Na susretu pape Franje i duhovnih zvanja u sarajevskoj prvostolnici svoja svjedočenja o proživljenom trpljenju zbog svog zvanja i vjere izrekla su dvojica svećenika i jedna redovnica.
Svećenik Banjolučke biskupije Zvonimir Matijević (rođen 1955.) bio je 1992. upravitelj župe Glamoč te je pastoralno skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. Dana 24. veljače 1992. ubijen je njegov ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Vlč. Matijeviću su mnogi govorili da mora otići iz Glamoča, ali nije želio ostaviti svoje župljane. „Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina redovnica od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume", rekao je Matijević, istaknuvši da su ga na Cvjetnicu te godine nakon mise vojnici uhitili i odvezli u Knin u susjednu Hrvatsku.
Posvjedočio je kako su ga više puta tukli sve dok ne bi pao u nesvijest od boli, a tražili su od njega da na televiziji javno kaže da je ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. „Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove", rekao je. Napokon su ga prebacili u bolnicu gdje je napravljen operativni zahvat kojim su mu izvaditi brojne podljeve krvi da bi preživio. U bolnici ga je na molbu biskupa Franje Komarice, kojemu nije bilo moguće doći do njega, posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrizostom što mu je dalo nadu u pobjedu dobra. U konačnici je razmijenjen kao ratni zarobljenik, posvjedočio je vlč. Matijević.
„Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro. Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multiple skleroze koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova" (2 Kor 12,9). Ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra", rekao je Matijević.
Svoje svjedočanstvo iz logora Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Istaknuo je da dolazi iz brojne obitelji s devetero djece, od kojih su i tri sestre postale redovnice. U logor je odveden kao župnik u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, 14. svibnja 1992. S njime su u logoru završili i župljani, premda nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.
Govoreći o logoraškim danima, rekao je: „U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Stoidvadeset dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila", rekao je fra Jozo Puškarić. „Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima", rekao je fra Jozo, posvjedočivši kako je svima oprostio jer Isus poziva na praštanje, a tome su ga učili roditelji i Crkva. „Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata! Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim", zamolio je Papu o. Puškarić.
Posljednje svjedočenje izrekla je s. Ljubica Šekerija iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Do rata je radila u Domu za stare i nemoćne osobe u kojoj su bili smješteni stićenici različitih vjera i nacionalnosti. Ispričala je kako je zajedno sa svećenicima i djelatnicima župnoga Caritasa u Travniku odvedena 15. listopada 1993., te iznijela poniženja i mučenja koja su doživjeli od stranih ratnika iz različitih arapskih zemalja. Tako su joj strgali krunicu, a uzeli su joj i redovnički prsten, što su za nju svetinje. Nakon premlaćivanja, tražili su od nje da prizna kako je islam najjača vjera uz zahtjev da o svome mučenju ništa ne govori, inače će joj glava otići u pakao.
Vratila se u samostan u Travniku povezanih očiju, a kad je skinula povez nije se smjela okrenuti. Sestre su je čekale plačući i moleći u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića. „Sveti Oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani. Bogu hvala", rekla je s. Ljubica.
Nakon svjedočenja slijedilo je čitanje iz Prve poslanice sv. Petra Apostola te razmišljanje pape Franje. Napisani je govor predao kardinalu Puljiću. (IKA)
Nema komentara:
Objavi komentar