Desest najvećih Requiema

Stephen M. Klugewicz, The Imaginative Conservative 

Rimokatolička Misa za pokojne - Requiem, ponekad nazvana Missa pro Defunctis (ili Defuncto) ili Messe des Morts - zasigurno je najdramatičniji liturgijski oblik i nadahnuo je nebrojene skladatelje, od srednjovjekovnih vremena do danas. Ono što je češki skladatelj Antonin Dvořák, pobožan rimokatolik, rekao o svojoj Misi u D-duru, može se jednako lako primijeniti i na njegov poznati Reuqiem: "Nemojte se čuditi što sam toliko pobožan. Umjetnik koji to nije ne bi mogao stvoriti ništa poput ovoga." Pa ipak, nisu samo protestantski skladatelji, nego i oni čija je kršćanska vjera bila slaba ili nije postojala, pisali su Mise za pokojne. Naposljetku, sam je ljudski život vrhunska drama, i koja bi zamišljena scena mogla biti snažnija od one gdje pojedina duša moleći zagovara spasenje pred Svemogućim?

Izraz Requeim dolazi od prve latinske riječi Mise, koja počinje s Requiem aeternam dona eis, Domine (“Pokoj vječni daruj im, Gospodine”). Struktura formalne Mise za pokojne i njezin latinski tekst razvijao se u Katoličkoj crkvi tijekom vremena, i skladatelji su u načelu prikupljali i birali - pa čak i dodavali - pri određivanju dijelova Mise za mrtve. Requiemi klasike i romantizma općenito koriste neke ili sve od ovih dijelova: 

Mozartov Requiem, skladateljev rukopis

Introitus: Requiem aeternam

Kyrie

Graduale: Requiem aeternam

Tractus: Absolve, Domine

Sequentia: Dies Irae

Offertorium: Domine, Jesu Christe

Sanctus i Benedictus

Agnus Dei

Lux Aeterna

Pie Jesu

Libera me

In Paradisum*

Tijekom Srednjega vijeka, baroka i klasicizma, skladatelji su pisali Requieme s namjerom da se zapravo izvode za vrijeme Mise za pokojne. To se kasnije promijenilo, jer su za romantizma skladatelji pisali veće Requieme, i u smislu trajanja, kao i zahtjevnih orkestralnih snaga; oni su postali, u biti, dramatični oratoriji, i često opernoga stila. Zaista, veliki su operni skladatelji, Giacomo Puccini, Giuseppe Verdi i Gaetano Donizetti svi napisali djela tog žanra. Istovremeno, skladatelji su počeli biti sve slobodniji, i s formom i s tekstom katoličke Mise za pokojne; Verdi je promijenio neke riječi latinske liturgije, a Johannes Brahms je uvrstio riječi iz Svetoga pisma u njemački prijevod. 

U dvadesetom stoljeću pojavili su se "svjetovni" Requiemi, djela koja su zamišljena za komemoraciju pokojnih, ali koja izostavljaju tradicionalna religiozna vjerovanja, zadržavajući tek maglovitu duhovnost. Na primjer, Frederick Delius, ateist, okušao se s ovim žanrom, koristeći tekstove uglavnom izvučene iz filozofija Friedricha Nietzschea i Arthura Schopenhauera, u djelu Poganski Requiem. Kad je jorgovan posljednji put u dvorištu cvao: Requiem za one koje volimo Paula Hindemitha, uzima za tekst istoimenu pjesmu Walta Whitmana, koja komemorira smrt Abrahama Lincolna. Čak i oni Requiemi iz XX. stoljeća, koji koriste dijelove rimske Mise za mrtve, bili su daleko slobodniji nego ikada prije u pogledu teksta: Ratni Requiem Benjamina Brittena, na primjer, koristi poeziju Wilfrieda Owena.

