Desest najvećih Requiema

Stephen M. Klugewicz, The Imaginative Conservative 

Rimokatolička Misa za pokojne - Requiem, ponekad nazvana Missa pro Defunctis (ili Defuncto) ili Messe des Morts - zasigurno je najdramatičniji liturgijski oblik i nadahnuo je nebrojene skladatelje, od srednjovjekovnih vremena do danas. Ono što je češki skladatelj Antonin Dvořák, pobožan rimokatolik, rekao o svojoj Misi u D-duru, može se jednako lako primijeniti i na njegov poznati Reuqiem: "Nemojte se čuditi što sam toliko pobožan. Umjetnik koji to nije ne bi mogao stvoriti ništa poput ovoga." Pa ipak, nisu samo protestantski skladatelji, nego i oni čija je kršćanska vjera bila slaba ili nije postojala, pisali su Mise za pokojne. Naposljetku, sam je ljudski život vrhunska drama, i koja bi zamišljena scena mogla biti snažnija od one gdje pojedina duša moleći zagovara spasenje pred Svemogućim?

Izraz Requeim dolazi od prve latinske riječi Mise, koja počinje s Requiem aeternam dona eis, Domine (“Pokoj vječni daruj im, Gospodine”). Struktura formalne Mise za pokojne i njezin latinski tekst razvijao se u Katoličkoj crkvi tijekom vremena, i skladatelji su u načelu prikupljali i birali - pa čak i dodavali - pri određivanju dijelova Mise za mrtve. Requiemi klasike i romantizma općenito koriste neke ili sve od ovih dijelova: 

Mozartov Requiem, skladateljev rukopis

Introitus: Requiem aeternam

Kyrie

Graduale: Requiem aeternam

Tractus: Absolve, Domine

Sequentia: Dies Irae

Offertorium: Domine, Jesu Christe

Sanctus i Benedictus

Agnus Dei

Lux Aeterna

Pie Jesu

Libera me

In Paradisum*

Tijekom Srednjega vijeka, baroka i klasicizma, skladatelji su pisali Requieme s namjerom da se zapravo izvode za vrijeme Mise za pokojne. To se kasnije promijenilo, jer su za romantizma skladatelji pisali veće Requieme, i u smislu trajanja, kao i zahtjevnih orkestralnih snaga; oni su postali, u biti, dramatični oratoriji, i često opernoga stila. Zaista, veliki su operni skladatelji, Giacomo Puccini, Giuseppe Verdi i Gaetano Donizetti svi napisali djela tog žanra. Istovremeno, skladatelji su počeli biti sve slobodniji, i s formom i s tekstom katoličke Mise za pokojne; Verdi je promijenio neke riječi latinske liturgije, a Johannes Brahms je uvrstio riječi iz Svetoga pisma u njemački prijevod. 

U dvadesetom stoljeću pojavili su se "svjetovni" Requiemi, djela koja su zamišljena za komemoraciju pokojnih, ali koja izostavljaju tradicionalna religiozna vjerovanja, zadržavajući tek maglovitu duhovnost. Na primjer, Frederick Delius, ateist, okušao se s ovim žanrom, koristeći tekstove uglavnom izvučene iz filozofija Friedricha Nietzschea i Arthura Schopenhauera, u djelu Poganski Requiem. Kad je jorgovan posljednji put u dvorištu cvao: Requiem za one koje volimo Paula Hindemitha, uzima za tekst istoimenu pjesmu Walta Whitmana, koja komemorira smrt Abrahama Lincolna. Čak i oni Requiemi iz XX. stoljeća, koji koriste dijelove rimske Mise za mrtve, bili su daleko slobodniji nego ikada prije u pogledu teksta: Ratni Requiem Benjamina Brittena, na primjer, koristi poeziju Wilfrieda Owena.

