Fundamentalno religiozno i katoličko djelo

L'Osservatore Romano, tjedno izdanje na engleskom jeziku, br. 5, od 31. siječnja 2014., str. 12-13, objavio je članak Davida Moxona, službenoga predstavnika canterburyjskog nadbiskupa kod Svete Stolice, i nekoć višeg anglikanskog biskupa na Novom Zelandu, o teologiji sadržanoj u Tolkienovu djelu Gospodar prstenova.

Još otkada su prvi put objavljene svjetski poznate knjige Hobit i Gospodar prstenova, te sada uz izlazak filmskog serijala novozelandskog producenta Petera Jacksona, bilo je dosta rasprave o tome je li autor J. R. R. Tolkien namjeravao otkriti svoju vrlo pobožnu katoličku vjeru u djelima, ili nije. Ako je namjeravao, svjesno ili ne, bilo je također dosta rasprave o tome je li ta vjera pravovjerna, ili je “sinkretistička”, zagađena mnogim drugim kozmologijama i mitovima. Ovaj se članak detaljno bavi tim pitanjima.

Nema sumnje u to da je Tolkien bio kršćanin do srži. Na brojnim mjestima u njegovu djelu vidimo da je njegova mašta pod utjecajem, pa makar ponekada i samo podsvjedno, njegove biblijske vjere. Gospodar prstenova, napisao je Tolkien u pismu prijatelju, “naravno je temeljito religiozno i katoličko djelo; na prvi pogled nesvjesno, ali u ponovnu pregledu svjesno”. Tolkien je jednom rekao svom studentu W. H. Audenu da bi likovi koje je stvorio u priči mogli utjeloviti “u odorama vremena i mjesta, univerzalnu istinu i vječni život”.

Clyde S. Kilby posjetio je Tolkiena 4. rujna 1964., koji mu je ispričao da je često dobivao pripovijest kao odgovor na molitvu. Kilby primjećuje da je Tolkien Krista obično nazivao “naš Gospodin”, i da je bio dirnut poniženjem Kristova rođenja u štali, među prljavštinom i otpadom. Tolkien je to vidio simbolom stvarne naravi svetih stvari u posrnulu svijetu. Govorio je o svom osobitu poštovanju prema Evanđelju po Luki, jer se u njemu često spominju žene. Tolkien je osobito poštovanje iskazivao prema Mariji iz Nazareta, Isusovoj majki: i zaista, Marijina slika dolazi na um kroz likove Galadriel i Elbereth.

Iako Tolkien možda nije htio biti izričit, biblijske slike i evanđeoska načela kao da se podrazumijevaju na mnogim mjestima; na primjer kod stabala na početku stvaranja: u biblijskom vrtu Edenu središnja je ideja izvornoga stanja stvaranja, u kojemu je drvo simbol božanskoga znanja: isti je slučaj u Silmarilionu, gdje su stabla Valara stvorena u Neumirućim zemljama.

U izvornomu stanju stvaranja drvo je bilo simbol božanskoga znanja

Drugi je primjer personifikacije mudrosti, iz Knjige mudrih izreka, poglavlje 8. U likovima Toma Bombadila, Lady Galadriel, princeze Arwen i Gandalfa, vidimo primjer Božje Sophia. Tom Bombadil i Lady Goldberry mogu se usporediti s dvjema figurama iz Postanka, koje nisu pale: zadržali su svoju izvorno znanje i poniznost, nisu hlepili za vlasništvom prirodnih stvari, nego su nastojali biti dobri vrtlari i održavatelji u svijetu kojeg uživaju kao dar. Vilenjaci i entovi jednako tako nisu pali, i uživaju jedinstvo s prirodnim kreativnim silama univerzuma: oni i dalje jasno odražavaju osobine Iluvatara Sveoca koji ih je stvorio kao prva bića.

Drugi je primjer biblijsko viđenje posredničke uloge anđela. Kada su Tolkiena upitali kakva je Gandalfova uloga, on je odgovorio “poput anđela”. Taj je anđeo znak solidarnosti, kao i mudrosti, i spreman je uključiti se u dramu i nesigurnost života, riskirajući svoje vlastito biće.