Popis koji slijedi rangira najveće Requieme svih vremena, po veličini. Čitatelji će primijetiti da je nekoliko popularnih Requiema izostavljeno s popisa: već spomenuti Dvořákov, Brahmsov, Brittenov i Verdijev, kao i oni koje su skladali Gabriel Fauré i Maurice Duruflé (koji obojica izostavljaju Dies irae, što ukazuje na staloženu narav njihovih skladbi). Mišljenje ovog pisca jest da je tih šest Requiema znatno preuveličano: dok Dvořákov luta za vijeme svojih devedeset-plus minuta, Verdijev je pretjerano operatičan i sadrži samo jedan pamtljiv trenutak - kratak i dramatičan Dies irae; Brittenovom jednostavno nedostaje glazbe koja je vrhunske kakvoće. Kod preostala tri nedostaje bilo kakav oblik stvarne vatre; oni se iz samilosti mogu nazvati "pobožnima" u duhu, ali ih se ispravnije može nazvati uspavanima. Brahms, Fauré i Duruflé, čini se, mislili su da se kod smrti i suda radi o tihoj rezigniranosti i utjehi, bez imalo mjesta za očajničko preklinjanje i strahotu od moguće vječne propasti.

Trebao bih podsjetiti čitatelje da, kao sa svim mojim klasičnim popisima "deset najboljih", ni ova ne predstavlja demokratičnu procjenu o suglasju o najboljim djelima svih vremena, nego više predstavlja moje informirano mišljenje o toj stvari; za koje se nadam da je zanimljivije. Postoje mnogi zaslužni Requiemi koji sam morao izostaviti s ovog popisa. Sa zanimanjem očekujem mišljenje čitatelja o zaslugama onih koje sam izostavio - i nezaslužnosti uvrštenih.

1. Wolfgang Mozart: Requiem u d-molu, K. 626 (1791.)

Nikoga neće iznenaditi da je Mozartov besmrtni Requiem na vrhu popisa. Od sve sakralne glazbe, malo je djela koja su mu ovdje jednaka: misterij Introitusa, vatra u Dies irae, briljantnost Confutatisa, i veličanstvo u Rex tremendae. Mozartovo djelo jednostavno djeluje na višoj razini od bilo kojeg drugog primjera u ovom žanru. Znamenito po tome što ga je umirući skladatelj ostavio nedovršena, njegov vrhunski status pojačavaju tajnovite okolnosti skladateljeve smrti, i zagonetka tko je točno završio djelo kakvim ga danas poznajemo. Izvedba ispod među najboljima je od pedesetak njih koje sam poslušao tijekom više od trideset godina.

2. Hector Berlioz: Grand Messe des Morts, Op. 5 (1837.)

Ogromno djelo, po broju glazbenika potrebnih za izvedbu - šesnaest timapana, četiri brass sastava i barem 210 pjevača - Berliozov Requiem, naspram glazbenikovu ugledu, nije samo izložak pun zvuka i bijesa, nego remek djelo ispunjeno ljepotom, i da, čak prošireno kontemplativnim dijelovima. Berliozov Dies irae rival je Mozartovom po svom plamenu i veličanstvu, dok blago prekrasan Sanctus, sa solo tenorom [počinje na minuti 57,45 na snimci ispod] iskače kao jedna od najljepših stvari ikada napisanih ljudskom rukom. Zasigurno bi samo ovo djelo moglo zajamčiti agnostiku Berliozu jednu rezidenciju u Raju?

