Propovijed pape Franje: o. Jacques Hamel je mučenik; dao je svoj život da ne zaniječe Isusa

Jutros u 7 sati, u kapeli Doma sv. Marte, papa Franjo predvorio je sv. Misu u znak blizine s obitelji p. Jacquesa Hamela i s cijelom zajednicom iz Rouena (Francuska). Skupina od 80 hodočasnika iz biskupe Rouen, skupa sa svojim biskupom, mons. Dominiqueom Lebrunom, sudjelovala je na Misi zadušnici za svećenika ubijena 26. srpnja, u crkvi u mjestu Saint-Étienne-du-Rouvray. Prenosimo tekst homilije koju je Papa izgovorio tijekom sv. Mise.

U križu Isusa Krista – Crkva danas slavi blagdan Kristova križa – razumijemo u punini Kristovo otajstvo, to otajstvo poništenja, blizine nama. On, "trajni lik Božji – kaže Pavao –,  nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6–8). To je otajstvo Kristovo. To je otajstvo koje postaje mučeničkim za ljudsko spasenje. Isus Krist, prvi mučenik, prvi koji daje svoj život za nas. I iz toga Kristova otajstva počinje čitava povijest kršćanskoga mučeništva, od prvih vremena sve do danas. 

Prvi su kršćani ispovijedali Isusa Krista plaćajući svojim životima. Prvim je kršćanima predlagan otpad od vjere, naime: "Recite da je naš bog onaj pravi, a ne vaš. Prinesite žrtvu našem bogu ili našim bogovima." I kad bi to učinili, kad bi odbili otpad od vjere, bili bi ubijeni. Ta se priča ponavlja sve do danas; i danas u Crkvi ima mnogo više kršćanskih mučenika nego u prvim vremenima. Kršćani su danas ubijani, mučeni, utamničeni, zaklani, jer ne niječu Isusa Krista. I u toj priči, dolazimo do našega père Jacquesa: on je dio ovoga lanca mučenika. Kršćani koji danas trpe – bilo u zatvoru, bilo smrću ili mučenjem – jer ne niječu Isusa Krista, daju na vidjelo upravo okrutnost toga progona. A ta okrutnost koja traži otpad od vjere – recimo tu riječ – jest sotonska. I kako bi bilo dobro kad bi sve vjeroispovijesti rekle: "Sotonski je ubijati u Božje ime."

Père Jacques Hamel (1930.-2016.)

Otac Jacques Hamel zaklan je na križu, upravo dok je slavio Kristovu žrtvu na križu. Čovjek dobar, blag, bratski, koji je uvijek tražio pomirenje, ubijen je kao da je bio zločinac. To je sotonska nit progona. No, ima jedna stvar u tom čovjeku koji je prihvatio svoje mučeništvo tamo, s Kristovim mučeništvom, na oltaru, ima jedna stvar zbog koje sam toliko zamišljen: usred teškoga trenutka koji je doživio, usred, štoviše, te tragedije koju je vidio da dolazi, čovjek blag, čovjek dobar, čovjek bratimljenja, nije izgubio lucidnosti za optuživanje, i jasno je rekao ubojičino ime, jasno je rekao: "Odstupi, sotono!" Dao je svoj život za nas, dao je svoj život da ne zaniječe Isusa. Dao je svoj život u istoj Isusovoj žrtvi s oltara i odatle je optužio autora progona: "Odstupi, sotono!"

I taj primjer hrabrosti, ali i mučeništva vlastitoga života, oplijenivši samoga sebe kako bi pomogao drugima, kako bi se postiglo bratstvo među ljudima, neka pomogne svima nama ići naprijed bez straha. Neka nam on s Neba – jer trebamo ga moliti, on je mučenik!, a mučenici su blaženi, trebamo moliti – dâ blagosti, bratstva, mira, čak i hrabrosti za reći istinu: sotonski je ubijati u Božje ime.

(Bilten Tiskovnoga ureda Svete Stolice, 14. rujna 2016.)

Riječ ima Sinoda, ali odlučit će Franjo

RIM, 28. rujna 2015. – Natrag u Rimu, nakon svoga putovanja na Kubu i Sjedinjene Države, koje je za vrhunac imalo svjetski susret obitelji u Philadelphiji, papa se Franjo sada suočava s mnogo zahtjevnijim izazovom sinode, koja će započeti 4. listopada, na nedjelju liturgijske godine na koju će – kao da je šala providnosti – u katoličkim crkvama diljem svijeta odjekivati ove Isusove riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Sinoda će trajati tri tjedna, a procedure koje će biti usvojene još nisu obznanjene, unatoč tome što imaju velik utjecaj na rezultat rada.

Ono što je sigurno jest da neće biti završne poruke, kako nije uspostavljeno povjerenstvo koje bi je napisalo.

