Naziv razvod je zabranjen. Ali izgleda poput toga

Reforma ženidbenih postupaka koju je htio papa Franjo umnožit će presude o ništavosti s nekoliko tisuća na mnogo milijuna. Dostupnih vrlo lako čak za 45 dana. Sinoda o obitelji u listopadu otvorit će se nad promijenjenim obzorom.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 15. rujna 2015. – Kako prolaze dani, postaje sve jasnije koliko je revolucionaran cilj dvaju motuproprija koje je papa Franjo objavio 8. rujna – drugi je za katoličke crkve istočnoga obreda – o reformi ženidbenih postupaka:

> Apostolsko pismo "Mitis Iudex Dominus Iesus"

> Apostolsko pismo "Mitis et Misericors Iesus"

Osobno je Papa, u uvodu dokumenta, izložio razlog reforme:

„Obnova je potaknuta velikim brojem vjernika koji u želji da postupe po savjesti prečesto odustaju od pravnih struktura Crkve.“

U službenom predstavljanju motuproprija, predsjednik povjerenstva koje je izradilo reformu, mons. Pio Vito Pinto, dekan Rimske rote, pretvorio je ovaj razlog u cilj:

„Prijeći s ograničena broja od nekoliko tisuća ništavosti do nemjerljivog broja nesretnika koji su mogli imati proglašenu ništavost, ali su izostavljeni postojećim sustavom.“

Franjo je već neko vrijeme potpuno uvjeren da je barem polovica brakova sklopljenih u crkvi u cijelom svijetu nevaljana. Rekao je to na tiskovnoj konferenciji 28. srpnja 2013., u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira. Rekao je to ponovno kardinalu Walteru Kasperu, kako je Kasper prenio u intervjuu za Commonweal, 7. lipnja 2014.

I stoga, ovi vjernici, nezapaženi u svom iščekivanju priznanja ništavosti njihovih brakova, u Franjinu viđenju, kako je predstavio Pinto, također su dio onih „siromaha“ koji su u središtu njegova pontifikata. Milijuni i milijuni „nesretnika“ koji čekaju dužnu pomoć.

Proceduralna reforma koju je htio Jorge Mario Bergoglio smjera upravo to: omogućiti tim beskrajnim masama lagan, brz i besplatan pristup priznanju ništavosti njihovih brakova. Sinoda prošlog listopada (v. paragraf 48 završne Relacije) izražava opću podršku za poboljšanje procesa. No dobar dio otaca izrazio se protiv jedne ili druge reforme koje su predložene s različitih strana. Koje su, međutim, upravo ono što se nalazi u motupropriju.

REDOVITI PROCES

Reforma podvlači dvije osnovne vrste ženidbenih postupaka. Onaj redoviti i onaj – potpuno nov – nazvan „kraći“.

U redovitom procesu, glavna je novost ukidanje obveze dvostruke presude ništavosti. Dovoljna je samo jedna, kako je prethodno bilo dopušteno u pokusnom obliku između 1971. i 1983. na crkvenim sudovima u Sjedinjenim Državama, ustupak koji je opozvan nakon poplave dekreta o ništavosti izdanih sa sudova, i loša ugleda „katoličkog razvoda“ koji je proistekao iz toga.

Samo jedna presuda, bez priziva, skraćuje trajanje redovitog procesa na otprilike jednu godinu. Crkveni sudovi, štoviše, trebaju biti uspostavljeni u svakoj biskupiji na svijetu, neovisno koliko je mala ili udaljena, što je cilj od kojeg je Katolička crkva vrlo udaljena danas, prvenstveno zbog manjka crkvenih i civilnih osoba stručnih u kanonskom pravu.

No, postoji još bitnija inovacija, izražena u novom kanonu 1678 § 1, koji će zamijeniti odgovarajući kanon 1536 § 2 postojećega kanonskog zakonika. Dok se u kanonu koji prestaje važiti, izjavama stranaka „ne može dati potpuna dokazna snaga“ osim „ako se pridruže drugi elementi koji ih posve potkrepljuju“, u novom kanonu „iskazi stranaka [...] mogu imati snagu potpunog dokaza“ koje kao takve vrjednuje sudac „osim ako se pridruže drugi elementi koji ih opovrgavaju“.

U ovom se otkriva veličanje subjektivnosti stranke koja iznosi slučaj, koje se dobro poklapa sa službenim predstavljanjem dvaju motuproprija, monsinjora Pinta i tajnika povjerenstva kojemu je predsjedao, monsinjora Alejandra W. Bungea, u odnosu na „načelnu motivaciju“ koja po njihovu sudu potiče brojne katolike – u budućnosti jednu „masu“ – da se prijave svojim ženidbenim sudovima:

„Ništavost se traži iz motiva savjesti, na primjer da bi se živjeli crkveni sakramenti, ili da bi se usavršila nova stabilna i sretna veza, za razliku od prve.“

Stoga je lako predvidjeti da će se dugotrajna polemika o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane nadići činjenicama, zamijenjena neograničenim i gotovo nepogrješivim prizivom na proglašenje ništavosti prve ženidbe.

