Propovijed pape Franje: o. Jacques Hamel je mučenik; dao je svoj život da ne zaniječe Isusa

Jutros u 7 sati, u kapeli Doma sv. Marte, papa Franjo predvorio je sv. Misu u znak blizine s obitelji p. Jacquesa Hamela i s cijelom zajednicom iz Rouena (Francuska). Skupina od 80 hodočasnika iz biskupe Rouen, skupa sa svojim biskupom, mons. Dominiqueom Lebrunom, sudjelovala je na Misi zadušnici za svećenika ubijena 26. srpnja, u crkvi u mjestu Saint-Étienne-du-Rouvray. Prenosimo tekst homilije koju je Papa izgovorio tijekom sv. Mise.

U križu Isusa Krista – Crkva danas slavi blagdan Kristova križa – razumijemo u punini Kristovo otajstvo, to otajstvo poništenja, blizine nama. On, "trajni lik Božji – kaže Pavao –,  nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6–8). To je otajstvo Kristovo. To je otajstvo koje postaje mučeničkim za ljudsko spasenje. Isus Krist, prvi mučenik, prvi koji daje svoj život za nas. I iz toga Kristova otajstva počinje čitava povijest kršćanskoga mučeništva, od prvih vremena sve do danas. 

Prvi su kršćani ispovijedali Isusa Krista plaćajući svojim životima. Prvim je kršćanima predlagan otpad od vjere, naime: "Recite da je naš bog onaj pravi, a ne vaš. Prinesite žrtvu našem bogu ili našim bogovima." I kad bi to učinili, kad bi odbili otpad od vjere, bili bi ubijeni. Ta se priča ponavlja sve do danas; i danas u Crkvi ima mnogo više kršćanskih mučenika nego u prvim vremenima. Kršćani su danas ubijani, mučeni, utamničeni, zaklani, jer ne niječu Isusa Krista. I u toj priči, dolazimo do našega père Jacquesa: on je dio ovoga lanca mučenika. Kršćani koji danas trpe – bilo u zatvoru, bilo smrću ili mučenjem – jer ne niječu Isusa Krista, daju na vidjelo upravo okrutnost toga progona. A ta okrutnost koja traži otpad od vjere – recimo tu riječ – jest sotonska. I kako bi bilo dobro kad bi sve vjeroispovijesti rekle: "Sotonski je ubijati u Božje ime."

Père Jacques Hamel (1930.-2016.)

Otac Jacques Hamel zaklan je na križu, upravo dok je slavio Kristovu žrtvu na križu. Čovjek dobar, blag, bratski, koji je uvijek tražio pomirenje, ubijen je kao da je bio zločinac. To je sotonska nit progona. No, ima jedna stvar u tom čovjeku koji je prihvatio svoje mučeništvo tamo, s Kristovim mučeništvom, na oltaru, ima jedna stvar zbog koje sam toliko zamišljen: usred teškoga trenutka koji je doživio, usred, štoviše, te tragedije koju je vidio da dolazi, čovjek blag, čovjek dobar, čovjek bratimljenja, nije izgubio lucidnosti za optuživanje, i jasno je rekao ubojičino ime, jasno je rekao: "Odstupi, sotono!" Dao je svoj život za nas, dao je svoj život da ne zaniječe Isusa. Dao je svoj život u istoj Isusovoj žrtvi s oltara i odatle je optužio autora progona: "Odstupi, sotono!"

I taj primjer hrabrosti, ali i mučeništva vlastitoga života, oplijenivši samoga sebe kako bi pomogao drugima, kako bi se postiglo bratstvo među ljudima, neka pomogne svima nama ići naprijed bez straha. Neka nam on s Neba – jer trebamo ga moliti, on je mučenik!, a mučenici su blaženi, trebamo moliti – dâ blagosti, bratstva, mira, čak i hrabrosti za reći istinu: sotonski je ubijati u Božje ime.

(Bilten Tiskovnoga ureda Svete Stolice, 14. rujna 2016.)

Isus posjećuje grad, praćen kontroverzom

Kad bi vodeći mediji izvještavali o Isusu onako kako izvješćuju o Majci Terezi *

Jeruzalem Isus iz Nazareta, galilejski propovjednik kojega sljedbenici nazivaju "Mesija", posjetio je grad Nain jučer, privlačeći mase privrženika. Također ga prati sve veća kontroverza oko njegove službe, njegovih takozvanih iscjeljenja i njegova druženja s nekim bogatim dobročiniteljima.

Posjet Nainu, selu blizu njegova grada, trebao je biti stanka od tjedan dana odmora za Nazarećanina i njegove sljedbenike. No, dok je bio tamo, prema nekoliko očevidaca, Isus je došao na sprovod mladoga muškarca, koji je umro nakon bolesti, koja nije objavljena. Prema njegovim sljedbenicima, kada je Isus dodirnuo pokrovno platno, mrtvac je ustao.

"Bilo je to nevjerojatno", rekla je njegova majka Sara, odnedavno udovica, koja je plakala prolazeći ponovno kroz priču. "Bio je mrtav, a sada je živ!"

Drugi nisu bili uvjereni. "Bilo je očito da je spavao", rekao je Jakov (23), koji nije htio reći svoje prezime. "Moglo bi se reći da baš i nije bio mrtav", rekla je njegova sestra Ester (21). Prema nekoliko drugih svjedoka, navodno ozdravljenje bilo je izvor velike kontroverze, pa čak i tučnjave.

Ozdravljenja kritizirana kao "selektivna"

Galilejci i Judejci najvećim dijelom vole Isusa (32). Karizmatičan propovjednik, prijatelj siromašnima, i, kako njegovi sljedbenici tvrde, "čudotvorac", on privlači mase poštovatelja.

"S njim sam od početka", rekao je Petar (43), bradat muškarac koji je ostavio uspješan ribarski posao u Kafarnaumu, kako bi slijedio čovjeka kojega zove Mesijom. "Vidio sam iz prve ruke njegovo služenje u liječenju bolesnih. Hromi hodaju, gluhi čuju, a slijepi vide."

Njegov se mlađi brat Andrija (40) brzo složio. "Vidio sam to svojim očima!"

Drugi, kao što pokazuje primjer brata i sestre u Nainu, nisu tako sigurni o čudesima.

Daleko od toga da su oni jedini koji sumnjičavim očima gledaju na bivšega drvodjelju iz Nazareta. 

Ostali, nadalje, kritiziraju nešto drugo: Isusov izbor ozdravljenja. Rahela (27), ribarova žena iz Kafarnauma, pripovijeda sada svima poznatu priču kako je Isus izliječio čovjeka s "nečistim duhom", kako su ga lokalci nazivali. Jednoga jutra u kafarnaumskoj sinagogi, očito poremećen muškarac je susreo Isusa. Nakon susreta, svi se slažu, utvrđeno je da je čovjek pri zdravoj pameti.

"Zašto nije izliječio sve u Kafarnaumu?", pitala je Rahela, ponavljajući pitanje koje je postavljeno u novoj knjizi, Smiješni Mesija, s razdirućom kritikom Isusa, čiji je autor Cir iz Cezareje, popularni cinik. Jedna od najtežih optužbi iz ovoga bestselera, jest ono što autor naziva Isusovom "selektivnošću" kod liječenja.

Rahela je ispravno primijetila da je bilo poznato da su toga dana mnogi drugi u Kafarnaumu bili bolesni. "Moja majka ima vodenu bolest. Moj brat ima loša leđa. A ja imam migrenu. Isus se nije potrudio ni upitati želimo li mi biti izliječni."

