Naziv razvod je zabranjen. Ali izgleda poput toga

Reforma ženidbenih postupaka koju je htio papa Franjo umnožit će presude o ništavosti s nekoliko tisuća na mnogo milijuna. Dostupnih vrlo lako čak za 45 dana. Sinoda o obitelji u listopadu otvorit će se nad promijenjenim obzorom.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 15. rujna 2015. – Kako prolaze dani, postaje sve jasnije koliko je revolucionaran cilj dvaju motuproprija koje je papa Franjo objavio 8. rujna – drugi je za katoličke crkve istočnoga obreda – o reformi ženidbenih postupaka:

> Apostolsko pismo "Mitis Iudex Dominus Iesus"

> Apostolsko pismo "Mitis et Misericors Iesus"

Osobno je Papa, u uvodu dokumenta, izložio razlog reforme:

„Obnova je potaknuta velikim brojem vjernika koji u želji da postupe po savjesti prečesto odustaju od pravnih struktura Crkve.“

U službenom predstavljanju motuproprija, predsjednik povjerenstva koje je izradilo reformu, mons. Pio Vito Pinto, dekan Rimske rote, pretvorio je ovaj razlog u cilj:

„Prijeći s ograničena broja od nekoliko tisuća ništavosti do nemjerljivog broja nesretnika koji su mogli imati proglašenu ništavost, ali su izostavljeni postojećim sustavom.“

Franjo je već neko vrijeme potpuno uvjeren da je barem polovica brakova sklopljenih u crkvi u cijelom svijetu nevaljana. Rekao je to na tiskovnoj konferenciji 28. srpnja 2013., u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira. Rekao je to ponovno kardinalu Walteru Kasperu, kako je Kasper prenio u intervjuu za Commonweal, 7. lipnja 2014.

I stoga, ovi vjernici, nezapaženi u svom iščekivanju priznanja ništavosti njihovih brakova, u Franjinu viđenju, kako je predstavio Pinto, također su dio onih „siromaha“ koji su u središtu njegova pontifikata. Milijuni i milijuni „nesretnika“ koji čekaju dužnu pomoć.

Proceduralna reforma koju je htio Jorge Mario Bergoglio smjera upravo to: omogućiti tim beskrajnim masama lagan, brz i besplatan pristup priznanju ništavosti njihovih brakova. Sinoda prošlog listopada (v. paragraf 48 završne Relacije) izražava opću podršku za poboljšanje procesa. No dobar dio otaca izrazio se protiv jedne ili druge reforme koje su predložene s različitih strana. Koje su, međutim, upravo ono što se nalazi u motupropriju.

REDOVITI PROCES

Reforma podvlači dvije osnovne vrste ženidbenih postupaka. Onaj redoviti i onaj – potpuno nov – nazvan „kraći“.

U redovitom procesu, glavna je novost ukidanje obveze dvostruke presude ništavosti. Dovoljna je samo jedna, kako je prethodno bilo dopušteno u pokusnom obliku između 1971. i 1983. na crkvenim sudovima u Sjedinjenim Državama, ustupak koji je opozvan nakon poplave dekreta o ništavosti izdanih sa sudova, i loša ugleda „katoličkog razvoda“ koji je proistekao iz toga.

Samo jedna presuda, bez priziva, skraćuje trajanje redovitog procesa na otprilike jednu godinu. Crkveni sudovi, štoviše, trebaju biti uspostavljeni u svakoj biskupiji na svijetu, neovisno koliko je mala ili udaljena, što je cilj od kojeg je Katolička crkva vrlo udaljena danas, prvenstveno zbog manjka crkvenih i civilnih osoba stručnih u kanonskom pravu.

No, postoji još bitnija inovacija, izražena u novom kanonu 1678 § 1, koji će zamijeniti odgovarajući kanon 1536 § 2 postojećega kanonskog zakonika. Dok se u kanonu koji prestaje važiti, izjavama stranaka „ne može dati potpuna dokazna snaga“ osim „ako se pridruže drugi elementi koji ih posve potkrepljuju“, u novom kanonu „iskazi stranaka [...] mogu imati snagu potpunog dokaza“ koje kao takve vrjednuje sudac „osim ako se pridruže drugi elementi koji ih opovrgavaju“.

