srijeda, 8. listopada 2014.

Ostajući u Kristovoj istini: Odlomci iz knjige petorice kardinala o nerazrješivosti braka i sakramentima

Ovih je dana objavljena knjiga pod naslovom Ostajući u Kristovoj istini, koja donosi tekstove petorice kardinala, jednoga nadbiskupa, i tri profesora, kao odgovor na prijedloge kardinala Kaspera iznesene u veljači na izvanrednom kardinalskom konzistoriju. Tekstovi se, iz raznih pogleda, tiču nerazrješivosti braka i pripuštanja razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika sakramentima ispovijedi i pričesti. 

Knjigu je uredio augustinijanac, o. Robert Dodaro, i objavljena je na nekoliko različitih jezika:

U nastavku, prijevod nekoliko ulomaka iz knjige.

*     *     *

I. Argument rasprave
O. Robert Dodaro, O.S.A., predsjednik Patrističkoga instituta, Augustinianum (Rim)

Eseji u ovom izdanju predstavljaju odgovor petorice kardinala Rimokatoličke crkve i četvorice drugih znanstvenika na knjigu Evanđelje obitelji, koju je ranije ove godine objavio Walter kardinal Kasper. Kasperova knjiga sadrži govor koji je izrekao tijekom izvanrednog kardinalskog konzistorija, održanog 20. i 21. veljače 2014. (str. 11)
Autori ovog sveska zajednički tvrde da Novi zavjet predstavlja Krista kako nedvosmisleno zabranjuje razvod i ponovno vjenčanje na temelju Božjega izvornog plana za brak, postavljenoga u Knjizi postanka 1,27 i 2,24. Milosrdno rješenje za razvod koje zagovara kardinal Kasper, nije nepoznato „u drevnoj Crkvi, no doslovno nijedan od pisaca čija su djela preživjela i koje smatramo autoritetima, ne zagovaraju ga; i doista, kada ga spominju, to je više da ga osude kao biblijski neutemeljeno. Nema ništa iznenađujuće u toj situaciji; zlouporabe mogu postojati tu i tamo, ali samo njihovo postojanje nije jamac da to nisu zlouprabe, a nekmoli modeli koje treba slijediti.“ … Ovo nije niz zakona koje je izmislila Crkva; oni čine božanski zakon, i Crkva ih ne može izmijeniti. (str. 34-35)


II. Gospodnji nauk o razvodu i ponovnom vjenčanju: Biblijski podatci
Paul Mankowski, S.J., znanstvenik na Institutu Lumen Christi (Chicago)

Reagirajući na Isusov govor da ponovno vjenčanje nakon razvoda jest preljub, njegovi su mu učenici rekli, „Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se“ (Mt 19,10). Od prvog trenutka ove izjave, nauk koji je Isus iznio kao volju Božju, bio je vrlo uznemirujući, čak i ljudima dobre volje. Sljedeća stoljeća nisu pokazala nikakva smanjenja u energiji i domišljatosti posvećenoj slabljenju ili poništavanju snage ovoga nauka, i dokle god je korisno zaobilaziti nauk, bit će pokušaja da se umanji značaj njegova biblijskog utemeljenja. No nauk je iznesen kao apsolutan kod Mateja, Marka i Luke, pa čak se i Pavao dobro potrudio, inzistirajući da ga kao navjestitelja nauka, a ne njegova autora, ne treba kriviti za njegovu strogoću: „A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin“ (1 Kor 7,10). Ne može biti nikakve sumnje da je to Gospodnji nauk. (str. 62-63)


III. Razvod i ponovno vjenčanje u ranoj Crkvi: Neka povijesna i kulturalna razmatranja
John M. Rist, profesor emeritus klasike i filozofije na Sveučilištu u Toronti, i bivši predstojnik Filozofske katedre „Kurt Pritzl, O.P.“ na Katoličkom sveučilištu u Americi

