Blagoslov janjadi na spomendan sv. Agneze

Danas, na liturgijski spomendan sv. Agneze, dva janjeta koja su blagoslovljena u bazilici u kojoj je svetica pokopana, na Via Nomentana u Rimu, donesena su Svetom Ocu. Vuna te janjadi upotrijebit će se za izradbu palija za nove nadbiskupe-metropolite.

Palij - istkan od bijele vune i ukrašen sa šest crnih križeva - jest liturgijska odjeća, znak časti i vlasti, koju nose papa i nadbiskupi metropoliti u svojim crkvama i na području svoje metropolije. Paliji se čuvaju u kovčegu ispod glavnoga oltara Bazilike sv. Petra. Papa ih podjeljuje novim nadbiskupima metropolitima na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, kao znak zajedništva s Apostolskom stolicom.

Redovnice iz rimskoga samostana San Lorenzo in Panisperna uzgajaju janjad koju Svetom Ocu prinose Lateranski redokanonici na spomendan sv. Agneze (Janje), koja je podnijela mučeništvo 305. godina, te se u tradicionalnoj ikonografiji prikazuje s janjetom.

(VIS)

Što je Charles Dickens zapravo radio kada je pisao „Božićnu priču“?

Charles Dickens: Božićna priča. U prozi. Priča o božićnim duhovima. S ilustracijama Johna Leecha. London: Chapman & Hall, 1843. Prvo izdanje. Naslovnica. (Fotografija: Wikipedia)

Autor: Jerry Bowyer, Forbes

“Pa kad me već pitate, gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim, pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”

“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”

“Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”

Taj me izraz - višak stanovništva - prvi upozorio na Dickensov filozofski program. On time cilja na oca filozofije nultoga rasta, Thomasa Malthusa. Malthusove su ideje još uvijek bile aktualne u britanskom intelektualnom životu u vrijeme kada je Božićna priča napisana. Sâm se Malthus pridružio generaciji viška devet godina prije toga. Ali njegove su se ideje pokazale izdržljivijima.

Što je Dickens zapravio radio kada je napisao Božićnu priču? Odgovor: Odmjeravao se u jednoj od središnjih ekonomskih rasprava svoga vremena, koja je bjesnila između Thomasa Malthusa i jednoga od učenika Adama Smitha.

Malthus je poznat po tvrdnji da će u svijetu u kojem gospodarstvo raste aritmetički, a populacija geometrijski, masovna potražnja biti neizbježna. Njegov je Esej o načelu populacije oformio školu misli, koja traje do danas pod barjakom nultoga rasta populacije i održivosti. Prijetnja “populacijskom bombom” pod kojom je živjela moja generacija bila je moderno ponavljanje maltuzijanskoga argumenta, sa strane Paula Ehrlicha, o nemogućnosti da proizvodnje ide ukorak s rastom populacije, a nekmoli da ga nadiđe.

Jean Baptiste Say, najutjecajniji Smithov učenik, tvrdio je s druge strane, kao i njegov mentor, da dobit od svjetskoga rasta stanovništva, raširena nad neizmjernim prostranstvima trgovanja, dovodi do prihoda od podjele rada, koji nadilaze sve što se moglo zamisliti prije pojave tržišnoga reda.

Pogodite čije je ideje Charles Dickens stavio u usta svoga antagonista Ebenezera Scroogea.

“A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u pogonu?” … “Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”

Zanimljivo, zar ne? Kasnije u priči, Duh Današnjeg Božića podsjeća Scroogea na njegove prijašnje riječi, i zatim dodaje o Majušnom Timu:

“I što onda? No ako mu je mrijeti, bolje da to onda i učini, i tako smanji višak stanovništva.”

Scrooge, čuvši svoje riječi iz ustiju Duha, obori glavu i bi svladan kajanjem i boli.

“Čovječe,” reče Duh, “ako si u srcu čovjek, a ne kamen, suzdrži se od opakih mudrovanja prije no što otkriješ što je to taj višak i gdje živi. Hoćeš li ti odlučivati tko će živjeti, a tko mrijeti? Sasvim je moguće da si ti, u očima Neba, bezvredniji i slabije opremljen za život od milijuna njih nalik na dijete ovog siromaška. O Bože! Ta čuj kukca na listu kako proglašava da je među njegovom braćom u prašini isuviše živih!”

