Charles Dickens: Božićna priča. U prozi. Priča o božićnim duhovima. S ilustracijama Johna Leecha. London: Chapman & Hall, 1843. Prvo izdanje. Naslovnica. (Fotografija: Wikipedia)
Autor: Jerry Bowyer, Forbes
“Pa kad me već pitate, gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim, pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”
“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”
“Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”
Taj me izraz - višak stanovništva - prvi upozorio na Dickensov filozofski program. On time cilja na oca filozofije nultoga rasta, Thomasa Malthusa. Malthusove su ideje još uvijek bile aktualne u britanskom intelektualnom životu u vrijeme kada je Božićna priča napisana. Sâm se Malthus pridružio generaciji viška devet godina prije toga. Ali njegove su se ideje pokazale izdržljivijima.
Što je Dickens zapravio radio kada je napisao Božićnu priču? Odgovor: Odmjeravao se u jednoj od središnjih ekonomskih rasprava svoga vremena, koja je bjesnila između Thomasa Malthusa i jednoga od učenika Adama Smitha.
Malthus je poznat po tvrdnji da će u svijetu u kojem gospodarstvo raste aritmetički, a populacija geometrijski, masovna potražnja biti neizbježna. Njegov je Esej o načelu populacije oformio školu misli, koja traje do danas pod barjakom nultoga rasta populacije i održivosti. Prijetnja “populacijskom bombom” pod kojom je živjela moja generacija bila je moderno ponavljanje maltuzijanskoga argumenta, sa strane Paula Ehrlicha, o nemogućnosti da proizvodnje ide ukorak s rastom populacije, a nekmoli da ga nadiđe.
Jean Baptiste Say, najutjecajniji Smithov učenik, tvrdio je s druge strane, kao i njegov mentor, da dobit od svjetskoga rasta stanovništva, raširena nad neizmjernim prostranstvima trgovanja, dovodi do prihoda od podjele rada, koji nadilaze sve što se moglo zamisliti prije pojave tržišnoga reda.
Pogodite čije je ideje Charles Dickens stavio u usta svoga antagonista Ebenezera Scroogea.
“A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u pogonu?” … “Ako bi prije umrli,” reče Scroodge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva.”
Zanimljivo, zar ne? Kasnije u priči, Duh Današnjeg Božića podsjeća Scroogea na njegove prijašnje riječi, i zatim dodaje o Majušnom Timu:
“I što onda? No ako mu je mrijeti, bolje da to onda i učini, i tako smanji višak stanovništva.”
Scrooge, čuvši svoje riječi iz ustiju Duha, obori glavu i bi svladan kajanjem i boli.
“Čovječe,” reče Duh, “ako si u srcu čovjek, a ne kamen, suzdrži se od opakih mudrovanja prije no što otkriješ što je to taj višak i gdje živi. Hoćeš li ti odlučivati tko će živjeti, a tko mrijeti? Sasvim je moguće da si ti, u očima Neba, bezvredniji i slabije opremljen za život od milijuna njih nalik na dijete ovog siromaška. O Bože! Ta čuj kukca na listu kako proglašava da je među njegovom braćom u prašini isuviše živih!”
Zanimljivo je također, da Ehrlich nije bio ekonomist, agronom, ili čak demograf, nego entomolog, stručnjak za biologiju kukaca. Maltuzijanizam je zaista filozofija gomile kukaca; čovjeka kao proždirućega roja, umjesto kao anđela koji oplemenjuje.
Duh Današnjeg Božića ključ je za razumijevanje Dickensove političke i ekonomske filozofije. On je simbol obilja. On i doslovno i figurativno drži rog izobilja. Iako nosi drvene korice o svom boku, one su lišene mača, i zanemarene. Mir i izobilje.