Nadalje, navode kritičari, ako Isus brine o bolesnima, zašto ne bi izgradio pravu bolnicu ili sklonište?

"On je drvodjelja, zar ne?", navodi Rahela. "Izgradi nam bolnicu!"

Matej, bivši carinik iz Kafarnauma, koji slijedi Isusa kao "apostol", zainteresirao se kad je čuo ove kritike.

"Nije on zbog toga ovdje!", rekao je. "Drugi to rade. On jednostavno pomaže ljudima dok ih susreće."

Cinik iz Cezareje

"To je njegova uobičajena obrana", kaže Cir, kojega je vaš izvjestitelj kontaktirao preko glasnika. "I to je apsurdno."

Cir, široko poznat predavač i autor nekoliko knjiga o ciničkoj filozofiji, prvo je ukazao na Isusov neuspjeh u uspostavljanju suvremenih sadržaja za bolesne. "On je navodno zabrinut za bolesne. I sigurno poznaje liječnike. Ali jeste li vidjeli da uspostavlja bolnice, ili da se brine za njih na sustavan način? To je sve za pokaz. Čovjek je prevarant. I još gore, nesmotren je. Ohrabruje ljude, svojim takozvanim izlječenjima, da ne traže pravu medicinsku skrb. Smatram ga jednim od najopasnijih živućih osoba."

Tijekom protekle tri godine, Isus je navodno izliječio 27 osoba, mješavinu paraliziranih ljudi, slijepih prosjaka, gubavaca, pa čak i slugu rimskoga stotnika. Za komentar smo dobili samo jednoga, paraliziranoga muškarca koji je rekao da je mnogo godina sjedio uz kupalište Bethzatha u Jeruzalemu, te prošloga mjeseca susreo Isusa.

Upitan osjeća li da bi Isus trebao osnovati sklonište za paralizirane ljude, ili ih pokušao liječiti suvremenijim metodama, rekao je: "Sve što znam jest da me je izliječio." Muškarac, koji je stajao uspravno tijekom razgovora, sebe sada opisuje kao jednoga od Isusovih sljedbenika.

No, kritika koja se pokazala najustrajnijom, jest Nazarećaninova "selektivnost", što je iscrpno detaljizirao u svojoj knjizi. Da Isus liječi, piše Cir u Smiješnom Mesiji, zašto on ne bi izliječio sve u Galileji i Judeji?

"Očito je da mu je važna samo slava", tvrdi Cir, koji živi na velikom posjedu u Primorskoj Cezareji.

"A ja čak nisam siguran ni za ta iscjeljenja. Kako možete vjerovati osobi koja je izliječena? Oni su obično siromašni i učinit će sve za nekoliko šekela. On ih iskorištava. To je odvratno."

Objeduje s bogatašima?

Jedna od osobina koje se najviše povezuju s Isusom, jest njegov jednostavan životni stil, koji oponašaju i njegovih sljedbenici. Oni nemaju imovine, jedu ono što mogu, i često spavaju uz cestu.

"Blago siromasima", naposljetku, jest jedna od Nazarećaninovih najpoznatijih izreka, koja se pojavljuje na natpisima čak i u najsiromašnijim gradovima. Za mnoge siromahe, Isus je junak.

Ali ne za Jeremiju (27), nezaposlenoga grnčara iz Jerihona.

Prošle godine, kad je Isus došao u taj grad, priča grnčar, večerao je u kući glavnoga carinika u tom kraju, starijega čovjeka po imenu Zakej. Prema Jeremiji, carinik se uspeo na smokvino drvo, kako bi mogao vidjeti propovjednika dok je prolazio kroz grad s velikim mnoštvom.

"Bilo je to užasavajuće", kaže Jeremija, vidno uznemiren tim sjećanjem. "Zakej me je prevario, a Isus jednostavno kaže da ide večerati u njegovoj kući. Sada se Zakej može hvaliti kako mu je Isus bio na večeri. Pitam se koliko je novca Isus dobio od toga?"

Pitanje je sve češće, ali i neugodno: Koliko je siromašan Isus?

Jakov (19), mladi sljedbenik iz Betsaide, energično je branio svoga vođu: "Nema ljage na njegovu imenu. On hvali siromaštvo. Traži od nas da ne nosimo ništa sa sobom. Kako to svi ne mogu vidjeti?"

"Sve što sam ja vidio", kaže Jeremija iz Jerihona, "bio je netko tko objeduje s bogatašima. Vi sami izvucite zaključke."

Mesija ili varalica?

Uspavani grad Nain naelektriziran je Isusovim posjetom i navodnim iscjeljenjem mladića, po gotovo svim izvješćima. Njegova je majka priredila Isusu veliku proslave sljedećega dana - s najskupljim vinima.

Ipak, kao i s većinom njegove "službe", konačan rezultat događaja u Nainu tek treba sagledati. Hoće li njegovo najnoviji navodno "iscjeljenje" ušutkati kritičare koji ga optužuju za zanemarivanje sustavnijeg pristupa bolesti i siromaštvu? Ili će jednostavno ohrabriti one koji ga osuđuju zbog njegove "selektivnosti"?

Isusa osobno nismo mogli dobiti za komentar, što je tipično za njegov ustaljeni odgovor prema kritičarima. Ali njegov blizak suradnik Petar izjavio je izvjestitelju: "Oči imate, a ne vidite."

Drugi se pitaju ima li uopće nešto za vidjeti.

(Izvor)

* O kakvim je kritikama na Sveticu riječ, može se naći u pregledu koji donosi First Things. (op.prev.)

Spomendan sv. Marije Magdalene uzdignut na stupanj blagdana

Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dosadašnji obvezni spomendan sv. Marije Magdalene (22. srpnja), uzdigut je na stupanj blagdana. Uz dekret je priložen tekst vlastitoga svetičina predslovlja. Uz dekret, objavljen je i sljedeći tekst, koji potpisuje tajnik iste kongregacije, nadbiskup Arthur Roche.

Apostolorum apostola

Po izričitoj želji Svetoga Oca Franje, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu objavila je novi dekret, datiran 3. lipnja 2016., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojim se slavlje sv. Marije Magdalene, do sada obvezan spomendan, u Općem rimskom kalendaru uzdiže na stupanj blagdana.

Odluka se upisuje u aktualni crkveni kontekst, koji traži dublje razmatranje dostojanstva žene, nove evangelizacije i veličine otajstva božanskoga milosrđa. Upravo je sv. Ivan Pavao II. posvetio veliku pozornost ne samo važnosti žena u istom Kristovu i crkvenom poslanju, nego štoviše, i s posebnim naglaskom, na posebnu ulogu Marije Magdalene kao prve svjedokinje koja je vidjela Uskrsloga i prve glasnice koja je apostolima navijestila uskrsnuće Gospodinovo (cf. Mulieris dignitatem, br. 16). Ta se važnost nastavlja i danas u Crkvi - pokazuje to i trenutna zauzetost za novom evangelizacijom - koja želi prihvatiti, bez ikakve razlike, muškarce i žene svake rase, naroda, jezika i nacije (cf. Dj 5,9), kako bi im navijestila radosnu vijest Evanđelja Isusa Krista, prateći ih na njihovu zemaljskom hodočašću i nudeći im čudesa Božjega spasenja. Sveta je Marija Magdalena primjer istinske i autentične evangelizatorice, naime, evanđelistice koja naviješta radosnu središnju poruku Uskrsa (cf. zborna od 22. srpnja i novo predslovlje).