Još jedna sigurna odlika, koju je unaprijed najavio papa Franjo, jest to da će „svakog tjedna biti rasprava o jednom poglavlju“ od tri, u koja je podijeljen pripremni dokument:

> Instrumentum laboris

Ovoga puta tako neće biti Relatio post disceptationem na polovici rada, nakon prve faze slobodne rasprave o svemu, kao na sinodi u listopadu 2014. Rasprava će biti razdijljena u uske jezične skupine, svaka od kojih će sumirati svoja viđenja u izvješće koje će ostati povjerljivo. Nakon tri tjedna glasat će se o završnoj Relatio i Papa će održati zaključni govor.

Također, za razliku od prije, ne očekuje se da će nakon nekoliko mjeseci biti poslijesinodalne apostolske pobudnice, koja će zaključiti sve. Rasprava će ostati otvorenom za budući razvoj. Jedino utjelovljenje provizornih zaključaka bit će papin govor na kraju tjedna, koji će naravno nadmašiti i prekriti sve druge glasove.

Unatoč mnogo-najavljivanoga naglaska na kolegijalnost, u biti, sljedeća će runda sinode također vidjeti na djelu Franjino monokratsko korištenje papinskog autoriteta, kao na prošlogodišnjem zasjedanju, na čijem je kraju papa zadržao živima prijedloge koji nisu dobili većinu potrebnu za odobrenje. A ticale su se najkontroverznijih točaka, razvoda i homoseksualnosti.

*

Nesporan znak ove monokratske uporabe papinske vlast bila je objava, 8. rujna, dvaju motuproprija kojima je Franjo reformirao procedure za proglašenje ništavosti ženidbe:

> Naziv razvod je zabranjen. Ali izgleda poput toga

Reforma ženidbenih procesa očekivala se već neko vrijeme. No Franjo ju je pokrenuo, držeći po strani sinodu usredotočenu na obitelj, za koju je znao da nije sklona potvrditi ono što on ima na umu. Uspostavio je pripremno povjerenstvo u kolovozu 2014., prije saziva prvog zasjedanja sinode. A motuproprij je potpisao 15. kolovoza, prije drugog zasjedanja, zakazavši provedbu za 8. prosinca.

Najbitnija inovacija novih procedura jest to da bi se dobilo proglašenje ništavosti, puka riječ molitelja će imati „snagu punog dokaza“, bez potrebe za drugim dokazima, i pretpostavljeni će „manjak vjere“ djelovati kao univerzalan ključ, ne samo za tisuće, nego za milijune ženidbi koje će se proglasiti ništavima, s ultra-brzom procedurom, s mjesnim biskupom kao jedinim sucem.

O tome će se sinodski oci naći pred fait accompli. Ali teško je zamisliti da ne raspravljaju o tome. Crkveni je povjesničar Roberto de Mattei čak postavio hipotezu da bi neki sinodski oci mogu tražiti ukinuće ovog upravnog akta pape Franje, „najrevolucionarnijega do sada“. I citirao je povijesni presedan o retrakciji, koju je 1813. učinio Pio VII. – zatočenik Napoleona Bonapartea – svoga akta o podčinjenju Svete Stolice suverenitetu jednog cara: retrakciju je javno zatražio kardinal Bartolomeo Pazza, državni pro-tajnik, i drugi „revni“ kardinali, kao i veliki duhovni učitelj Pio Brunone Lanteri, kasnije s naslovom "časni":

> Si possono discutere gli atti di governo del papa?

*

U međuvremenu, značajan broj teologa, filozofa i znanstvenika iz različitih zemalja uputio je apel u američkom magazinu First Things, tražići od sinodskih otaca da odbace paragraf 137 pripremnoga dokumenta, prosuđen kao protivan nauku Crkve i predznak zbunjenosti među vjernicima:

> An Appeal Recalling the Teaching of "Humanae Vitae"

Apel se dotiče nauka Pavla VI. u enciklici "Humanae Vitae" o kontroli rađanja - encikliku koju je sam papa Franjo nazvao "proročkom" - i među svojim autorima i potpisnicima broji dobar broj profesora s Instituta za studije ženidbe i obitelji Ivana Pavla II: Stephan Kampowski, Livio Melina, Jaroslav Merecki, José Noriega, Juan José Pérez-Soba, Mary Shivanandan, Luigi Zucaro, kao i genije poput njemačkog filozofa Roberta Spaemanna i švicarskog etičara Martina Rhonheimera. 

Prema prosudbi potpisnika apela, paragraf 137 pripremnoga dokumenta pridaje apsolutan primat pojedinoj savjesti u izboru način kontrole rađanja, čak i protiv nauka crkvenoga magisterija, s dodatnim rizikom da se takav primat može proširiti i na druga područja, poput abortusa i eutanazije.

