoliko tjedana, izrazili ste želju vidjeti „sakrament sakramenatâ vraćen u središte, to jest Euharistiju. Zbog kojeg razloga?

Želio bih pokrenuti ozbiljno razmatranje toga pitanja, to jest ponovnog postavljanja Euharistije u središte našega života. Primjećujem da mnoge naše liturgije postaju spektakli. Svećenik često više ne slavi Kristovu ljubav po Njegovoj žrtvi, nego susret između prijatelja, gozbeni objed, bratski trenutak. Pokušavajući izmisliti kreativne ili slavljeničke liturgije, pretjerano riskiramo ljudski kult, na razini naših trenutačnih željâ i modâ. Malo po malo, vjernici se udaljuju od onoga što nam daje Život. Za kršćane, Euharistija je pitanje života ili smrti!

Kako Boga ponovno staviti u središte?

Liturgija predstavlja vrata našeg zajedništva s Bogom. Ako se euharistijska slavlja preobliče u ljudska sebeslavlja, ogromna je opasnost da Bog nestane. Treba početi s ponovnim smještanjem Boga u središte liturgije. Ako je u središtu čovjek, Crkva postaje tek jedno ljudsko društvo, jedna jednostavna NVO, kako je rekao papa Franjo. Ako je, naprotiv, Bog u srcu liturgije, tada će i Crkva ponovno steći svoju snagu i krepkost! „U našem odnosu s liturgijom nalazi se sudbina vjere i Crkve“, proročki je pisao kardinal Joseph Ratzinger.

Koji lijek preporučujete?

Priznavanje liturgije kao Božjega djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. II. Vatikanski sabor inzistirao je na važnom naglasku: u tom području, nije važno što mi činimo, nego što čini Bog. Nijedno ljudsko djelo nikada ne može ostvariti ono što se nalazi u srcu Mise: žrtva križa.

Liturgija nam dopušta da iziđemo iz zidova ovoga svijeta. Ponovno otkrivanje liturgijske sakralnosti i ljepote zahtijeva, dakle, jedan formativni put za laike, svećenike i biskupe. Radi se o nutarnjem obraćenju.

Za vraćanje Boga u središte liturgije, potrebna je također tišina: ta mogućnost ušutkati sebe kako bi se slušalo Boga i Njegovu Riječ. Tvrdim da ne možemo susresti Boga drugačije doli kroz tišinu i produbljivanje Njegove Riječi kroz dubine našega srca.

Što konkretno učiniti?

Obratiti se, to jest okrenuti se prema Bogu. Duboko sam uvjeren da naša tijela trebaju sudjelovati u tom obraćenju. Najbolji je način, zasigurno, slavlje – svećenikâ i vjernikâ – zajedno okrenutih u istom smjeru: prema Gospodinu koji dolazi. Ne radi se, kako se ponekad čuje, o slavlju leđa okrenutih vjernicima ili prema njima. Problem nije u tomu. Radi se o zajedničkom usmjerenju prema apsidi, koja simbolizira Istok gdje se nalazi križ uskrsloga Gospodina.

Takvim načinom slavlja doživljavamo, čak i u našem tijelu, Božje prvenstvo i adoraciju. Razumijemo da je liturgija prvenstveno naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno sam iskusio; slaveći tako, zajednicu, sa svećenikom na čelu, privlači otajstvo križa u trenutku podizanja.

Ali, je li takav način dozvoljen?

Legitiman je, i odgovara slovu i duhu Koncila. Kao prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, želim podsjetiti da je slavlje versus orientem dopušteno rubrikama Misala, koji precizira trenutke u kojima se svećenik treba okrenuti prema narodu. Stoga nije potrebna posebna dozvola za slavlje prema Gospodinu. Tako sam, u članku objavljenom u L’Osservatore Romano, u lipnju 2015., predložio da se svećenici i vjernici okrenu prema Istoku, barem za vrijeme pokorničkog obreda, pjevanja Slave, molitava i euharistijske molitve.

U duhu mnogih promjena, promjena orijentacije oltara veže se s II. Vatikanskim saborom. Je li to točno?

Više od pedeset godina nakon zatvaranja II. Vatikanskog sabora, postaje urgentno čitati njegove tekstove! Sabor nije nikada tražio da se slavi prema narodu! To se pitanje čak niti ne spominje u konstituciji Sacrosanctum Concilium... Štoviše, saborski su oci htjeli naglasiti potrebu da svi uđu u sudjelovanje otajstva koje se slavi. U godinama koje su uslijedile nakon II. Vatikanskog sabora, Crkva je tražila načine kako provesti tu nakanu.