Sveti je Otac Franjo donio ovu odluku upravo u kontekstu Jubileja milosrđa, kako bi označio važnost ove žene, koja je iskazala veliku ljubav prema Kristu i koju je Krist toliko volio, kako potvrđuje Raban Mauro govoreći o njoj («dilectrix Christi et a Christo plurimum dilecta»: De vita beatae Mariae Magdalenae, Prologus) i sv. Anzelmo iz Canterburyja («electa dilectrix et dilecta electrix Dei»: Oratio LXXIII ad sanctam Mariam Magdalenam). Sigurno je da crkvena tradicija na Zapadu, osobito nakon sv. Grgura Velikoga, poistovjećuje u istoj osobi Mariju Magdalenu, ženu koja je izlila pomast u kući Šimuna, farizeja, i sestru Lazarovu i Martinu. To je tumačenje kontinuirano imalo utjecaja na zapadne crkvene autore, na kršćansku umjetnost i na liturgijske tekstove koji se odnose na Sveticu. Bolandisti su opširno iznijeli problem poistovjećenja triju žena i pripremali put za liturgijsku reformu Rimskoga kalendara. Provedbom reforme, tekstovi u Missale Romanum, Liturgia Horarum i Martyrologium Romanum pozivaju se na Mariju Magdalenu. Sigurno je da je Marija Magdalena bila dijelom skupine Isusovih učenika, slijedila ga da podnožja križa, i u vrtu u kojem se nalazio grob, bila je prva “testis divinae misericordiae” (Gregorio Magno, XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25,10). Ivanovo Evanđelje pripovijeda kako je Marija Magdalena plakala, jer nije mogla naći tijelo Gospodinovo (cf. Iv 20,11); a Isus joj se smilovao učinivši da ga prepozna kao Učitelja i pretvorivši njezine suze u vazmenu radost. 

Koristeći ovu prikladnu prigodu, želim istaknuti dvije ideje svojstvene biblijskim i liturgijskim tekstovima novoga blagdana, koje mogu pomoći da se bolje shvati današnja važnost slične svetice.

S jedne strane, imala je čast biti «prima testis» uskrsnuća Gospodinova (Hymnus, Ad Laudes matutinas), prva vidjeti prazan grob i prva čuti istinu o njegovu uskrsnuću. Krist je imao posebnu pozornost i suosjećanje prema toj ženi, koja je iskazala svoju ljubav prema Njemu, tražeći ga u vrtu s tjeskobom i patnjom, s «lacrimas humilitatis», kako kaže sv. Anzelo u navedenoj molitvi. U tom smislu, želim ukazati na kontrast između dviju ženu prisutnih u rajskom vrtu i vtu uskrsnuća. Prva je rasprostrla smrt tamo gdje je bio život; druga je navijestila Život iz groba, mjesta smrti. Primjećuje to isti Grgur Veliki: «Quia in paradiso mulier viro propinavit mortem, a sepulcro mulier viris annuntiat vitam» (XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25). Nadalje, upravo u vrtu uskrsnuća Gospodin govori Mariji Magdaleni: «Noli me tangere». To je poziv, ne samo Mariji, nego i cijeloj Crkva, da uđe u jedno iskustvo vjere, koja nadilazi sva materijalistička prisvajanja i ljudska razumijevanja božanskoga otajstva. Ima crkveno značenje! To je dobra pouka za svakog Isusova učenika: ne tražiti ljudske sigurnosti i svjetovne titule, nego vjeru u Krista Živoga i Uskrsloga!

Upravo jer je bila očevidac Krista Uskrsloga, bila je, s druge strane, prva koja je to posvjedočila pred apostolima. Ispunila je zapovijed od Uskrsloga: "Idi mojoj braći i javi im... Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao" (Iv 20, 17-18). Na taj je način ona postala, kako je već rečeno, evanđelisticom, dakle, glasnicom koja naviješta radosnu vijest uskrsnuća Gospodnjega; ili kako su govorili Raban Mauro i sv. Toma Akvinski, «apostolorum apostola», jer je navijestila apostolima ono što su oni, sa svoje strane, navijestili cijelomu svijetu (cf. Raban Mauro, De vita beatae Mariae Magdalenae, c. XXVII; sv. Toma Akvinski, In Ioannem Evangelistam Expositio, c. XX, L. III, 6). Anđeoski naučitelj s pravom koristi taj izraz za Mariju Magdalenu: ona je svjedokom Krista Uskrsloga i naviješta poruku i uskrsnuću Gospodinovu, poput drugih apostola. Stoga je pravedno da liturgijsko slavlje te žene ima isti stupanj blagdana koji je dan slavljima apostola u Općem rimskom kalendaru i koji proizlazi iz posebna poslanja ove žene, koja je uzor i model za svaku ženu u Crkvi.

[Članak nadbiskupa Arthura Rochea, tajnika Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koji izlazi u poslijepodnevnom izdanju L’Osservatore Romano.]

Kardinal Sarah pozvao svećenike da Misu slave ad Orientem

U razgovoru za francuski katolički list Famille Chrétienne, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, pozvao je svećenike da slave Misu okrenuti prema Gospodinu. Naglasio je da II. Vatikanski sabor ne traži od svećenika da Misu slave okrenuti prema narodu, što je mogućnost, a ne obveza. Također je odbacio tvrdnje da svećenici koji služe Misu ad Orientem okreću leđa vjernicima, nego su svi okrenuti u istom smjeru: "prema Gospodinu koji dolazi". 

Ovaj razgovor naslanja se na članak Tiho djelovanje srca, koji je kardinal napisao prošle godine za L’Osservatore Romano, u kojem ističe da je "apsolutno prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima."

*     *     *

Kardinal Sarah: Kako smjestiti Boga u srce liturgije

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, poziva na ozbiljno razmatranje o Euharistiji. I poziva svećenike i vjernike da se okrenu prema Istoku, Kristu.

Prije nekoliko tjedana, izrazili ste želju vidjeti „sakrament sakramenatâ vraćen u središte, to jest Euharistiju. Zbog kojeg razloga?

Želio bih pokrenuti ozbiljno razmatranje toga pitanja, to jest ponovnog postavljanja Euharistije u središte našega života. Primjećujem da mnoge naše liturgije postaju spektakli. Svećenik često više ne slavi Kristovu ljubav po Njegovoj žrtvi, nego susret između prijatelja, gozbeni objed, bratski trenutak. Pokušavajući izmisliti kreativne ili slavljeničke liturgije, pretjerano riskiramo ljudski kult, na razini naših trenutačnih željâ i modâ. Malo po malo, vjernici se udaljuju od onoga što nam daje Život. Za kršćane, Euharistija je pitanje života ili smrti!

Kako Boga ponovno staviti u središte?

Liturgija predstavlja vrata našeg zajedništva s Bogom. Ako se euharistijska slavlja preobliče u ljudska sebeslavlja, ogromna je opasnost da Bog nestane. Treba početi s ponovnim smještanjem Boga u središte liturgije. Ako je u središtu čovjek, Crkva postaje tek jedno ljudsko društvo, jedna jednostavna NVO, kako je rekao papa Franjo. Ako je, naprotiv, Bog u srcu liturgije, tada će i Crkva ponovno steći svoju snagu i krepkost! „U našem odnosu s liturgijom nalazi se sudbina vjere i Crkve“, proročki je pisao kardinal Joseph Ratzinger.