U biti, upravo se na primat pojedinačne savjesti oslanjaju podržavatelji pričesti za razvedene i ponovno vjenčane "onkraj onoga što bi pravilo moglo objektivno reći", kako je jedan od njih, bečki kardinal Christoph Schönborn objasnio u intervjuu za La Civiltà Cattolica, 26. rujna:

"Postoje situacije u kojima svećenik, voditelj, koji poznaje osobe, može doći do točke gdje će reći: 'Vaša je situacija takva da, u savjesti, u vašoj i u mojoj savjesti kao župnika, vidim vaše mjesto u sakramentalnom životu Crkve.'"

Jaz između pojedinačne savjesti i crkvenoga nauka usporedan je onome što razdvaja pastoralnu praksu od nauka: opasnost koja se po prosudbi mnogih promalja nad sinodom i postaje predmetom vrlo snažnih riječi kardinala Gerharda Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, na predavanju održanu 1. rujna u Regensburgu, u prigodi predstavljanja njemačkog izdanja knjige Bog ili ništa, kardinala Roberta Saraha:

> Liturgy, Grace, Marriage, and the New Danger of Schism

Prema Mülleru, upravo je "razdvajanje nauka i vjerske prakse" dovelo do šizme u zapadnoj Crkvi u XVI. stoljeću. S varljivom praksom indulgencija, Rimska je crkva zapravo ignorirala nauk i "izvorni protest samoga Luthera protiv nehaja crkvenih pastira bio je opravdan, jer se ne smije poigravati sa spasenjem duša, čak i ako bi svrha varke bila da se učini dobro djelo."

I danas - nastavio je kardinal - pitanje je isto: "Ne smijemo zavaravati ljude kada je riječ o sakramentalnosti braka, nerazrješivosti, otvorenosti prema djeci, i temeljnoj komplementarnosti dvaju spolova. Pastoralna skrb mora u vidu imati vječno spasenje, i ne smije površno udovoljavati željama naroda."

*

Kao što se može vidjeti, zagovornici su "otvorenosti" vrlo aktivni, ali stavovi onih koji se protive također su brojni i jaki.

U Rimu će, 29. rujna, biti ponovljeno predstavljanje, podržano sa 700,000 potpisa, uključujući 180 kardinala i biskupa, "Sinovskoga apela" papi Franji da proglasi "riječ razjašnjenja" protiv "raširenih zabuna koje izniču iz procjepa koji je otvoren unutar Crkve i koji bi privatio preljub - dopuštajući razvedenim i civilno ponovno vjenčanim katolicima primanje svete pričesti - i koji bi praktično prihvatio čak i istospolne zajednice."

Ovaj apel papi nije daleko od onoga što je rekao kardinal Angelo Scola, milanski nadbiskup, i otac na predstojećoj sinodi u intervjuu za Corriere della Sera, u nedjelju, 27. rujna:

"Za mene je žuran prioritet da sinoda predloži Svetom Ocu naučiteljsku izjavu koja bi ujedinjavala pojednostavljujući nauk o ženidbi. Izjavu s ciljem pokazivanja odnosa između iskustva vjere i sakramentalne naravi ženidbe."

Čitav tekst intervjua:

> Scola: "I miei timori sulla famiglia. Ci si sta pensando poco"

Na Sveučilištu Angelicum, 30. rujna, kardinali Carlo Caffarra i Raymond Leo Burke, dvojica od pet kardinala koji su na rubu sinode 2014. zauzeli stav protiv svoga kolege Waltera Kaspera knjigom Ostajući u Kristovoj istini, reafirmirat će svoje izjave, zajedno s nadbiskupom Cyrilom Vasilom, tajnikom Kongregacije za Istočne Crkve, i također suautorom knjige.

Još će se dvije knjige s istom perspektivom objaviti, napisane ne od pet, nego sedamnaest kardinala, iz Afrike, Azije, Europe i Amerike, od kojih će šestorica sudjelovati na sinodi, bilo po službi, kao što je Robert Sarah iz Gvineje, bilo po osobnom papinskom imenovanju, kao što je Talijan Caffarra:

> First Five, Now Seventeen Anti-Kasper Cardinals

Sinoda je na vratima, a boj je u punom jeku. A zadnju će riječ imati papa Franjo.

Prisutni, odsutni i iznenađenja na predstojećoj sinodi

Tko je uvršten, a tko ne među sinodolne oce koje je osobno izabrao Papa Franjo. Među isključenima je kardinal Antonelli. Belgija i Grčka čudno prezastupljene. Novi plan rada, ovog puta bez sažetka na polovici rada.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

VATIKAN, 17. rujna 2015. – Nekoliko dana prije svoga putovanja na Kubu i Sjedinjene Države, papa Franjo upotpunio je popis sudionika na sinodi o obitelji, koja počinje 4. listopada, s 45 imena po svom izboru:

> XIV Assemblea generale ordinaria del sinodo dei vescovi. Elenco dei partecipanti

Sinoda će trajati tri tjedna. A Franjo je već otkrio – u intervjuu s Autom Vistas Miguel s portugalskog Radija Renascença – da će „svaki tjedan biti rasprava o jednom poglavlju“, od tri, u koja je podijeljen pripremni dokument.