I još dalje, pad ljudskoga roda i nekih anđela. Tolkien je oslikavao svoj svijet posrnulim, prije Kristova dolaska, zbog čega se zlo čini sposobnim pokriti svu zemlju u liku Saurona, koji je palo biće višega oblika. Međutim, kao i u biblijskom Starom zavjetu, postoje predokusi onoga što će doći u Kristu, i postoje likovi koji daju naznake Kristova viđenja. U priči su uspostavljena kršćanska načela, iako nisu izravno imenovana.

Putovanje hobita u Gospodaru prstenova prikazuje sve vidove Isusova nauka u blaženstvima. Iako su siromašni duhom, zadobili su kraljevstvo. Iako su hobiti žalosni, neočekivano su utješeni. Iako pristupaju životu s krotkošću duha, u konačnici baštine zemlju. Iako često gladuju i žeđaju vidjeti kako pravda prevladava, zadovoljeni su. Bilbo i Frodo iskazuju milosrđe prema Golumu, i na kraju primaju milosrđe. Čistoća srca daje pogled na božansko svjetlo. Prstenova družina naposljetku traži ponovno uspostavljanje mira u Međuzemlju, i oni su zaista djeca i posrednici Eruovi, što je Tolkienova riječ za Boga u Silmarillionu. Prstenova družina trpi strašan progon zbog pravedne stvari, ali nositeljima je prstena dano duhovno kraljevstvo u kojemu će živjeti.

Čini se da Prstenova družina odražava zajednički život kršćanskoga učeništva. Društvo devetorice pješaka razvija veliku solidarnost. Kada jedan od njih trpi, svi trpe, kada se jedan raduje, svi se raduju. Kako bi se okrijepili, oni jedu lembas, vilenjački kruh koji, čini se, podsjeća na euharistijski kruh koji jača i obnavlja. Riječ lembas može se prevesti kao “putni kruh” ili “životni kruh”. Tolkien je pisao da on “hrani volju”. Hobiti ponekada prinose molitvu oslobođenja Elberethi, kraljici zvijezda, sličnoj Mariji. Putovanje Družine iskazuje tri kršćanske krjeposti sv. Pavla: vjeru u svoga vođu i svoju misiju, nadu da će obraniti svoj cilj i šire od granica svijeta, i konačno besmrtnu ljubav jednih za druge. Frodo i njegovih prijatelj uzastopce nude položiti svoje živote za druge, nemajući sigurne nade u pobjedu.

Frodo, Gandalf i Aragorn mogu se promatrati kao prikaz različitih viđenja Krista: Frodo kao Kristovo veliko svećeništvo, noseći grijeh (prsten) svijeta, Gandalf kao Kristova proročka misija, pozivajući, predviđajući i određujući, i Aragorn kao slika Krista kralja, dijeleći patnju naroda kojega je bio pozvan povesti u novo kraljevstvo. Frodo, Gandalf i Aragorn su se svi doveli u opasnost zbog višega dobra.

Nadalje, upravo je nepoznatost i neznatnost hobita upotrijebljena kako bi se spasili ostali, ako se njihova otpornost i vizija mogu održati. To je velika tema Utjelovljenja, da svijet nije otkupljen moću Rimskoga carstva ili grčkom kulturom, nego iz nepoznata mjesta imenom Nazaret, gdje je većina ljudi odbacila onoga koji je bio poslan. Biblijski zapis često pripovijeda o božanskom načinu, koji bira ono što je ludo kako bi posramio mudre (1 Kor 1,27).

Međutim, je li čitanje teologije kroz Gospodara prstenova građenje kula u zraku ili gore, aktivnost koju Tolkien ne bi odobravao jer je jasno rekao da “nema poruke” u njegovoj priči? Neki su također predlagali da je teško razumjeti kako bi pobožni rimokatolik mogao s takvim uvjerenjem pisati o svijetu u kojemu se Boga ne štuje. Ipak, brz pogled na temelje Tolkienove mitologije u prvom poglavlju Sillmariliona nagoviješta suprotno.

“Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Iluvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego što je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu…”.

Tolkien je jednom odgovorio o. Robertu Murrayu, SJ, koji je u Gospodaru prstenova vidio pripovijest o milosti, riječima:

“Znam točno što mislite o redu milosti; i naravno, aluzijom na Gospu, na čemu je utemeljena sva moja skromna percepcija ljepote, i u veličanstvu i u jednostavnosti.”