Ako se zapitamo kako je moguće da postoje oni koji se pozivaju na drevni dokaz kao dio argumenta u prilog promjeni, možemo samo zaključiti da su oni (ili izvori na koje se oslanjaju) krivi zbog nesretne prakse, previše uobičajene drugdje u akademskom svijetu; dokaz u korist jednog pogleda je premoćno superioran, ali postoje malobrojni slučajevi – i možda čak oni uglavnom neizvjesna određenja – koji ukazuju na suprotan zaključak. Tada se tvrdi da dokaz, ako nije u korist promjene, barem ostavlja rješenja otvorenima. Takva se procedura samo može osuditi kao metodološki manjkava. (str. 92)


IV. Rastava, razvod, razrješenje veza, i ponovno vjenčanje: Teološki i praktični pristup pravoslavnih crkava
Nadbiskup Cyril Vasiľ, S.J., tajnik Kongregacije za istočne crkve

Krist je donio svoju novu, revolucionarnu poruku, koja je bila „protukulturalna“ poganskom svijetu. Njegovi su učenici naviještali njegovu radosnu vijest, neustrašivo predstavljajući gotovo nemoguće zahtjeve koji su bili u opreci s kulturom tog doba. Svijet je danas možda jednako označen neopoganstvom potrošnje, komfora i egoizma, pun novih okrutnosti počinjenih sve modernijim i sve više dehumanizirajućim metodama. Vjera je u nadnaravna načela sada, više nego ikad, podložena poniženju.
Sve nas ovo dovodi do razmatranja je li „tvrdoća srca uvjerljiv argument koji bi zamrsio jasnoću evanđeoskog nauka o nerazrješivosti kršćanskoga braka. Ali kao odgovor na brojna pitanja i sumnje, i na mnoge kušnje da se nađe „prečac“ ili „snizi prag“ za egzistencijalni skok koji se čini u velikoj „borbi“ bračnoga života – u svoj ovoj zbrci među mnogim protivnim i zbunjujućim glasovima, danas još odzvanjaju Gospodinove riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), i zaključno razmišljanje sv. Pavla: „Otajstvo je to veliko…“ (Ef 5,32). (str. 128)


V. Jedinstvo i nerazrješivost braka: Od Srednjeg vijeka do Tridentskog sabora
Walter kardinal Brandmüller, bivši predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti

Tako razvoj nauka, sakramenata, i hijerarhije božanskoga zakona ne dolazi kao usputan povijesni proizvod, nego ga vodi i omogućava Duh Božji. Iz tog razloga, ovaj je razvoj nepovratan, i otvoren samo prema potpunijem razumijevanju. Tradicija u ovom smislu ima normativni karakter. U našem slučaju, to znači da nema puta izvan jedinstva, sakramentalnosti i unutarnje nerazrješivosti braka između dviju krštenih osoba – osim puta u grješku. (str. 144)


VI. Svjedočanstvo o snazi milosti: O nerazrješivosti braka i raspravi o civilno ponovno vjenčanima i sakramentima
Gerhard Ludwig kardinal Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere

Ako su razvedene i ponovno vjenčane osobe subjektivno u savjesti uvjerene da je prethodna ženidba bila nevaljana, to treba objektivno dokazati pred mjerodavnim ženidbenim sudovima. Brak se ne tiče samo odnosa dviju osoba prema Bogu; on je i stvarnost Crkve, sakrament, o čijoj valjanosti ne odlučuje pojedinac za sebe, nego Crkva u koju je utjelovljen po vjeri i krštenju. (str. 162)


VII. Sakramentalna ontologija i nerazrješivost braka
Carlo kard. Caffara, nadbiskup Bologne

Crkva ima poslanje voditi čovječanstvo, obrazovati ljude da nadiđu „neslaganje između onoga što se nalazi na površini i onoga što doista jest otajstvo ljubavi“. Ona ima poslanje naviještati Evanđelje braka. Ona također ima poslanje naviještati također i Evanđelje – ponovit ću: Evanđelje – nerazrješivosti, istinsko blago koje Crkva čuva u glinenim posudama. (str. 179-180)