> Instrumentum laboris

Tako, ovoga puta neći biti “Relatio post disceptationem” nakon polovice rada, nakon prve faze slobodne rasprave o svemu, kao na sinodi u listopadu 2014.:

> La vera storia di questo sinodo. Regista, esecutori, aiuti (17.10.2014)

Neće biti ni završne poruke ovoga puta, imajući u vidu da više nema, kao prije, povjerenstva zaduženoga da je napiše. Prošle godine, na čelu povjerenstva bili su kardinal Gianfranco Ravasi i rektor Papinskoga katoličkog sveučilišta u Argentini, Víctor Manuel Fernández. Ovaj drugi, blizak suradnik Jorgea Marija Bergoglia, jedan je od 45 onih koje je Papa osobno izabrao, ali ovoga puta bez neke osobite uloge.

Nema više niti povjerenstva za razrješavanje konflikata, kao na sinodama prije 2014.

Glavni tajnik Lorenzo Baldisseri, posebni tajnik Bruno Forte, glavni relator Péter Erdő, i četiri predsjednika delegata, André Vingt-Trois, Antonio G. Tagle, Raymundo Damasceno Assis, i Wilfried Fox Napier, isti su kao i 2014.

Ali u usporedbi s prijašnjim zasjedanjima, ima velikih promjena među onima koji sudjeluju na sinodi kao predstavnici svojih biskupskih konferencija. Njihova su imena već obznanjena prošlih mjeseci, prema redoslijedu glasanja, i također s naznakom drugoplasiranoga. Četvorica od njih zamijenili su izabranoga, u delegacijama iz Hrvatske, Gvineje, Kube i Meksika.

Tu su zatim oni koji će sudjelovati na sinodi zbog svoje službe, naime poglavari različitih istočnih katoličkih Crkava i čelnici dikasterija Rimske kurije.

Među njima više nisu, izgubivši svoje položaje, kardinali Zenon Grocholewski i Raymond Leo Burke. A potonji je osobito primjetno odsutan. Burke je bio i jest jedan od najodlučnijih branitelja tradicionalne doktrine i pastoralne skrbi o ženidbi. Papa ga je poslao u prisilnu mirovinu nakon sinode 2014. godine, i sada je bio oprezan da ga ne uvrsti među 45 sinodalnih otaca po svom izboru.

Kojih je znatno više od prošlogodišnjih 26. Franjo je upecao neke od novih između drugoplasiranih na glasanju u biskupskim konferencijama. To je slučaj, na primjer s Novozelanđaninom Johnom Atcherleyem Dewom, kojega je imenovao kardinalom, i Blaseom J. Cupichem iz Sjedinjenih Država, kojega je promaknuo za nadbiskupa Chicaga, obojica su aktivni članovi progresivnoga krila.

Još jedan kojega je Papa upecao između drugoplasiranih je biskup Ghenta, Lucas Van Looy. S kojim se broj sinodalnih predstavnika iz male i oronule belgijske Crkve poveća na trojicu, svi istaknuti članovi progresivnoga krila, i protivnici svoga primasa, nadbiskupa Mechelena-Bruxellesa, Andréa Léonarda, kojega papa Bergoglio nikada nije htio imenovati kardinalom, i sada ga čak nije uvrstio ni među sinodalne oce po svom izboru.

Druga dva predstavnika belgijske Crkve na sinodi su biskup Antwerpena, John Jozef Bonny, godinama blizak suradnik kardinala Waltera Kasper, koji je još više od njega gurao u reformskom smjeru, i osamdesetogodišnji kardinal Godfried Danneels, kojeg je osobno imenovao Bergoglio, čiji je izbor on odlučno podržavao izvan Sikstinske kapele, 2013.

Druga prezastupljena nacionalna Crkva je ona iz Grčke, zemlje u kojoj je vrlo malo katolika. Izabranom predstavniku, Fragkiskosu Papamanolisu, umirovljenom biskupu Syrosa, Papa je odlučio dodati Ioannisa Spiterisa, nadbiskupa Krfa, Zakintosa i Kefalonije, upravo onih otoka gdje je u XVI. stoljeću Tridentski sabor, prema upitnoj prosudbi „La Civiltà Cattolica“ dopustio ponovno sklapanje ženidbe za katolike, kao i za pravoslavce:

> "La Civiltà Cattolica" ha una nuova sede. A Santa Marta (8.9.2015)

Drugoplasirani u raznim zemljama također uključuju vodeće osobe konzervativnoga krila, kao što su Salvatore J. Cordileone u Sjedinjenim Državama, Ignatius Ayau Kaigama u Nigeriji, Olivier de Germay u Francuskoj, Héctor Rubén Aguer u Argentini, José Antonio Eguren Anselmi u Peruu, Klaus Küng u Austriji, Juan Antonio Reig Plá u Španjolskoj.