Kada ga Scrooge pita koliko braće ima, duh odgovara: “Više od 1.800.” Na Scroogeovu izjavu “velika obitelj, treba to i hraniti”, duh ljutito ustaje. I zatim vodi Scroogea gdje? Na sveučilišni odjel za ekonomiju? U sastajalište socijalista? Ne, on vodi Scroogea na tržište, i tamo mu pokazuje obilje, osobito voća (ponekada doslovno) inozemnoga podrijetla:
“Na vratima su visjele velike, okrugle, trbušaste košare s kestenjem, nalik na prsluke vesele stare gospode, i trbile se na ulicu u svom apoplektičkom izobilju. Bilo je tu i rumenih, smeđolikih, glavica španjolskoga luka… Bilo je tu i krušaka i jabuka, visoko naslaganih u rodne piramide; bilo je tu i grozdova grožđa, ovješenih, milošću trgovaca, da se zibaju s upadljivih kuka, … bilo je tu i hrpa lješnjaka, mahovinom obraslih i smeđih, … bile su tu i norfolške jabuke za kuhanje, bucmaste i garave, pomračujući žutilo naranača i limuna, koje su, u složenoj kompaktnosti svojih sočnih osoba, vapile i preklinjale prolaznike da ih odnesu kući u papirnim omotima i pojedu za večeru.”
Luk iz Španjolske, mediteransko grožđe, i agrumi iz ekvatorijalnih područja. Kako bi se drugačije jele naranče u Engleskoj, zimi? Na kraju svoje božićne gozbe, siromašni Cratchiti jedu, da, naranče. Kako bi drugačije, osim preko međunarodne trgovine, siromašni mogli priuštiti naranče? Zasigurno, Današnji Božić, i njegov tvorac gosp. Dickens, i njegov učitelj gosp. Say, istinski su učenici gosp. Smitha.
Ironično, ovo je učinilo Scroogea znatno manje bogatim, nego što je mogao biti. On je bio tvrdica, a ne poduzetnik, jer je njegova ekonomska filozofija bila škrtačka, a ne poduzetnička. Pogledajte Scroogeova mentora Fezziwiga, koji je imao dva šegrta i desetke zaposlenika.
Nasuprot tome, Scrooge, čak i kao starac, imao je samo jednoga namještenika, k tome slabo plaćena i slabo osposobljena, te niti jednog šegrta. Gdje je bila Scroogeva ambicija? Kakav mu je bio plan za proširenje?
Priča se da je Michael Dell započeo svoj san slikom velike zgrade, ispunjene zaposlenicima, sa stijegom izvana. Ali Scrooge čak nije ažurirao znak “Scrooge and Marley”, punih sedam godina nakon smrti njegova partnera, prepuštajući radije da hrđa jednostavno izbriše posljednje ime. Koji poduzetnik razmišlja na taj način? “Scrooge and Marley” zapravo je mikro-agencija za utjerivanje dugova, čiji vlasnik nije dospio ni do Forbesova popisa 15 najbogatijih izmišljenih osoba.
Kad Scroogeov nećak Fred pritisne svoga ujaka da otkrije uzrok njihova otuđenja, Scrooge podvikne: “Zašto si se oženio?” To nije promjena teme; to je još jedan gorak plod starčeve protu-natalitetne filozofije. Nikakvo čudo onda Scrooge nakon svoga obraćenja provodi Božić s nećakovom obitelju, i veselo promatra kako se Topper udvara “punačkoj sestri” Fredove supruge.
Kad bi Scrooge imao suvremene istomišljenike, njih bi se prije našlo među onim jadnim, sterilizirajućim umanjivačima ugljičnoga otiska, negoli u krugu poduzetnika okrenutih ponudi. Tko bi se, na posljetku, mogao proizvesti manji ugljični otisak od čovjeka koji je pokušao ugrijati svoj ured samo jednim komadom ugljena?
Pitanje je, kako se Scroogeova ekonomika tako pobrkala? Odgovor je u tome da je ovaj izmišljeni lik odrastao tijekom “mršavih godina” britanske povijesti, prije nego što su provedene porezne olakšice Adama Smitha na ponudu. Odrasli Scrooge, koji živi u svijetu rastuće svjetske trgovine i jaka ekonomskog rasta, i dalje zadržava stagnacijsko razmišljanje “mršavih godina”, pa čak i kada su došle “debele godine” na uspješnijem kraju Lafferove krivulje. Više o tome drugi put.
when he wrote 'A Christmas Carol'?, Forbes, 11. prosinca 2013.
Nema komentara:
Objavi komentar