Ondje stoji da razvedeni i ponovno vjenčani, te homoseksualni parovi ne očekuju „milost“, nego priznanje dobrote svoga stanja. Kritički odgovor vikara iz biskupije Chur
Piše: Sandro Magister
RIM, 4. rujna 2015. – Prethodni članak s www.chiesa pokazao je rastući otpor sa strane brojnih kardinala i biskupa spram radikalnih promjena u katoličkom nauku i pastoralnoj skrbi ženidbe, o kojima je otvorena rasprava sa sinodom o obitelji:
No, i zagovornici promjene također su vrlo aktivni.
Zemljopisno je sjedište otpora povrh svega u Africi, a inovatora u središnjoj Europi, osobito u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj.
Predsjednici biskupskih konferencija ovih triju zemalja organizirali su prošloga 25. svibnja u Rimu, na Papinskom gregorijanskom sveučilištu, svojevrsnu sinodu u sjeni, čije su ambiciozne ideje kasnije objavljene na tri jezika na stranicama Njemačke biskupske konferencije:
Među biskupima koji su govorili na sinodi iz sjene, bili su Nijemac Reinhad Marx, kardinal, Francuz Georges Pontier, i Švicarac Jean-Marie Lovey.
A među teolozima i bibličarima bili su Eberhard Schockenhoff, Thomas Söding, François-Xavier Amherdt, Anne-Marie Pelletier, Francine Charoy, Eva-Maria Faber, te isusovci Bernd Hagenkord, Hans Zollner, i Alain Thomasset.
Jedna od njih, Švicarka Eva-Maria Faber, bivša rektorica teološkog fakulteta u Churu, i profesorica dogmatske teologije, vratila se potvrđujući njihove teze u knjizi više autora, objavljenoj ovog ljeta u Švicarskoj:
Knjigu je na njemačkom objavio Theologischer Verlag u Zürich. A kreatori i urednici su Hanspeter Schmitt, profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, i Arnd Bünker, ravnatelj Švicarskog instituta pastoralne sociologije iz St. Galla, i tajnik pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije.
Bünker je vodeći predstavnik „službene“ švicarske Katoličke crkve. Upravo je on 2014. godine za biskupe svoje zemlje napisao pripremno izvješće za prvo zasjedanje sinode.
No, on je posebno odgovoran za provedbu i završno izvješće istraživanja provedenoga prošle zime među šest tisuća katolika koji čine strukturu Crkve u Švicarskoj – pastoralnih djelatnika, katehista, župnih vijećnika, muških i ženskih udruga, skupina i zajednica – istraživanje koje se dotaklo svih gorućih pitanja iz sinodalne rasprave, od razvoda do homoseksualnosti.
Dvadeset stranica izvješća mogu se preuzeti na talijanskom, francuskom i njemačkom, s ove stranice Biskupske konferencije:
A oni koji ga pročitaju otkrit će da se u usporedbi s istovjetnim izvješćem koje su objavili njemački biskupi – koliko god bilo šokantno – čini kao da su ga pisali sramežljivci.
Švicarsko izvješće, u biti, ne zadržava gotovo ništa od sadašnjeg nauka i pastoralne skrbi Crkve u pogledu ženidbe.
Kao samo jedan primjer, gotovo svi konzultirani vjernici rekli su zbogom nerazrješivosti. Više je ne smatraju „apsolutnom vrijednosšću, nego je radije, pod određenim uvjetima, vide u opasnosti od laži, licemjerja, ili ostajanja u životnom stanju nedostojnu ljudske osobe.“
Što se tiče homoseksualnosti, „odbacuje se pretpostavka da homoseksualne osobe trebaju živjeti čedno, jer se smatra nepravdenom i nehumanom. Većina vjernika smatra legitimnom želju homoseksualnih osoba da imaju veze i odnose para, i velika se većina nada da će ih Crkva priznati, vrjednovati i blagosloviti.“
Prošloga 8. svibnja, blog Settimo Cielo objavio je kritičan komentar na izvješće, koji je načinio član švicarske hijerarhije u očiglednu neslaganju s većinom svojih kolega biskupa i teologa, generalni vikar biskupije Chur, Martin Grichting:
Grichting je također autor komentara objavljenoga na www.chiesa u lipnju 2014., o uvjetima koji su potrebni za primanje sakramentalne pričesti:
No, on sada donosi još jedan doprinos ovdje – kao što je već učinio u njemačkim katoličkim novinama Die Tagespost 25. kolovoza – s kritičkim osvrtom na knjigu koju su uredili Bünker i Schmitt.