Franjo nije izabrao nijednoga od njih među sinodalne oce koje je sam imenovao.

Ipak, najuočljivije odsustvo s popisa četrdesetpetorice mogao bi biti kardinal Ennio Antonelli, koji je autoritet u materiji koja se ispituje na sinodi, petogodišnji predsjednik Papinskoga vijeća za obitelj, i organizator dvaju svjetskih susreta koji su prethodili onom koji će se uskoro održati u Philadelphiji: u Mexico Cityju 2009., i u Milanu 2012.

Posljednjih mjeseci, Antonelli je u više navrata upozoravao na omalovažavanje sakramenta braka, koje bi po njegovom sudu, moglo proizići iz nekih od reformstičkih prijedloga:

> Sinodo. Il doppio grido d'allarme del cardinale Antonelli (12.6.2015)

Ali očito, njegov se put nije susreo s Papinim, koji je preferirao imenovati drugoga veterana iz ove materije, ali daleko više susretljivoga, kardinala Dionigija Tettamanzija, kojega je Franjo nedavno zadužio za proučavanje novonajavljene vatikanske kongregacije za „laike, obitelj i život“.

Osim Antonellija, sedamnaest drugih kardinala nedavno su progovorili u obranu tradicionalnoga nauka i pastoralne skrbi o žendibi, u dvije višeautorske knjige, objavljene ovoga mjeseca na nekoliko jezika:

> Ora sono diciassette i cardinali anti-Kasper (31.8.2015)

No, samo će šest njih sudjelovati na sinodi, a samo dvojica od toga na Papin poziv: kardinali Carlo Caffarra, iz Italije, i Philippe N. Ouédraogo, iz Burkine Faso.

Od ostalih, u skupštinu će ući, po pravu službe zbog položaja koji zauizmaju: Gvinejac Robert Sarah, Indijac Baselios Cleemis Thottunkal i Etiopljanin Berhaneyesus D. Souraphiel. I jedan kojeg su izabrali biskupi njegove zemlje: Venecuelac Jorge Urosa Savino.

Osim sinodalnih otaca, desetci osoba bez prava glasa sudjelovat će na skorom zasjedanju, kao pomoćnici posebnoga tajnika, gosti, delegati nekatoličkih kršćanskih crkava.

Među 23 asistetnta nadbiskupa Brune Fortea, samo ih je šest bilo i na prošloj sjednici sinode: oci Bruno Esposito, Maurizio Gronchi, Sabatino Majorano, i Georges Henry Ruyssen, te supružnici Francesco i Giuseppina Miano.

Svi ostali su novi. I po prvi put uključuju barem jednoga predstavnka Papinskoga instituta za studij braka i obitelji Ivan Pavao II., koji je, nevjerojatno, do sada bio izostavljen: podpredsjednika Joséa Granadosa.

Gosti su također brojniji nego prije, i gotovo svi su novoimenovani. Među njima je Lucetta Scaraffia, bivša profesorica suvremene povijesti na rimskom Sveučilištu La Sapienza, i koordinatorica za „Donne Chiesa Mondo“, mjesečnog dodatka u L'Osservatore Romano. 

Tu je zatim i koptski svećenik Garas Boulos Garas Bishay, župnik župe Marije Djevice Kraljice Mira, župe u Sharm el-Sheikhu, koja je izgrađena zahvaljujući pomoći od Suzanne Thabat, kriptokatoličke supruge bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka.

-------

Papa pozvao župnika iz Trsta na Sinodu

Među 45 sinodalnih otaca koje je osobno imenovao papa Franjo, također su dvojica jednostavnih župnika, obojica Talijani, jedan iz biskupije Perugia, i jedan iz biskupije Trst.

Tršćanski župnik, Robert Rosa, pedesetdevetogodišnjak, iz župe sv. Jakova Apostola, ispripovjedio je u intervjuu za dnevne novine iz svoga grada, "Il Piccolo", kako je saznao za imenovanje osobno od Pape:

> Quella telefonata ad agosto: "Pronto, sono papa Francesco" [Telefonski poziv iz kolovoza: "Halo, ovdje papa Franjo"]

Dva su odlomka iz intervjua osobito zanimljiva.

Prvi rasvjetljuje kako i zašto se Franjo iznenada usmjerio na određene osobe, koje do tada nije poznavao.