Međutim, Tolkien nastavlja sa svojom tipičnom profinjenošću: “Izostavio sam praktično sve aluzije na bilo što o religiji, kultovima i činima u zamišljenom svijetu. Jer, religijski je element upijen u priču i simbolizam.”

Tolkien je jednom rekao svom studentu da bi likovi koje je stvorio u priči
mogli utjeloviti “u odorama vremena i mjesta, univerzalnu istinu i vječni život”

Kao što Patricia Meyer Spacks kaže u jednom eseju: “Teološka je šema implicirana, iako nije izravno izrečena u Gospodaru prstenova, i od ključne je važnost za djelo. Činjenica slobodne volje podrazumijeva strukturiran svijet, svijet poput kršćanskoga u kojem se istinska sloboda može postoći samo podlaganjem dobru - dobrovoljno prihvaćanje zla nužno uključuje gubitak slobode; svijet poput kršćanskoga, nadalje, po tome što uključuje mogućnost milosti … ako se trilogija ...bavi pred-religioznim dobom, ostaje činjenica da autor u nju uključuje sve materijale nužne za religiju. Upotrebljavajući naravnu teologiju “Anima naturaliter christiana”, Tolkien je vidio prirodu i milost kao blisko isprepletene u svakom životu.

Čitav okvir trilogije o prstenu, kao što Richard Purtill kaže, “jest borba između dobra i zla na kozmičkoj razini, gdje svi moraju birati jednu ili drugu stranu. Nadalje, postoji plan iza onoga što se događa; bilo je naumljeno da Frodo pronađe prsten”.

Iako se Bog uopće ne spominje u knjizi, likovi često naslućuju da neka providnosna snaga, neimenovana i nepoznata, vodi zbivanja, ali oni ne znaju hoće li priča završiti dobro ili loše. U Hobitu, Bilbo se smilovao Golumu, iako mu je Golum prijetio životom: “Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome.” Gandalf kasnije kaže, “Sažaljenje i milosrđe: da ne ubija bez potrebe.” Iako je Frodo zaželio da je Bilbo ubio Goluma, Gandalf daje klasično kršćansko objašnjenje koje neki vide kao moralnu i duhovnu prekretnicu cijele priče.

"Zaslužio je [smrt]! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. ... Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga, vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja, dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu – pa i tebi, među ostalima.”

Ispostavlja se da je to sažaljenje ključ za otkupljenje svega u posljednjim, dramatičnim trenutcima prstenova putovanja do Klete gore; Golum je preživio po sažaljenju, ali se njegova ovisnost i opsesija okreću na sebe i uzrokuju uništenje prstena moći. Ta nada dolazi po izborima vjere, kako objašnjava Richard Purtill.

“Frodo se visoko uzdigao jer od početka prihvaća teret prstena, samo zbog dobrobiti drugih. To nije tek avantura koja vodi Froda iz Shirea, nego dobrovoljno trpljenje kako bi se drugi spasili - spremnost koja je na kušnji do posljednjeg stupnja jeze na crnim ravnicama Mordora. Frodo nije Krist, prsten nije križ, i spasenje osvojeno njegovom žrtvom je čisto svjetovno spasnje. Međutim, to su očiti odjeci viših zbilja u fikciji Frodove “Pasije”. “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”, kaže Krist, a Frodovo je putovanje barem ilustracija toga… Frodov rast u hrabrosti i odanosti kroz razvoj priče je sasvim očit.

Tolkien je vjerovao da se zlo u predkršćanskom svijetu poput onoga u Gospodaru prstenova, može čiti vrlo moćnim, ali je podređeno dobru u jednom ključnom pogledu: nedostaje mu svete mašte. Mračni gospodar, Sauron, nije mogao ni zamisliti da hobiti neće upotrijebiti prsten kako bi ga pokušali nasilno pobijediti. Nije mogao zamisliti da bi itko htio uništiti tako moćno sredstvo vladanja. To znači da je njegovo oko bilo okrenuto od dugo-trpećeg putovanja hobita prema Kletoj gori, i on ne primjećuje njihov bolan napredak ili njihov cilj, dok nije prekasno.