Zanimljivo je također, da Ehrlich nije bio ekonomist, agronom, ili čak demograf, nego entomolog, stručnjak za biologiju kukaca. Maltuzijanizam je zaista filozofija gomile kukaca; čovjeka kao proždirućega roja, umjesto kao anđela koji oplemenjuje.

Duh Današnjeg Božića ključ je za razumijevanje Dickensove političke i ekonomske filozofije. On je simbol obilja. On i doslovno i figurativno drži rog izobilja. Iako nosi drvene korice o svom boku, one su lišene mača, i zanemarene. Mir i izobilje.

Kada ga Scrooge pita koliko braće ima, duh odgovara: “Više od 1.800.” Na Scroogeovu izjavu “velika obitelj, treba to i hraniti”, duh ljutito ustaje. I zatim vodi Scroogea gdje? Na sveučilišni odjel za ekonomiju? U sastajalište socijalista? Ne, on vodi Scroogea na tržište, i tamo mu pokazuje obilje, osobito voća (ponekada doslovno) inozemnoga podrijetla:

“Na vratima su visjele velike, okrugle, trbušaste košare s kestenjem, nalik na prsluke vesele stare gospode, i trbile se na ulicu u svom apoplektičkom izobilju. Bilo je tu i rumenih, smeđolikih, glavica španjolskoga luka… Bilo je tu i krušaka i jabuka, visoko naslaganih u rodne piramide; bilo je tu i grozdova grožđa, ovješenih, milošću trgovaca, da se zibaju s upadljivih kuka, … bilo je tu i hrpa lješnjaka, mahovinom obraslih i smeđih, … bile su tu i norfolške jabuke za kuhanje, bucmaste i garave, pomračujući žutilo naranača i limuna, koje su, u složenoj kompaktnosti svojih sočnih osoba, vapile i preklinjale prolaznike da ih odnesu kući u papirnim omotima i pojedu za večeru.”

Luk iz Španjolske, mediteransko grožđe, i agrumi iz ekvatorijalnih područja. Kako bi se drugačije jele naranče u Engleskoj, zimi? Na kraju svoje božićne gozbe, siromašni Cratchiti jedu, da, naranče. Kako bi drugačije, osim preko međunarodne trgovine, siromašni mogli priuštiti naranče? Zasigurno, Današnji Božić, i njegov tvorac gosp. Dickens, i njegov učitelj gosp. Say, istinski su učenici gosp. Smitha.

Ironično, ovo je učinilo Scroogea znatno manje bogatim, nego što je mogao biti. On je bio tvrdica, a ne poduzetnik, jer je njegova ekonomska filozofija bila škrtačka, a ne poduzetnička. Pogledajte Scroogeova mentora Fezziwiga, koji je imao dva šegrta i desetke zaposlenika.

Nasuprot tome, Scrooge, čak i kao starac, imao je samo jednoga namještenika, k tome slabo plaćena i slabo osposobljena, te niti jednog šegrta. Gdje je bila Scroogeva ambicija? Kakav mu je bio plan za proširenje?

Priča se da je Michael Dell započeo svoj san slikom velike zgrade, ispunjene zaposlenicima, sa stijegom izvana. Ali Scrooge čak nije ažurirao znak “Scrooge and Marley”, punih sedam godina nakon smrti njegova partnera, prepuštajući radije da hrđa jednostavno izbriše posljednje ime. Koji poduzetnik razmišlja na taj način? “Scrooge and Marley” zapravo je mikro-agencija za utjerivanje dugova, čiji vlasnik nije dospio ni do Forbesova popisa 15 najbogatijih izmišljenih osoba.

Kad Scroogeov nećak Fred pritisne svoga ujaka da otkrije uzrok njihova otuđenja, Scrooge podvikne: “Zašto si se oženio?” To nije promjena teme; to je još jedan gorak plod starčeve protu-natalitetne filozofije. Nikakvo čudo onda Scrooge nakon svoga obraćenja provodi Božić s nećakovom obitelju, i veselo promatra kako se Topper udvara “punačkoj sestri” Fredove supruge.

