petak, 10. lipnja 2016.

Spomendan sv. Marije Magdalene uzdignut na stupanj blagdana

Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dosadašnji obvezni spomendan sv. Marije Magdalene (22. srpnja), uzdigut je na stupanj blagdana. Uz dekret je priložen tekst vlastitoga svetičina predslovlja. Uz dekret, objavljen je i sljedeći tekst, koji potpisuje tajnik iste kongregacije, nadbiskup Arthur Roche.


Apostolorum apostola

Po izričitoj želji Svetoga Oca Franje, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu objavila je novi dekret, datiran 3. lipnja 2016., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojim se slavlje sv. Marije Magdalene, do sada obvezan spomendan, u Općem rimskom kalendaru uzdiže na stupanj blagdana.

Odluka se upisuje u aktualni crkveni kontekst, koji traži dublje razmatranje dostojanstva žene, nove evangelizacije i veličine otajstva božanskoga milosrđa. Upravo je sv. Ivan Pavao II. posvetio veliku pozornost ne samo važnosti žena u istom Kristovu i crkvenom poslanju, nego štoviše, i s posebnim naglaskom, na posebnu ulogu Marije Magdalene kao prve svjedokinje koja je vidjela Uskrsloga i prve glasnice koja je apostolima navijestila uskrsnuće Gospodinovo (cf. Mulieris dignitatem, br. 16). Ta se važnost nastavlja i danas u Crkvi - pokazuje to i trenutna zauzetost za novom evangelizacijom - koja želi prihvatiti, bez ikakve razlike, muškarce i žene svake rase, naroda, jezika i nacije (cf. Dj 5,9), kako bi im navijestila radosnu vijest Evanđelja Isusa Krista, prateći ih na njihovu zemaljskom hodočašću i nudeći im čudesa Božjega spasenja. Sveta je Marija Magdalena primjer istinske i autentične evangelizatorice, naime, evanđelistice koja naviješta radosnu središnju poruku Uskrsa (cf. zborna od 22. srpnja i novo predslovlje).

Sveti je Otac Franjo donio ovu odluku upravo u kontekstu Jubileja milosrđa, kako bi označio važnost ove žene, koja je iskazala veliku ljubav prema Kristu i koju je Krist toliko volio, kako potvrđuje Raban Mauro govoreći o njoj («dilectrix Christi et a Christo plurimum dilecta»: De vita beatae Mariae Magdalenae, Prologus) i sv. Anzelmo iz Canterburyja («electa dilectrix et dilecta electrix Dei»: Oratio LXXIII ad sanctam Mariam Magdalenam). Sigurno je da crkvena tradicija na Zapadu, osobito nakon sv. Grgura Velikoga, poistovjećuje u istoj osobi Mariju Magdalenu, ženu koja je izlila pomast u kući Šimuna, farizeja, i sestru Lazarovu i Martinu. To je tumačenje kontinuirano imalo utjecaja na zapadne crkvene autore, na kršćansku umjetnost i na liturgijske tekstove koji se odnose na Sveticu. Bolandisti su opširno iznijeli problem poistovjećenja triju žena i pripremali put za liturgijsku reformu Rimskoga kalendara. Provedbom reforme, tekstovi u Missale Romanum, Liturgia Horarum i Martyrologium Romanum pozivaju se na Mariju Magdalenu. Sigurno je da je Marija Magdalena bila dijelom skupine Isusovih učenika, slijedila ga da podnožja križa, i u vrtu u kojem se nalazio grob, bila je prva “testis divinae misericordiae” (Gregorio Magno, XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25,10). Ivanovo Evanđelje pripovijeda kako je Marija Magdalena plakala, jer nije mogla naći tijelo Gospodinovo (cf. Iv 20,11); a Isus joj se smilovao učinivši da ga prepozna kao Učitelja i pretvorivši njezine suze u vazmenu radost. 

Koristeći ovu prikladnu prigodu, želim istaknuti dvije ideje svojstvene biblijskim i liturgijskim tekstovima novoga blagdana, koje mogu pomoći da se bolje shvati današnja važnost slične svetice.

S jedne strane, imala je čast biti «prima testis» uskrsnuća Gospodinova (Hymnus, Ad Laudes matutinas), prva vidjeti prazan grob i prva čuti istinu o njegovu uskrsnuću. Krist je imao posebnu pozornost i suosjećanje prema toj ženi, koja je iskazala svoju ljubav prema Njemu, tražeći ga u vrtu s tjeskobom i patnjom, s «lacrimas humilitatis», kako kaže sv. Anzelo u navedenoj molitvi. U tom smislu, želim ukazati na kontrast između dviju ženu prisutnih u rajskom vrtu i vtu uskrsnuća. Prva je rasprostrla smrt tamo gdje je bio život; druga je navijestila Život iz groba, mjesta smrti. Primjećuje to isti Grgur Veliki: «Quia in paradiso mulier viro propinavit mortem, a sepulcro mulier viris annuntiat vitam» (XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25). Nadalje, upravo u vrtu uskrsnuća Gospodin govori Mariji Magdaleni: «Noli me tangere». To je poziv, ne samo Mariji, nego i cijeloj Crkva, da uđe u jedno iskustvo vjere, koja nadilazi sva materijalistička prisvajanja i ljudska razumijevanja božanskoga otajstva. Ima crkveno značenje! To je dobra pouka za svakog Isusova učenika: ne tražiti ljudske sigurnosti i svjetovne titule, nego vjeru u Krista Živoga i Uskrsloga!

Upravo jer je bila očevidac Krista Uskrsloga, bila je, s druge strane, prva koja je to posvjedočila pred apostolima. Ispunila je zapovijed od Uskrsloga: "Idi mojoj braći i javi im... Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao" (Iv 20, 17-18). Na taj je način ona postala, kako je već rečeno, evanđelisticom, dakle, glasnicom koja naviješta radosnu vijest uskrsnuća Gospodnjega; ili kako su govorili Raban Mauro i sv. Toma Akvinski, «apostolorum apostola», jer je navijestila apostolima ono što su oni, sa svoje strane, navijestili cijelomu svijetu (cf. Raban Mauro, De vita beatae Mariae Magdalenae, c. XXVII; sv. Toma Akvinski, In Ioannem Evangelistam Expositio, c. XX, L. III, 6). Anđeoski naučitelj s pravom koristi taj izraz za Mariju Magdalenu: ona je svjedokom Krista Uskrsloga i naviješta poruku i uskrsnuću Gospodinovu, poput drugih apostola. Stoga je pravedno da liturgijsko slavlje te žene ima isti stupanj blagdana koji je dan slavljima apostola u Općem rimskom kalendaru i koji proizlazi iz posebna poslanja ove žene, koja je uzor i model za svaku ženu u Crkvi.

[Članak nadbiskupa Arthura Rochea, tajnika Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koji izlazi u poslijepodnevnom izdanju L’Osservatore Romano.]

Nema komentara:

Objavi komentar