Nadalje, zlo je predstavljeno u jednobojnim nijansama sive i sjenke i tame, dočim su slobodni narodi Međuzemlja prikazani u svojoj živopisnoj raznolikosti i osebujnosti. Oko je prikazano kao bestjelesno plameno oko bez kapka, čiji je pogled, gladan vlasti, doslovno jednook. Nasuprot tomu, slobodni narodi Međuzemlja gledaju iz mnogih perspektiva, jer su različite visine, građe i rase. U filmu, širenje sjenke dovodi do toga da oni dijelovi Međuzemlja koji su pod njezinom vlašću gube prekrasnu raznolikost stvorenja, i postaju zarobljene u nemilostivoj, i u konačnici bezživotnoj vladavini gospodarenja i apsolutne vlasti.

Ali čak i tamo gdje su sjene najdeblje, usred beznađa sija svjetlo. Kada Sam ugleda zvijezdu kako treperi nad mračnim oblacima Mordora, Tolkien piše: “Ljepota njena zgodi ga u srce dok ju je gledao iz ovog pustog kraja, i vrati mu se nada. Jer kroz glavu mu promakne, poput koplja, bistra i hladna, misao da je Sjena na kraju krajeva tek nešto sitno i prolazno: ima svjetla i uzvišene ljepote što će zauvijek ostati izvan njena dohvata.”

Iako Sauron i Sarum obećavaju moć i kontrolu, sva ta izopačenost i iskrivljenost vodi do ropstva. Nije grijeh osloboditi volju, nego joj ustrajno ograničavati opcije, u svojevrsnu zatočeništvu. Činiti dobro znači povećavati slobodu volje, a zarobljavajuća snaga zla može se slomiti samo uzvišenom snagom dobra. U Gospodaru prstenova, predaja nasilnika postiže se radikalnim samožrtvovanjem, i čak smrću. Na taj način Evanđelje, koje tek dolazi, odjekuje kroz priču. Isto je tako družba od devet članova Prstenove družine odjek skupine učenika. Družina će izvršiti svoju misiju nad zlom samo kroza zajedništvo, a ne sami: devet pješaka koji namjeravaju prestići devet jahača, koji su odjek jahača apokalipse.

Na kraju, Froda svladava moć prstena, i naš herojski hobit ne može završiti svoju misiju. Ali, budući da je Tolkienov svijet providnosan, a ne slučajan, otkupiteljski, a ne destruktivan, Frodov poraz ne donosi i potpun neuspjeh. Zlo koje je došlo od Saurona u konačnici se okreće protiv sama sebe po Golumovoj ovisnosti, ali samo zato što se Prstenova družina hrabro borila sve do kraja.

Nema jednostavna sretnog završetka. Život sebedarja donosi radost na kraju, ali ta radost također doživljava kraj Družine, i Frodovi ožiljci ostaju, iako on i Gandalf otplovljavaju za Neumiruće zemlje. Tako je i s Kristom u uskrsnuću.

Međutim, tema radosti podupire ovu trilogiju. Čini se da je zlo većinom u boljem u položaju, ipak ispod svega leži intuicija da je svijet stvoren u radosti: to ne može uvijek biti bjelodano, jer je potrebno to prigrliti i čuvati. Dio ove radosti jest čežnja za domom gdje hrana, pjevanje i piće upotpunjuju odanost i dužnost.

Za nas u “Četvrtom dobu Međuzemlja”, u sadašnjosti, ne možemo završiti ničim boljim doli Tolkienovim riječima upućenim njegovu sinu o Euharistiji, središtu njegove vlastite kršćanske vjere XX. stoljeća, koja je bila središte njegova svijeta.

“Iz tmina svoga života, toliko osujećenoga, stavljam pred tebe jednu veliku stvar na zemlji, kako bi je volio: Presveti Sakrament … Tamo ćeš pronaći romansu, slavu, čast, vjernost i istinski put svih tvojih ljubavi na zemlji, i više od toga: smrt: po božanskom paradoksu, nju koja okončava život, i zahtijeva predavanje svega, no ipak, samo po čijem se okusu (ili predokusu) može održati ono što tražiš u svojim zemaljskim odnosima (ljubav, vjernost, radost), ili preuzeti taj vječno izdržljiv izgled realnosti, za kojim čezne srce svakoga čovjeka.”