Ali prije nego što ga saslušamo, od pomoći je istaknuti nedavnu objavu još jedne knjige u Njemačkoj, koja se kreće u istom „revolucionarnom“ smjeru, koju je objavio Herder, s predslovljem kardinala Karla Lehmanna, esej antverpskog biskupa Johana Bonnyja, i priloge raznih teologa, uključujući Petera Hünermanna i Thomasa Södinga, također sudionike sinde u sjeni na Gregoriani:
„Trijumf sociologije nad teologijom, povijesti nad metafizikom, subjektivnoga nad objektivnim, i – temeljno – postajanja nad bivanjem“, bio je odgovor na ovu knjigu, nakon što ju je prostudirao znalac kakav je isusovac Joseph Fessio, osnivač i ravnatelj Ignatius Pressa, stari član kruga Ratzingerovih studenata.
-----------------
OPROŠTAJ OD KRŠĆANSKOGA BRAKA
Martin Grichting
Tajništvo pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije, Arnd Bünker, i profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, Hanspeter Schmitt, priredili su u vidu sljedeće biskupske sinode knjigu više autora s naslovom: Familienvielfalt in der katholischen Kirche. Geschichten und Reflexionen [Raznolikost obitelji u Katoličkoj crkvi. Pripovijesti i razmatranja].
Knjiga usvaja klasičnu strategiju „coming out“. Žarište prvo ide na životne zbilje koje odstupaju od prevladavajućeg reda. Nakon toga, traži se da nadležni autoriteti priznaju te stvarnosti kao normativne.
Za „coming out“ koriste se konkretni slučajevi, poput razvedenog i civilno ponovno vjenčanog para, para koji već kohabitira kao muž i žena prije braka, ili lezbijskoga para koji živi u župnoj kući u kantonu Aargau, u biskupiji Basel.
Uz takve „pripovijesti“, predstavljena su zatim „razmatranja“, čiji opći ton navodi na mišljenje da su katolici u Švicarskoj već prije nekog vremena prihvatili „raznolikost obitelji“.
No, zahvaljujući predstojećoj sinodi, autori se ne žele zadovoljiti samo s time. Njihov je cilj „da obiteljska raznolikost ne postoji samo de facto (vorkommen) nego mora i službeno proizići (hervorkommen)“, kako objašnjava profesor Schmitt, aludirajući upravo na strategiju „coming out“.
Nakana je autora napustiti klasični crkveni nauk o ženidbi i obitelji, od kojega prave karikaturu. „Tradicionalno idealističko crkveno viđenje prokreativne bračne seksualnosti (althergebrachte kirchliche Idealistik ehelicher Fortpflanzungssexualität)“, kako ga Schmitt naziva.
Time oni za sebe smatraju da su na strani pape Franje. „On ne govori svijetu kakav mora biti, nego umjesto toga pita svijet kakva bi Crkva trebala biti, kako bi joj on mogao pomoći“, piše pastoralni teolog Rainer Bucher, iz Graza.
Odmah nakon toga, međutim, autori proturječe papi. On u biti, kao što je dobro poznato, u središte ženidbenih situacija i odnosa parova postavlja Božje milosrđe. No autori se odbijaju pozvati na to. Za većinu ljudi – primjećuju – ponovno civilno vjenčanje više nije povezano s osjećajima krivnje. Tako govoriti o milosrđu u tom stanju, bilo bi teško, piše Eva-Maria Faber, bivša rektorica teološkog fakulteta u Churu, i profesorica dogmatske teologije. U slučaju heteroseksualne i homoseksualne bračne raznolikosti, predmet rasprave više ne bi bilo „pitanje milosrđa, nego pitanje priznanja“, kako moralni teolog Stephan Goertz koncizno sumira nakanu knjige.
Knjiga tako ne predlaže milosrđe, nego crkveno priznanje „ljudskih kvaliteta seksualne ljubavi, čak izvan braka i prokreacije“ (Schmitt). Kao članovi vjerske zajendice, htjeli bismo zapravo dobiti priznanje iz ovoga u kakvoj god situaciji da se nađemo (Faber).
Stoga nije nikakvo iznenađenje da, u pozadini takvih argumenata, župnik katedrale u St. Gallu, don Beat Grögli, kaže da je spreman blagosloviti istospolne parove u crkvi. Župnik iz Aescha, biskupija Basel, don Felix Terrier, također intervjuiran, već daje takve blagoslove i štoviše dovodi u pitanje „može li se sakrament ženidbe zaista podijeliti samo jednom“. Sudiski vikar biskupije St. Gall, Titus Lenherr, naposljetku traži, u suglasju s kardinalom Walterom Kasperom, jednostavnu crkvenu proceduru za ozakonjenje građanskog „drugog braka“.
Svim bi se ovim zahtjevima trebalo udovoljiti kada spolnost više ne treba ispunjati naravnu svrhu. Etiku Crkvu „blokiranu naravnim zakonom“ (Schmitt) trebalo bi stoga napustiti. Spolni moral bi trebalo ponovno izgraditi iz temelja, a spolnost smatrati kao nešto što se izražava u vezi zasnovanoj na uzajamnu poštivanju. To bi se jednako primjenjivalo na heteroseksualce i homoseksualce (Goertz). Ono što se u ovom pogledu već uzima kao pastoralna stvarnost, stoga bi moralo biti „službeno priznato od Crkve“ (Scmitt). Stav Crkve o ženidbu, spolnom moralu i o kontracpeciji bi trebalo „usvojiti“ „tako da duboki rascjep između suvremenoga nauka i prakse ne postane još širim“ (Grögli).