U ovom se otkriva veličanje subjektivnosti stranke koja iznosi slučaj, koje se dobro poklapa sa službenim predstavljanjem dvaju motuproprija, monsinjora Pinta i tajnika povjerenstva kojemu je predsjedao, monsinjora Alejandra W. Bungea, u odnosu na „načelnu motivaciju“ koja po njihovu sudu potiče brojne katolike – u budućnosti jednu „masu“ – da se prijave svojim ženidbenim sudovima:

„Ništavost se traži iz motiva savjesti, na primjer da bi se živjeli crkveni sakramenti, ili da bi se usavršila nova stabilna i sretna veza, za razliku od prve.“

Stoga je lako predvidjeti da će se dugotrajna polemika o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane nadići činjenicama, zamijenjena neograničenim i gotovo nepogrješivim prizivom na proglašenje ništavosti prve ženidbe.

„KRAĆI“ PROCES

Najveća je novost reforme koju je htio Franjo, međutim, proces nazvan „kraći“.

Štoviše, najkraći. Prema novim kanonima, on može početi i završiti unutar samo 45 dana, s mjesnim biskupom kao jedinim i krajnjim sucem.

Utok na skraćeni proces dopušten je u slučajevima „u kojima je navodna ništavost ženidbe potkrijepljena osobito jasnim argumentima.“

Ima još. Pribjegavanje ovom obliku procesa nije samo dopušteno, nego se ohrabruje, s obzirom na preobilate primjere poticajnih okolnosti namještenih člankom 14 § 1 „Načina postupanja“, pridruženih motupropriju.

Članak doslovno glasi:

„Od okolnosti koje mogu dopustiti vođenje parnice ništavosti ženidbe u skraćenom obliku postupka [...] navode se primjerice:

- nepostojanje vjere koje može proizvesti hinjenu privolu ili zabludu koja određuje volju,

- kratkoća bračnog suživota,

- pobačaj učinjen radi sprječavanja rađanja potomstva,

- ustrajno održavanje izvanbračne veze u vrijeme ili neposredno nakon vjenčanja,

- zlonamjerno tajenje neplodnosti ili teške zarazne bolesti ili postojanja djece rođene iz prethodne veze ili zatvorske kazne,

- razlog sklapanja ženidbe koji je potpuno stran bračnome životu ili ženidba sklopljena zbog nepredviđene trudnoće,

- fizičko nasilje radi iznude privole,

- nesposobnost služiti se razumom dokazana medicinskom dokumentacijom, itd.“

Popis zapanjuje po svojoj raznolikosti. Uključuje okolnosti, poput fizičkog nasilja radi iznude privole, koji su stvarni razlozi za ništavost ženidbe. Ali uključuje i druge, poput kratkoće bračnoga suživota, koji ni na koji način ne podržavaju proglašenje ništavosti. I uključuje još jedan, nepostojanje vjere, koji se, iako teško dokaziv, sve češće navodi kao novi opći ključ za ništavost. A ipak, ove su okolnosti sve navedene kao podjednake, zajedno sa zaključnim „itd“, koji potiče da se proizvoljno dodaju drugi primjeri.

Ali osim što je raznovrstan, popis se čini i nepouzdanim. Sam po sebi navodi okolnosti koje bi jednostavno dopustile nekome pristup „kraćem“ procesu. No, vrlo je lako protumačiti ga kao popis slučajeva koje omogućuju dobiti priznanje ništavosti ženidbe. Mnogi su parovi iskusili jednu od opisanih okolnosti – na primjer, trudnoću prije vjenčanja – i stoga je prirodno da u njima poraste uvjerenje da, na zahtjev, njihov brak može biti poništen, imajući u vidu i pritisak koji Crkva vrši predlažući – upravo u prisutnosti tih okolonosti – pribjegavanje procesu ništavosti, štoviše, onom brzom.

Ukratko, ako se ovome doda da će u svakoj biskupiji trebati fukncionirati služba prethodnog savjetovanja, kako bi se uputili oni koji se čine prikladnima, i kada se „kraći“ proces uspostavi, dekret o ništavosti činit će se praktično zajamčen. Ono što se po općem mišljenju čini kao razvod, kao što je i papa Franjo izgleda predvidio i pobojao se, pišući u uvodu motuproprija:

„Svjestan sam, dakako, da skraćeni postupak može dovesti u opasnost samo načelo nerazrješivosti ženidbe.“

I nastavlja:

„Upravo sam zato htio da u takvom postupku sudac bude sam biskup koji je snagom svoje pastoralne službe s Petrom najveći jamac katoličkog jedinstva u vjeri i disciplini.“

Monsinjor Pinto, u službenom predstavljanju reforme, priznaje, međutim, da „biskup s milijunima vjernika u svojoj biskupiji, ne bi mogao osobno predsjedati nad presudama ništavosti za sve vjernike koji to zatraže.“

Ne treba previdjeti da je malo, vrlo malo biskupa s pravnim kompetencijama potrebnima za suđenje u takvim procesima.

