ponedjeljak, 24. veljače 2014.

Nekoliko detalja s konzistorija

U subotu je u Vatikanu održan redoviti konzistorij na kojem je papa Franjo imenovao svoje prve kardinale, njih devetnaest. Na subotnjem je konzistoriju, u još jednom presedanu, bio prisutan i papa u miru, Benedikt XVI., koji je sjedio u prvom redu uz kardinale-biskupe.

S liturgijske strane, u pogledu obreda, konzistorij je bio identičan dvama konzistorijima pape Benedikta iz 2012. Do tada su kardinali na konzistoriju dobivali biretu, kardinalski naslov ili đakonat, i bulu imenovanja; a sljedećega dana, za vrijeme Mise bio bi im dodijeljen i kardinalski prsten. Prije dvije godine, obred je izmijenjen, te se i prsten dodjeljivao na konzistoriju, a ne na Misi. Te su izmjene zadržane i na ovom konzistoriju. Bio je to dio male reforme, u kojoj se nastojalo iz Mise izmjestiti obrede poput dodjeljivanja prstena kardinalima, ili palija metropolitima. Prema službeno objavljenu objašnjenju iz 2012., to je učinjeno kako se Euharistijsko slavlje ne bi prekidalo obredima koji bi mogli otežati pozorno i usredotočeno sudjelovanje u Misi, te kako bi se izbjegao dojam da se radi o sakramentalnom obredu.

Prethodna dva dana, u četvrtak i petak, u Sinodalnoj je dvorani održan još jedan, izvanredni konzistorij na temu obitelji. Papa Ivan Pavao II. održao je šest izvanrednih konzistorija, od kojih nijedan nije bio vezan uz redovite i javne konzistorije na kojima se imenuju novi kardinali. Benedikt XVI. je 2006., prije svoga prvog konzistorija, uveo susret s Kardinalskim zborom, pod manje formalnim nazivom "dan razmatranja i molitve", sa željom ne samo čuti njihova mišljenja o pojedinim temama, nego i samim kardinalima omogućiti bolje međusobno upoznavanje. Takva je praksa nastavljena uoči sljedećih Benediktovih konzistorija, s jedinim izuzetkom posljednjega, održanog u studenom 2012., na kojem je imenovano tek šest kardinala. Bio je to ujedno i drugi najmalobrojniji konzistorij u posljednjih 50 godina; manje je kardinala imenovano samo u posljednjem konzistoriju Pavla VI., 1977., kada je jedan od četvorice novih kardinala bio tadašnji nadbiskup Münchena i Freisinga, Joseph Ratzinger. 

Četverodnevni susret Kardinalskoga zbora zaključen je jučer Misom u Bazilici sv. Petra, koju je predvodio Papa, a koncelebrirali svi kardinali. 

Novim kardinalima dodijeljeni su kardinalski naslovi ili đakonati u Rimu. Zanimljivo je primijetiti da je kard. Parolin, državni tajnik i prvi kardinal imenovan u sadašnjem pontifikatu (tzv. prima creatura), dobio nanovo uspostavljeni kardinalski naslov, crkvu sv. Šimuna i Jude Tadeja u zoni Torre Angela, koja se nalazi na istočnom rubu Rima, izvan gradske obilaznice. Uz nju, uspostavljena su još dva nova kardinalska naslova u crkvi sv. Jakova in Augusta, i u crkvi sv. Angele Merici. Od drevnih kardinalskih naslova vrijedi spomenuti da je crkva sv. Krizogona (naslov iz V. stoljeća) dodijeljena kard. Yeom Soo Jungu, seulskom nadbiskupu; sv. Marija u Trastevereu kardinalski je naslov kard. Capoville, tajnika bl. Ivana XXIII.; naslovnik sv. Cecilije je kard. Bassetti, nadbiskup Perugie, a đakonat sv. Kuzme i Damjana dodijeljen je kard. Stelli, prefektu Kongregacije za kler.

Otkako je papa Pavao VI. 1970. godine motu proprijem oduzeo pravo sudjelovanja i aktivnoga glasa u konklavi kardinalima koji su navršili 80 godina, uobičajilo se imenovati kardinalima klerike, starije od 80 godina, koji nisu na čelu nekoga rimskog dikasterija ili istaknute biskupije, ali im je aktualni papa želio odati svojevrsno priznanje za "životno djelo". S tom je praksom započeo papa Ivan Pavao II., kad je 1983. imenovao kardinalima latvijskoga biskupa Julijansa Vaivodsa, i francuskoga teologa Henrija de Lubaca, te je tijekom svoga pontifikata imenovao ukupno dvadeset takvih kardinala, a Benedikt XVI. još šesnaest. U toj se skupini mogu naći pastiri, teolozi, povjesničari, diplomati, režimski mučenici, patrijarsi, sveučilišni rektori i profesori, kurijalni djelatnici, glazbenici…

Još jedna zanimljivost s konzistorija tiče se glazbe. Uza zbor Sikstinske kapele koji redovito pjeva na papinskim liturgijama, u subotu i nedjelju kao gosti pjevali su članovi zbora Westminsterske katedrale iz Londona. Taj svjetski poznat zbor ostao je zapamćen po vrhunskoj izvedbi i izboru sakralne glazbe za vrijeme posjeta pape Benedikta Londonu, 2010. godine. Kardinalsko promaknuće njihova nadbiskupa bilo je prigoda da se zbor nađe u Rimu. Prema opisu na njihovoj stranici, to je jedini katolički katedralni zbor koji svakodnevno pjeva Misu i Večernju, s repertoarom gregorijanskog korala i sakralnim djelima engleskih i europskih skladatelja, kao što se može vidjeti iz njihova tjednoga programa.