Popis koji slijedi rangira najveće Requieme svih vremena, po veličini. Čitatelji će primijetiti da je nekoliko popularnih Requiema izostavljeno s popisa: već spomenuti Dvořákov, Brahmsov, Brittenov i Verdijev, kao i oni koje su skladali Gabriel Fauré i Maurice Duruflé (koji obojica izostavljaju Dies irae, što ukazuje na staloženu narav njihovih skladbi). Mišljenje ovog pisca jest da je tih šest Requiema znatno preuveličano: dok Dvořákov luta za vijeme svojih devedeset-plus minuta, Verdijev je pretjerano operatičan i sadrži samo jedan pamtljiv trenutak - kratak i dramatičan Dies irae; Brittenovom jednostavno nedostaje glazbe koja je vrhunske kakvoće. Kod preostala tri nedostaje bilo kakav oblik stvarne vatre; oni se iz samilosti mogu nazvati "pobožnima" u duhu, ali ih se ispravnije može nazvati uspavanima. Brahms, Fauré i Duruflé, čini se, mislili su da se kod smrti i suda radi o tihoj rezigniranosti i utjehi, bez imalo mjesta za očajničko preklinjanje i strahotu od moguće vječne propasti.

Trebao bih podsjetiti čitatelje da, kao sa svim mojim klasičnim popisima "deset najboljih", ni ova ne predstavlja demokratičnu procjenu o suglasju o najboljim djelima svih vremena, nego više predstavlja moje informirano mišljenje o toj stvari; za koje se nadam da je zanimljivije. Postoje mnogi zaslužni Requiemi koji sam morao izostaviti s ovog popisa. Sa zanimanjem očekujem mišljenje čitatelja o zaslugama onih koje sam izostavio - i nezaslužnosti uvrštenih.

1. Wolfgang Mozart: Requiem u d-molu, K. 626 (1791.)

Nikoga neće iznenaditi da je Mozartov besmrtni Requiem na vrhu popisa. Od sve sakralne glazbe, malo je djela koja su mu ovdje jednaka: misterij Introitusa, vatra u Dies irae, briljantnost Confutatisa, i veličanstvo u Rex tremendae. Mozartovo djelo jednostavno djeluje na višoj razini od bilo kojeg drugog primjera u ovom žanru. Znamenito po tome što ga je umirući skladatelj ostavio nedovršena, njegov vrhunski status pojačavaju tajnovite okolnosti skladateljeve smrti, i zagonetka tko je točno završio djelo kakvim ga danas poznajemo. Izvedba ispod među najboljima je od pedesetak njih koje sam poslušao tijekom više od trideset godina.

2. Hector Berlioz: Grand Messe des Morts, Op. 5 (1837.)

Ogromno djelo, po broju glazbenika potrebnih za izvedbu - šesnaest timapana, četiri brass sastava i barem 210 pjevača - Berliozov Requiem, naspram glazbenikovu ugledu, nije samo izložak pun zvuka i bijesa, nego remek djelo ispunjeno ljepotom, i da, čak prošireno kontemplativnim dijelovima. Berliozov Dies irae rival je Mozartovom po svom plamenu i veličanstvu, dok blago prekrasan Sanctus, sa solo tenorom [počinje na minuti 57,45 na snimci ispod] iskače kao jedna od najljepših stvari ikada napisanih ljudskom rukom. Zasigurno bi samo ovo djelo moglo zajamčiti agnostiku Berliozu jednu rezidenciju u Raju?

3. Georg Joseph Vogler: Requiem u Es-duru (1808.)

Iako Mozart nije imao visoko mišljenje o njemu, Nijemac po rođenju Georg Joseph Vogler (1749.-1814.) imao je uspješnu karijeru kao skladatelj, izvođač i nastavnik (Carl Maria von Weber i Giacomo Meyerbeer bili su među njegovim učenicima), i bio je pomalo inovator u pogledu glazbene teorije i prakse, osmišljajući novi instrument nalik na orgulje i alternativnu metodu prstohvata za čembalo. Bio je zaređen za katoličkoga svećenika - i tako poznat kao Abbé Vogler - a njegov Requiem datira iz posljednjih godina njegova života, i sadrži mnoge dramatične trenutke, prijelaze uzvišene ljepote, kao i neke neobične aranžmane. Tu su vrhunski dramatičan Dies irae, blaga melodija u Lacrymosi, potpuno veličanstven a capella Benedictus (na minuti 38 u videu ispod), te jeziv Quantus tremor, čiji je odjekujući motiv u brassu zaista vrijedan spomena. Weber ga je nazvao "božanskim Requiemom" i u svoje je vrijeme zaista bio uspoređivan s Mozartovim. Iako prosudba vremena nije smatrala da je dosegnuo tako uzvišenu razinu, ipak je riječ o velikom djelu.