Koji lijek preporučujete?

Priznavanje liturgije kao Božjega djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. II. Vatikanski sabor inzistirao je na važnom naglasku: u tom području, nije važno što mi činimo, nego što čini Bog. Nijedno ljudsko djelo nikada ne može ostvariti ono što se nalazi u srcu Mise: žrtva križa.

Liturgija nam dopušta da iziđemo iz zidova ovoga svijeta. Ponovno otkrivanje liturgijske sakralnosti i ljepote zahtijeva, dakle, jedan formativni put za laike, svećenike i biskupe. Radi se o nutarnjem obraćenju.

Za vraćanje Boga u središte liturgije, potrebna je također tišina: ta mogućnost ušutkati sebe kako bi se slušalo Boga i Njegovu Riječ. Tvrdim da ne možemo susresti Boga drugačije doli kroz tišinu i produbljivanje Njegove Riječi kroz dubine našega srca.

Što konkretno učiniti?

Obratiti se, to jest okrenuti se prema Bogu. Duboko sam uvjeren da naša tijela trebaju sudjelovati u tom obraćenju. Najbolji je način, zasigurno, slavlje – svećenikâ i vjernikâ – zajedno okrenutih u istom smjeru: prema Gospodinu koji dolazi. Ne radi se, kako se ponekad čuje, o slavlju leđa okrenutih vjernicima ili prema njima. Problem nije u tomu. Radi se o zajedničkom usmjerenju prema apsidi, koja simbolizira Istok gdje se nalazi križ uskrsloga Gospodina.

Takvim načinom slavlja doživljavamo, čak i u našem tijelu, Božje prvenstvo i adoraciju. Razumijemo da je liturgija prvenstveno naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno sam iskusio; slaveći tako, zajednicu, sa svećenikom na čelu, privlači otajstvo križa u trenutku podizanja.

Ali, je li takav način dozvoljen?

Legitiman je, i odgovara slovu i duhu Koncila. Kao prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, želim podsjetiti da je slavlje versus orientem dopušteno rubrikama Misala, koji precizira trenutke u kojima se svećenik treba okrenuti prema narodu. Stoga nije potrebna posebna dozvola za slavlje prema Gospodinu. Tako sam, u članku objavljenom u L’Osservatore Romano, u lipnju 2015., predložio da se svećenici i vjernici okrenu prema Istoku, barem za vrijeme pokorničkog obreda, pjevanja Slave, molitava i euharistijske molitve.

U duhu mnogih promjena, promjena orijentacije oltara veže se s II. Vatikanskim saborom. Je li to točno?

Više od pedeset godina nakon zatvaranja II. Vatikanskog sabora, postaje urgentno čitati njegove tekstove! Sabor nije nikada tražio da se slavi prema narodu! To se pitanje čak niti ne spominje u konstituciji Sacrosanctum Concilium... Štoviše, saborski su oci htjeli naglasiti potrebu da svi uđu u sudjelovanje otajstva koje se slavi. U godinama koje su uslijedile nakon II. Vatikanskog sabora, Crkva je tražila načine kako provesti tu nakanu.

Tako, slavlje prema narodu postalo je mogućnost, ali nikada obveza. Liturgija Riječi opravdava smjer licem u lice čitatelja i njegovih slušatelja, dijalog i odgoj između svećenika i njegova naroda. Ali čim dosegnemo trenutak u kojem se obraća Bogu – od prinosa darova – bitno je da se svećenik i vjernici zajedno okrenu prema Istoku. To u potpunosti odgovara onomu što su htjeli saborski oci.

Vjerujem da se trebamo vratiti na saborski tekst. Neke prilagodbe mjesnoj kulturi vjerojatno nisu dostatno sazrele. Mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama, izostavljeni su važni elementi, osobito u trenutku prikazanja. U francuskom, prijevod Orate fratres je okrnjen.* Svećenik bi trebao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućem.“ A vjernici odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ U audijenciji koja mi je udijeljena, u subotu, 2. travnja, papa mi je potvrdio da novi prijevodi Rimskoga misala trebaju imperativno poštivati latinski tekst.

Što Vi činite za sudjelovanje vjernika?

Vjerničko je sudjelovanje na prvom mjestu. Ono se prije svega sastoji u tome da se prepustimo poći za Kristom u otajstvu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća. „Ne ide se na Misu kako bi se sudjelovalo na predstavi. Ide se sudjelovati u Božjem otajstvu“, podsjetio je papa Franjo nedavno. Okrenutost okupljenih prema Gospodinu jednostavan je i konkretan način promicanja istinskog sudjelovanja svih u liturgiji.

Vjerničko sudjelovanje ne treba stoga razumjeti kao potrebu da se „nešto“ radi. Na toj smo temi izobličili saborski nauk. Naprotiv, radi se o tomu da se prepustimo da nas Krist preuzme i pridruži svojoj žrtvi. Samo će nas pogled natopljen kontemplativnom vjerom sačuvati od svođenje liturgije na spektakl gdje svatko ima neku ulogu za igrati. Euharistija nas privlači u Isusovu molitvu i Njegovu žrtvu, jer samo on može moliti u duhu i istini.

Koje značenje Crkva daje ovom pitanju usmjerenosti?

Prvo, mi nismo sami u molitvi koja je usmjerena. Židovski hram i sinagoge uvijek su bili usmjereni. Vraćajući se na taj smjer, možemo ići prema svojim korijenima. Primjećujem da i nekršćani, osobito muslimani, imaju smjer prema kojem mole.

Za nas, svjetlo je Isus Krist. Sva je Crkva okrenuta prema Kristu. Ad Dominum. Crkva usmjerena na samu sebe u zatvorenom krugu, gubi razlog svoga postojanja. Da bi bila svoja, Crkva mora živjeti prema Bogu. Naša referentna točka, to je Gospodin! Mi znamo da je On živio s nama i da je otišao k Ocu na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. I da će se vratiti na isti način. Ostati okrenut prema Gospodinu, znači čekati ga svaki dan. Nije potrebno da se Bog ustrajno žali: „Jer mi leđa okreću, a ne lice!“ (Jr 2, 27).

Izvor: Cardinal Sarah : comment remettre Dieu au cœur de la liturgie

Famille Chrétienne, 23. svibnja 2016.

(* U francuskom prijevodu ovaj je dio skraćen: 

Prions ensemble, au moment d'offrir le sacrifice de toute l'Église.

Pour la gloire de Dieu et le salut du monde.

op. prev.)

Neka uobičajena kriva zapažanja o datumu Uskrsa

Autor: John Fotopoulos, Public Orthodoxy

Kod pravoslavnih kršćana postoji uopćeno pogrješno mišljenje da razlog zbog kojeg pravoslavni Uskrs tako često pada znatno kasnije od Uskrsa kod zapadnih kršćana, leži u tome jer se Pravoslavna crkve pridržava pravila za računanje datuma Uskrsa koje je izdao Prvi ekumenski sabor u Niceji, 325. godine, te da stoga pravoslavci moraju čekati da židovska zajednica proslavi Pashu, prije nego što padne Uskrs. Unatoč ovom mišljenju, kojega se drže mnogi pravoslavni kršćani, i kojega promiču popularni članci, koje pišu neki pravoslavni svećenici, ono nije točno. Razlog zbog kojega pravoslavni Uskrs često pada znatno kasnije od Uskrsa kod rimokatolika i protestanata, nema ništa s tim da Pravoslavna crkva slijedi nicejsku uskrsnu formulu, a zapadne crkve to ne čine, niti je to zbog toga što pravoslavci moraju čekati da se proslavi židovska Pasha. Štoviše, pravoslavni Uskrs često pada kasnije od zapadnoga Uskrsa, jer Pravoslavna crkva za određivanje uskrsnoga datuma koristi netočne znanstvene računice, koje se oslanjaju na netočan Julijanski calendar. Potrebne su neke informacija o pozadini ovoga kako bi se točno objasnilo gdje leži problem.