3. Georg Joseph Vogler: Requiem u Es-duru (1808.)

Iako Mozart nije imao visoko mišljenje o njemu, Nijemac po rođenju Georg Joseph Vogler (1749.-1814.) imao je uspješnu karijeru kao skladatelj, izvođač i nastavnik (Carl Maria von Weber i Giacomo Meyerbeer bili su među njegovim učenicima), i bio je pomalo inovator u pogledu glazbene teorije i prakse, osmišljajući novi instrument nalik na orgulje i alternativnu metodu prstohvata za čembalo. Bio je zaređen za katoličkoga svećenika - i tako poznat kao Abbé Vogler - a njegov Requiem datira iz posljednjih godina njegova života, i sadrži mnoge dramatične trenutke, prijelaze uzvišene ljepote, kao i neke neobične aranžmane. Tu su vrhunski dramatičan Dies irae, blaga melodija u Lacrymosi, potpuno veličanstven a capella Benedictus (na minuti 38 u videu ispod), te jeziv Quantus tremor, čiji je odjekujući motiv u brassu zaista vrijedan spomena. Weber ga je nazvao "božanskim Requiemom" i u svoje je vrijeme zaista bio uspoređivan s Mozartovim. Iako prosudba vremena nije smatrala da je dosegnuo tako uzvišenu razinu, ipak je riječ o velikom djelu.

4. Michael Haydn: Requiem u c-molu, MH 155 — Missa pro defuncto Archiepiscopo Sigismundo (1771.)

Drugdje sam primijetio kako je Mozart sigurno bio pod utjecajem Requiema Michaela Haydna, mlađega brata poznatijega Franza Josefa Haydna. I iako će se pomisliti na taj veći Requiem, kada se sluša ovaj, ova Misa za pokojne, koja traje oko trideset i pet minuta, stoji samostalno kao djelo genija, prožeto neprekidnim osjećajem drame i žurnosti. Mlađi Haydn, čija su pojedina djela sve do nedavnih vremena pogrešno smatrana Mozartovima, trebao bi biti bolje poznat.

5. François-Joseph Gossec: Requiem (1760.)

Ozbiljno podcijenjen skladatelj, dugovječni (1734.-1829.) Gossec imao je karijeru koja se proteže od baroknoga skladatelja Jeana-Philippea Rameaua (njegova učitelja) do praizvedbe Beethovenove Devete simfonije. Napisao je mnogo vrijedne, i ponekad briljantne, orkestralne i komorne glazbe, kao i mnoga zborska djela i opere. Visoko cijenjen u svoje vrijeme, njegov je ugled možda trpio zbog propagandističke glazbe koju je skladao u ime francuskoga revolucionarnoga režima. Gossecov Requiem, skladan 1760., monumentalno je djelo, u trajanju od oko sat i pol, i puno snage i ljepote. Obilazeći Pariz 1778., Mozart se susreo s Gossecom, koji mu se svidio i - kao što je slučaj s Requiemom Michaela Haydna, iako u manjem stupnju - vjerojatno je bio pod utjecajem Gossecova djela kada je skladao svoju vlastitu Misu za pokojne trinaest godina kasnije.

6. Luigi Cherubini: Requiem u c-molu (1817.)

Luigi Cherubini (1760.-1842.) skladao je svoj prvi Requiem (drugi, u d-molu, stigao je dvadeset godina kasnije) u prigodi Mise zadušnice za kralja Luja XVI., kojeg su francuski revolucionari pogubili 1793. Cherubinijev je Requiem bio znatno cijenjen od strane kasnijih skladatelja; Robert Schumann smatrao ga je "bez premca na svijetu", a Ludwig van Beethoven tražio je da se izvede na njegovu sprovodu, izjavivši: "Ako bih ja pisao Requiem, Cherubinijev bi bio moj jedini model". (Beethoven nije nikada skladao Requiem.) Predvidjevši samo zbor, bez solista, Cherubini izbjegava svaku naznaku operatičnoga. Iako pod utjecajem Mozartove skladbe, Cherubinijev je glas u potpunosti samo njegov i anticipira nekoliko Requiema koje su skladali kasniji skladatelji romantizma.