4. Michael Haydn: Requiem u c-molu, MH 155 — Missa pro defuncto Archiepiscopo Sigismundo (1771.)

Drugdje sam primijetio kako je Mozart sigurno bio pod utjecajem Requiema Michaela Haydna, mlađega brata poznatijega Franza Josefa Haydna. I iako će se pomisliti na taj veći Requiem, kada se sluša ovaj, ova Misa za pokojne, koja traje oko trideset i pet minuta, stoji samostalno kao djelo genija, prožeto neprekidnim osjećajem drame i žurnosti. Mlađi Haydn, čija su pojedina djela sve do nedavnih vremena pogrešno smatrana Mozartovima, trebao bi biti bolje poznat.

5. François-Joseph Gossec: Requiem (1760.)

Ozbiljno podcijenjen skladatelj, dugovječni (1734.-1829.) Gossec imao je karijeru koja se proteže od baroknoga skladatelja Jeana-Philippea Rameaua (njegova učitelja) do praizvedbe Beethovenove Devete simfonije. Napisao je mnogo vrijedne, i ponekad briljantne, orkestralne i komorne glazbe, kao i mnoga zborska djela i opere. Visoko cijenjen u svoje vrijeme, njegov je ugled možda trpio zbog propagandističke glazbe koju je skladao u ime francuskoga revolucionarnoga režima. Gossecov Requiem, skladan 1760., monumentalno je djelo, u trajanju od oko sat i pol, i puno snage i ljepote. Obilazeći Pariz 1778., Mozart se susreo s Gossecom, koji mu se svidio i - kao što je slučaj s Requiemom Michaela Haydna, iako u manjem stupnju - vjerojatno je bio pod utjecajem Gossecova djela kada je skladao svoju vlastitu Misu za pokojne trinaest godina kasnije.

6. Luigi Cherubini: Requiem u c-molu (1817.)

Luigi Cherubini (1760.-1842.) skladao je svoj prvi Requiem (drugi, u d-molu, stigao je dvadeset godina kasnije) u prigodi Mise zadušnice za kralja Luja XVI., kojeg su francuski revolucionari pogubili 1793. Cherubinijev je Requiem bio znatno cijenjen od strane kasnijih skladatelja; Robert Schumann smatrao ga je "bez premca na svijetu", a Ludwig van Beethoven tražio je da se izvede na njegovu sprovodu, izjavivši: "Ako bih ja pisao Requiem, Cherubinijev bi bio moj jedini model". (Beethoven nije nikada skladao Requiem.) Predvidjevši samo zbor, bez solista, Cherubini izbjegava svaku naznaku operatičnoga. Iako pod utjecajem Mozartove skladbe, Cherubinijev je glas u potpunosti samo njegov i anticipira nekoliko Requiema koje su skladali kasniji skladatelji romantizma.

7. Osip Kozlovsky: Requiem u es-molu — Missa pro defunctis za kralja Stanisława Augusta Poniatowskog (1798.)

Vjerojatno prvi Requiem skladan u Rusiji, Misu za pokojne Osipa Kozlovskog, Poljaka po rođenju, naručio je sam kralj. Kozlovsky je pisao prvenstveno za kraljevsko kazalište - plesove i scensku glazbu - ali njegov Requiem je velika kreacija koja iznenađuje svojom dubinom. Završava, atipično, pogrebnom koračnicom, za kojom slijedi Salve Regina. Nažalost, danas postoji samo jedna snimka ovoga djela, produkcija iz sovjetske ere s pomalo slabim zvukom, ali je vrlo vrijedna za poslušati unatoč zvučnim nedostatcima.

8. Franz von Suppé: Requiem u d-molu (1855.)

Vjerojatno krajnje neočekivan kandidat za skladanje Requiema, austrijski je skladatelj Franz von Suppé napisao nekih pedesetak opereta i scenskih djela, ali u koncertnim se dvoranama danas izvede samo uvertire za neke od njih. Njegov je Requiem jedno od nekoliko sakralnih djela i zasigurno njegovo najbolje djelo. Posvećeno papi Piju IX., djelo broji oko sedamdeset pet minuta, dramatično je i duboko, tek s dodirom operatičnosti na jednom ili dva mjesta. Neobično slavljeničkoga prizvuka za Requiem, osobito za takav u d-molu, Suppéov ipak sadrži odlomke mirne žalopojke i gorućega užasa.