Kad bi Scrooge imao suvremene istomišljenike, njih bi se prije našlo među onim jadnim, sterilizirajućim umanjivačima ugljičnoga otiska, negoli u krugu poduzetnika okrenutih ponudi. Tko bi se, na posljetku, mogao proizvesti manji ugljični otisak od čovjeka koji je pokušao ugrijati svoj ured samo jednim komadom ugljena?

Pitanje je, kako se Scroogeova ekonomika tako pobrkala? Odgovor je u tome da je ovaj izmišljeni lik odrastao tijekom “mršavih godina” britanske povijesti, prije nego što su provedene porezne olakšice Adama Smitha na ponudu. Odrasli Scrooge, koji živi u svijetu rastuće svjetske trgovine i jaka ekonomskog rasta, i dalje zadržava stagnacijsko razmišljanje “mršavih godina”, pa čak i kada su došle “debele godine” na uspješnijem kraju Lafferove krivulje. Više o tome drugi put.

Izvor: What was Charles Dickes really doing 

when he wrote 'A Christmas Carol'?, Forbes, 11. prosinca 2013.

Biskupovo pismo umjesto propovijedi

Pitanje: Koje biste dokumente spomenuli u pogledu prakse čitanja pisma biskupa ili biskupske konferencije od strane laika? Postoji običaj čitanja takvih pisama umjesto homilije. Bi li to trebao raditi zaređeni službenik? Koji bi bio teološki razlog? Ako laik može čitati poslanicu Pavla iz Tarza, zašto ne bi mogao čitati i, na primjer, pismo Christopha iz Beča? H.S., Krakow, Poljska

Odgovara o. Edward McNamara, L.C., profesor liturgije i dekan Teologije na Sveučilištu Regina Apostolorum.

Odgovor: Malo je normi o ispravnom mjestu i vremenu za čitanje pastoralnih pitanja. Stoga smo više u području mišljenja.

Pastoralno je pismo definirano kao "otvoreno biskupovo pismo upupćeno kleru ili laicima njegove biskupije, ili oboma, koje sadrži ili opći savjet, uputu ili utjehu, ili upute za ponašanje u određenim okolnostima. U Katoličkoj se crkvi takva pisma također redovito šalju u pojedinim vremenima crkvene godine, osobito početkom posta."

Ne mislim da je čitanje pastoralnoga pisma u potpunosti isključeno iz vremena koje pripada homiliji, pod uvjetom da ono ispunja pravi cilj toga trenutka, kako je istaknuto u uputi Redemptionis Sacramentum:

"[64.] Homiliju, koja se drži tijekom slavlja svete Mise i dio je same liturgije, u pravilu drži celebrirajući svećenik, koncelebrirajući svećenik ili ponekad, ukoliko se čini primjerenim, prenesena je i đakonu, ali nikada laiku. U posebnim slučajevima, homiliju iz opravdanog razloga može držati i biskup ili svećenik koji sudjeluje na slavlju, a da pritom ne može koncelebrirati."

"[67.] Posebno je potrebno voditi brigu da je homilija strogo vezana za otajstvo spasenja, da tijekom liturgijske godine prikazuje tajne vjere i načela kršćanskog života iz biblijskih čitanja i liturgijskih tekstova, te pojašnjava tekstove promjenjivih i nepomjenjivih dijelova Mise ili nekog drugog obreda Crkve. Jasno je da se sva izlaganja Svetog Pisma moraju odnositi na Krista, najviše središte rasporedbe spasenja; pritom također treba obratiti pažnju na posebne kontekste liturgijskog slavlja. U homiliji treba voditi brigu da svjetlo Kristovo obasjava životne događaje. Isto se treba dogoditi na način da se autentični i istiniti smisao riječi Božje ne isprazni, da se, npr. govori samo o temama političkog ili svjetskog življenja, ili se stječu saznanja samo iz jednog izvora koja proizlaze iz pseudoreligioznih pokreta našeg vremena."

Mnogi biskupi pišu pastoralna pisma tijekom liturgijske godine, potičući vjernike da prožmu vrijeme poput korizme ili božićno osobitim žarom, ili pozivajući ih na prakticiranje neke od kršćanskih kreposti. Takva su pisma često jasno osmišljena da se pročitaju umjesto propovijedi, i često su vezana uz dnevna čitanja.