Tako, slavlje prema narodu postalo je mogućnost, ali nikada obveza. Liturgija Riječi opravdava smjer licem u lice čitatelja i njegovih slušatelja, dijalog i odgoj između svećenika i njegova naroda. Ali čim dosegnemo trenutak u kojem se obraća Bogu – od prinosa darova – bitno je da se svećenik i vjernici zajedno okrenu prema Istoku. To u potpunosti odgovara onomu što su htjeli saborski oci.

Vjerujem da se trebamo vratiti na saborski tekst. Neke prilagodbe mjesnoj kulturi vjerojatno nisu dostatno sazrele. Mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama, izostavljeni su važni elementi, osobito u trenutku prikazanja. U francuskom, prijevod Orate fratres je okrnjen.* Svećenik bi trebao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućem.“ A vjernici odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ U audijenciji koja mi je udijeljena, u subotu, 2. travnja, papa mi je potvrdio da novi prijevodi Rimskoga misala trebaju imperativno poštivati latinski tekst.

Što Vi činite za sudjelovanje vjernika?

Vjerničko je sudjelovanje na prvom mjestu. Ono se prije svega sastoji u tome da se prepustimo poći za Kristom u otajstvu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća. „Ne ide se na Misu kako bi se sudjelovalo na predstavi. Ide se sudjelovati u Božjem otajstvu“, podsjetio je papa Franjo nedavno. Okrenutost okupljenih prema Gospodinu jednostavan je i konkretan način promicanja istinskog sudjelovanja svih u liturgiji.

Vjerničko sudjelovanje ne treba stoga razumjeti kao potrebu da se „nešto“ radi. Na toj smo temi izobličili saborski nauk. Naprotiv, radi se o tomu da se prepustimo da nas Krist preuzme i pridruži svojoj žrtvi. Samo će nas pogled natopljen kontemplativnom vjerom sačuvati od svođenje liturgije na spektakl gdje svatko ima neku ulogu za igrati. Euharistija nas privlači u Isusovu molitvu i Njegovu žrtvu, jer samo on može moliti u duhu i istini.

Koje značenje Crkva daje ovom pitanju usmjerenosti?

Prvo, mi nismo sami u molitvi koja je usmjerena. Židovski hram i sinagoge uvijek su bili usmjereni. Vraćajući se na taj smjer, možemo ići prema svojim korijenima. Primjećujem da i nekršćani, osobito muslimani, imaju smjer prema kojem mole.

Za nas, svjetlo je Isus Krist. Sva je Crkva okrenuta prema Kristu. Ad Dominum. Crkva usmjerena na samu sebe u zatvorenom krugu, gubi razlog svoga postojanja. Da bi bila svoja, Crkva mora živjeti prema Bogu. Naša referentna točka, to je Gospodin! Mi znamo da je On živio s nama i da je otišao k Ocu na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. I da će se vratiti na isti način. Ostati okrenut prema Gospodinu, znači čekati ga svaki dan. Nije potrebno da se Bog ustrajno žali: „Jer mi leđa okreću, a ne lice!“ (Jr 2, 27).

Izvor: Cardinal Sarah : comment remettre Dieu au cœur de la liturgie

Famille Chrétienne, 23. svibnja 2016.

(* U francuskom prijevodu ovaj je dio skraćen: 

Prions ensemble, au moment d'offrir le sacrifice de toute l'Église.

Pour la gloire de Dieu et le salut du monde.

op. prev.)

Paschalis Sollemnitatis: Vazmeno otajstvo općenito

III. Vazmeno otajstvo općenito

38. Najveća otajstva ljudskog otkupljenja slavi Crkva svake godine od večernje mise Velikog četvrtka Gospodnje večere do Večernje Nedjelje uskrsnuća. Ovo se vrijeme ispravno zove “trodnevlje raspetoga, ukopanog i uskrsnulog”[42]; dapače zove se “Vazmeno trodnevlje”, jer se u njemu uprisutnjuje I izvršuje otajsvo Vazma, to jest prijelaza Gospodnjeg s ovoga svijeta k Ocu. Slavljenjem ovog otajstva Crkva se, po liturgijskim i sakramentalnim znakovima, intimnim zajedništvom pridružuje Kristu, svome Zaručniku.

39. Sveti vazmeni post je prva dva dana Trodnevlja, u koje Crkva prema prvotnoj predaji “jer je uzet Zaručnik”[43], posti. Na Veliki petak Muke Gospodnje, neka se svuda slavi post s nemrsom, a preporučuje se da se produži i na Veliku subotu, tako da Crkva, uzdignuta i otvorena duha, stigne k radostima Nedjelje uskrsnuća[44].