9. Camille Saint-Saëns: Requiem, Op. 54 (1878.)

Camille Saint-Saëns općenito se smatra drugorazrednim skladateljem, i danas je prvenstveno poznat po djelima poput njegove Orguljske simfonije i Karnevala životinja. Njegov status nevjernika čini ga slabo izglednim kandidatom za skladatelja Mise za pokojne. Ali on je to uistinu učinio - i to za samo osam dana. Iako nije prihvatio teologiju koju predstavlja katolička zadušnica, smatrao je svoju skladbu ozbiljnim djelom. "Znam kako poštovati ono što je za poštovanja", rekao je skladatelj jednom o religijskom vjerovanju. Užurbani gudači koji otvaraju ovu Misu odmah zahvaćaju slušatelja, a trombonski poziv i orguljske note iz Tuba mirum podsjećaju na poznato otvaranje iz Also sprach Zaratustra Richarda Straussa, skladano 18 godina ranije. Za razliku od nekih opširnih Requiema, Saint-Saënsov traje samo trideset pet minuta, ne razvlačeći svoj pozdrav.

10. Václav Tomášek: Requiem u c-molu (1820.)

Češki skladatelj Václav Tomášek svoj Requiem nije napisao kao odgovor na smrt voljene ili kneza, nego kao reakcija na razornu poplavu u zapadnoj Češkoj, koja je uništila selo Stran. Ljubitelji Dvořákova Requiema prepoznat će sličan duh i dramatičan pristup skladateljeva sunarodnjaka od pola stoljeća ranije, no ipak, Tomášekovo djelo, za četrdeset pet minuta, izbjegava svaku naznaku dugog ostajanja bez daha ili neprikladna oratorskog stila. "Nema ništa u njemu što bi moglo izrugati sakralni stil", rekao je Tomášek o svom Requiemu. "Naprotiv, umjesto toga, mogao sam sebi s dobrim razlogom priuštiti blagodat zadovoljenja najstriktnijih umjetničkih kriterija, i ponuditi svijetu glazbe opus koji mirno može zauzeti svoje zasluženo mjesto među drugim Requiemima, uključujući čak i najslavnije."

*Latinski tekst Requiema može se pronaći ovdje. U biti, nije potpuno ispravno reći, kao što sam to učinio gore, da je Misa za pokojne nadahnula "bezbrojne" skladatelje, jer je jedan ljubitelj zbrojio više od 5.000 primjera ove vrste, koje je napisalo više od 3.100 skladatelja, od Srednjega vijeka do sadašnjice. 

Remek djela gregorijanskoga pjevanja: Antifone preobraženja

Ulazna i pričesna pjesma druge korizmene nedjelje. Potpuno novu izvedbu ulazne i prikazne pjesme donose Cantori Gregoriani i njihov maestro.

Piše: Fulvio Rampi

Graduale Novum, ConBrio Verlagsgesellschaft,
Regensburg, 2011, pp. 69-70 e 74.

Prijevod

Ulazna (Ps 27, 8-9) - audio
Moje mi srce govori:
"Tražite svagda lice njegovo!"
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,

ne skrivaj lica svoga od mene.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga se bojim.

Moje mi srce govori...

Pričesna (Mt 17,9) - audio
Nikomu ne kazujte viđenje
dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.

Vodič uz slušanje

Povijest rimske liturgije svjedoči o dugu i složenu razvoju strukture korizmenoga vremena. Od trotjedne korizme, kakva se održala do IV. stoljeća, bio je postupan prijelaz – posebno za pontifikata Leona Velikoga (440.-461.) i Grgura Velikoga (590.-604.) – do korizme od šest tjedana, unutar koje su učinjene različite preinake u pjevačkom repertoaru.

U tom složenom procesu, jedna nam je čvrsta točka u aranžmanu predana iz liturgijsko-glazbenih rukopisnih izvora, koji su se počeli pojavljivati u X. stoljeću.

Druga korizmena nedjelja – prema rasporedbi iz spomenutih knjiga, u uporabi do II. Vatikanskog koncila – bila je usporedna četvrtoj adventskoj nedjelji, u smislu da su oba blagdana završavala poseban tjedan liturgijskoga ciklusa četiriju kvatri, ukinutih poslijekoncilskom reformom.

