Biskupovo pismo umjesto propovijedi

Pitanje: Koje biste dokumente spomenuli u pogledu prakse čitanja pisma biskupa ili biskupske konferencije od strane laika? Postoji običaj čitanja takvih pisama umjesto homilije. Bi li to trebao raditi zaređeni službenik? Koji bi bio teološki razlog? Ako laik može čitati poslanicu Pavla iz Tarza, zašto ne bi mogao čitati i, na primjer, pismo Christopha iz Beča? H.S., Krakow, Poljska

Odgovara o. Edward McNamara, L.C., profesor liturgije i dekan Teologije na Sveučilištu Regina Apostolorum.

Odgovor: Malo je normi o ispravnom mjestu i vremenu za čitanje pastoralnih pitanja. Stoga smo više u području mišljenja.

Pastoralno je pismo definirano kao "otvoreno biskupovo pismo upupćeno kleru ili laicima njegove biskupije, ili oboma, koje sadrži ili opći savjet, uputu ili utjehu, ili upute za ponašanje u određenim okolnostima. U Katoličkoj se crkvi takva pisma također redovito šalju u pojedinim vremenima crkvene godine, osobito početkom posta."

Ne mislim da je čitanje pastoralnoga pisma u potpunosti isključeno iz vremena koje pripada homiliji, pod uvjetom da ono ispunja pravi cilj toga trenutka, kako je istaknuto u uputi Redemptionis Sacramentum:

"[64.] Homiliju, koja se drži tijekom slavlja svete Mise i dio je same liturgije, u pravilu drži celebrirajući svećenik, koncelebrirajući svećenik ili ponekad, ukoliko se čini primjerenim, prenesena je i đakonu, ali nikada laiku. U posebnim slučajevima, homiliju iz opravdanog razloga može držati i biskup ili svećenik koji sudjeluje na slavlju, a da pritom ne može koncelebrirati."

"[67.] Posebno je potrebno voditi brigu da je homilija strogo vezana za otajstvo spasenja, da tijekom liturgijske godine prikazuje tajne vjere i načela kršćanskog života iz biblijskih čitanja i liturgijskih tekstova, te pojašnjava tekstove promjenjivih i nepomjenjivih dijelova Mise ili nekog drugog obreda Crkve. Jasno je da se sva izlaganja Svetog Pisma moraju odnositi na Krista, najviše središte rasporedbe spasenja; pritom također treba obratiti pažnju na posebne kontekste liturgijskog slavlja. U homiliji treba voditi brigu da svjetlo Kristovo obasjava životne događaje. Isto se treba dogoditi na način da se autentični i istiniti smisao riječi Božje ne isprazni, da se, npr. govori samo o temama političkog ili svjetskog življenja, ili se stječu saznanja samo iz jednog izvora koja proizlaze iz pseudoreligioznih pokreta našeg vremena."

Mnogi biskupi pišu pastoralna pisma tijekom liturgijske godine, potičući vjernike da prožmu vrijeme poput korizme ili božićno osobitim žarom, ili pozivajući ih na prakticiranje neke od kršćanskih kreposti. Takva su pisma često jasno osmišljena da se pročitaju umjesto propovijedi, i često su vezana uz dnevna čitanja.

U takvim bi slučajevima bilo normalno i prirodno da pismo čita osobno celebrant. Župnik bi ga također mogao čitati na svim Misama, kako bi se naglasilo zajedništvo s biskupom.

Ne bi bilo prikladno da nezaređena osoba čita pismo u tom trenutku. To je iz razloga što je pismo, praktično gledajući, homilija.

Ako bi svećenik čitao propovijed koju je pripremio netko drugi, iako pokušavajući je predstaviti svojom, to bi i dalje bila propovijed. Na sličan način, biskupovo bi pismo bilo propovijed, i to još više nego u prethodnom slučaju, jer je to poruka biskupijskoga pastira, koji ima pravo i dužnost propovijedati i naučavati svome stadu.

Druga pastoralna pisma, koja se tiču aktualnih političkih ili društvenih situacija, ili financijskih apela, bilo bi najbolje ostaviti za vrijeme nakon popričesne molitve i završnoga blagoslova. Prema Općoj uredbi Rimskoga Misala, to je prikladno vrijeme za opće obavijesti.

Međutim, ako biskup smatra da je određena društvena ili pastoralna situacija od značajne važnosti, on može odrediti da se pismo čita u vrijeme propovijedi.

Ako se pismo čita na kraju Mise, bilo bi moguće da kvalificirani laik čita biskupovu poruku, iako bi bilo poželjno da to bude župnik.

Pisma koja su namijenjena za čitanje na Misi obično su kratka i drže se glavnih točaka teme.

Patoralna pisma u kojima biskupi žele izložiti neku temu s više detalja obično se sažmu na Misi, i podijele u cijelosti koristeći druge prikladne načine komuniciranja.

Izvor: Zenit, 7. siječnja 2014.