40. Preporučuje se zajedničko slavljenje Službe čitanja i Jutarnje na Veliki petak Muke Gospodnje a tako i na Veliku subotu. Izvrsnije je da u tom slavlju sudjeluje biskup, u stolnoj crkvi, koliko je moguće, s klerom i narodom[45].

Ova služba, koja se nekad zvala “Officium tenebrarum”, neka dobije dostojno mjesto u pobožnosti kršćanskih vjernika, da se u iščekivanju navještaja uskrsnuća pobožno razmišlja muka, smrt i ukop Gospodinov.

41. Za uredno izvršenje slavlja Vazmenog trodnevlja traži se prikladan broj službenka i poslužnika (ministranata) koji moraju biti pomnjivo poučeni o onome što će sami vršiti. A pastiri neka ne propuste i vjernicima na što je moguće bolji način protumačiti značenje i red ovih slavlja i pripraviti ih na djelatno i plodno sudjelovanje.

42. Pjevanje naroda kao i službenika i svećenika slavitelja ima posebnu važnost u slavljenju Velikog tjedna i naročito u Vazmenom trodnevlju, jer svetkovini ovih dana više priliči, a i zato što obrasci primaju svoju najveću snagu kad se izvode pjevajući.

Pozivaju se Konferencije biskupa, ako se nisu već za to pobrinule, da predlože melodije za obrasce i usklike kojih ne bi trebalo nikada izgovarati bez pjevanja. To su:

a) sveopća molitva na Veliki petak muke Gospodnje; poziv đakona, ako dolazi, ili usklik naroda;

b) pjesma za pokazivanje Križa ili klanjanje;

c) usklici za ophod s uskrsnom svijećom i za samu pohvalnu pjesmu, responzorijalni “Aleluja”, litanije svih svetih, i usklik nakon blagoslova vode.

Neka se olako ne propuštaju liturgijski tekstovi pjesama za sudjelovanje naroda; neka se njihovi prijevodi na narodni jezik ukrase melodijama. Ako ti tekstovi za pjevanu liturgiju na narodnom jeziku još ne postoje, neka se u međuvremenu izaberu njima slični tekstovi. Neka se prikladno priredi vlastiti repertoar ovih slavlja, koji će se samo u njima upotrebljavati. Predlaže se posebno:

a) pjesme za blagoslov palmi i ophod palama i za ulaz u crkvu;

b) pjesmu za ophod svetih ulja;

c) pjesma za procesiju donošenja darova u misi Gospodnje večere i himan za ophod kojim se presveti sacrament prenosi u kapelu polaganja;

d) odgovori za psalme na Vazmenom bdjenju i pjesma za škropljenje vodom. Nek se pribave prikladne melodije i za povijest Muke, vazmeni hvalospjev i blagoslov krsne vode, kako bi olakšale pjevanje ovih obrazaca.

U većim crkvama neka se upotrebljava veliko blago svete glazbe, kako stare tako i današnje; neka se ipak uvijek predvidi prikladno sudjelovanje naroda.

43. Izvrsnije je da male redovničke zajednice, bilo kleričke ili nekleričke i druge laičke zajednice sudjeluju u slavljenju Vazmenog trodnevlja u većim crkvama[46].

Isto tako, gdje ne može biti dovoljnog broja sudionika, ministranata i pjevača, neka se ne vrše slavlja Vazmenog trodnevlja, a vjernici neka se sastanu zajedno u nekoj većoj crkvi.

I tamo gdje je više malih župa povjereno jednom prezbiteru, izvrsnije je da se njihovi vjernici skupe, ukoliko je moguće, u glavnoj crkvi i tamo sudjeluju u ovim slavljima.

Ali je zbog duha vjernika, gdje župnik ima na brizi dvije ili više župa, u kojima sudjeluju brojni vjernici i slavlja se mogu vršiti uz dužno poštovanje i svečanost, njemu dopušteno slavlje Vazmenog trodnevlja ponavljati, uz obdržavanje propisa[47].

Da bi sjemeništarci Kristovo “vazmeno otajstvo tako živjeli da bi znali u nj uvoditi narod koji će im biti povjeren”[48], neka prime puni i savršeni liturgijski odgoj. Veoma dolikuje da kroz godine svoje priprave u sjemeništu iskuse plodnije i bogatije oblike slavljenja vazmenih blagdana, poglavito one kojima predsjeda biskup[49].

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

IV. Večernja Misa Velikog četvrtka

V. Veliki petak Muke Gospodnje

VI. Velika subota

VII. Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega

---

[42] Usp. Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (6. studenoga 1955.) AAS 47 (1955) 858. Sv. Augustin, Pismo 55, 24, PL 35, 215.

[43] Usp. Mk 2, 19-20; Tertulijan, De ieiunio 2 i 13, Corpus Christianorum II, str. 1271.