Liturgijsko-glazbeno bogatstvo tih četiriju godišnjih momenata, koji odgovaraju početcima godišnjih doba, bilo je u simbolu bogatstva zemljinih darova. Prvi je korizmeni tjedan zapravo bio povezan sa zahvalnošću za nadolazeće proljeće, što je liturgija kvatri slavila posebnom svečanošću u srijedu (feria IV), petak (feria VI) i nadasve u subotu večer, bdjenjem koje se zaključivalo Misom u zoru, koja je zauzimala mjesto nedjeljne liturgijske službe.

Iz toga je slijedila, kao i u došašću, jedna vrsta „liturgijske praznine“ za nedjelju kojom je završavao tjedan, koja se zapravo nazivala nedjeljom koja vacat, koja nedostaje. Najdrevniji gregorijanski kodeksi ipak svjedoče da je znatno prije X. stoljeća ta praznina već bila popunjena, i sve nedjelje kojima su završavane kvatre bile su opremljene vlastitom Misom.

Ono što se, međutim, mora naglasiti jest da napjevi koje drevni izvori donose za nedjeljnu Misu, nisu svi „vlastiti“, u smislu da su najvećim dijelom uzeti od srijede prethodnoga bogatog tjedna.

U biti, vlastiti dijelovi druge korizmene nedjelje poklapali su se vlastitostima srijede prvoga tjedna, s jedinim izuzetkom zavlake (tractusa), nakon prvog čitanja. I o tome su također svjedočile liturgijske knjige sve do posljednje reforme.

No, Graduale Romanum iz 1974. – plod poslijekoncilske reforme – donio je značajnu promjenu smjera, koja zaslužuje našu pažnju

Dva izabrana primjera, ponuđena za slušanje, - ulazna Tibi dixit i pričesna Visionem – jasno oslikavaju što se dogodilo. Promjena se smjera zapravo može uočiti iz usporedbe izdanja Graduala tiskanih prije i nakon Koncila. Dva vlastita napjeva srijede proljetnih kvatri – koji su se nekoliko stoljeća pjevali i sljedeće nedjelje – bila su ulazna Reminiscere i pričesna Intellege clamorem meum. No, u Gradualu iz 1974., oni su zadržani samo na izvornom danu u tjednu, dok su u nedjelju – iako uz opciju korištenja prethodne ulazne – oni zamijenjeni ulaznom Tibi dixit i pričesnom Visionem.

Kako objasniti taj novi izbor? I odakle dolaze ta dva napjeva, koji nikada nisu bili povezani s drugom korizmenom nedjeljom?

Kako bismo odgovorili na oba ta pitanja, potrebno je razmotriti naziv druge korizmene nedjelje, nazvane nedjeljom Gospodnjega preobraženja. Iako liturgijski blagdan Preobraženja pada 6. kolovoza, pripadni se evanđeoski odlomak u rimskom obredu naviješta te nedjelje, i zadržan je tu, čak i nakon reforme, u sve tri godine liturgijskoga ciklusa, za razliku od onoga što se dogodilo sljedećih korizmenih nedjelja.

Prikaz preobraženja, osobito kod Mateja, posebno naglašava Kristovo „lice“, koje je „zasjalo kao sunce“, što je prilično česta tema u tradiciji drevnoga liturgijskog pjevanja. U ulaznoj pjesmi Tibi dixit – u drevnim kodeksima dodijeljenoj srijedi drugoga korizmenog tjedna – tema lica postaje potpuno u središtu, i blisko je povezana s quaerere Deum, traženjem Boga, bitnim načelom Crkvina razmatranja.

Dodjeljivanje ove ulazne pjesme nedjelji preobraženja stoga odgovara jednoj vrsti načela prikladnosti, prema kojemu pjevani tekstovi trebaju što bliže odgovarati središnjoj temi slavlja.

Nepoznati skladatelj, zapravo, očito identificira upadljivu točku u posljednjim riječima prve fraze: quaesivi vultum tuum, lice tvoje ja tražim. Proširene glazbene vrijednosti i obilje nota ostvaruju tu nakanu, koja je nadalje mudro unaprijed pripremljena, kroz produljeni odjek melodijskoga raspona ti-do, karakteristična za treći modus, deuturus authenticus. Modalno ustrajavanje postaje tekstualno ustrajavanje ponavljanjem i presudnim novim naglaskom istoga koncerta (vultum tuum, Domine, requiram: lice tvoje, Gospodine, tražim), prije nego konačna završnica (ne avertas faciem tuam a me: ne skrivaj lica svoga od mene) ostvari zaključnu kadencu, učinkovito prikazanu melodijom koja naginje prema nižim tonovima.