Ako se ovim traženjima ne bi udovoljilo, Eva-Maria Faber predviđa emigraciju „ogromnih razmjera“ iz Crkve. A njezin kolega s teološkog fakulteta u Churu, Schmitt, prorokuje da će „unutarnja i vanjska emigracija iz Crkve“ biti „prilično raširena i dugotrajna“. Suočene s ovim alarmantnim tonovima, razumljivo je da su korporacije crkvenoga prava u kantonima Zurich, Aargau, Lucerne, Nidwalden, i Basel-Landschaft podržale objavljivanje knjige „izdašnim financiranjem“, s više od pedeset tisuća eura. Kao agencije ovlaštene za prikupljanje crkvenih poreza, u biti, one imaju interes za Crkvu koja bi – čak i na uštrb svoga sadržaja – nastavila uživati odobravanje većine društva. Biskupija St. Gall također je financijski podržala ovaj projekt.
Poglavlja u knjizi izdaju dubok kompleks manje vrijednosti prema suvremenom poslijekršćanskom društvu i želju biti poput drugih. Autori očito više ne vjeruju da Isus Krist zna što je u čovjeku (Iv 2,25), niti da Crkva to zna kao tijelo Kristovo. Teme poput živoga odnosa krštenika s Kristom, koji ga podržava u njegovoj ženidbu, ili povjerenja u milost i obećanje Božje, primljene po sakramentu ženidbe, se niti ne dotiču.
Ova knjiga stoga predstavlja oproštaj od kršćanskog identiteta kao snage koja oblikuje život pojedinca i društva. I također je oproštaj od misijskoga naloga Crkve da bude sol zemlje. Treba se, zapravo, upitati koliko bi pogana irski redovnici doveli Kristu u Švicarskoj, da su dijelili Schmittovu tvrdnju „da postojeće stvarnosti života više ne smiju biti omalovažene u naučiteljskim tekstovima i nauku Katoličke crkve“.
Romano Guardini, u svojoj knjizi Konac novoga vijeka, objelodanio je činjenicu da po božanskoj objavi u čovjeku nastaju snage koje se, iako su naravne u sebi, ne razvijaju izvan ovoga konteksta. Zamračenjem vjere u Boga, dakle, „sekularizirana kršćanstva“ će uskoro biti proglašena sentimentalizmom i stavljena u stranu.
U pogledu institucije ženidbe, to znači da ova institucija, već po svojoj naravi usmjerena prema nerazrješivosti jedinstva između muškarca i žene, postaje konkretno ostvariva u kontekstu kršćanskoga života. To jest, pod „lukom“ kršćanske vjere – kako ga Guardini naziva – ono što je naravno u sebi postaje ostvarivo. Ako, međutim, nedostaje kršćanske vjere, čovjek više nije sposoban živjeti ono prema čemu je brak usmjeren već na prirodnoj razini. I, u biti, u društvima zapadnoga svijeta, sve više otuđenima od Boga, kršćanska je vjera uvelike zamagljena. Rezultat je još uvijek nezavrešeno raspuštanje onoga što označava ženidba.
Ovaj razvoj tragično dokazuje da je Guardini u pravu. On bi, međutim, bio iznenađen, i vjerojatno prepadnut činjenicom da se ne samo u društvu, nego i u dijelovima Katoličke crkve, odvija teško zamračenje vjere u Boga. To se čini tako da se – kao što knjiga o kojoj je riječ pokazuje – nerazrješiv brak između muškarca i žene čak i u dijelovima Crkve proglašuje nadiđenim sentimentalizmom: ženidba se nalazi na putu da postane „sakrament degradiran u nišu“, i možda je već „ostatak iz povijesti Crkve“ (Bünker).
Izdanje „Raznolikost obitelj“ također jasno pokazuje da oni koji u Crkvi zagovaraju gledište poslijekršćanskoga društva čak ne žele ni čuti govor o Božjem milosrđu, kako ga naviješta papa Franjo, jer bi to predstavljalo tek milostinju, koja ne vodi službenom priznanju raznolikosti obitelji u Crkvi. I također ne žele vidjeti da priznanje Crkve civilno „ponovno vjenčanima“ ide samo u izvanrednim pojedinim slučajevima, kako zagovara kardinal Kasper.
Barem o tome su se tajnik pastoralnoga povjerenstva Švicarske biskupske konferencije i profesor etičke teologije na teološkom fakultetu u Churu, zajedno sa svojim suautorima, izjasnili na nedvosmislen način.
Tako nitko neće moći reći da nije imao priliku vrjednovati pravi cilj onoga što je na agendi sljedeće jeseni, na biskupskoj sinodi.
Nema komentara:
Objavi komentar