Povijestno, Isusova smrt i uskrsnuće dogodili su se uz židovsku Pashu, iako sinoptička Evanđelja (Marko, Matej, Luka) i Evanđelje po Ivanu sadrže razlike o točnom danu Pashe u to doba. Zbog tih razlika, rane su kršćanske crkve razvile različite prakse o tome kada je trebalo slaviti kršćanski Uskrs i kako je trebalo odrediti njegov datum. Neke su drevne crkve slavile Uskrs u nedjelju odmah nakon židovske Pashe, dok su druge naglašavale Isusovu muku i smrt na Pashu, i tako slavile blagdan na isti dan sa židovskom Pashom, neovisno od toga koji dan u tjednu je Pasha padala. Kršćanske zajednice koje su se držale jedne od ove dvije uskrsne predaje često su se oslanjale na računice njihovih mjesnih židovskih zajednice, kako bi odredile dan Uskrsa. Pasha je po sebi lunarni blagdan, koji označava početak nove godine, i događa se godišnje, uz proljetni puni mjesec – datum koji je u židovskom kalendar određen kao 14. Nisana (Izl 12, 1-6). Drevne su se židovske zajednice suočavale s brojnim izazovima pri uređivanju svoje godine po lunarnom kalendaru. Kako židovski lunarni kalendar često nije išao u korak s godišnjim dobima solarne godine, Židovi su svomu kalendaru svake dvije ili tri godine dodavali dodatni mjesec, kako bi spriječili da Pasha iziđe iz svog godišnjeg doba. Zakašnjela odluka da se židovskom kalendaru doda mjesec, i/ili poteškoće u komunikaciji značile su da nisu sve židovske zajednice uvijek bile svjesne dodatnoga mjeseca. Ovo je rezultiralo time da su neke židovske zajednice slavile Pashu u različitim mjesecima, dok su druge židovske zajednice neispravno slavile Pashu dva puta u istoj godini.

Zbog kršćanske zavisnosti o nepouzdanim židovskim kalkulacijama proljetnoga punog mjeseca za Pashu, i zbog različitih kršćanskih tradicija za slavlje Uskrsa, rimski je car Konstantin sazvao Prvi ekumenski sabor u Niceji, koji je pokušao riješiti ova pitanja i promicati kršćansko jedinstvo nalazeći formulu za računanje Uskrsa. Sabor u Niceji odredio je da će Uskrs pasti na:

prvu nedjelju | nakon prvog punog mjeseca | nakon proljetne ravnodnevnice

Ova je nicejska formula riješila nekoliko praktičnih pitanja. Prvo, Crkva je odredila da se Uskrs neće slaviti na isti dan s proljetnim punim mjesecom, koji označava židovski blagdan Pashe. Odlukom da se Uskrs slavi na prvu nedjelju na proljetnoga punog mjeseca, kršćanski će Uskrs zauvijek biti povezan sa židovskom Pashom, bez poistovjećivanja s njom, čuvajući tako povijesnu poveznicu Isusove smrti i uskrsnuća s Pashom. Drugo, odlukom da kršćanska proslava Uskra mora pasti godišnje, nakon proljetne ravnodnevnice, Crkva je osigurala da Uskrs pada samo jednom svake solarne godine. Treće, sama nicejska formula znači da Crkva neće biti ovisna o židovskom kalendaru za izračun Pashe (proljetnog punog mjeseca, t.j. 14. Nisana), niti će Crkva biti dužna čekati da židovske zajednice proslave Pashu, prije slavlja Uskrsa. Štoviše, nicejska je formula osigurala da će se kršćansko slavlje Uskrsa događati neovisno od židovskoga računanja Pashe, koristeći radije astronomske podatke o proljetnoj ravnodnevnici i proljetnom punom mjesecu, kako bi se izračunala uskrsna nedjelja. Ovo je očuvalo povijesnu i teološku povezanost između židovske Pashe i kršćanskoga Uskrsa, dopuštajući Crkvi da utvrdi proljetni puni mjesec (t.j. ono što bi trebalo biti 14. Nisana i time Pasha), bez židovskih kalendarskih problema. Kako je Aleksandrija u Egiptu bila poznata kao prvo središte astronomije u drevnom svijetu, Aleksandrijska je crkva dobila odgovornost za izradu znanstvenih izračuna koji su se koristili za određivanje datuma Uskrsa. Iako danas mnogi pravoslavci tradicionalisti tvrde da je dopušteno koristiti samo julijanski kalendar za određivanje uskrsnoga datuma, koristeći drevne aleksandrijske znanstvene izračune, time se zanemaruje da su aleksandrijski kršćani koristili svoje vlastite egipatske kalendarske datume za izračun Uskrsa, koji su potom bivali prevedeni u datume julijanskoga kalendara za druge dijelove carstva. Nadalje, iako je Nicejski sabor izdao jasnu formulu za izračun Uskrsa, on nije precizno regulirao tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se treba računati proljetna ravnodnevnica ili proljetni puni mjesec. Štoviše, Aleksandrija je preuzela veću odgovornost za izradu uskrsne računice, jer je Crkva očekivala da će se za određivanje uskrsnoga datuma koristiti najbolji dostupni znanstveni pristup.

Iako i Pravoslavna crkva i zapadne crkve nastavaljju koristiti nicejsku formulu za određivanje Uskrsa, razlike u njihovim datumima svetkovanja proistječu uglavnom iz uporabe različitih kalendara (julijanski naspram gregorijanskoga) i različitih znanstvenih metoda računanja za utvrđievanje proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca. Pravoslavna crkva koristi složenu matematičku formulu za izračun Uskrsa, koja koristi netočniji julijanski kalendar (trenutno 13 dana u zaostatku za gregorijanskim kalendarom) i „fiksni“ julijanski datum 21. ožujka (gregorijanski 3. travnja) kao datum proljetne ravnodnevnice, kao i matematčki izračunan približan datum proljetnog punog mjeseca, utemeljen na 19-godišnjem lunarnom ciklusu (Metonički ciklus). Drugim riječima, proljetna ravnodnevnica koju koristi Pravoslavna crkva za svoje računanje Uskrsa, nije stvarna astronomska proljetna ravnodnevnica, niti je proljetni puni mjesec iza kojega dolazi Uskrs (prema Niceji), stvarni astronomski proljetni puni mjesec. Jednostavno rečeno, za izračun Uskrsa više se ne koriste najbolji dostupni kalendar, niti najbolja dostupna znanost, što rezultira time da je pravoslavna proslava Uskrsa često neusklađena s astronomskim fenomenom proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, i time često pada kasnije u proljeću. Međutim, zapadne crkve koriste gregorijanski kalendar (znatno točniji kalendar – iako nesavršen) i općenito točniji znanstveni izračun proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, što rezultira izračunom Uskrsa koji bolje odgovara stvarnim astronomskim fenomenima, i koji je tipično točniji.