„KRAĆI“ PROCES

Najveća je novost reforme koju je htio Franjo, međutim, proces nazvan „kraći“.

Štoviše, najkraći. Prema novim kanonima, on može početi i završiti unutar samo 45 dana, s mjesnim biskupom kao jedinim i krajnjim sucem.

Utok na skraćeni proces dopušten je u slučajevima „u kojima je navodna ništavost ženidbe potkrijepljena osobito jasnim argumentima.“

Ima još. Pribjegavanje ovom obliku procesa nije samo dopušteno, nego se ohrabruje, s obzirom na preobilate primjere poticajnih okolnosti namještenih člankom 14 § 1 „Načina postupanja“, pridruženih motupropriju.

Članak doslovno glasi:

„Od okolnosti koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe u skraćenom obliku postupka [...] navode se primjerice:

- nepostojanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju,

- kratkoća bračnog suživota,

- pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva,

- ustrajno održavanje izvanbračne veze u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja,

- zlonamjerno tajenje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili postojanja djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne,

- razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće,

- fizičko nasilje radi iznude privole,

- nesposobnost služiti se razumom dokazana medicinskom dokumentacijom, itd.“

Popis zapanjuje po svojoj raznolikosti. Uključuje okolnosti, poput fizičkog nasilja radi iznude privole, koji su stvarni razlozi za ništavost ženidbe. Ali uključuje i druge, poput kratkoće bračnoga suživota, koji ni na koji način ne podržavaju proglašenje ništavosti. I uključuje još jedan, nepostojanje vjere, koji se, iako teško dokaziv, sve češće navodi kao novi opći ključ za ništavost. A ipak, ove su okolnosti sve navedene kao podjednake, zajedno sa zaključnim „itd“, koji potiče da se proizvoljno dodaju drugi primjeri.

Ali osim što je raznovrstan, popis se čini i nepouzdanim. Sam po sebi navodi okolnosti koje bi jednostavno dopustile nekome pristup „kraćem“ procesu. No, vrlo je lako protumačiti ga kao popis slučajeva koje omogućuju dobiti priznanje ništavosti ženidbe. Mnogi su parovi iskusili jednu od opisanih okolnosti – na primjer, trudnoću prije vjenčanja – i stoga je prirodno da u njima poraste uvjerenje da, na zahtjev, njihov brak može biti poništen, imajući u vidu i pritisak koji Crkva vrši predlažući – upravo u prisutnosti tih okolonosti – pribjegavanje procesu ništavosti, štoviše, onom brzom.

Ukratko, ako se ovome doda da će u svakoj biskupiji trebati fukncionirati služba prethodnog savjetovanja, kako bi se uputili oni koji se čine prikladnima, i kada se „kraći“ proces uspostavi, dekret o ništavosti činit će se praktično zajamčen. Ono što se po općem mišljenju čini kao razvod, kao što je i papa Franjo izgleda predvidio i pobojao se, pišući u uvodu motuproprija:

„Svjestan sam, dakako, da skraćeni postupak može dovesti u opasnost samo načelo nerazrješivosti ženidbe.“

I nastavlja:

„Upravo sam zato htio da u takvom postupku sudac bude sam biskup koji je snagom svoje pastoralne službe s Petrom najveći jamac katoličkog jedinstva u vjeri i disciplini.“

Monsinjor Pinto, u službenom predstavljanju reforme, priznaje, međutim, da „biskup s milijunima vjernika u svojoj biskupiji, ne bi mogao osobno predsjedati nad presudama ništavosti za sve vjernike koji to zatraže.“

Ne treba previdjeti da je malo, vrlo malo biskupa s pravnim kompetencijama potrebnima za suđenje u takvim procesima.

KAO NA ISTOKU

Improvizirana za manje od godnu, i namjerno objavljena prije sinode o obitelji, revolucija ženidbenih postupaka koju je donio papa Franjo stoga se otkriva kao kolos s petama od gline, čija se provedba previđa kao dugotrajna i teška, ali koja je već proizvela trenutan učinak na javno mišljenje u i izvan Crkve.

Od tih učinaka, glavni je rašireno uvjerenje da je sada čak i Katolička crkva napravila prostora za razvod i blagoslov drugih brakova.

Na službenom predstavljanju reforme, biskup Dimitrios Salachas, apostolskih egzarh Atene za grkokatolike bizantskog obreda, istaknuo je još jednu novinu motuproprija:

„Kako mi se čini, ovo je prvi put da se jedan papinski dokument pravne naravi pozvao na otačko načelo pastoralnoga milosrđa nazvano 'oikonomia' među istočnjacima, kako bi se suočio s problemom kakav je proglašenje ništavosti žendibe.“

Očito, papa Bergoglio također je imao ovaj rezultat na umu, kada je prije dvije godine, tijekom povratnog leta iz Rio de Janeira rekao:

„Pravoslavci slijede teologije ekonomije, kako je nazivaju, i daju drugu šansu ženidbi, dopuštaju je. Vjerujem da ovaj problem treba proučiti.“