Prenošenje svetkovine Bezgrješnog začeća na ponedjeljak

Pitanje: Ove se godine u mojoj župi blagdan Bezgrješnoga začeća slavio u ponedjeljak, 9. prosinca. Blagdan je prenesen na 9., jer je 8. pao u adventsku nedjelju, kada se drugi blagdani ne mogu slaviti. Iako je blagdan 8. prosinca zapovijedani blagdan, slavlje prenesenoga dana nije zapovijedani blagdan, jer je obveza sudjelovanja ispunjena sudjelovanjem na Misi u nedjelju, 8. prosinca. Ako netko sudjeluje u večernjoj Misi u subotu, 7. prosinca, on ispunja svoju nedjeljnu obvezu. Ali ispunja li on svoju obvezu sudjelovanja na Misi za 8. prosinca, blagdan Bezgrješnoga začeća, što u ovom slučaju pada u nedjelju? R.C., Calangute, Indija

Odgovara o. Edward McNamara, L.C., profesor liturgije i dekan Teologije na Sveučilištu Regina Apostolorum.

Odgovor: Prvo moram komentirati jednu od premisa našega čitatelja. Nije uvijek točno reći da obveza prestaje kada se blagdan prenese. Odredba je vezana uz sadržaj blagdana, a ne uz pojedini datum kada se on slavi.

Tako u nekim zemljama, gdje je slavlje Bezgrješnoga začeća bilo preneseno na ponedjeljak, 9. prosinca, obveza sudjelovanja na Misi ostaje i dalje.

U tom slučaju, na Misu treba otići dva puta. To se može učiniti između večeri subote, 7. prosinca, sve do 9. prosinca.

Potrebno je razlikovati minimalni kanonski zahtjev za ispunjavanje obveze, koji traži da se sudjeluje na bilo kojoj katoličkoj Misi uoči blagdana, pa čak i ako obrazac Mise nije blagdanski, i duhovnu blagodat čašćenja blagdana u potpunosti.

Stoga, za najveću duhovnu dobit, i kao izraz zajedništva s cijelom Crkvom, katolik bi trebao sudjelovati na adventskoj nedjeljnoj Misi, i Misi Bezgrješnoga začeća (ako je to zapovijedani blagdan).

Kanonski, međutim, katolik bi ispunio obje obveze i ako bi pohodio Misu u subotu navečer, i u nedjelju navečer, čak i ako bi na obje Mise bile iste molitve i čitanja. Bilo bi moguće ispuniti obvezu i pohađanjem dviju Misa u nedjelju, ujutro i navečer.

Ono što nije moguće je ispuniti obje obveze pohađajući samo jednu Misu, tako reći pokušavši "ubiti dvije muhe jednim udarcem".

U nekim zemljama, kao npr. u SAD-u, biskupi dispenziraju vjernike od obveze sudjelovanja na Misi kada zapovijedani blagdani padnu, ili se prenose na subotu ili ponedjeljak. To se može učiniti općim zakonom koji donosi biskupska konferencija s odobrenjem Svete Stolice. Takav je slučaj u SAD-u, iako, u toj zemlji, Bezgrješno začeće ostaje zapovijedani blagdan kada 8. prosince padne u subotu ili ponedjeljak, ali ne kada padne u nedjelju i prenosi se na ponedjeljak, 9. prosinca, kako se dogodilo ove godine.

Takva dispenzacija može također biti plod precizne pastoralne odluke, utemeljene na prosudbi lokalnih biskupa s obzirom da mogućnost vjernika da dva dana za redom dođu na Misu, od čega je jedan redoviti radni dan.

Možda biskupska dispenza postoji u biskupiji našega čitatelja, što ga je potaklo na uvjerenje da obveza automatski prestaje kada dođe do ovakve promjene.

Iznimke od pravila prenošenja se ponekad vrše u zemljama gdje je blagdan duboko ukorijenjen u nacionalnu kulturu. Na primjer, u Italiji, Španjolskoj, i još nekim državama povijesno vezanima uz Španjolsku, Bezgrješno se začeće uvijek slavi 8. prosinca, čak i ako padne u nedjelju. To je dijelom zbog duboke povijesne povezanosti koju je Španjolska imala s razvojem pobožnosti i nauka o Bezgrješnom začeću, i također jer se i u Italiji i u Španjolskoj blagdan poklapa s državnim praznikom.

Sličan je slučaj s blagdanom Gospe od Guadalupea u Meksiku. Iako to nije ni državni praznik, niti zapovijedani blagdan u Meksiku, Sveta Stolica obično daje posebnu dozvolu, dopuštajući da se slavi nedjeljom. Za razliku od proslave Bezgrješnoga začeća u Španjolskoj i Italiji, ova iznimka nije ni trajna niti automatska. Biskupska konferencija mora zatražiti dispenzaciju svaki put kada dođe do tog slučaja.

Izvor: Zenit, 17. prosinca 2013.