Ove godine, 2016., na primjer, zapadni Uskrs i pravoslavni Uskrs imaju vrlo različite datume svetkovanja. Zapadni je Uskrs izračunan na 27. ožujka, dočim je pravoslavni Uskrs izračunan na 1. svibnja (18. travnja po julijanskom kalendaru). Međutim, brz pogled na stvarne astronomske podatke brzo pokazuje problem sa sadašnjim pravoslavnim izračunom Uskrsa. Prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, proljetna ravnodnevnica 2016. dogodila se 20. ožujka u 4,30 ujutro prema koordiniranom svjetskom vremenu (UTC). Važno je sjetiti se da datum i vrijeme proljetne ravnodnevnice ovise o meridijanu koji se koristi za izračun (mjesto na Zemlji koji se koristi kao referentna točka). Stoga, opći je dogovor da se koristi meridijan u Jeruzalemu, jer je to povijesno mjesto Isusove smrti i uskrsnuća. Tako, proljetna ravnodnevnica 2016. u Jeruzalemu se dogodila 20. ožujka u 6,30 ujutro (UTC+2). Nadalje, prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, prvi puni mjesec nakon proljetne ravnodnevnice dogodio se 23. ožujka u 12,01 popodne (UTC), a u Jeruzalemu u 14,01 popodne (UTC+2). Budući da je proljetni puni mjesec, koji je pao 23. ožujka 2016., u 14,01 bio u srijedu, to znači da bi Uskrs trebalo slaviti u prvu nedjelju koja slijedi, to jest, u nedjelju 27. ožujka, točno na datum kad su Uskrs ove godine svetkovale zapadne crkve.

Kod drevnih je crkava postojalo opće razumijevanje da se proljetni puni mjesec nije mogao pouzdano odrediti samo na temelju promatranja, jer ponekad ono što bi se oku učinilo kao puni mjesec, u biti to nije bio. To je jedan od razloga zbog kojih su nakon Niceje različite crkve, u međusobnom zajedništvu, tijekom stoljeća razvile široku raznolikost znanstvenih/matematičkih izračuna za određivanje proljetnog punog mjeseca, potrebnog za dolazak do datuma Uskrsa. Međutim, znanstvene su metode znatno uznapredovale od antičkoga vremena, kao što je i naša sposobnost da pouzdano znamo datume proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za bilo koju zadanu godinu. Godine 1920., Ekumenska patrijaršija iz Konstantinopola postavila je pitanje korištenja zajedničkoga kalendara za sve crkve, kako bi istočne i zapadne crkve svake godine zajedno mogle slaviti glavne kršćanske blagdane. Nadalje, 1923. Svepravoslavni kongres, pod vodstvom Ekumenske patrijašije zagovarao je korištenje revidiranog julijanskog kalendara (vrlo slična gregorijanskom kalendaru), istovremeno se vraćajući na stvarne astronomske pojave proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za izračun Uskrsa. Međutim, razdorne reakcije protiv usvajanja novoga kalendara i novoga računanja Uskrsa rezultirale su kompromisom, koji je dozvolio autokefalnim pravoslavnim crkvama da biraju između staroga julijanskog kalendara ili novoga (revidiranoga julijanskog) kalendara za uređenje crkvene godine, ali je zadržan stari julijanski kalendar i znanstvene računice utemeljene na njemu za određivanje uskrsnih datuma.

U svjetlu mnogih kalendarskih i znanstvenih napredovanja danas, pravoslavni se kršćani moraju zapitati jesu li uporaba „fiksnog“ datuma iz julijanskog kalendara, 21. ožujka (3. travnja po gregorijanskom) za proljetnu ravnodnevnicu, i uporaba matematički izračunanoga približnoga datuma proljetnoga punog mjeseca još uvijek vjerni duhu Prvog ekumenskog sabora u Niceji. Niceja je izdala svoju formulu za računanje Uskrsa tako da bi kršćani svugdje mogli slaviti najvažniji kršćanski blagdan u jedinstvu, kao zajedničko svjedočenje pred svijetom. Niceja nije precizno regulirala tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se trebaju određivati proljetna ravnodnevnica i proljetni puni mjesec, ali je očekivala da će za izračun Uskrsa koristiti najbolja dostupna znanost. Za izračun datuma Uskrsa više se ne koristi najbolja dostupna znanost.

Tijekom ovoga XXI. stoljeća, pravoslavne i zapadne crkve dijelit će zajedničko slavlje Uskrsa samo 31 put. U sljedećim stoljećima, zajedničko će se slavlje Uskrsa događati sve rjeđe, jer će netočnosti iz julijanskoga kalendara postati još izraženijima. To će rezultirati time da će pravoslavni Uskrs padati još kasnije u godini, i biti sve znatnije nepovezan s proljetnom ravnodnevnicom i proljetnim punim mjesecom. Ako se nešto ne poduzme, godina 2698. bit će posljednji put da pravoslavni Uskrs i zapadni Uskrs padaju na isti dan. Nakon toga bi se moglo dogoditi da naraštaji kršćana budu dovedeni do pomisli da pravoslavni i zapadni kršćani nikada nisu zajedno slavili Uskrs.

Konzultacije o Uskrsu između predstavnika Pravoslavne crkve i zapadnih crkava u okviru Svjetskog vijeća crkava 1997. rezultirale su odličnom izjavom i promišljenim preporukama za zajedničko slavlje Uskrsa, ali nažalost, ove preporuke nikada nisu provedene. Vrijeme je da pravoslavni kršćani ponovno počnu raspravu o važnom pitanju računanja uskrsnog datuma i slavlja, odmičući se od raširenih krivih mišljenja kod pravoslavnih kršćana o razlozima zbog kojih Uskrs često pada znatno kasnije od zapadnoga Uskrsa.

Da potvrdimo, zapadni kršćani koriste formulu koju je izdala Niceja za računanje Uskrsa, dok pravoslavni kršćani ne trebaju čekati da prođe židovsko slavlje Pashe prije nego što padne pravoslavni Uskrs. Potrebna je uporaba točnijeg kalendara kao i točnijih znanstvenih računica od strane Pravoslavne crkve kako bi pravoslavni Uskrs ponovno svake godine padao na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice – i ponovno zajedno s našom braćom i sestrama zapadnim kršćanima.

John Fotopoulos izvanredni je profesor Novoga zavjeta na Odjelu za religijske studije na Saint Mary's College, Sveučilište Notre Dame, Indiana, SAD.

Paschalis Sollemnitatis: Vazmeno otajstvo općenito

III. Vazmeno otajstvo općenito

38. Najveća otajstva ljudskog otkupljenja slavi Crkva svake godine od večernje mise Velikog četvrtka Gospodnje večere do Večernje Nedjelje uskrsnuća. Ovo se vrijeme ispravno zove “trodnevlje raspetoga, ukopanog i uskrsnulog”[42]; dapače zove se “Vazmeno trodnevlje”, jer se u njemu uprisutnjuje I izvršuje otajsvo Vazma, to jest prijelaza Gospodnjeg s ovoga svijeta k Ocu. Slavljenjem ovog otajstva Crkva se, po liturgijskim i sakramentalnim znakovima, intimnim zajedništvom pridružuje Kristu, svome Zaručniku.

39. Sveti vazmeni post je prva dva dana Trodnevlja, u koje Crkva prema prvotnoj predaji “jer je uzet Zaručnik”[43], posti. Na Veliki petak Muke Gospodnje, neka se svuda slavi post s nemrsom, a preporučuje se da se produži i na Veliku subotu, tako da Crkva, uzdignuta i otvorena duha, stigne k radostima Nedjelje uskrsnuća[44].