[44] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 295; II. Vat. sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

[45] Usp. Isto, br. 296; Opća uredba Časoslova, br. 210.

[46] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 26. AAS 59 (1967) 558. N.B. U samostanima redovnica je dobro da se obredi vazmenoga trodnevlja s najvećom mogućom svečanošću slave u samoj samostanskoj crkvi.

[47] Usp. Sveti zbor obreda, Odredbe i izjave o Obnovljenom redu svetog tjedna (1. veljače 1957.) br. 21; AAS 49 (1957) 91-95.

[48] II. Vat. sabor, Dekret o svećeničkom odgoju i obrazovanju Optatam totius, br. 8.

[49] Usp. Sveti zbor za katolički odgoj, Instrukcija o liturgijskom odgoju u sjemeništima (17. svibnja 1979.) br. 15, 33.

Spomendani sv. Ivana XXIII. i sv. Ivana Pavla II. uvršteni u Opći rimski kalendar

Papa Franjo odredio je da se spomendani sv. Ivana XXIII. i sv. Ivana Pavla II. uvrste u Opći rimski kalendar. Dekret Kongregacije za bogoštovlje datiran je na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega, 29. svibnja 2014., a objavljen je danas u L'Osservatore Romanu. Spomendan sv. Ivana Pavla II. već je bio odobren i uvršten u vlastite kalendare više država, odnosno biskupskih konferencija, a ovim činom liturgijsko je slavlje obojice svetih papa prošireno na sav katolički svijet rimskoga obreda. Slijedi (neslužbeni) prijevod Dekreta. 

 * * * 

Dekret

Vječni pastir, uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, Gospodin Isus ne napušta svoje stado, nego ga čuva i vodi kroz vremena, pod stalnim vodstvom onih koje je on učinio svojim vikarima. Među njima, po potvrdi Pastira pastirâ i po pravoj ljubavi prema ovcama svoga stada, sjaju sveti pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.

Oni nisu prezreli križa Kristova niti rane braće i, urešeni "parezijom" Duha Svetoga, čudesno su ponudili Crkvi i svijetu živu sliku dobrohotnosti i milosrđa Božjega, koji ne mrzi nikoga od onih koji su dozvani u život, te ih štedi, jer su njegovi (usp. Mudr 11,24-26). Tako, tu životnu nadu i tu neizrecivu radost (usp. 1 Pt 1,3.8), koju su ova dvojica Petrovih nasljednika primili kao dar od uskrsloga Gospodina, u obilju su darivali narodu Božjem, primivši zauzvrat vječnu zahvalnosti. Stoga ih Crkva danas časti velikim žarom, sjajne uzornošću života, izvrsnošću nauka, i onom "znanošću ljubavi" koja istječe iz prosvjetljenja Duhom kroz iskustvo otajstavâ Božjih, i nakon što je uživala u plodnoj potpori njihove pastoralne skrbi, sada se raduje što ih ima kao duhovne zagovornike.

Razmotrivši izvanrednost tih vrhovnih svećenika u iskazivanju jedinstvena uzora krjeposti kleru i vjernicima, i u promicanju života Kristova, uzevši u obzir brojne zahtjeve iz svih krajeva svijeta, Sveti Otac Franjo, postupivši po jednodušnoj želji naroda Božjega, odredio je da se slavlja sv. Ivana XXIII., pape, i sv. Ivana Pavla II., pape, upišu u Opći rimski kalendar, prvi 11., a drugi 22. listopada, sa stupnjem neobavezna spomendana. 

Gore spomenuti spomendani, stoga, trebaju biti upisani u svim direktorijima za slavlje Mise i Liturgije časova, te pripadne naznake umetnute u liturgijske knjige koje će objaviti biskupske konferencije.

Što se tiče liturgijskih tekstova u čast sv. Ivana Pavla II., pape, neka se koriste oni već odobreni i objavljeni u prilogu dekreta ove Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, od 2. travnja 2011. (prot. br. 118/11/L); što se tiče onih u čast sv. Ivana XXIII., pape, neka se usvoje ovdje priloženi tekstovi, koji se ovim dekretom proglašavaju tipskima i daju u tisak.

Bez obzira na bilo što protivno.

Iz Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 29. svibnja 2014., na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega.