7. Osip Kozlovsky: Requiem u es-molu — Missa pro defunctis za kralja Stanisława Augusta Poniatowskog (1798.)

Vjerojatno prvi Requiem skladan u Rusiji, Misu za pokojne Osipa Kozlovskog, Poljaka po rođenju, naručio je sam kralj. Kozlovsky je pisao prvenstveno za kraljevsko kazalište - plesove i scensku glazbu - ali njegov Requiem je velika kreacija koja iznenađuje svojom dubinom. Završava, atipično, pogrebnom koračnicom, za kojom slijedi Salve Regina. Nažalost, danas postoji samo jedna snimka ovoga djela, produkcija iz sovjetske ere s pomalo slabim zvukom, ali je vrlo vrijedna za poslušati unatoč zvučnim nedostatcima.

8. Franz von Suppé: Requiem u d-molu (1855.)

Vjerojatno krajnje neočekivan kandidat za skladanje Requiema, austrijski je skladatelj Franz von Suppé napisao nekih pedesetak opereta i scenskih djela, ali u koncertnim se dvoranama danas izvede samo uvertire za neke od njih. Njegov je Requiem jedno od nekoliko sakralnih djela i zasigurno njegovo najbolje djelo. Posvećeno papi Piju IX., djelo broji oko sedamdeset pet minuta, dramatično je i duboko, tek s dodirom operatičnosti na jednom ili dva mjesta. Neobično slavljeničkoga prizvuka za Requiem, osobito za takav u d-molu, Suppéov ipak sadrži odlomke mirne žalopojke i gorućega užasa.

9. Camille Saint-Saëns: Requiem, Op. 54 (1878.)

Camille Saint-Saëns općenito se smatra drugorazrednim skladateljem, i danas je prvenstveno poznat po djelima poput njegove Orguljske simfonije i Karnevala životinja. Njegov status nevjernika čini ga slabo izglednim kandidatom za skladatelja Mise za pokojne. Ali on je to uistinu učinio - i to za samo osam dana. Iako nije prihvatio teologiju koju predstavlja katolička zadušnica, smatrao je svoju skladbu ozbiljnim djelom. "Znam kako poštovati ono što je za poštovanja", rekao je skladatelj jednom o religijskom vjerovanju. Užurbani gudači koji otvaraju ovu Misu odmah zahvaćaju slušatelja, a trombonski poziv i orguljske note iz Tuba mirum podsjećaju na poznato otvaranje iz Also sprach Zaratustra Richarda Straussa, skladano 18 godina ranije. Za razliku od nekih opširnih Requiema, Saint-Saënsov traje samo trideset pet minuta, ne razvlačeći svoj pozdrav.

10. Václav Tomášek: Requiem u c-molu (1820.)

Češki skladatelj Václav Tomášek svoj Requiem nije napisao kao odgovor na smrt voljene ili kneza, nego kao reakcija na razornu poplavu u zapadnoj Češkoj, koja je uništila selo Stran. Ljubitelji Dvořákova Requiema prepoznat će sličan duh i dramatičan pristup skladateljeva sunarodnjaka od pola stoljeća ranije, no ipak, Tomášekovo djelo, za četrdeset pet minuta, izbjegava svaku naznaku dugog ostajanja bez daha ili neprikladna oratorskog stila. "Nema ništa u njemu što bi moglo izrugati sakralni stil", rekao je Tomášek o svom Requiemu. "Naprotiv, umjesto toga, mogao sam sebi s dobrim razlogom priuštiti blagodat zadovoljenja najstriktnijih umjetničkih kriterija, i ponuditi svijetu glazbe opus koji mirno može zauzeti svoje zasluženo mjesto među drugim Requiemima, uključujući čak i najslavnije."

*Latinski tekst Requiema može se pronaći ovdje. U biti, nije potpuno ispravno reći, kao što sam to učinio gore, da je Misa za pokojne nadahnula "bezbrojne" skladatelje, jer je jedan ljubitelj zbrojio više od 5.000 primjera ove vrste, koje je napisalo više od 3.100 skladatelja, od Srednjega vijeka do sadašnjice.