Don Rosa pripovijeda kako je poslao Papi pismo sa svojim razmišljanjem o ženidbi i obitelji, jedno od brojnih pisama koji svakodnevno stižu u Dom sv. Marte. Franjo ga je pročitao, morao je biti dirnut, i nije učinio ništa drugo nego podigao slušalicu: "Ovdje papa..."

Drugi je gdje don Rosa iznosi svoje razmišljenje o pričesti za razvedene i povnovno vjenčane.

Na pitanje: "Hoće li sinoda prihvatiti otvaranje koje je trasirao Papa?", svećenik odgovara.

"Vjerujem da hoće. To su problemi koji se ne mogu ignorirati, i kojima se mora pristupiti s poštovanjem, i koje će sinoda, s pravom, uzeti u razmatranje. Opća je tendencija otvaranje. U svakodnevnom svećeničkom životu, uvijek je potrebno puno mudrosti i ravnoteže u procjeni pojedinih situacija. Upravo sinoda podsjeća da osoba dolazi prije svega, a poslije ćemo vidjeti što Gospodin predlaže Crkvi ovih dana."

Naziv razvod je zabranjen. Ali izgleda poput toga

Reforma ženidbenih postupaka koju je htio papa Franjo umnožit će presude o ništavosti s nekoliko tisuća na mnogo milijuna. Dostupnih vrlo lako čak za 45 dana. Sinoda o obitelji u listopadu otvorit će se nad promijenjenim obzorom.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 15. rujna 2015. – Kako prolaze dani, postaje sve jasnije koliko je revolucionaran cilj dvaju motuproprija koje je papa Franjo objavio 8. rujna – drugi je za katoličke crkve istočnoga obreda – o reformi ženidbenih postupaka:

> Apostolsko pismo "Mitis Iudex Dominus Iesus"

> Apostolsko pismo "Mitis et Misericors Iesus"

Osobno je Papa, u uvodu dokumenta, izložio razlog reforme:

„Obnova je potaknuta velikim brojem vjernika koji u želji da postupe po savjesti prečesto odustaju od pravnih struktura Crkve.“

U službenom predstavljanju motuproprija, predsjednik povjerenstva koje je izradilo reformu, mons. Pio Vito Pinto, dekan Rimske rote, pretvorio je ovaj razlog u cilj:

„Prijeći s ograničena broja od nekoliko tisuća ništavosti do nemjerljivog broja nesretnika koji su mogli imati proglašenu ništavost, ali su izostavljeni postojećim sustavom.“

Franjo je već neko vrijeme potpuno uvjeren da je barem polovica brakova sklopljenih u crkvi u cijelom svijetu nevaljana. Rekao je to na tiskovnoj konferenciji 28. srpnja 2013., u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira. Rekao je to ponovno kardinalu Walteru Kasperu, kako je Kasper prenio u intervjuu za Commonweal, 7. lipnja 2014.

I stoga, ovi vjernici, nezapaženi u svom iščekivanju priznanja ništavosti njihovih brakova, u Franjinu viđenju, kako je predstavio Pinto, također su dio onih „siromaha“ koji su u središtu njegova pontifikata. Milijuni i milijuni „nesretnika“ koji čekaju dužnu pomoć.

Proceduralna reforma koju je htio Jorge Mario Bergoglio smjera upravo to: omogućiti tim beskrajnim masama lagan, brz i besplatan pristup priznanju ništavosti njihovih brakova. Sinoda prošlog listopada (v. paragraf 48 završne Relacije) izražava opću podršku za poboljšanje procesa. No dobar dio otaca izrazio se protiv jedne ili druge reforme koje su predložene s različitih strana. Koje su, međutim, upravo ono što se nalazi u motupropriju.

REDOVITI PROCES

Reforma podvlači dvije osnovne vrste ženidbenih postupaka. Onaj redoviti i onaj – potpuno nov – nazvan „kraći“.

U redovitom procesu, glavna je novost ukidanje obveze dvostruke presude ništavosti. Dovoljna je samo jedna, kako je prethodno bilo dopušteno u pokusnom obliku između 1971. i 1983. na crkvenim sudovima u Sjedinjenim Državama, ustupak koji je opozvan nakon poplave dekreta o ništavosti izdanih sa sudova, i loša ugleda „katoličkog razvoda“ koji je proistekao iz toga.

Samo jedna presuda, bez priziva, skraćuje trajanje redovitog procesa na otprilike jednu godinu. Crkveni sudovi, štoviše, trebaju biti uspostavljeni u svakoj biskupiji na svijetu, neovisno koliko je mala ili udaljena, što je cilj od kojeg je Katolička crkva vrlo udaljena danas, prvenstveno zbog manjka crkvenih i civilnih osoba stručnih u kanonskom pravu.