Antonio kard. Cañizares Llovera, prefekt

Arthur Roche, nadbiskup, tajnik

Paschalis sollemnitatis: Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

A) Vazmeno bdjenje u svetoj noći

77. Iz najstarije predaje ova se noć obdržava Gospodinu[79] i bdjenje koje se u njoj slavi, spominjući se svete noći u kojoj je Krist uskrsnuo, smatra se „majkom svih bdjenja“.[80] U njoj naime Crkva bdijući iščekuje uskrsnuće Gospodnje i slavi ga sakramentima kršćanske inicijacije.[81]

1. Što znači da je Vazmeno bdjenje po naravi noćno

78. „Čitavo slavlje Vazmenog bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se završi pred zvona nedjelje“.[82] Ovo pravilo treba strogo tumačiti. Zabranjuju se protivne zloporabe i tu i tamo nastali običaji, po kojima se Vazmeno bdjenje slavi onda kad se inače obično anticipiraju nedjeljne mise.[83]

Oni razlozi što ih neki navode za anticipiranje Vazmenog bdjenja, npr. javna nesigurnost, ne navode se u slučaju božićne noći ili drugih skupova različitih vrsta.

79. Vazmeno bdjenje, koje su Hebreji probdjeli iščekujući prolazak Gospodnji da ih oslobodi od faraonova ropstva, oni su obdržavali kao godišnji spomen; to je bila slika budućeg pravog Vazma kristova, naime noći pravog oslobođenja u kojoj je „Krist razriješio okove smrti i kao pobjednik iz groba ustao“.[84]

80. Crkva je već od početka godišnji Vazam, koji je svetkovina nad svetkovinama, slavila poglavito noćnim bdjenjem. Kristovo je naime uskrsnuće temelj naše vjere i nade, a po krstu i potvrdi uključeni smo u Kristovo vazmeno otajstvo, a s njime suumrli, suukopani, suuskrsnuli te ćemo s njime i kraljevati.[85]

Ovo bdjenje je i iščekivanje dolaska Gospodnjega.[86]

2. O rasporedbi Vazmenog bdjenja i o smislu njegovih sastavnih dijelova

81. Vazmeno bdjenje se uređuje tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva (što je prvi dio ovoga bdjenja) sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka (drugi dio ili služba riječi), sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu (treći dio), ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe (četvrti dio).[87]

Ovaj liturgijski red neka nitko na svoju ruku ne mijenja.

82. Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve.

Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.

Neka se pripravi vazmena svijeća, koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova, jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist svjetlo svijeta. Neka se blagoslovi znakovima i riječima, opisanim u misalu ili drugim odobrenim od Konferencije biskupa.[88]

83. Ophod kojim narod ulazi u crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga. Nema zapreke da se svakom odgovoru „Bogu hvala“ doda kakav usklik u čast Kristu.

Neka se svjetlo iz vazmene svijeće postupno širi na svijeće koje je dobro da svi drže u rukama, dok su električne svjetiljke još ugašene.

84. Đakon neka navijesti vazmeni hvalospjev koji velikom lirskom poemom iznosi vazmeno otajstvo, uklopljeno rasporedbu spasenja. U nuždi, ako nema đakona, a niti ga svećenik predsjedatelj ne može otpjevati, nek se povjeri pjevaču. Konferencije biskup mogu ovaj hvalospjev prilagoditi nekim usklicima naroda koji će se u nj umetnuti.[89]

85. Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja.

Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, „počevši od Mojsija i svih proroka“,[90] tumači Kristovo vazmeno otajstvo. Stoga neka se, gdje god je to moguće, čitaju sva čitanja da se sačuva narav Vazmenoga bdjenja, koja traži da dulje traje.

Ipak, gdje pastoralne prilike traže da se još smanji ovaj broj čitanja, neka se čitaju barem tri iz Starog zavjeta, i to uzeta iz Zakona i Proroka; a nikada neka se ne izostavi čitanje 14. glave Izlaska sa svojim hvalospjevom.[91]

86. Tipološko značenje tekstova Staroga zavjeta ukorjenjuje se u Novomu, i biva očito molitvom što je iza svakog pojedinog čitanja izgovara svećenik predsjedatelj; ali će biti korisno vjernike u to značenje uvesti kratkom uputom. Tu uputu može izreći bilo sam svećenik bilo đakon.

Liturgijske komisije, nacionalne ili biskupijske, neka za to priprave ona pomagala koja će pastirima u tome pomoći.

Poslije čitanja neka se pjeva psalam, a narod neka pjeva odgovor. U takvom ponavljanju dijelova neka se sačuva ritam, koji će pomoći sudjelovanju i pobožnosti vjernika.[92] Treba pomno paziti da se mjesto psalama ne dopuste pučke pjesmice.

87. Poslije čitanja Starog zavjeta pjeva se himan „Slava Bogu na visini“, zvone zvona prema mjesnim običajima, otpjeva se zborna molitva i tako se prelazi na čitanja Novog zavjeta. Čita se Apostolov poticaj o krstu kao uranjanju u Kristovo vazmeno otajstvo.