U takvim bi slučajevima bilo normalno i prirodno da pismo čita osobno celebrant. Župnik bi ga također mogao čitati na svim Misama, kako bi se naglasilo zajedništvo s biskupom.

Ne bi bilo prikladno da nezaređena osoba čita pismo u tom trenutku. To je iz razloga što je pismo, praktično gledajući, homilija.

Ako bi svećenik čitao propovijed koju je pripremio netko drugi, iako pokušavajući je predstaviti svojom, to bi i dalje bila propovijed. Na sličan način, biskupovo bi pismo bilo propovijed, i to još više nego u prethodnom slučaju, jer je to poruka biskupijskoga pastira, koji ima pravo i dužnost propovijedati i naučavati svome stadu.

Druga pastoralna pisma, koja se tiču aktualnih političkih ili društvenih situacija, ili financijskih apela, bilo bi najbolje ostaviti za vrijeme nakon popričesne molitve i završnoga blagoslova. Prema Općoj uredbi Rimskoga Misala, to je prikladno vrijeme za opće obavijesti.

Međutim, ako biskup smatra da je određena društvena ili pastoralna situacija od značajne važnosti, on može odrediti da se pismo čita u vrijeme propovijedi.

Ako se pismo čita na kraju Mise, bilo bi moguće da kvalificirani laik čita biskupovu poruku, iako bi bilo poželjno da to bude župnik.

Pisma koja su namijenjena za čitanje na Misi obično su kratka i drže se glavnih točaka teme.

Patoralna pisma u kojima biskupi žele izložiti neku temu s više detalja obično se sažmu na Misi, i podijele u cijelosti koristeći druge prikladne načine komuniciranja.

Izvor: Zenit, 7. siječnja 2014.

Navještaj datuma Uskrsa i pomičnih svetkovina

Navještaj datuma Uskrsa i pomičnih svetkovina, koji se čita ili pjeva na Bogojavljenje potječe iz vremena kada kalendari nisu bili olako dostupni. Bilo je potrebno obznaniti datum Uskrsa unaprijed, jer brojna slavlja liturgijske godine ovise o tom datumu. Broj nedjelja nakon Bogojavljenja, datum Čiste srijede, te broj nedjelja nakon Pedesetnice - svi se računaju u odnosu na Uskrs.

Iako današnji kalendari donose datum Uskrsa i drugih blagdana liturgijske godine već godinama unaprijed, navještaj na Bogojavljenje i dalje ima svoju vrijednost. On je podsjetnik na središnjost Uskrsnuća Gospodnjega u liturgijskoj godini, i važnost velikih otajstava vjere koja se slave svake godine.

Navještaj može pjevati ili čitati s ambona đakon, kantor ili čitač, obično nakon Evanđelja, ili nakon popričesne molitve.

U tekstu Navještaja izričito se spominju datumi Uskrsa, Pepelnice, Uzašašća, Pedesetnice, i prve nedjelje došašća.

Tekst Navještaja:

Predraga braćo,
objavila nam se slava Gospodnja i uvijek će se objavljivati dok On ponovno ne dođe.
U tijeku i rasporedbi vremena spominjemo se i živimo otajstvo spasenja.
Središte čitave liturgijske godine Vazmeno je trodnevlje našega Gospodina
raspetoga, ukopanoga i uskrsloga,
a vrhunac mu je Vazam – Nedjelja uskrsnuća, 20. travnja.

Svake nedjelje, toga tjednog Uskrsa, uprisutnjuje sveta Crkva
ovo veliko otajstvo, u kojem je Krist pobijedio grijeh i smrt.

Od Vazma proistječu svi sveti dani:
početak korizme, na Pepelnicu 5. ožujka;
Uzašašće Gospodinovo, 29. svibnja;
Nedjelja Pedesetnice – Duhovi, 8. lipnja;
a početak došašća u nedjelju 30. studenog.

I na blagdane Presvete Bogorodice, apostola i svetih, te na spomen vjernih mrtvih,
navješćuje Crkva na svom putu zemaljskom Gospodnje pashalno otajstvo.

Kristu, koji bijaše, koji jest i koji dolazi, Gospodaru vremena i povijesti,
neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.