KAO NA ISTOKU

Improvizirana za manje od godnu, i namjerno objavljena prije sinode o obitelji, revolucija ženidbenih postupaka koju je donio papa Franjo stoga se otkriva kao kolos s petama od gline, čija se provedba previđa kao dugotrajna i teška, ali koja je već proizvela trenutan učinak na javno mišljenje u i izvan Crkve.

Od tih učinaka, glavni je rašireno uvjerenje da je sada čak i Katolička crkva napravila prostora za razvod i blagoslov drugih brakova.

Na službenom predstavljanju reforme, biskup Dimitrios Salachas, apostolskih egzarh Atene za grkokatolike bizantskog obreda, istaknuo je još jednu novinu motuproprija:

„Kako mi se čini, ovo je prvi put da se jedan papinski dokument pravne naravi pozvao na otačko načelo pastoralnoga milosrđa nazvano 'oikonomia' među istočnjacima, kako bi se suočio s problemom kakav je proglašenje ništavosti žendibe.“

Očito, papa Bergoglio također je imao ovaj rezultat na umu, kada je prije dvije godine, tijekom povratnog leta iz Rio de Janeira rekao:

„Pravoslavci slijede teologije ekonomije, kako je nazivaju, i daju drugu šansu ženidbi, dopuštaju je. Vjerujem da ovaj problem treba proučiti.“

Ostajući u Kristovoj istini: Odlomci iz knjige petorice kardinala o nerazrješivosti braka i sakramentima

Ovih je dana objavljena knjiga pod naslovom Ostajući u Kristovoj istini, koja donosi tekstove petorice kardinala, jednoga nadbiskupa, i tri profesora, kao odgovor na prijedloge kardinala Kaspera iznesene u veljači na izvanrednom kardinalskom konzistoriju. Tekstovi se, iz raznih pogleda, tiču nerazrješivosti braka i pripuštanja razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika sakramentima ispovijedi i pričesti. 

Knjigu je uredio augustinijanac, o. Robert Dodaro, i objavljena je na nekoliko različitih jezika:

- engleski: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, izd. Ignatius Press (dostupno i izdanje za čitač Kindle)

- talijanski: Permanere nella verità di Cristo. Matrimonio e comunione nella Chiesa cattolica, izd. Cantagalli 

- francuski: Demeurer dans la vérité du Christ. Mariage et communion dans l’Église catholique, izd. Artège 

- španjolski: Permanecer en la verdad de Cristo - Matrimonio y comunión en la Iglesia católica, izd. Ediciones cristiandad

- njemački: In der Wahrheit Christi bleiben: Ehe und Kommunion in der Katholischen Kirche, izd. Echter Verlag.

U nastavku, prijevod nekoliko ulomaka iz knjige.

*     *     *

I. Argument rasprave

O. Robert Dodaro, O.S.A., predsjednik Patrističkoga instituta, Augustinianum (Rim)

Eseji u ovom izdanju predstavljaju odgovor petorice kardinala Rimokatoličke crkve i četvorice drugih znanstvenika na knjigu Evanđelje obitelji, koju je ranije ove godine objavio Walter kardinal Kasper. Kasperova knjiga sadrži govor koji je izrekao tijekom izvanrednog kardinalskog konzistorija, održanog 20. i 21. veljače 2014. (str. 11)

Autori ovog sveska zajednički tvrde da Novi zavjet predstavlja Krista kako nedvosmisleno zabranjuje razvod i ponovno vjenčanje na temelju Božjega izvornog plana za brak, postavljenoga u Knjizi postanka 1,27 i 2,24. Milosrdno rješenje za razvod koje zagovara kardinal Kasper, nije nepoznato „u drevnoj Crkvi, no doslovno nijedan od pisaca čija su djela preživjela i koje smatramo autoritetima, ne zagovaraju ga; i doista, kada ga spominju, to je više da ga osude kao biblijski neutemeljeno. Nema ništa iznenađujuće u toj situaciji; zlouporabe mogu postojati tu i tamo, ali samo njihovo postojanje nije jamac da to nisu zlouprabe, a nekmoli modeli koje treba slijediti.“ … Ovo nije niz zakona koje je izmislila Crkva; oni čine božanski zakon, i Crkva ih ne može izmijeniti. (str. 34-35)

II. Gospodnji nauk o razvodu i ponovnom vjenčanju: Biblijski podatci

Paul Mankowski, S.J., znanstvenik na Institutu Lumen Christi (Chicago)