No, postoji još bitnija inovacija, izražena u novom kanonu 1678 § 1, koji će zamijeniti odgovarajući kanon 1536 § 2 postojećega kanonskog zakonika. Dok se u kanonu koji prestaje važiti, izjavama stranaka „ne može dati potpuna dokazna snaga“ osim „ako se pridruže drugi elementi koji ih posve potkrepljuju“, u novom kanonu „iskazi stranaka [...] mogu imati snagu potpunog dokaza“ koje kao takve vrjednuje sudac „osim ako se pridruže drugi elementi koji ih opovrgavaju“.

U ovom se otkriva veličanje subjektivnosti stranke koja iznosi slučaj, koje se dobro poklapa sa službenim predstavljanjem dvaju motuproprija, monsinjora Pinta i tajnika povjerenstva kojemu je predsjedao, monsinjora Alejandra W. Bungea, u odnosu na „načelnu motivaciju“ koja po njihovu sudu potiče brojne katolike – u budućnosti jednu „masu“ – da se prijave svojim ženidbenim sudovima:

„Ništavost se traži iz motiva savjesti, na primjer da bi se živjeli crkveni sakramenti, ili da bi se usavršila nova stabilna i sretna veza, za razliku od prve.“

Stoga je lako predvidjeti da će se dugotrajna polemika o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane nadići činjenicama, zamijenjena neograničenim i gotovo nepogrješivim prizivom na proglašenje ništavosti prve ženidbe.

„KRAĆI“ PROCES

Najveća je novost reforme koju je htio Franjo, međutim, proces nazvan „kraći“.

Štoviše, najkraći. Prema novim kanonima, on može početi i završiti unutar samo 45 dana, s mjesnim biskupom kao jedinim i krajnjim sucem.

Utok na skraćeni proces dopušten je u slučajevima „u kojima je navodna ništavost ženidbe potkrijepljena osobito jasnim argumentima.“

Ima još. Pribjegavanje ovom obliku procesa nije samo dopušteno, nego se ohrabruje, s obzirom na preobilate primjere poticajnih okolnosti namještenih člankom 14 § 1 „Načina postupanja“, pridruženih motupropriju.

Članak doslovno glasi:

„Od okolnosti koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe u skraćenom obliku postupka [...] navode se primjerice:

- nepostojanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju,

- kratkoća bračnog suživota,

- pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva,

- ustrajno održavanje izvanbračne veze u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja,

- zlonamjerno tajenje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili postojanja djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne,

- razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće,

- fizičko nasilje radi iznude privole,

- nesposobnost služiti se razumom dokazana medicinskom dokumentacijom, itd.“

Popis zapanjuje po svojoj raznolikosti. Uključuje okolnosti, poput fizičkog nasilja radi iznude privole, koji su stvarni razlozi za ništavost ženidbe. Ali uključuje i druge, poput kratkoće bračnoga suživota, koji ni na koji način ne podržavaju proglašenje ništavosti. I uključuje još jedan, nepostojanje vjere, koji se, iako teško dokaziv, sve češće navodi kao novi opći ključ za ništavost. A ipak, ove su okolnosti sve navedene kao podjednake, zajedno sa zaključnim „itd“, koji potiče da se proizvoljno dodaju drugi primjeri.

Ali osim što je raznovrstan, popis se čini i nepouzdanim. Sam po sebi navodi okolnosti koje bi jednostavno dopustile nekome pristup „kraćem“ procesu. No, vrlo je lako protumačiti ga kao popis slučajeva koje omogućuju dobiti priznanje ništavosti ženidbe. Mnogi su parovi iskusili jednu od opisanih okolnosti – na primjer, trudnoću prije vjenčanja – i stoga je prirodno da u njima poraste uvjerenje da, na zahtjev, njihov brak može biti poništen, imajući u vidu i pritisak koji Crkva vrši predlažući – upravo u prisutnosti tih okolonosti – pribjegavanje procesu ništavosti, štoviše, onom brzom.

Ukratko, ako se ovome doda da će u svakoj biskupiji trebati fukncionirati služba prethodnog savjetovanja, kako bi se uputili oni koji se čine prikladnima, i kada se „kraći“ proces uspostavi, dekret o ništavosti činit će se praktično zajamčen. Ono što se po općem mišljenju čini kao razvod, kao što je i papa Franjo izgleda predvidio i pobojao se, pišući u uvodu motuproprija:

„Svjestan sam, dakako, da skraćeni postupak može dovesti u opasnost samo načelo nerazrješivosti ženidbe.“

I nastavlja:

„Upravo sam zato htio da u takvom postupku sudac bude sam biskup koji je snagom svoje pastoralne službe s Petrom najveći jamac katoličkog jedinstva u vjeri i disciplini.“

Monsinjor Pinto, u službenom predstavljanju reforme, priznaje, međutim, da „biskup s milijunima vjernika u svojoj biskupiji, ne bi mogao osobno predsjedati nad presudama ništavosti za sve vjernike koji to zatraže.“

Ne treba previdjeti da je malo, vrlo malo biskupa s pravnim kompetencijama potrebnima za suđenje u takvim procesima.