Zatim, dok svi stoje, svećenik triput intonira „Alelu-ja“, dižući postepeno glas, a narod to ponavlja.[93] Ako je nužno, pjeva Aleluja psalmista ili pjevač, a narod proslijedi, umećući usklik među retke psalma 117., što ga apostoli toliko puta citiraju u vazmenom navještaju.[94] Zatim se navijesti uskrsnuće Gospodnje iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi. Poslije Evanđelja neka se ne propusti homilija, makar kratka.

88. Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece.[95] Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode. Ako taj blagoslov nije u krsnom zdencu nego u prezbiteriju, neka se poslije krsna voda odnese k zdencu, gdje će se čuvati kroz cijelo uskrsno vrijeme.[96] A gdje nema krštenika niti treba blagosloviti vodu, spomen krštenja biva blagoslovom vode, određene za škropljenje naroda.[97]

89. Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja. Uvodi se nagovorom svećenika predsjedatelja. Vjernici stojeći i držeći u rukama zapaljene svijeće odgovaraju na upite. Zatim se škrope vodom: tako im se dozivaju u pamet čini i riječi krštenja što su ga primili. Svećenik predsjedatelj neka škropi narod prolazeći lađom crkve, dok svi pjevaju antifonu „Vidjeh vodu“ ili drugu pjesmu krsnog značaja.[98]

90. Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma.

91. Neka se pazi da ovo euharistijsko slavlje ne bude na brzinu; dapače izvrsnije je da svi obredi i riječi dobiju najveću izražajnu snagu: sveopća molitva, u kojoj novokrštenici, pošto su postali vjernici, prvi put vrše svoje kraljevsko svećeništvo;[99] ophod za prinos darova, uz sudjelovanje novokrštenika, ako ih ima; euharistijska molitva prva, druga ili treća, sa svojim vlastitim umecima;[100] napokon euharistijska pričest kao moment punog sudjelovanja u otajstvu koje se slavi. Za pričest je prikladno pjevati psalam 117. s antifonom „Naš vazam“, ili psalam 33. s antifonom „Aleluja, aleluja, aleluja“ ili drugu pjesmu uskrsne radosti.

92. Prikladno je u pričesti Vazmenog bdjenja dostići puninu euharistijskog znaka, tj. primiti je pod prilikama kruha i vina. Mjesni ordinariji neka razmotre prikladnost takvog dopuštenja i njegove prilike.[101]

3. Neke pastoralne napomene

93. Liturgija Vazmenog bdjenja nek se vrši tako da pruži kršćanskom narodu bogatstvo i molitava i obreda: treba čuvati istinitost stvari, gajiti sudjelovanje vjernika, a neka ne nedostaju poslužnici, čitači i zbor pjevača.

94. Želi se da se u međuvremenu predvidi ujedinjenje u jednu crkvu više zajednica, kada se zbog njihove blizine ili neznatnosti ne može postići puno i blagdansko slavljenje.

Treba nastojati da pojedine grupe imaju udjela u slavljenju Vazmenog bdjenja, u kojem svi vjernici, skupljeni u jedno, mogu dublje doživjeti smisao crkvene zajednice.

Vjernici koji su radi praznika odsutni iz vlastite župe, potiču se da sudjeluju u liturgijskom slavlju mjesta u kojemu borave.

95. U navještanju Vazmenog bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi „u noći Vazma“, i to kao jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o sudjelovanju u čitavom bdjenju.[102]

96. Za bolje slavljenje Vazmenog bdjenja traži se da sami pastiri stalno stiču dublje poznavanje kako tekstova tako i obreda, kako bi mogli pružati pravu mistagogiju.

B) Dan vazma

97. Misu na dan Vazma treba slaviti sa svom svečanošću. Kao pokajnički čin prikladno je danas uzeti škropljenje vodom blagoslovljenom na bdjenju; za to vrijeme neka se pjeva antifona „Vidjeh vodu“ ili druga pjesma krsnog značaja. Istom vodom neka se napune i posude na ulazu u crkvu.

98. Gdje postoji neka se održava, a drugdje neka se, ako je prikladno, uvede predaja slavljenja one krsne večernje na dan Vazma u kojoj za vrijeme pjevanja psalama biva ophod ka krsnom studencu.[103]

99. Vazmena svijeća kojoj je mjesto ili kraj ambona ili kraj oltara nek se pali barem u svim svečanijim liturgijskim slavljima kako u Misi tako i u Jutarnjoj i Večernjoj sve do nedjelje Pedesetnice. Kad ona prođe, neka se svijeća časno čuva u krstionici da se u krštenju od nje pale svijeće krštenika. U slavljenju sprovoda neka se vazmena svijeća stavi kraj nosila, da se tako označi da je smrt kršćanina njegov vlastiti Vazam.