Osim zajedničkoga reperotara sa Sistinom, londonski je zbor na konzistoriju pjevao šesteroglasni motet irskoga skladatelja Charlesa Villiersa Stanforda Beati quarum via. (Isto je djelo, između ostalih, pjevao zbor njima susjedne Westminsterske opatije, anglikanske, koji je jednako kvalitetnim izvedbama tijekom Benediktova posjeta Opatiji "zaradio" poziv u Vatikan za svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2012., kada su pjevali na papinoj Misi.)



Na nedjeljnoj misi zbor je Westminsterske katedrale pjevao također šesteroglasan motet renesansnog španjolskog skladatelja Francisca Guerrera, O Sacrum convivium.


srijeda, 19. veljače 2014.

Kršćani na Bliskom Istoku: Drevne i krhke Crkve

Talijanski dvotjednik Il Regno, br. 22/2013., donosi članak Giorgija Bernardellija o ustrojstvu, stanju i broju kršćana na Bliskom istoku.

Koliko je kršćana na Bliskom istoku? Koliko je njihovih Crkava, i kakve su one? Ako se želi ući u taj svijet, koji je u vrtlogu oluje, potrebno je u potpunosti prihvatiti složenost. Poći od ideje da isti brojevi - više negoli fotografija - predstavljaju redove veličine, te da sami po sebi nisu dovoljni da bi se shvatilo bogatstvo i krhkost kršćanstva koje se kroz dvadeset stoljeća razdvojilo u tisuće različitih potočića.
Uzimajući, dakle, u podlozi sveobuhvatan podatak koji govori o broju kršćana koji se kreće između 10 i 13 milijuna (vidjet ćemo zašto) - u regiji u kojoj je nastanjeno 550 milijuna žitelja, pokušat ćemo složiti razuman prikaz, koji vodi računa i o povijesti i o sadašnjosti. Polazna točka za orijentaciju jesu kršćanske patrijaršije iz prvih stoljeća, kada je uz Rim i Carigrad, uloga prvoga reda dodijeljena i Antiohiji, Aleksandriji i Jeruzalemu.

Kopti. Gledajući današnje brojeve, ne može se ne početi s egipatskim kršćanima, nasljednicima aleksandrijske patrijaršije. Upravo je Koptska pravoslavna crkva, na čelu s papom Tawadrosom II., odgovorna za više od 90% kršćana u Egiptu. Njezin je naziv Koptska pravoslavna, međutim, potrebno je odmah razjasniti da ona nema ništa s pravoslavljem rođenim iz šizme između Rima i Carigrada: nastanak autonomne egipatske Crkve zapravo ima svoje korijene u 451., kada je aleksandrijski patrijarh odbio sudjelovati na Kalcedonskom saboru, u vrijeme teoloških rasprava o Isusovoj naravi.
Kopti su danas najbrojnija kršćanska zajednica na Bliskom istoku. No, koliko ih je? Odgovoriti na to pitanje zasigurno je složeno, jer izvori daju podatke različite nekoliko milijuna. Podrijetlo te dvosmislenosti jest u činjenici da je u posljednja dva popisa stanovništva (održana 1996. i 2006.), pitanje o vjerskoj pripadnosti izostavljeno iz upitnika, slijedom smjernica Ujedinjenih nacija. To je dovelo do dva različita računanja: s jedne strane Koptska pravoslavna crkva, koja na temelju svojih podataka smatra da kršćani čine 10% populacije u zemlji (između 8 i 9 milijuna). S druge je strane, “službena” statistika, koja drži da ih je daleko manje: u 2012. vladina je agencija govorila o ne više od 5,130.000 kršćana. Također, jedan neovisan izvor, kakav je američki Pew Research Center, u svom izvješću Global Christinanity, procjenjuje da je u Egiptu samo 4,290.000 kršćana (5,3% populacije).

Koptskoga papu bira se ždrijebom između trojice kandidata

Ne treba uzeti zdravo za gotovo da su ove brojke “službene” statistike nešto više točne: treba imati u vidu da Egipat nije samo Kairo - povrh svega zbog najrubnijih područja - čak su i brojke o ukupnoj populaciji vrlo sumnjive. Da ne spominjemo političke motive koji očito stoje iza tih procjena. Treba, međutim, dodati da brojke egipatskih kršćana uključuju i Koptsku katoličku crkvu (koptskoga obreda, ali u zajedništvo s Rimom, na čelu koje je patrijarh Ibrahim Isaac Sidrak) koja broji oko 160.000 vjernika. Tu su, nadalje egipatski evangelički kršćani, čiji se broj procjenjuje na oko 250.000.
Ako je toliko nesigurnosti o koptima u Egiptu, stvar ne može biti drugačija ni s procjenom broja egipatskih kršćana koji su napustili zemlju prethodnih godina. Sigurno je da je najgušća zajednica dijaspore u Sjedinjenim Državama, gdje kruži brojka od oko 900.000 osoba. Vrlo su velike zajednice u Kanadi (oko 200.000) i u Australiji (75.000). Manje su zajednice, međutim, do prije par godina, bile u europskim zemljama. No, sve ovo ne uzima u obzir one koji su napustili zemlju u zadnje dvije godine: o tome je Washington Institute for Near East Policy objavio procjenu koja govori o 100.000 kršćana koji su pobjegli iz Egipta nakon Mubarakova pada; podatak je to koji osporava Koptska pravoslavna crkva, koja govori o tek nekoliko desetaka tisuća osoba (i koja ima interesa u obustavljanju tog fenomena).