KAO NA ISTOKU

Improvizirana za manje od godnu, i namjerno objavljena prije sinode o obitelji, revolucija ženidbenih postupaka koju je donio papa Franjo stoga se otkriva kao kolos s petama od gline, čija se provedba previđa kao dugotrajna i teška, ali koja je već proizvela trenutan učinak na javno mišljenje u i izvan Crkve.

Od tih učinaka, glavni je rašireno uvjerenje da je sada čak i Katolička crkva napravila prostora za razvod i blagoslov drugih brakova.

Na službenom predstavljanju reforme, biskup Dimitrios Salachas, apostolskih egzarh Atene za grkokatolike bizantskog obreda, istaknuo je još jednu novinu motuproprija:

„Kako mi se čini, ovo je prvi put da se jedan papinski dokument pravne naravi pozvao na otačko načelo pastoralnoga milosrđa nazvano 'oikonomia' među istočnjacima, kako bi se suočio s problemom kakav je proglašenje ništavosti žendibe.“

Očito, papa Bergoglio također je imao ovaj rezultat na umu, kada je prije dvije godine, tijekom povratnog leta iz Rio de Janeira rekao:

„Pravoslavci slijede teologije ekonomije, kako je nazivaju, i daju drugu šansu ženidbi, dopuštaju je. Vjerujem da ovaj problem treba proučiti.“

Tri svjedočanstva o trpljenju izrečena pred Papom u Sarajevu

Na susretu pape Franje i duhovnih zvanja u sarajevskoj prvostolnici svoja svjedočenja o proživljenom trpljenju zbog svog zvanja i vjere izrekla su dvojica svećenika i jedna redovnica.

Svećenik Banjolučke biskupije Zvonimir Matijević (rođen 1955.) bio je 1992. upravitelj župe Glamoč te je pastoralno skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. Dana 24. veljače 1992. ubijen je njegov ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Vlč. Matijeviću su mnogi govorili da mora otići iz Glamoča, ali nije želio ostaviti svoje župljane. „Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina redovnica od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume", rekao je Matijević, istaknuvši da su ga na Cvjetnicu te godine nakon mise vojnici uhitili i odvezli u Knin u susjednu Hrvatsku. 

Posvjedočio je kako su ga više puta tukli sve dok ne bi pao u nesvijest od boli, a tražili su od njega da na televiziji javno kaže da je ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. „Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove", rekao je. Napokon su ga prebacili u bolnicu gdje je napravljen operativni zahvat kojim su mu izvaditi brojne podljeve krvi da bi preživio. U bolnici ga je na molbu biskupa Franje Komarice, kojemu nije bilo moguće doći do njega, posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrizostom što mu je dalo nadu u pobjedu dobra. U konačnici je razmijenjen kao ratni zarobljenik, posvjedočio je vlč. Matijević.

„Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro. Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multiple skleroze koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova" (2 Kor 12,9). Ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra", rekao je Matijević. 

Svoje svjedočanstvo iz logora Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Istaknuo je da dolazi iz brojne obitelji s devetero djece, od kojih su i tri sestre postale redovnice. U logor je odveden kao župnik u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, 14. svibnja 1992. S njime su u logoru završili i župljani, premda nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena. 

Govoreći o logoraškim danima, rekao je: „U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Stoidvadeset dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila", rekao je fra Jozo Puškarić. „Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima", rekao je fra Jozo, posvjedočivši kako je svima oprostio jer Isus poziva na praštanje, a tome su ga učili roditelji i Crkva. „Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata! Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim", zamolio je Papu o. Puškarić. 

Posljednje svjedočenje izrekla je s. Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Do rata je radila u Domu za stare i nemoćne osobe u kojoj su bili smješteni stićenici različitih vjera i nacionalnosti. Ispričala je kako je zajedno sa svećenicima i djelatnicima župnoga Caritasa u Travniku odvedena 15. listopada 1993., te iznijela poniženja i mučenja koja su doživjeli od stranih ratnika iz različitih arapskih zemalja. Tako su joj strgali krunicu, a uzeli su joj i redovnički prsten, što su za nju svetinje. Nakon premlaćivanja, tražili su od nje da prizna kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o svome mučenju ništa ne govori, inače će joj glava otići u pakao. 

Vratila se u samostan u Travniku povezanih očiju, a kad je skinula povez nije se smjela okrenuti. Sestre su je čekale plačući i moleći u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića. „Sveti Oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani. Bogu hvala", rekla je s. Ljubica.

Nakon svjedočenja slijedilo je čitanje iz Prve poslanice sv. Petra Apostola te razmišljanje pape Franje. Napisani je govor predao kardinalu Puljiću. (IKA)