Neka se vazmena svijeća izvan vazmenog vremena ne pali niti čuva u prezbiteriju.[104]

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[79] Usp. Izl 12, 42.

[80] Sv. Augustin, GOVOR 219, PL 38, 1088.

[81] Biskupski ceremonijal, br. 332.

[82] Usp. Isto, br. 332; Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 3.

[83] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 28. AAS 59 (1967) 556-557.

[84] Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 19, vazmeni hvalospjev.

[85] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 6; Usp. Rim 6,3-6; Ef 2,5-6; Kol 2,12-13; 2 Tim 2,11-12.

[86] „Onu noć provodimo bdijući jer je Gospodin uskrsnuo i u svome tijelu započeo onaj život... gdje nema ni smrti ni sna; on ga je tako uskrisio od mrtvih da više ne umire niti više smrt gospodnje nad njim... Zato će onaj kome smo uskrsnulom malo duže bdijući pjevali, dati da s njim bez kraja živeći kraljujemo«. Sv. Augustin, Govor Guelferbytan, 5,4. PLS 2,552.

[87] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 7.

[88] Usp. Isto, br. 10-12.

[89] Usp. Isto, br. 17.

[90] Lk 24,27; Usp Lk 24,44-45.

[91] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 21.

[92] Usp. Isto, br. 23.

[93] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 352.

[94] Usp. Dj 4,11-12; Mt 21,42; Mk 12,10; Lk 20,17.

[95] Usp. Rimski obrednik. Red krštenja djece, br. 6.

[96] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 48.

[97] Usp. Isto, br. 45.

[98] Usp. Isto, br. 47.

[99] Usp. Isto, br. 49; Rimski obrednik. Red pristupa odraslih kršćanstvu, br. 36.

[100] Usp. Rimski misal. Vazmeno bdjenje, br. 53; Isto. Obredne mise, 3. Pri podjeljivanju krsta.

[101] Usp. Rimski misal. Opća uredba, br. 240-242.

[102] Usp. II. Vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 106.

[103] Usp. Opća uredba Časoslova, br. 213.

[104] Usp. Rimski misal. Nedjelja pedesetnice, završna rubrika; Rimski obrednik. Red krštenja djece. Kršćanska inicijacija. Opće napomene, br. 25.

Paschalis sollemnitatis: Velika subota

73. Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje,[75] očekujući njegovo uskrsnuće. Toplo se preporučuje da se Služba čitanja i Jutarnja slavi uz sudjelovanje naroda (usp. br. 40).[76] Gdje to nije moguće, neka se predvidi služba Božje riječi ili pobožna vježba, primjerena otajstvu toga dana.

74. U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne.

75. Danas se Crkva strogo uzdržava od misne žrtve.[77] Sveta pričest se može dati samo na način popudbine. Treba uskratiti slavljenje ženidbe kao i slavljenje drugih sakramenata, izuzev sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja.

76. Nek se vjernici pouče o posebnoj naravi Velike subote.[78] Blagdanski običaji i predaje, vezane uz ovaj dan, zbog vazmenog slavlja koje je nekada bilo anticipirano na Veliku subotu, nek se sačuvaju za noć i dan Vazma.

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[75] Usp. Rimski misal. Velika subota; Apostolski simbol; 1 Pe 3,19.

[76] Usp. Opća uredba časoslova, br. 210.

[77] Rimski misal. Velika subota.

[78] Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (16. studenoga 1955.) br. 2, AAS 47 (1955) 843.

Paschalis Sollemnitatis: Veliki petak muke Gospodnje

58. Ovog dana, kad »je žrtvovan Krist naša Pasha«,[63] Crkva razmišlja Muku svoga Gospodina i Zaručnika i klanja se Križu, spominje se svog izlaska iz boka Krista usnuloga na križu i moli za spas svega svijeta.

59. Crkva u ovaj dan, po prvotnoj predaji, ne slavi Euharistije; sveta pričest se vjernicima dijeli jedino unutar slavlja Muke Gospodnje, bolesnima pak koji u tom slavlju ne mogu sudjelovati, može se nositi u bilo koje doba dana.[64]

60. Veliki petak Muke Gospodnje obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi i to nemrsom i postom.[65]

61. Danas se strogo zabranjuje slavljenje sakramenata, izuzev sakramenata Pokore i Bolesničkog pomazanja.[66] Sprovod neka se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona.