40. Preporučuje se zajedničko slavljenje Službe čitanja i Jutarnje na Veliki petak Muke Gospodnje a tako i na Veliku subotu. Izvrsnije je da u tom slavlju sudjeluje biskup, u stolnoj crkvi, koliko je moguće, s klerom i narodom[45].

Ova služba, koja se nekad zvala “Officium tenebrarum”, neka dobije dostojno mjesto u pobožnosti kršćanskih vjernika, da se u iščekivanju navještaja uskrsnuća pobožno razmišlja muka, smrt i ukop Gospodinov.

41. Za uredno izvršenje slavlja Vazmenog trodnevlja traži se prikladan broj službenka i poslužnika (ministranata) koji moraju biti pomnjivo poučeni o onome što će sami vršiti. A pastiri neka ne propuste i vjernicima na što je moguće bolji način protumačiti značenje i red ovih slavlja i pripraviti ih na djelatno i plodno sudjelovanje.

42. Pjevanje naroda kao i službenika i svećenika slavitelja ima posebnu važnost u slavljenju Velikog tjedna i naročito u Vazmenom trodnevlju, jer svetkovini ovih dana više priliči, a i zato što obrasci primaju svoju najveću snagu kad se izvode pjevajući.

Pozivaju se Konferencije biskupa, ako se nisu već za to pobrinule, da predlože melodije za obrasce i usklike kojih ne bi trebalo nikada izgovarati bez pjevanja. To su:

a) sveopća molitva na Veliki petak muke Gospodnje; poziv đakona, ako dolazi, ili usklik naroda;

b) pjesma za pokazivanje Križa ili klanjanje;

c) usklici za ophod s uskrsnom svijećom i za samu pohvalnu pjesmu, responzorijalni “Aleluja”, litanije svih svetih, i usklik nakon blagoslova vode.

Neka se olako ne propuštaju liturgijski tekstovi pjesama za sudjelovanje naroda; neka se njihovi prijevodi na narodni jezik ukrase melodijama. Ako ti tekstovi za pjevanu liturgiju na narodnom jeziku još ne postoje, neka se u međuvremenu izaberu njima slični tekstovi. Neka se prikladno priredi vlastiti repertoar ovih slavlja, koji će se samo u njima upotrebljavati. Predlaže se posebno:

a) pjesme za blagoslov palmi i ophod palama i za ulaz u crkvu;

b) pjesmu za ophod svetih ulja;

c) pjesma za procesiju donošenja darova u misi Gospodnje večere i himan za ophod kojim se presveti sacrament prenosi u kapelu polaganja;

d) odgovori za psalme na Vazmenom bdjenju i pjesma za škropljenje vodom. Nek se pribave prikladne melodije i za povijest Muke, vazmeni hvalospjev i blagoslov krsne vode, kako bi olakšale pjevanje ovih obrazaca.

U većim crkvama neka se upotrebljava veliko blago svete glazbe, kako stare tako i današnje; neka se ipak uvijek predvidi prikladno sudjelovanje naroda.

43. Izvrsnije je da male redovničke zajednice, bilo kleričke ili nekleričke i druge laičke zajednice sudjeluju u slavljenju Vazmenog trodnevlja u većim crkvama[46].

Isto tako, gdje ne može biti dovoljnog broja sudionika, ministranata i pjevača, neka se ne vrše slavlja Vazmenog trodnevlja, a vjernici neka se sastanu zajedno u nekoj većoj crkvi.

I tamo gdje je više malih župa povjereno jednom prezbiteru, izvrsnije je da se njihovi vjernici skupe, ukoliko je moguće, u glavnoj crkvi i tamo sudjeluju u ovim slavljima.

Ali je zbog duha vjernika, gdje župnik ima na brizi dvije ili više župa, u kojima sudjeluju brojni vjernici i slavlja se mogu vršiti uz dužno poštovanje i svečanost, njemu dopušteno slavlje Vazmenog trodnevlja ponavljati, uz obdržavanje propisa[47].

Da bi sjemeništarci Kristovo “vazmeno otajstvo tako živjeli da bi znali u nj uvoditi narod koji će im biti povjeren”[48], neka prime puni i savršeni liturgijski odgoj. Veoma dolikuje da kroz godine svoje priprave u sjemeništu iskuse plodnije i bogatije oblike slavljenja vazmenih blagdana, poglavito one kojima predsjeda biskup[49].

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

IV. Večernja Misa Velikog četvrtka

V. Veliki petak Muke Gospodnje

VI. Velika subota

VII. Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega

---

[42] Usp. Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (6. studenoga 1955.) AAS 47 (1955) 858. Sv. Augustin, Pismo 55, 24, PL 35, 215.

[43] Usp. Mk 2, 19-20; Tertulijan, De ieiunio 2 i 13, Corpus Christianorum II, str. 1271.

[44] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 295; II. Vat. sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

[45] Usp. Isto, br. 296; Opća uredba Časoslova, br. 210.

[46] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 26. AAS 59 (1967) 558. N.B. U samostanima redovnica je dobro da se obredi vazmenoga trodnevlja s najvećom mogućom svečanošću slave u samoj samostanskoj crkvi.

[47] Usp. Sveti zbor obreda, Odredbe i izjave o Obnovljenom redu svetog tjedna (1. veljače 1957.) br. 21; AAS 49 (1957) 91-95.

[48] II. Vat. sabor, Dekret o svećeničkom odgoju i obrazovanju Optatam totius, br. 8.

[49] Usp. Sveti zbor za katolički odgoj, Instrukcija o liturgijskom odgoju u sjemeništima (17. svibnja 1979.) br. 15, 33.

Čitanje O antifonâ njihovim redoslijedom

Dobro je poznata činjenica da prva slova sedam naslovâ kojima započinju O antifone, pročitana u obrnutom redoslijedu, čine anagram, ERO CRAS, latinski za "sutra ću biti". Redoslijed po kojem se pjevaju, međutim, nije tek slučajan, niti složen samo zbog anagrama; nego također čini katehezu o povijesti spasenja u Kristu.

„O Sapientia“ se odnosi na vječno pred-postojanje Riječi, i Njezinu ulogu u stvaranju, što je misao o kojoj crkveni oci često govore. Sv. Pavao naziva Krista „Božjom mudrošću“ u Prvoj poslanici Korinćanima, 1,24; antifona kaže da Mudorist „iz usta vječnih izvire“, t.j. da je izgovorena, poput Riječi. Sv. Hilarije iz Poitiersa piše u svojoj knjizi O Trojstvu, 3,21, komentirajući lik Mudrosti koji govori u Mudrim izrekama, u poglavlju 8: „Postoji kod Boga Mudrost, začeta prije svjetovâ; i ne samo prisutna kod Njega, nego uređujuća, jer je bila s Njim, postavljajući u red. Zabilježite ove riječi, uređujući, ili slažući. Otac, po svojim odredbama, je Uzrok; Sin, po svomu izvršenju odredbi, uređuje.“

Ruska ikona Svete Mudrosti, oko 1670. god., iz crkve sv. Nikole u Jaroslavlu. Lik Mudrosti obojen je u crveno, u skladu s poznatim, iako sada arhaičnim svojstvom ruskoga jezika, da riječ "krasni" znači i crveno i prekrasno.