Također, kao što je rečeno, za pričesnu pjesmu izbor Graduala iz 1974. odmiče od prethodne tradicije. Pričesna je pjesma Intellege clamorem meum – ponovno vraćena u srijedu, svoje izvorno mjesto – uklonjena u korist kratke silabičke antifone Visionem. U ovom slučaju, načelo je prikladnosti još vidljivije nego kod ulazne. Tekst ove antifone zapravo je uzet izravno iz zaključka evanđeoskog izvješća.

No, izbor koji nalaže tekstualna prikladnost u tom je slučaju ostvaren na uštrb drugoga načela, koje možemo nazvati načelom dosljednosti, i ono je još važnije kada je riječ i gregorijanskom pjevanju u cjelini. Nedostatak dosljednosti leži u razdruživanju između fore i liturgijskoga konteksta, čime na kraju provocira izbor ove antifone.

Ne može se pobjeći od činjenice da antifona Visionem ne pripada velikom repertoaru Mise, nego časoslova. Nedostatak pričesnih antifona koje se izravno odnose na preobraženje odvela je autore Graduala iz 1974. do uporabe djela posuđenoga iz drugog gregorijanskog repertoara, koji je, koliko god bio autentičan, zamišljen s drugačijim stilskim karakteristikama, koje su blisko povezane s liturgijom časova.

Krajnje silabična narav ove antifone nudi neposrednu potvrdu toga i reproducira kriterij – u stvarnosti zapravo sporan – koji je nadahnuo sastavljanje Graduale Simplex 1967. godine.

Pričesna pjesma Visionem nije ništa više nego silabična antifona iz časoslova, posuđena u misni repertoar. Njezina izvorna namjena a priori pojašnjava njezinu silabičnu narav: stil je jednostavan i utemeljen na osnovnoj modalnoj strukturi, koja se lako može klasificirati kao prvi modus.

Glazbeni je izražaj teksta praktično ograničen tek na ispravan izgovor, koji se ostvaruje bez ikakva posebna izražajnog smisla, ali s prirodnošću koju zahtijeva redovita izvedba, i verbalnim ritmom usidrenim na poštovanju za silabičke vrijednosti.

Nekoliko detalja s konzistorija

U subotu je u Vatikanu održan redoviti konzistorij na kojem je papa Franjo imenovao svoje prve kardinale, njih devetnaest. Na subotnjem je konzistoriju, u još jednom presedanu, bio prisutan i papa u miru, Benedikt XVI., koji je sjedio u prvom redu uz kardinale-biskupe.

S liturgijske strane, u pogledu obreda, konzistorij je bio identičan dvama konzistorijima pape Benedikta iz 2012. Do tada su kardinali na konzistoriju dobivali biretu, kardinalski naslov ili đakonat, i bulu imenovanja; a sljedećega dana, za vrijeme Mise bio bi im dodijeljen i kardinalski prsten. Prije dvije godine, obred je izmijenjen, te se i prsten dodjeljivao na konzistoriju, a ne na Misi. Te su izmjene zadržane i na ovom konzistoriju. Bio je to dio male reforme, u kojoj se nastojalo iz Mise izmjestiti obrede poput dodjeljivanja prstena kardinalima, ili palija metropolitima. Prema službeno objavljenu objašnjenju iz 2012., to je učinjeno kako se Euharistijsko slavlje ne bi prekidalo obredima koji bi mogli otežati pozorno i usredotočeno sudjelovanje u Misi, te kako bi se izbjegao dojam da se radi o sakramentalnom obredu.

Prethodna dva dana, u četvrtak i petak, u Sinodalnoj je dvorani održan još jedan, izvanredni konzistorij na temu obitelji. Papa Ivan Pavao II. održao je šest izvanrednih konzistorija, od kojih nijedan nije bio vezan uz redovite i javne konzistorije na kojima se imenuju novi kardinali. Benedikt XVI. je 2006., prije svoga prvog konzistorija, uveo susret s Kardinalskim zborom, pod manje formalnim nazivom "dan razmatranja i molitve", sa željom ne samo čuti njihova mišljenja o pojedinim temama, nego i samim kardinalima omogućiti bolje međusobno upoznavanje. Takva je praksa nastavljena uoči sljedećih Benediktovih konzistorija, s jedinim izuzetkom posljednjega, održanog u studenom 2012., na kojem je imenovano tek šest kardinala. Bio je to ujedno i drugi najmalobrojniji konzistorij u posljednjih 50 godina; manje je kardinala imenovano samo u posljednjem konzistoriju Pavla VI., 1977., kada je jedan od četvorice novih kardinala bio tadašnji nadbiskup Münchena i Freisinga, Joseph Ratzinger. 