Tolkiena su usporedili s draguljarom koji radi na prekrasnu dijamantu, kojeg mu je priroda prepustila grubo oblikovana iz drevnih stijena, i nakon što je godinama radio na njegovu oblikovanju i oplemenjivanju, konačno drži dragulj prema suncu, i uviđa stalno prelamajuće zrake svjetlosti, koje dolaze od njegove mnogostrane i Bogom dane ljepote.

Što je Charles Dickens zapravo radio kada je pisao „Božićnu priču“?

Charles Dickens: Božićna priča. U prozi. Priča o božićnim duhovima. S ilustracijama Johna Leecha. London: Chapman & Hall, 1843. Prvo izdanje. Naslovnica. (Fotografija: Wikipedia)

Autor: Jerry Bowyer, Forbes

“Pa kad me već pitate, gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim, pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”

“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”

“Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”

Taj me izraz - višak stanovništva - prvi upozorio na Dickensov filozofski program. On time cilja na oca filozofije nultoga rasta, Thomasa Malthusa. Malthusove su ideje još uvijek bile aktualne u britanskom intelektualnom životu u vrijeme kada je Božićna priča napisana. Sâm se Malthus pridružio generaciji viška devet godina prije toga. Ali njegove su se ideje pokazale izdržljivijima.

Što je Dickens zapravio radio kada je napisao Božićnu priču? Odgovor: Odmjeravao se u jednoj od središnjih ekonomskih rasprava svoga vremena, koja je bjesnila između Thomasa Malthusa i jednoga od učenika Adama Smitha.

Malthus je poznat po tvrdnji da će u svijetu u kojem gospodarstvo raste aritmetički, a populacija geometrijski, masovna potražnja biti neizbježna. Njegov je Esej o načelu populacije oformio školu misli, koja traje do danas pod barjakom nultoga rasta populacije i održivosti. Prijetnja “populacijskom bombom” pod kojom je živjela moja generacija bila je moderno ponavljanje maltuzijanskoga argumenta, sa strane Paula Ehrlicha, o nemogućnosti da proizvodnje ide ukorak s rastom populacije, a nekmoli da ga nadiđe.

Jean Baptiste Say, najutjecajniji Smithov učenik, tvrdio je s druge strane, kao i njegov mentor, da dobit od svjetskoga rasta stanovništva, raširena nad neizmjernim prostranstvima trgovanja, dovodi do prihoda od podjele rada, koji nadilaze sve što se moglo zamisliti prije pojave tržišnoga reda.

Pogodite čije je ideje Charles Dickens stavio u usta svoga antagonista Ebenezera Scroogea.

“A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u pogonu?” … “Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”

Zanimljivo, zar ne? Kasnije u priči, Duh Današnjeg Božića podsjeća Scroogea na njegove prijašnje riječi, i zatim dodaje o Majušnom Timu:

“I što onda? No ako mu je mrijeti, bolje da to onda i učini, i tako smanji višak stanovništva.”

Scrooge, čuvši svoje riječi iz ustiju Duha, obori glavu i bi svladan kajanjem i boli.

“Čovječe,” reče Duh, “ako si u srcu čovjek, a ne kamen, suzdrži se od opakih mudrovanja prije no što otkriješ što je to taj višak i gdje živi. Hoćeš li ti odlučivati tko će živjeti, a tko mrijeti? Sasvim je moguće da si ti, u očima Neba, bezvredniji i slabije opremljen za život od milijuna njih nalik na dijete ovog siromaška. O Bože! Ta čuj kukca na listu kako proglašava da je među njegovom braćom u prašini isuviše živih!”

Zanimljivo je također, da Ehrlich nije bio ekonomist, agronom, ili čak demograf, nego entomolog, stručnjak za biologiju kukaca. Maltuzijanizam je zaista filozofija gomile kukaca; čovjeka kao proždirućega roja, umjesto kao anđela koji oplemenjuje.

Duh Današnjeg Božića ključ je za razumijevanje Dickensove političke i ekonomske filozofije. On je simbol obilja. On i doslovno i figurativno drži rog izobilja. Iako nosi drvene korice o svom boku, one su lišene mača, i zanemarene. Mir i izobilje.