Riječi ove antifone „fortiter suaviterque disponens omnia – sve snažno blago redeći“ uzete su iz Knjige mudrosti 8,1, iz zaključka odlomka (7,21 – 8,2) u kojemu autor nabraja atribute Mudrosti: „umjetnica u svemu ... sveta, jedinstvena, ... svemoćna, svenadzorna, prodire kroza sve duše ... gibljivija od svakog gibanja, proniče i prožima sve svojom čistoćom ... čist odvir slave Svemogućeg ... odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.“ Katolički biblijski komentatori ispravno primjećuju da su ove riječi slične početku Poslanice Hebrejima, opisujući Sina Božjega kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje.“

„O Adonai“ govori o Kristu kao onomu koji se ukazao Mojsiju u gorućem grmu, i dao mu Zakon na brdu Sinaju; „Adonai“, hebrejski za „moj Gospodin“ je riječ koju su Židovi, čitajući Bibliju, izgovarali umjesto božanskog imena YHWH koje je objavljeno Mosiju u 3. poglavlju Knjige Izlaska. Molitva „pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom“ odnosi se na Božje riječi, koje je sâm rekao Mojsiju u Knjizi Izaska 6,6: „da sam ja Gospodin; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo,“ kao i u hvalospjevu koji Mojsije pjeva nakon prelaska Crvenog mora, „Strah i prepast na njih (t.j. na Egipćane) se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je“ (Izl 15,16).

Mojsije i gorući grm, Nicholas Froment, 1476., u katedrali sv. Spasitelja, Aix-en-Provance. Umjetnik je ovdje nadahnut jednom od antifona blagdana Obrezanja: "Grm neizgorjeli što ga vidje Mojsije pretkazao je tvoje časno djevičanstvo; Bogorodice, zagovaraj nas." Ovo se također odnosi na Mojsijev zakon, u poslušnosti prema kojemu je Krist bio obrezan osmoga dana nakon rođenja.

„O Radix Jesse“ citira dva poglavlja proroka Izaija (11 i 52) koja navodi sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (15), iako navodi nisu potpuno isti. (Nakon Psalama, Izaija je najčešće citirana starozavjetna knjiga u Novom zavjetu.) Ova antifona, i ona prije nje, pokazuju da u Starom zavjetu, i Zakon i Proroci svjedoče o dolasku Kristovu, upravo kao što su se Mojsije i Ilija pojavili uz Njega kod Preobraženja, prvi kao predstavnik Zakona, drugi Proroka. Sv. Leon Veliki, u homiliji o Preobraženju, kaže da u naviještanju Riječi „stranice obaju zavjetâ slažu se jedna s drugom; i sjaj prisutne slave pokazuje bjelodano i jasno ono što su prethodni znakovi obećali pod velom otajstavâ.“

O antifone izrijekom ne spominju Utjelovljenja, kojemu je posvećeno cijelo vrijeme Došašća; niti anticipiraju Kristovo rođenje, koje se slavi na Božić. Jednako tako, također bi bilo izvan radosne naravi toga vremena iznijeti bilo kakav izravan spomen Kristove muke i smrti; umjesto toga, o njima se posredno govori u četvrtoj i petoj antifoni.

„O Clavis David – O ključu Davidov“, i izraz koji slijedi, „žezlo doma Izraelova“, odnose se na riječi anđela Gabrijela Djevici Mariji pri Blagovijesti, da će Njezinu Sinu biti dano prijestolje Davidovo, i vladavina u kući Jakovljevnoj, čije je drugo ime Izrael. Ondje gdje antifona moli da Krist dođe, „i izvedi iz tamnice sužnja koji sjedi u tami i sjeni smrtnoj“, sužanj je Adam, praotac ljudskoga roda, i zaključno, svi pravedni koji su umrli prije nego što je smrt i uskrsnuće Kristovo otvorilo vrata raja, i tako ostali u „tami i sjeni smrtnoj“. Na slici ispod, Krist pri silasku u pakao drži križ, koji je sugestivan zbog ključa u svom obliku. Iza, brave i rešetke limba otacâ su slomljene. Naravno, silasku nad pakao nužno je prethodila muka i smrt Kristova, kojima je, ponovno, nužno prethodilo Utjelovljenje.

„O Oriens“ je o Uskrsnuću, jer „Oriens“ znači „onaj koji ustaje“. Ova antifona opisuje Krista kao „sjaj u svjetlosti vjekovitoj, Sunce pravde“, što hoće reći, Svjetlo i Sunce koji ne poznaju zalaska. Ovdje Crkva ispovijeda svoju nadu u buduće uskrsnuće, govoreći o „vječnom svjetlu“ 21. prosinca, na zimski suncostaj i najkraći dan u godini. Sigurno nije slučajno da je ovo također i najkraća od O antifonâ. Predmet molitve na kraju antifone ponavlja se od jučer, ali sada u množini: „Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.“ Ovo ukazuje da se plod Kristove muke i uskrsnuća ima dijeliti s cjelokupnim ljudskim rodom i svakim njegovim članom.

„O Rex gentium“, stoga, odnosi se na Uzašašće, Pedesetnicu i uspostavu Crkve. Na blagdan Uzašašća, prve riječi antifone za Veliča na drugoj večernjoj su „O Rex gloriae“, pjevane u istom modusu i istim notama kao i početak O antifona. To su jedine dvije antifone drevnoga kodeksa u općoj uporabi kroz Rimski obred koje počinju tim riječima. Riječ „gloriae – slave“ zamijenjene su riječju „gentium – narodâ“, kako bi simbolizirale narode koji ulaze u Crkvu, počevši od apostolskoga propovijedanja narodima na raznim jezicima na Pedesetnicu.

Krista se zatim naziva „desideratus earum – željo njihova (narodâ)“, iz proročanstva Hagajeva (2,7), u kojem Bog kaže da će ispuniti svoju kuću, t.j. Crkvu, slavom kada potrese sve narode. Također je nazvan „lapis angularis – kamen zaglavni“, što upućuje na zaglavni kamen koji su odbacili graditelji u Psalmu 117, i na himan iz Jutarnje za posvetu Crkve, „Angularis fundamentum – S vrhunca visa rajskoga“.

Ujutro 23. prosinca, Crkva pjeva hvalospjev Blagoslovljen s antifonom „Evo, sve se završilo što je Anđeo rekao o Djevici Mariji“. Kada je tako, posljednja O antifona, „O Emmanuel“, obraća se Kristu imenom koje znači „S nama Bog“, ime djeteta čiji je dolazak navijestio Izaija kada je prorekao da će „Djevica začeti i roditi Sina“.

Zatim slijede naslovi „kralju i zakonodavče naš, iščekivanje naroda i Spasitelju njihov“. U prethodnoj antifoni, riječ „desideratus – željkovani (narodâ)“ je particip prošli, ukazujući da je čežnja naroda za prvi Kristov dolazak ispunjena. Ovdje je on „iščekivanje naroda“, gdje latinska riječ „expectatio“ ukazuje na akciju koja traje, kao očekivanje drugog Kristova dolaska, koji će „opet doći u slavi suditi žive i mrtve i Njegovu Kraljevstvu neće biti kraja“. Ovo se potom vraća na temu koja je bila prisutna od samog početka Došašća, koja se prisjeća i prvog dolaska Kristova u punini vremena, i Njegova drugog dolaska na kraju svijeta.

Krist Spasitelj, El Greco, 1610.-14.

(G. DiPippo, New Liturgical Movement)