VIII. Razvedeni i civilno vjenčani i sakramenti Euharistije i ispovijedi
Velasio kardinal De Paolis, C.S., predsjednik emeritus Prefekture za ekonomske poslove Svete Stolice

Milosrđe se često predstavlja u opreci prema zakonu, čak i božanskom zakonu. Takav je pogled neprihvatljiv. Božja je zapovijed manifestacija ljubavi kojom nam On pokazuje put kako ne bismo zastranili na našem životnom putovanju. No, postaviti Božje milosrđe u suprotnost s njegovim vlastitim zakonom je neprihvatljivo protuslovlje. (str. 203)
Na temelju gornjih primjedbi, čini se da u pogledi razvedenih i civilno vjenčanih osoba, i njihova pripuštanja sakramentima pokore i Euharistije, nema rješenje dokle god njihovo neregularno bračno stanje stoji nepromijenjeno. Ova se činjenica ne može pripisati ozbiljnosti i strogoći zakona, jer ovdje nisu u pitanju ljudski zakoni koji se mogu promijeniti ili čak opozvati, nego božanski zakoni koji su dobri za čovjeka i označuju stazu spasenja koju je pokazao sam Bog. (str. 209)


IX. Kanonska ništavost bračnoga procesa kao potraga za istinom
Raymond Leo kard. Burke, prefekt Vrhovnoga sudišta Apostolske signature

Walter kard. Casper, u svom izlaganju na izvanrednom kardinalskom konzistoriju, 20. veljače 2014., postavio je pitanje prikladnosti pravnoga procesa. U pogledu proglašenja braka ništavim, primijetio je:
Budući da ženidba kao sakrament ima javni karakter, odluka o valjanosti braka ne može se jednostavno prepustiti subjektivnoj procjeni stranaka kojih se tiče. Može se, međutim, postaviti pitanje je li sudski put, koji u biti nije iure divino, nego se razvio tijekom povijesti, jedini put prema razrješenju problema, ili se mogu zamisliti druge, pastoralnije i duhovnije procedure. Alternativno, može se zamisliti da biskup povjeri zadaću svećeniku s duhovnim i pastoralnim iskustvom pokorničara ili biskupskoga vikara.
Nastavio je s karikaturom procesa o ništavosti braka na drugom i trećem stupnju, postavljajući retoričko pitanje: „Stoga, mogu li se dosta odluke o dobru i zlu ljudi donositi na drugoj i trećoj razini, samo na temelju zapisnika, to jest, na temelju papira, bez stvarnog poznavanja ljudi i njihove situacije?“ (str. 211-212)
Pravni proces za proglašenje braka ništavim bitan je za otkrivanje istine o tvrdnji da je ono što se činilo da je pravi brak, zapravo, ništavo. Imajući u vidu složenost ljudske naravi i njezin odraz u većini slučajeva bračne ništavosti, jedini način na koji se, s moralnom sigurnošću, može saznati istina o takvoj tvrdnju jest dijalektički, koji je predviđen sudskim procesom i koji je pažljivo artikuliran i razvijen kroz povijest crkvene discipline. (str. 239).
Na kraju, odgovor na pitanje o kanonskom procesu za proglašenja braka ništavim, postavljeno u Pripremnom dokumentu treće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode, može se naći samo kroz puno poštovanje naravi tvrdnje o ništavosti braka i naravi procesa kojim se otkriva istina o toj tvrdnji. Nadam se će održavanje nadolazeće Izvanredne Opće skupštine Biskupske sinode voditi prema novom poštivanju kanonskoga ženidbenog procesa, i nove obveze osiguravanja cjelovita procesa vjernicima koji to zatraže, zbog njihova vječnog spasenja. (str. 240)

Nema komentara:

Objavi komentar