Kada ga Scrooge pita koliko braće ima, duh odgovara: “Više od 1.800.” Na Scroogeovu izjavu “velika obitelj, treba to i hraniti”, duh ljutito ustaje. I zatim vodi Scroogea gdje? Na sveučilišni odjel za ekonomiju? U sastajalište socijalista? Ne, on vodi Scroogea na tržište, i tamo mu pokazuje obilje, osobito voća (ponekada doslovno) inozemnoga podrijetla:

“Na vratima su visjele velike, okrugle, trbušaste košare s kestenjem, nalik na prsluke vesele stare gospode, i trbile se na ulicu u svom apoplektičkom izobilju. Bilo je tu i rumenih, smeđolikih, glavica španjolskoga luka… Bilo je tu i krušaka i jabuka, visoko naslaganih u rodne piramide; bilo je tu i grozdova grožđa, ovješenih, milošću trgovaca, da se zibaju s upadljivih kuka, … bilo je tu i hrpa lješnjaka, mahovinom obraslih i smeđih, … bile su tu i norfolške jabuke za kuhanje, bucmaste i garave, pomračujući žutilo naranača i limuna, koje su, u složenoj kompaktnosti svojih sočnih osoba, vapile i preklinjale prolaznike da ih odnesu kući u papirnim omotima i pojedu za večeru.”

Luk iz Španjolske, mediteransko grožđe, i agrumi iz ekvatorijalnih područja. Kako bi se drugačije jele naranče u Engleskoj, zimi? Na kraju svoje božićne gozbe, siromašni Cratchiti jedu, da, naranče. Kako bi drugačije, osim preko međunarodne trgovine, siromašni mogli priuštiti naranče? Zasigurno, Današnji Božić, i njegov tvorac gosp. Dickens, i njegov učitelj gosp. Say, istinski su učenici gosp. Smitha.

Ironično, ovo je učinilo Scroogea znatno manje bogatim, nego što je mogao biti. On je bio tvrdica, a ne poduzetnik, jer je njegova ekonomska filozofija bila škrtačka, a ne poduzetnička. Pogledajte Scroogeova mentora Fezziwiga, koji je imao dva šegrta i desetke zaposlenika.

Nasuprot tome, Scrooge, čak i kao starac, imao je samo jednoga namještenika, k tome slabo plaćena i slabo osposobljena, te niti jednog šegrta. Gdje je bila Scroogeva ambicija? Kakav mu je bio plan za proširenje?

Priča se da je Michael Dell započeo svoj san slikom velike zgrade, ispunjene zaposlenicima, sa stijegom izvana. Ali Scrooge čak nije ažurirao znak “Scrooge and Marley”, punih sedam godina nakon smrti njegova partnera, prepuštajući radije da hrđa jednostavno izbriše posljednje ime. Koji poduzetnik razmišlja na taj način? “Scrooge and Marley” zapravo je mikro-agencija za utjerivanje dugova, čiji vlasnik nije dospio ni do Forbesova popisa 15 najbogatijih izmišljenih osoba.

Kad Scroogeov nećak Fred pritisne svoga ujaka da otkrije uzrok njihova otuđenja, Scrooge podvikne: “Zašto si se oženio?” To nije promjena teme; to je još jedan gorak plod starčeve protu-natalitetne filozofije. Nikakvo čudo onda Scrooge nakon svoga obraćenja provodi Božić s nećakovom obitelju, i veselo promatra kako se Topper udvara “punačkoj sestri” Fredove supruge.

Kad bi Scrooge imao suvremene istomišljenike, njih bi se prije našlo među onim jadnim, sterilizirajućim umanjivačima ugljičnoga otiska, negoli u krugu poduzetnika okrenutih ponudi. Tko bi se, na posljetku, mogao proizvesti manji ugljični otisak od čovjeka koji je pokušao ugrijati svoj ured samo jednim komadom ugljena?

Pitanje je, kako se Scroogeova ekonomika tako pobrkala? Odgovor je u tome da je ovaj izmišljeni lik odrastao tijekom “mršavih godina” britanske povijesti, prije nego što su provedene porezne olakšice Adama Smitha na ponudu. Odrasli Scrooge, koji živi u svijetu rastuće svjetske trgovine i jaka ekonomskog rasta, i dalje zadržava stagnacijsko razmišljanje “mršavih godina”, pa čak i kada su došle “debele godine” na uspješnijem kraju Lafferove krivulje. Više o tome drugi put.

Izvor: What was Charles Dickes really doing 

when he wrote 'A Christmas Carol'?, Forbes, 11. prosinca 2013.