62. Preporučuje se da se danas Služba čitanja i Jutarnja slave u crkvama uz sudjelovanje vjernika (usp. br. 40).

63. Slavlje Muke Gospodnje neka se obavi u popodnevne sate i to oko petnaest sati (15 h). Pastoralni razlog će možda savjetovati da se izabere prikladniji sat, kad bi se naime narod mogao lakše okupiti: npr. tamo od podne ili u kasnije sate, ali ne preko dvadeset prvog sata (21 h).[67]

64. Red liturgijskog čina Muke Gospodnje (služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest) proizlazi iz stare predaje Crkve i neka ga nitko na svoju ruku ne mijenja.

65. Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika.

Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje »zemaljskog čovjeka«[68] tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole.

66. Čitanja nek se čitaju potpuno. Pripjevni psalam i pjesma prije Evanđelja nek se na uobičajeni način pjevaju. A povijest Muke Gospodnje po Ivanu nek se pjeva ili čita na isti način kao prethodne nedjelje (usp. br. 33). Pošto povijest Muke bude dovršena, nek se drži homilija, a na kraju homilije mogu se vjernici pozvati da kratko vrijeme nastoje razmišljati.[69]

67. Sveopća molitva neka bude prema obrascu i obliku od starine predanom i to u čitavom opsegu nakana, jer dobro označava sveopću snagu muke Kristove, koji je za spas svega svijeta visio na križu. Mjesnom ordinariju je dopušteno u velikoj javnoj potrebi dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana.[70]

Iz broja molitava što ih pruža Rimski misal dopušteno je svećeniku odabrati one koje bolje odgovaraju mjesnim prilikama, ali tako da se sačuva red nakana, što se obično predlaže za sveopću molitvu.[71] [Prema posljednjem tipskom izdanju Rimskoga misala, iz 2002., nije moguće birati nakane, nego ih treba moliti sve, bez izostavljanja.]

68. Za pokazivanje križa neka taj bude dosta velik i lijep i neka se izabere prvi ili drugi obrazac što stoji u misalu. Neka se ovaj obred izvrši svečanošću koja je dostojna ovog otajstva našega spasenja: i poziv na pokazivanju križa i odgovor naroda neka se pjeva i nek se ne propusti šutnja puna poštovanja poslije svakog poklona, dok svećenik stoji i drži uzdignut križ.

69. Neka se križ pruži na poklon svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovom slavlju i neka se samo u preobilnom mnoštvu naroda upotrijebi obred poklona sviju zajedno.[72]

Neka se za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka. Za klanjanja križu neka se pjevaju antifone »Prijekori« i himan, jer na liričan način dozivaju u pamet povijest spasenja[73] ili druge prikladne pjesme (usp. br. 42).

70. Svećenik neka pjeva poziv na molitvu Gospodnju, koju će svi otpjevati. Mir se ne daje. Pričest se vrši po obredu opisanom u misalu.

Dok traje pričest može se pjevati psalam 21. ili druga prikladna pjesma. Kad završi pričest, čestičnjak se odnese na pripravljeno mjesto izvan crkve.

71. Poslije slavlja neka se oltar ogoli, a ostavi se samo križ s četiri svijeće. Neka se u crkvi pripravi prikladno mjesto (npr. kapela odlaganja u kojoj se od četvrtka čuvala Euharistija), gdje će se smjestiti Gospodnji križ da mu se vjernici mogu pokloniti, cjelivati ga i zadržati se u razmišljanju.

72. Pobožne vježbe, kao što su Križni put, procesije Muke i spomen boli Blažene Djevice Marije, ne treba nipošto zanemariti iz pastoralnih razloga. Tekstovi i pjesma nek se prilagode duhu liturgije toga dana. A sat pobožnih vježbi nek se tako uskladi sa satom glavnoga slavlja, da se očituje kako liturgijski čin po svojoj naravi daleko nadvisuje sve ove pobožne vježbe.[74]

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

---

[63] 1 Kor 5:7.

[64] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1, 3.

[65] Pavao VI., Apostolska konstitucija Paenitemini, II, 2; AAS 58 (1966.), 183; Zakonik kanonskog prava kan. 1251.

[66] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 1. Zbor za bogoštovlje, Izjava Ad Missale Romanum, u Notitiae 13 (1977.), 602.

[67] Usp. isto, br. 3; Sveti zbor obreda, Ordinationes et declarationes circa Ordinem hebdomadae sanctae instauratum, (1. veljače 1957.), br. 15; AAS 49 (1957.), 94.

[68] Usp. isto, br. 5, druga molitva.

[69] Usp. isto, br. 9; Usp. Biskupski ceremonijal, br. 319.

[70] Usp. isto, br. 12.

[71] Usp. Rimski misal, Opća uredba, br. 46.

[72] Usp. Rimski misal, Petak muke Gospodnje, br. 19.

[73] Usp. Mih 6, 3-4.

[74] Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 13.