Grkopravoslavci. Nakon kopta, najbrojnija skupina među kršćanima Bliskoga istoka jesu grkopravoslavci. Oni su nasljednici Jeruzalemske patrijaršije, koja je u antičko doba uvijek bila u području Carigrada, ali su također jedan od različitih vlakana antiohijske katedre, najprogonjenije patrijaršije u prošlosti. Dijelom se i zbog tog razloga grkopravoslavci na Bliskom istoku nalaze pod jurizdikcijom dviju međusobno udaljenih patrijaršija: Jeruzalemske - koju sada vodi patrijarh Theophilos III. - koja broji oko 500.000 vjernika i najbrojnija je kršćanska zajednica u Izraelu, Palestini i Jordanu; i grkopravoslavne Antiohijske patrijaršije, sa sjedištem u Damasku, kojoj je već nekoliko mjeseci na čelu patrijarh Youhanna X. Yazigi, brat jednoga od dvojice biskupa otetih u Aleppu. Procjenjuje se da ova druga patrijaršija brine o oko 2 milijuna vjernika, uključujući dakle, osim Sirije, kršćanske zajednice u Libanonu, Turskoj i Iraku, i povrh svega emigrante iz dijaspore, prisutne u vrlo značajnu broju u Sjedinjenim Državama, Latinskoj Americi, Australiji i zapadnoj Europi.
Ta je dijaspora nastala znatno prije tragedije u kojoj Sirija danas živi, no rat je to zasigurno dodatno naglasio. Ako se u proljeće 2011. procjenjivalo da je u Siriji bilo više od 500.000 grkopravoslavaca, danas se taj broj može samo okružiti brojnim dramatičnim upitnicima. Nije moguće imati potpune podatke o tome koliko emigracija pogađa pojedine kršćanske crkve u Siriji, ali dovoljno govori podatak koji je iznio melkitski patrijarh Gregorios III. Laham, prema kojemu je od 1,5 milijuna sirijskih kršćana, barem 450.000 moralo napustiti svoje domove zbog rata.

Melkiti. Upravo smo ih spomenuli uz grkopravoslavce Antiohijske patrijaršije, i to ne slučajno: melkiti su nastali iz podjele u toj zajednici, koja se dogodila 1724. kada carigradski patrijarh nije priznao izbor Ćirila VI. na grkopravoslavnu antiohijsku katedru, jer je smatran vrlo bliskim Zapadu. Pet godina kasnije, on je uspostavio puno zajedništvo s Rimom, zadržavši bizantski obred: poput kopta katolika, dakle, melkiti su katolička Crkva istočnoga obreda. Prema statistikama koje donosi Annuario pontificio, oni danas broje oko 1,6 milijuna vjernika. Samo 750.000 od toga broja, međutim, još uvijek živi na Bliskom istoku (dakle, manje od polovice; i vrijedno je primijetiti da gotovo isti broj danas živi u Latinskoj Americi). Na Bliskom su istoku melkiti prisutni u različitim zemljama: u Siriji ih je bilo oko 235.000 (no za sadašnji se broj primjenjuju ista pitanja kao i za sirijske grkopravoslavce), u Libanonu oko 400.000, a manje su zajednice prisutne u Izraelu, Palestini i Jordanu. Melkitski patrijarh svoje sjedište ima također u Damasku.

Vijeće katoličkih patrijarha Istoka, s lijeva na desno:
1. Gregorios III. Laham, melkitski patrijarh Antiohije i cijeloga Istoka, Aleksandrije i Jeruzalema
2. Antonios kard. Naguib, koptski patrijarh Aleksandrije
3. Mar Bechara Boutros kard. al-Rahi, maronitski patrijarh Antiohije
(4. Robert kard. Sarah, predsjednik Papinskoga vijeća Cor unum)
5. Mar Emmanuel III. kard. Delly, kaldejski patrijarh Babilona
6. Ignace Joseph III. Younan, sirijski patrijarh Antiohije i cijeloga Istoka
7. Nerses Bedros XIX. Tarmouni, armenski patrijarh Cilicije


Sirijci. Bizantsko lice kršćanstva, međutim, nije jedino koje je nastalo iz Antiohijske patrijaršije. I ovdje se, zapravo, prvi raskol dogodio već u vrijeme Kalcedonskoga sabora, i nasljednici te zajednice čine Sirijsku pravoslavnu crkvu. Crkva najveće misijske tradicije prvoga tisućljeća, o čemu svjedoči činjenica o više od 5 milijuna sirijskih pravoslavaca koji žive u Indiji, naspram milijuna nastanjenoga na Bliskom istoku i u dijaspori. Druga značajna karakteristika je činjenica da je Crkva zadržala aramejski kao svoj liturgijski jezik, jezik kojim je govorio Isus.
Od 1980. Crkvu vodi patrijarh Mar Zakka I., sa sjedištem u Saydnayi blizu Damaska, ali boravi u Beirutu. Postoji i Sirijska katolička crkva, s poviješću paralelnom melkitima (iako se njihovo zajedništvo s Rimom dogodilo jedno stoljeće ranije): trenutno je 140.000 siro-katolika na Bliskom istoku, a prvenstveno žive u Siriji i Iraku, pod vodstvom patrijarha Ignacija III. Younana.