Četverodnevni susret Kardinalskoga zbora zaključen je jučer Misom u Bazilici sv. Petra, koju je predvodio Papa, a koncelebrirali svi kardinali. 

Novim kardinalima dodijeljeni su kardinalski naslovi ili đakonati u Rimu. Zanimljivo je primijetiti da je kard. Parolin, državni tajnik i prvi kardinal imenovan u sadašnjem pontifikatu (tzv. prima creatura), dobio nanovo uspostavljeni kardinalski naslov, crkvu sv. Šimuna i Jude Tadeja u zoni Torre Angela, koja se nalazi na istočnom rubu Rima, izvan gradske obilaznice. Uz nju, uspostavljena su još dva nova kardinalska naslova u crkvi sv. Jakova in Augusta, i u crkvi sv. Angele Merici. Od drevnih kardinalskih naslova vrijedi spomenuti da je crkva sv. Krizogona (naslov iz V. stoljeća) dodijeljena kard. Yeom Soo Jungu, seulskom nadbiskupu; sv. Marija u Trastevereu kardinalski je naslov kard. Capoville, tajnika bl. Ivana XXIII.; naslovnik sv. Cecilije je kard. Bassetti, nadbiskup Perugie, a đakonat sv. Kuzme i Damjana dodijeljen je kard. Stelli, prefektu Kongregacije za kler.

Otkako je papa Pavao VI. 1970. godine motu proprijem oduzeo pravo sudjelovanja i aktivnoga glasa u konklavi kardinalima koji su navršili 80 godina, uobičajilo se imenovati kardinalima klerike, starije od 80 godina, koji nisu na čelu nekoga rimskog dikasterija ili istaknute biskupije, ali im je aktualni papa želio odati svojevrsno priznanje za "životno djelo". S tom je praksom započeo papa Ivan Pavao II., kad je 1983. imenovao kardinalima latvijskoga biskupa Julijansa Vaivodsa, i francuskoga teologa Henrija de Lubaca, te je tijekom svoga pontifikata imenovao ukupno dvadeset takvih kardinala, a Benedikt XVI. još šesnaest. U toj se skupini mogu naći pastiri, teolozi, povjesničari, diplomati, režimski mučenici, patrijarsi, sveučilišni rektori i profesori, kurijalni djelatnici, glazbenici…

Još jedna zanimljivost s konzistorija tiče se glazbe. Uza zbor Sikstinske kapele koji redovito pjeva na papinskim liturgijama, u subotu i nedjelju kao gosti pjevali su članovi zbora Westminsterske katedrale iz Londona. Taj svjetski poznat zbor ostao je zapamćen po vrhunskoj izvedbi i izboru sakralne glazbe za vrijeme posjeta pape Benedikta Londonu, 2010. godine. Kardinalsko promaknuće njihova nadbiskupa bilo je prigoda da se zbor nađe u Rimu. Prema opisu na njihovoj stranici, to je jedini katolički katedralni zbor koji svakodnevno pjeva Misu i Večernju, s repertoarom gregorijanskog korala i sakralnim djelima engleskih i europskih skladatelja, kao što se može vidjeti iz njihova tjednoga programa.

Osim zajedničkoga reperotara sa Sistinom, londonski je zbor na konzistoriju pjevao šesteroglasni motet irskoga skladatelja Charlesa Villiersa Stanforda Beati quarum via. (Isto je djelo, između ostalih, pjevao zbor njima susjedne Westminsterske opatije, anglikanske, koji je jednako kvalitetnim izvedbama tijekom Benediktova posjeta Opatiji "zaradio" poziv u Vatikan za svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2012., kada su pjevali na papinoj Misi.)

Na nedjeljnoj misi zbor je Westminsterske katedrale pjevao također šesteroglasan motet renesansnog španjolskog skladatelja Francisca Guerrera, O Sacrum convivium.