Reagirajući na Isusov govor da ponovno vjenčanje nakon razvoda jest preljub, njegovi su mu učenici rekli, „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“ (Mt 19,10). Od prvog trenutka ove izjave, nauk koji je Isus iznio kao volju Božju, bio je vrlo uznemirujući, čak i ljudima dobre volje. Sljedeća stoljeća nisu pokazala nikakva smanjenja u energiji i domišljatosti posvećenoj slabljenju ili poništavanju snage ovoga nauka, i dokle god je korisno zaobilaziti nauk, bit će pokušaja da se umanji značaj njegova biblijskog utemeljenja. No nauk je iznesen kao apsolutan kod Mateja, Marka i Luke, pa čak se i Pavao dobro potrudio, inzistirajući da ga kao navjestitelja nauka, a ne njegova autora, ne treba kriviti za njegovu strogoću: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin“ (1 Kor 7,10). Ne može biti nikakve sumnje da je to Gospodnji nauk. (str. 62-63)

III. Razvod i ponovno vjenčanje u ranoj Crkvi: Neka povijesna i kulturalna razmatranja

John M. Rist, profesor emeritus klasike i filozofije na Sveučilištu u Toronti, i bivši predstojnik Filozofske katedre „Kurt Pritzl, O.P.“ na Katoličkom sveučilištu u Americi

Ako se zapitamo kako je moguće da postoje oni koji se pozivaju na drevni dokaz kao dio argumenta u prilog promjeni, možemo samo zaključiti da su oni (ili izvori na koje se oslanjaju) krivi zbog nesretne prakse, previše uobičajene drugdje u akademskom svijetu; dokaz u korist jednog pogleda je premoćno superioran, ali postoje malobrojni slučajevi – i možda čak oni uglavnom neizvjesna određenja – koji ukazuju na suprotan zaključak. Tada se tvrdi da dokaz, ako nije u korist promjene, barem ostavlja rješenja otvorenima. Takva se procedura samo može osuditi kao metodološki manjkava. (str. 92)

IV. Rastava, razvod, razrješenje veza, i ponovno vjenčanje: Teološki i praktični pristup pravoslavnih crkava

Nadbiskup Cyril Vasiľ, S.J., tajnik Kongregacije za istočne crkve

Krist je donio svoju novu, revolucionarnu poruku, koja je bila „protukulturalna“ poganskom svijetu. Njegovi su učenici naviještali njegovu radosnu vijest, neustrašivo predstavljajući gotovo nemoguće zahtjeve koji su bili u opreci s kulturom tog doba. Svijet je danas možda jednako označen neopoganstvom potrošnje, komfora i egoizma, pun novih okrutnosti počinjenih sve modernijim i sve više dehumanizirajućim metodama. Vjera je u nadnaravna načela sada, više nego ikad, podložena poniženju.

Sve nas ovo dovodi do razmatranja je li „tvrdoća srca uvjerljiv argument koji bi zamrsio jasnoću evanđeoskog nauka o nerazrješivosti kršćanskoga braka. Ali kao odgovor na brojna pitanja i sumnje, i na mnoge kušnje da se nađe „prečac“ ili „snizi prag“ za egzistencijalni skok koji se čini u velikoj „borbi“ bračnoga života – u svoj ovoj zbrci među mnogim protivnim i zbunjujućim glasovima, danas još odzvanjaju Gospodinove riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), i zaključno razmišljanje sv. Pavla: „Otajstvo je to veliko…“ (Ef 5,32). (str. 128)

V. Jedinstvo i nerazrješivost braka: Od Srednjeg vijeka do Tridentskog sabora

Walter kardinal Brandmüller, bivši predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti

Tako razvoj nauka, sakramenata, i hijerarhije božanskoga zakona ne dolazi kao usputan povijesni proizvod, nego ga vodi i omogućava Duh Božji. Iz tog razloga, ovaj je razvoj nepovratan, i otvoren samo prema potpunijem razumijevanju. Tradicija u ovom smislu ima normativni karakter. U našem slučaju, to znači da nema puta izvan jedinstva, sakramentalnosti i unutarnje nerazrješivosti braka između dviju krštenih osoba – osim puta u grješku. (str. 144)