Maroniti. Također na liniji sirijske tradicije su i Maroniti, katolička Crkva istočnoga obreda, s najvećim brojem vjernika. Maroniti su većinska kršćanska skupina u Libanonu (iako je pogrješno izjednačiti “libanonski kršćanin jednako maronit”: država cedrova u stvarnosti je mozaik i s gledišta kršćanskih konfesija). Maroniti su nasljednici zajednica sirijskoga obreda koje su pristale uz Kalcedonski sabor 451. godine. U Libanonu, prema podatcima koje donosi Annuario pontificio, ima ih nešto manje od 1,6 milijuna, u zemlji od 4 milijuna stanovnika: time zemlja cedrova ima najveći postotak kršćana, oko 36 posto. Međutim, ovdje se također treba nadodati težak udarac koji je zadala emigracija, osobito tijekom godina građanskoga rata: danas oko pola od 3,5 milijuna maronita živi daleko od Bliskoga istoka, s najbitnijom skupinom (više od 1,3) milijuna u Latinskoj Americi. Maronitsku crkvu vodi patrijarh Bechara Rai, koji je danas jedini patrijarh koji je također i kardinal (to je bio i koptski katolički patrijarh Antonios Naguib, koji se međutim odrekao aleksandrijske katedre, zbog teškog zdravstvenih razloga). [Op. prev.: Autor članka ne spominje još dvojicu živućih umirovljenih patrijarha, koji su kardinali: Nasrallah Pierre kard. Sfeir, maronitski patrijarh u miru, i Emanuel III. kard. Delly, kaldejski babilonski patrijarh u miru.]


Kaldejci. Iz još jedne niti sirijskoga kršćanstva, Asirske crkve (koja danas broji 400.000 vjernika između Iraka i dijaspore, i ima svoje sjedište u Chicagu, gdje živi i patrijarh Mar Dinkha IV.), vuku podrijetlo kaldejci, većinska skupina među iračkim kršćanima. Kaldejska se zove i katolička Crkva istočnoga obreda, u zajedništvu s Rimom od 1553. Upravo je ta zajednica trpila u tijelu cijelu dramu razdoblja nakon Saddama Husseina. Prije rata bilo je barem milijun kršćana u Iraku, a danas ih je 300-400 tisuća, koncentriranih povrh svega u području iračkoga Kurdistana. Zastrašujući egzodus koji prijeti nastavkom, nakon što se posljednjih tjedana - dijelom zbog kombinacije sektaških sukoba u Bagdadu i rata u Siriji - broj napada u zemlji ponovno povećava. Sadašnje je stanje potaknulo kaldejskoga patrijarha Raphaela Sakoa na uporabu vrlo oštrih riječi protiv bijega kršćana, došavši do optužbi nekih zapadnih zemlja da ga potiču, izdajući ulazne vize Iračanima.

Armenci. Za Bliski je istok također povijesno značajna prisutnost kršćana armenske tradicije. I u tom se slučaju radi o drevnoj istočnoj Crkvi, koja nije pristala uz Kalcedonski sabor 451. Iako je njezin duhovni centar u Echmiadzinu - u suvremenoj Armeniji - Armenska apostolska crkva ima dva važna sjedišta na Bliskom istoku: Cilicijski katolikosat, koji ima jurizdikciju nad Libanonom i Sirijom i vodi ga katolikos Aram I., i armenski Jeruzalemski patrijarhat, na čijoj katedri sjedi patrijarh Nourhan Manougian. Brojčano najveća zajednica je u Libanonu, gdje ima oko 150.000 Armenaca; još 100.000 je bilo u Siriji, uglavnom na području Aleppa i Deir ez-Zora (konačnoga odredišta dugih prisilnih marširanja u vrijeme progona koje su provodili mladoturci. Armenci su također velika većina iranskih kršćana (80-100 tisuća). I u ovom slučaju postoji Crkva armenskoga obreda u zajedništvu s Rimom: na čelu joj je cilicijski armenski patrijarh Nerses Bedros XIX. Ova zajednica broji oko 540.000 vjernika na svijetu, od čega manje od 60.000 danas živi na Bliskom istoku.

Latini. Gdje se u ovu složenu sliku uklapa Crkva latinskoga obreda, sa svojom točkom oslonca u Jeruzalemskom patrijarhatu, na čelu s Fouadom Twalom? Njezina je jurizdikcija nad zajednicama u Izraelu, Palestini i Jordanu, koje su stoljećima cvjetale usljed prisutnosti redovnika Latinske crkve na Bliskom istoku (u prvom redu franjevaca, ali ne isključivo njih). Radi se o maloj zajednici: pored novoga fenomena imigracije, latinska zajednica sada broji oko 235.000 vjernika u cijeloj regiji, što je tek 7% kršćana koji su u zajedništvu s Rimom. To je skupina koja je (zajedno s grkopravoslavcima i melkitima) pretrpjela najveći egzodus iz Svete Zemlje: latinskih je vjernika tek 27.500 u Izraelu, 18.000 u Palestini, 50.000 u Jordanu. Na općoj razini, broj se kršćana u Palestini prepolovio od 2000, sišavši s 2 na 1 posto populacije. Podatci su najsloženiji za Izrael, gdje središnji statistički ured govori o 158.000 kršćana, stabilnih na oko 2 posto populacije; no taj broj ima i drugu stranu, jer dok u Galileji kršćanska zajednica raste normalnom dinamikom mlade populacije, u Jeruzalemu, gradu sa 780.000 stanovnika, ostalo je tek 6.000 kršćana (bilo ih je više nego dvostruko 1967., kada je Izrael preuzeo kontrolu čitava Jeruzalema, a grad imao svega 260.000 stanovnika).


Međutim, rasprava o latinskim vjernicima ostaje nepotpunom bez osvrta na temu kršćanskih imigranata, koji su posljednjih godina došli na Bliski istok u stotinama tisuća, vođeni novim stazama svjetskog tržišta rada: radi se o Filipincima, Indijcima, Tajlanđanima, ali i o Rumunjima i Nigerijcima. Samo je Filipinaca 50.000 u Izraelu, praktično dvostruko u odnosu na arapske kršćane u župama latinskoga obreda. Taj fenomen postaje još vidljivijim kada se pogleda na Arapski poluotok, zemlju gdje kršćana gotovo da i nije bilo: danas ih je 1,2 milijuna u Saudijskoj Arabiji (4,4% populacije), 950.000 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (12,6%), 240.000 u Kuvajtu (8,8%), 168.000 u Kataru (9,6%), 120.000 u Omanu (4,3%), 88.000 u Bahreinu (7%). Radi se, međutim, o kršćanskoj prisutnosti, koja je strukturno strana, izložena nestabilnosti, i, kada je riječ o zemljama Zaljeva, podložna teškim ograničenjima na vjerski život, koja su nam poznata. Na kraju valja dodati da - iako su kanonski pod jurizdikcijom latinskih biskupa dvaju vikarijata Arabije - među kršćanima tih zemalja su i brojni Indijici, koji pripadaju katoličkim crkvama, Siro-malabarskoj i Siro-malankarskoj.

utorak, 11. veljače 2014.

Dan molitve za papu Benedikta

Talijanski blog La Vigna del Signore (Vinograd Gospodnji) pozvao je svoje čitatelje, i sve koji to žele, da 28. veljače 2014., na prvu godišnjicu završetka pontifikata pape Benedikta XVI. sudjeluju u danu molitve, prateći dnevni molitveni ritam Pape u miru. Njihovu knjižicu, s misnim obrascem dana, tekstovima Liturgije časova i nagovorima pape Benedikta kao meditacijom uz otajstva krunice, donosimo i u hrvatskoj verziji. Sljedeći je tekst preuzet s bloga La Vigna del Signore, a knjižica na hrvatskom jeziku može se preuzeti u PDF formatu ovdje. (Za preuzimanje s te stranice, kliknuti CTRL+S, ili na znak strjelice prema dolje.)



"Iako se sada povlačim, u molitvi sam uvijek blizu svima vama, i siguran sam da ćete i vi biti blizu meni, iako ostajem skriven za svijet."
(14. veljače 2013.)

Gospodin me zove "uspeti se na goru", da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.
(24. veljače 2013.)

Dana 28. veljače obilježava se prva godišnjica završetka svijetloga pontifikata Benedikta XVI. Od tog je dana Joseph Ratzinger jednostavno hodočasnik na posljednjoj etapi svoga hodočašća na ovoj zemlji: "No još bih želio, svojim srcem, svojom ljubavlju, svojom molitvom, svojim promišljanjem, sa svim svojim unutarnjim silama, raditi za opće dobro i za dobro Crkve i čovječanstva", rekao je u svom zadnjem obraćanju kao papa.

Ima li boljega načina za prisjećanje i proslavu toga povijesnoga dana, nego molitvom s i za Benedikta. Bit će to dan intenzivne molitve za našega Papu, obilježen (približnim) rasporedom njegove dnevne molitve. Svatko može prilagoditi uzorak (naveden ispod) prema svojim potrebama i mogućnostima. Pripremljena je brošura s tekstovima svih molitava dotičnoga dana, te posebna molitva krunice, popraćena razmatranjima otajstava prema učiteljstvu Benedikta XVI.

Već sada, hvala svima koji će sudjelovati i proširiti ovaj događaj.

Dnevni raspored Benedikta XVI.
7:00 Sveta Misa
7:30 Jutarnja, Služba čitanja i Srednji čas
12:00 Anđeo Gospodnji i Srednji čas
15:00 Srednji čas i krunica
18:00-19:00 Večernja
22:30 Povečerje

U 20 sati, u točno vrijeme kada je 2013. završio pontifikat, recitirat ćemo Te Deum / Tebe Boga hvalimo, kao zahvalu za dar Benedikta XVI.

ponedjeljak, 10. veljače 2014.

Fundamentalno religiozno i katoličko djelo

L'Osservatore Romano, tjedno izdanje na engleskom jeziku, br. 5, od 31. siječnja 2014., str. 12-13, objavio je članak Davida Moxona, službenoga predstavnika canterburyjskog nadbiskupa kod Svete Stolice, i nekoć višeg anglikanskog biskupa na Novom Zelandu, o teologiji sadržanoj u Tolkienovu djelu Gospodar prstenova.

Još otkada su prvi put objavljene svjetski poznate knjige Hobit i Gospodar prstenova, te sada uz izlazak filmskog serijala novozelandskog producenta Petera Jacksona, bilo je dosta rasprave o tome je li autor J. R. R. Tolkien namjeravao otkriti svoju vrlo pobožnu katoličku vjeru u djelima, ili nije. Ako je namjeravao, svjesno ili ne, bilo je također dosta rasprave o tome je li ta vjera pravovjerna, ili je “sinkretistička”, zagađena mnogim drugim kozmologijama i mitovima. Ovaj se članak detaljno bavi tim pitanjima.