VI. Svjedočanstvo o snazi milosti: O nerazrješivosti braka i raspravi o civilno ponovno vjenčanima i sakramentima

Gerhard Ludwig kardinal Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere

Ako su razvedene i ponovno vjenčane osobe subjektivno u savjesti uvjerene da je prethodna ženidba bila nevaljana, to treba objektivno dokazati pred mjerodavnim ženidbenim sudovima. Brak se ne tiče samo odnosa dviju osoba prema Bogu; on je i stvarnost Crkve, sakrament, o čijoj valjanosti ne odlučuje pojedinac za sebe, nego Crkva u koju je utjelovljen po vjeri i krštenju. (str. 162)

VII. Sakramentalna ontologija i nerazrješivost braka

Carlo kard. Caffara, nadbiskup Bologne

Crkva ima poslanje voditi čovječanstvo, obrazovati ljude da nadiđu „neslaganje između onoga što se nalazi na površini i onoga što doista jest otajstvo ljubavi“. Ona ima poslanje naviještati Evanđelje braka. Ona također ima poslanje naviještati također i Evanđelje – ponovit ću: Evanđelje – nerazrješivosti, istinsko blago koje Crkva čuva u glinenim posudama. (str. 179-180)

VIII. Razvedeni i civilno vjenčani i sakramenti Euharistije i ispovijedi

Velasio kardinal De Paolis, C.S., predsjednik emeritus Prefekture za ekonomske poslove Svete Stolice

Milosrđe se često predstavlja u opreci prema zakonu, čak i božanskom zakonu. Takav je pogled neprihvatljiv. Božja je zapovijed manifestacija ljubavi kojom nam On pokazuje put kako ne bismo zastranili na našem životnom putovanju. No, postaviti Božje milosrđe u suprotnost s njegovim vlastitim zakonom je neprihvatljivo protuslovlje. (str. 203)

Na temelju gornjih primjedbi, čini se da u pogledi razvedenih i civilno vjenčanih osoba, i njihova pripuštanja sakramentima pokore i Euharistije, nema rješenje dokle god njihovo neregularno bračno stanje stoji nepromijenjeno. Ova se činjenica ne može pripisati ozbiljnosti i strogoći zakona, jer ovdje nisu u pitanju ljudski zakoni koji se mogu promijeniti ili čak opozvati, nego božanski zakoni koji su dobri za čovjeka i označuju stazu spasenja koju je pokazao sam Bog. (str. 209)

IX. Kanonska ništavost bračnoga procesa kao potraga za istinom

Raymond Leo kard. Burke, prefekt Vrhovnoga sudišta Apostolske signature

Walter kard. Casper, u svom izlaganju na izvanrednom kardinalskom konzistoriju, 20. veljače 2014., postavio je pitanje prikladnosti pravnoga procesa. U pogledu proglašenja braka ništavim, primijetio je:

Budući da ženidba kao sakrament ima javni karakter, odluka o valjanosti braka ne može se jednostavno prepustiti subjektivnoj procjeni stranaka kojih se tiče. Može se, međutim, postaviti pitanje je li sudski put, koji u biti nije iure divino, nego se razvio tijekom povijesti, jedini put prema razrješenju problema, ili se mogu zamisliti druge, pastoralnije i duhovnije procedure. Alternativno, može se zamisliti da biskup povjeri zadaću svećeniku s duhovnim i pastoralnim iskustvom pokorničara ili biskupskoga vikara.

Nastavio je s karikaturom procesa o ništavosti braka na drugom i trećem stupnju, postavljajući retoričko pitanje: „Stoga, mogu li se dosta odluke o dobru i zlu ljudi donositi na drugoj i trećoj razini, samo na temelju zapisnika, to jest, na temelju papira, bez stvarnog poznavanja ljudi i njihove situacije?“ (str. 211-212)

Pravni proces za proglašenje braka ništavim bitan je za otkrivanje istine o tvrdnji da je ono što se činilo da je pravi brak, zapravo, ništavo. Imajući u vidu složenost ljudske naravi i njezin odraz u većini slučajeva bračne ništavosti, jedini način na koji se, s moralnom sigurnošću, može saznati istina o takvoj tvrdnju jest dijalektički, koji je predviđen sudskim procesom i koji je pažljivo artikuliran i razvijen kroz povijest crkvene discipline. (str. 239).

Na kraju, odgovor na pitanje o kanonskom procesu za proglašenja braka ništavim, postavljeno u Pripremnom dokumentu treće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode, može se naći samo kroz puno poštovanje naravi tvrdnje o ništavosti braka i naravi procesa kojim se otkriva istina o toj tvrdnji. Nadam se će održavanje nadolazeće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode voditi prema novom poštivanju kanonskoga ženidbenog procesa, i nove obveze osiguravanja cjelovita procesa vjernicima koji to zatraže, zbog njihova vječnog spasenja. (str. 240)