Nema sumnje u to da je Tolkien bio kršćanin do srži. Na brojnim mjestima u njegovu djelu vidimo da je njegova mašta pod utjecajem, pa makar ponekada i samo podsvjedno, njegove biblijske vjere. Gospodar prstenova, napisao je Tolkien u pismu prijatelju, “naravno je temeljito religiozno i katoličko djelo; na prvi pogled nesvjesno, ali u ponovnu pregledu svjesno”. Tolkien je jednom rekao svom studentu W. H. Audenu da bi likovi koje je stvorio u priči mogli utjeloviti “u odorama vremena i mjesta, univerzalnu istinu i vječni život”.


Clyde S. Kilby posjetio je Tolkiena 4. rujna 1964., koji mu je ispričao da je često dobivao pripovijest kao odgovor na molitvu. Kilby primjećuje da je Tolkien Krista obično nazivao “naš Gospodin”, i da je bio dirnut poniženjem Kristova rođenja u štali, među prljavštinom i otpadom. Tolkien je to vidio simbolom stvarne naravi svetih stvari u posrnulu svijetu. Govorio je o svom osobitu poštovanju prema Evanđelju po Luki, jer se u njemu često spominju žene. Tolkien je osobito poštovanje iskazivao prema Mariji iz Nazareta, Isusovoj majki: i zaista, Marijina slika dolazi na um kroz likove Galadriel i Elbereth.

Iako Tolkien možda nije htio biti izričit, biblijske slike i evanđeoska načela kao da se podrazumijevaju na mnogim mjestima; na primjer kod stabala na početku stvaranja: u biblijskom vrtu Edenu središnja je ideja izvornoga stanja stvaranja, u kojemu je drvo simbol božanskoga znanja: isti je slučaj u Silmarilionu, gdje su stabla Valara stvorena u Neumirućim zemljama.

U izvornomu stanju stvaranja drvo je bilo simbol božanskoga znanja

Drugi je primjer personifikacije mudrosti, iz Knjige mudrih izreka, poglavlje 8. U likovima Toma Bombadila, Lady Galadriel, princeze Arwen i Gandalfa, vidimo primjer Božje Sophia. Tom Bombadil i Lady Goldberry mogu se usporediti s dvjema figurama iz Postanka, koje nisu pale: zadržali su svoju izvorno znanje i poniznost, nisu hlepili za vlasništvom prirodnih stvari, nego su nastojali biti dobri vrtlari i održavatelji u svijetu kojeg uživaju kao dar. Vilenjaci i entovi jednako tako nisu pali, i uživaju jedinstvo s prirodnim kreativnim silama univerzuma: oni i dalje jasno odražavaju osobine Iluvatara Sveoca koji ih je stvorio kao prva bića.

Drugi je primjer biblijsko viđenje posredničke uloge anđela. Kada su Tolkiena upitali kakva je Gandalfova uloga, on je odgovorio “poput anđela”. Taj je anđeo znak solidarnosti, kao i mudrosti, i spreman je uključiti se u dramu i nesigurnost života, riskirajući svoje vlastito biće.

I još dalje, pad ljudskoga roda i nekih anđela. Tolkien je oslikavao svoj svijet posrnulim, prije Kristova dolaska, zbog čega se zlo čini sposobnim pokriti svu zemlju u liku Saurona, koji je palo biće višega oblika. Međutim, kao i u biblijskom Starom zavjetu, postoje predokusi onoga što će doći u Kristu, i postoje likovi koji daju naznake Kristova viđenja. U priči su uspostavljena kršćanska načela, iako nisu izravno imenovana.

Putovanje hobita u Gospodaru prstenova prikazuje sve vidove Isusova nauka u blaženstvima. Iako su siromašni duhom, zadobili su kraljevstvo. Iako su hobiti žalosni, neočekivano su utješeni. Iako pristupaju životu s krotkošću duha, u konačnici baštine zemlju. Iako često gladuju i žeđaju vidjeti kako pravda prevladava, zadovoljeni su. Bilbo i Frodo iskazuju milosrđe prema Golumu, i na kraju primaju milosrđe. Čistoća srca daje pogled na božansko svjetlo. Prstenova družina naposljetku traži ponovno uspostavljanje mira u Međuzemlju, i oni su zaista djeca i posrednici Eruovi, što je Tolkienova riječ za Boga u Silmarillionu. Prstenova družina trpi strašan progon zbog pravedne stvari, ali nositeljima je prstena dano duhovno kraljevstvo u kojemu će živjeti.

Čini se da Prstenova družina odražava zajednički život kršćanskoga učeništva. Društvo devetorice pješaka razvija veliku solidarnost. Kada jedan od njih trpi, svi trpe, kada se jedan raduje, svi se raduju. Kako bi se okrijepili, oni jedu lembas, vilenjački kruh koji, čini se, podsjeća na euharistijski kruh koji jača i obnavlja. Riječ lembas može se prevesti kao “putni kruh” ili “životni kruh”. Tolkien je pisao da on “hrani volju”. Hobiti ponekada prinose molitvu oslobođenja Elberethi, kraljici zvijezda, sličnoj Mariji. Putovanje Družine iskazuje tri kršćanske krjeposti sv. Pavla: vjeru u svoga vođu i svoju misiju, nadu da će obraniti svoj cilj i šire od granica svijeta, i konačno besmrtnu ljubav jednih za druge. Frodo i njegovih prijatelj uzastopce nude položiti svoje živote za druge, nemajući sigurne nade u pobjedu.


Frodo, Gandalf i Aragorn mogu se promatrati kao prikaz različitih viđenja Krista: Frodo kao Kristovo veliko svećeništvo, noseći grijeh (prsten) svijeta, Gandalf kao Kristova proročka misija, pozivajući, predviđajući i određujući, i Aragorn kao slika Krista kralja, dijeleći patnju naroda kojega je bio pozvan povesti u novo kraljevstvo. Frodo, Gandalf i Aragorn su se svi doveli u opasnost zbog višega dobra.

Nadalje, upravo je nepoznatost i neznatnost hobita upotrijebljena kako bi se spasili ostali, ako se njihova otpornost i vizija mogu održati. To je velika tema Utjelovljenja, da svijet nije otkupljen moću Rimskoga carstva ili grčkom kulturom, nego iz nepoznata mjesta imenom Nazaret, gdje je većina ljudi odbacila onoga koji je bio poslan. Biblijski zapis često pripovijeda o božanskom načinu, koji bira ono što je ludo kako bi posramio mudre (1 Kor 1,27).

Međutim, je li čitanje teologije kroz Gospodara prstenova građenje kula u zraku ili gore, aktivnost koju Tolkien ne bi odobravao jer je jasno rekao da “nema poruke” u njegovoj priči? Neki su također predlagali da je teško razumjeti kako bi pobožni rimokatolik mogao s takvim uvjerenjem pisati o svijetu u kojemu se Boga ne štuje. Ipak, brz pogled na temelje Tolkienove mitologije u prvom poglavlju Sillmariliona nagoviješta suprotno.

“Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Iluvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego što je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu…”.

Tolkien je jednom odgovorio o. Robertu Murrayu, SJ, koji je u Gospodaru prstenova vidio pripovijest o milosti, riječima:

“Znam točno što mislite o redu milosti; i naravno, aluzijom na Gospu, na čemu je utemeljena sva moja skromna percepcija ljepote, i u veličanstvu i u jednostavnosti.”

Međutim, Tolkien nastavlja sa svojom tipičnom profinjenošću: “Izostavio sam praktično sve aluzije na bilo što o religiji, kultovima i činima u zamišljenom svijetu. Jer, religijski je element upijen u priču i simbolizam.”

Tolkien je jednom rekao svom studentu da bi likovi koje je stvorio u priči
mogli utjeloviti “u odorama vremena i mjesta, univerzalnu istinu i vječni život”

Kao što Patricia Meyer Spacks kaže u jednom eseju: “Teološka je šema implicirana, iako nije izravno izrečena u Gospodaru prstenova, i od ključne je važnost za djelo. Činjenica slobodne volje podrazumijeva strukturiran svijet, svijet poput kršćanskoga u kojem se istinska sloboda može postoći samo podlaganjem dobru - dobrovoljno prihvaćanje zla nužno uključuje gubitak slobode; svijet poput kršćanskoga, nadalje, po tome što uključuje mogućnost milosti … ako se trilogija ...bavi pred-religioznim dobom, ostaje činjenica da autor u nju uključuje sve materijale nužne za religiju. Upotrebljavajući naravnu teologiju “Anima naturaliter christiana”, Tolkien je vidio prirodu i milost kao blisko isprepletene u svakom životu.

Čitav okvir trilogije o prstenu, kao što Richard Purtill kaže, “jest borba između dobra i zla na kozmičkoj razini, gdje svi moraju birati jednu ili drugu stranu. Nadalje, postoji plan iza onoga što se događa; bilo je naumljeno da Frodo pronađe prsten”.

Iako se Bog uopće ne spominje u knjizi, likovi često naslućuju da neka providnosna snaga, neimenovana i nepoznata, vodi zbivanja, ali oni ne znaju hoće li priča završiti dobro ili loše. U Hobitu, Bilbo se smilovao Golumu, iako mu je Golum prijetio životom: “Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome.” Gandalf kasnije kaže, “Sažaljenje i milosrđe: da ne ubija bez potrebe.” Iako je Frodo zaželio da je Bilbo ubio Goluma, Gandalf daje klasično kršćansko objašnjenje koje neki vide kao moralnu i duhovnu prekretnicu cijele priče.

"Zaslužio je [smrt]! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. ... Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga, vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja, dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu – pa i tebi, među ostalima.”

Ispostavlja se da je to sažaljenje ključ za otkupljenje svega u posljednjim, dramatičnim trenutcima prstenova putovanja do Klete gore; Golum je preživio po sažaljenju, ali se njegova ovisnost i opsesija okreću na sebe i uzrokuju uništenje prstena moći. Ta nada dolazi po izborima vjere, kako objašnjava Richard Purtill.

“Frodo se visoko uzdigao jer od početka prihvaća teret prstena, samo zbog dobrobiti drugih. To nije tek avantura koja vodi Froda iz Shirea, nego dobrovoljno trpljenje kako bi se drugi spasili - spremnost koja je na kušnji do posljednjeg stupnja jeze na crnim ravnicama Mordora. Frodo nije Krist, prsten nije križ, i spasenje osvojeno njegovom žrtvom je čisto svjetovno spasnje. Međutim, to su očiti odjeci viših zbilja u fikciji Frodove “Pasije”. “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”, kaže Krist, a Frodovo je putovanje barem ilustracija toga… Frodov rast u hrabrosti i odanosti kroz razvoj priče je sasvim očit.

Tolkien je vjerovao da se zlo u predkršćanskom svijetu poput onoga u Gospodaru prstenova, može čiti vrlo moćnim, ali je podređeno dobru u jednom ključnom pogledu: nedostaje mu svete mašte. Mračni gospodar, Sauron, nije mogao ni zamisliti da hobiti neće upotrijebiti prsten kako bi ga pokušali nasilno pobijediti. Nije mogao zamisliti da bi itko htio uništiti tako moćno sredstvo vladanja. To znači da je njegovo oko bilo okrenuto od dugo-trpećeg putovanja hobita prema Kletoj gori, i on ne primjećuje njihov bolan napredak ili njihov cilj, dok nije prekasno.

Nadalje, zlo je predstavljeno u jednobojnim nijansama sive i sjenke i tame, dočim su slobodni narodi Međuzemlja prikazani u svojoj živopisnoj raznolikosti i osebujnosti. Oko je prikazano kao bestjelesno plameno oko bez kapka, čiji je pogled, gladan vlasti, doslovno jednook. Nasuprot tomu, slobodni narodi Međuzemlja gledaju iz mnogih perspektiva, jer su različite visine, građe i rase. U filmu, širenje sjenke dovodi do toga da oni dijelovi Međuzemlja koji su pod njezinom vlašću gube prekrasnu raznolikost stvorenja, i postaju zarobljene u nemilostivoj, i u konačnici bezživotnoj vladavini gospodarenja i apsolutne vlasti.

Ali čak i tamo gdje su sjene najdeblje, usred beznađa sija svjetlo. Kada Sam ugleda zvijezdu kako treperi nad mračnim oblacima Mordora, Tolkien piše: “Ljepota njena zgodi ga u srce dok ju je gledao iz ovog pustog kraja, i vrati mu se nada. Jer kroz glavu mu promakne, poput koplja, bistra i hladna, misao da je Sjena na kraju krajeva tek nešto sitno i prolazno: ima svjetla i uzvišene ljepote što će zauvijek ostati izvan njena dohvata.”

Iako Sauron i Sarum obećavaju moć i kontrolu, sva ta izopačenost i iskrivljenost vodi do ropstva. Nije grijeh osloboditi volju, nego joj ustrajno ograničavati opcije, u svojevrsnu zatočeništvu. Činiti dobro znači povećavati slobodu volje, a zarobljavajuća snaga zla može se slomiti samo uzvišenom snagom dobra. U Gospodaru prstenova, predaja nasilnika postiže se radikalnim samožrtvovanjem, i čak smrću. Na taj način Evanđelje, koje tek dolazi, odjekuje kroz priču. Isto je tako družba od devet članova Prstenove družine odjek skupine učenika. Družina će izvršiti svoju misiju nad zlom samo kroza zajedništvo, a ne sami: devet pješaka koji namjeravaju prestići devet jahača, koji su odjek jahača apokalipse.


Na kraju, Froda svladava moć prstena, i naš herojski hobit ne može završiti svoju misiju. Ali, budući da je Tolkienov svijet providnosan, a ne slučajan, otkupiteljski, a ne destruktivan, Frodov poraz ne donosi i potpun neuspjeh. Zlo koje je došlo od Saurona u konačnici se okreće protiv sama sebe po Golumovoj ovisnosti, ali samo zato što se Prstenova družina hrabro borila sve do kraja.

Nema jednostavna sretnog završetka. Život sebedarja donosi radost na kraju, ali ta radost također doživljava kraj Družine, i Frodovi ožiljci ostaju, iako on i Gandalf otplovljavaju za Neumiruće zemlje. Tako je i s Kristom u uskrsnuću.

Međutim, tema radosti podupire ovu trilogiju. Čini se da je zlo većinom u boljem u položaju, ipak ispod svega leži intuicija da je svijet stvoren u radosti: to ne može uvijek biti bjelodano, jer je potrebno to prigrliti i čuvati. Dio ove radosti jest čežnja za domom gdje hrana, pjevanje i piće upotpunjuju odanost i dužnost.

Za nas u “Četvrtom dobu Međuzemlja”, u sadašnjosti, ne možemo završiti ničim boljim doli Tolkienovim riječima upućenim njegovu sinu o Euharistiji, središtu njegove vlastite kršćanske vjere XX. stoljeća, koja je bila središte njegova svijeta.

“Iz tmina svoga života, toliko osujećenoga, stavljam pred tebe jednu veliku stvar na zemlji, kako bi je volio: Presveti Sakrament … Tamo ćeš pronaći romansu, slavu, čast, vjernost i istinski put svih tvojih ljubavi na zemlji, i više od toga: smrt: po božanskom paradoksu, nju koja okončava život, i zahtijeva predavanje svega, no ipak, samo po čijem se okusu (ili predokusu) može održati ono što tražiš u svojim zemaljskim odnosima (ljubav, vjernost, radost), ili preuzeti taj vječno izdržljiv izgled realnosti, za kojim čezne srce svakoga čovjeka.”

Tolkiena su usporedili s draguljarom koji radi na prekrasnu dijamantu, kojeg mu je priroda prepustila grubo oblikovana iz drevnih stijena, i nakon što je godinama radio na njegovu oblikovanju i oplemenjivanju, konačno drži dragulj prema suncu, i uviđa stalno prelamajuće zrake svjetlosti, koje dolaze od njegove mnogostrane i Bogom dane ljepote.