Mons. Vukšić: Nitko nema ovlasti mijenjati biblijsku istinu o kršćanskom braku

Oči katoličke javnosti u ovogodišnjem gospinu mjesecu listopadu uprte su u Rim gdje se održava 14. redovita opća Biskupska sinoda. Sinodalni oci te drugi katolički teolozi i stručnjaci razmišljaju na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. U ime Biskupske konferencije BiH na sinodi sudjeluje vojni ordinarij u BiH te dugogodišnji profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu mons. dr. Tomo Vukšić. Sinoda je bila povodom za naš razgovor s njime.

Biskup Tomo rođen je 1954. u srcu zapadne Hercegovine, točnije u Studencima. Školovao se kao svećenički kandidat u: Zagrebu i Sarajevu, a poslije svećeničkoga ređenja 1980. i u Rimu gdje je na Orijentalnom institutu postigao licencijat iz teologije (patrologija) te potom iz kanonskog prava na Sveučilištu Urbaniana. Doktorirao je orijentalnu teologiju na Orijentalnom institutu disertacijom o odnosima između katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini. Stečeno znanje od 1991. prenosio je i prenosi studentima na sarajevskom KBF-u (nekoć Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji) i mostarskom Teološkom institutu. Prvim vojnim ordinarijem u BiH imenovao ga je 1. veljače 2011. papa Benedikt XVI.  Oni koji poznaju biskupa Tomu, moći će posvjedočiti da je riječ o čovjeku kod kojega nema „praznoga hoda“ i ispraznih priča. O tomu svjedoči njegova dugačka bibliografija s područja crkvenoga prava, patrologije, povijesti, ekumenizma... Tema pak našega razgovora ovoga puta bila je Biskupska sinoda i obitelj.

Razgovarao: Josip Vajdner

Oče Biskupe, Vi u ime Biskupske konferencije BiH sudjelujete od 4. do 25. listopada ove godine na 14. redovitoj općoj Biskupskoj sinodi u Rimu koja se bavi temom Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Možete li nam pojasniti kakav je to događaj i što od njega Crkva može očekivati?

Biskupska sinoda je sastavljena od biskupa, izabranih delegata pojedinih biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Uz njih na zasjedanju sinode, koja može biti redovita ili izvanredna, i održava se povremeno, sudjeluju također neki biskupi snagom službe koju obavljaju, a među njima ponajprije kardinali predstojnici središnjih crkvenih ustanova pri Svetoj Stolici, te neki koje za pojedinu sinodu imenuje sam Papa. Osim ovih, koje se redovito naziva sinodalni oci, na sinodi obično sudjeluju i poglavari nekih redovničkih zajednica te pozvani predstavnici drugih kršćanskih Crkava i zajednica kao promatrači. I naravno da ni jedan ovakav skup ne može biti organiziran, a da ne budu pozvani dokazani stručnjaci na području tematike o kojoj pojedina sinoda raspravlja.

Pored ovih sinoda, koje se tiču cijele Katoličke Crkve, poznato je da je do sada održano i nekoliko takozvanih kontinentalnih biskupskih sinoda koje su se bavile pitanjima od posebnoga značenja za Crkvu na dotičnom kontinentu.

Svaka biskupska sinoda, pa i ova iz listopada 2015., jest skup i izraz crkvenog učiteljstva, koji ima savjetodavni karakter, a ne odlučujuću snagu, u odnosu na Petrova nasljednika kao onoga koji je, kao član zbora apostolskih nasljednika, prvi i na osobit način pozvan utvrđivati braću u vjeri – kao ponizni sluga, a ne gospodar evanđelja.

Budući da ste dobili tzv. Instrumentum laboris, odnosno radne materijale, možete li nam kazati o čemu će se, prema Vašem mišljenju, ponajviše razgovarati na ovoj sinodi?

Tema ovogodišnje biskupske sinode je Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu. Instrumentum laboris, u doslovnom prijevodu: sredstvo rada, jest radni materijal kojega, dosta vremena prije početka održavanja ovakvih skupova, dobiju svi budući sudionici na sinodi kako bi se mogli pripremiti. Taj radni materijal podijeljen je ovoga puta u tri cjeline. Prva se bavi suvremenim izazovima obitelji kroz četiri teme: obitelj u antropološko-kulturalnom i društveno-gospodarskom kontekstu, obitelj i njezina uključenost, inkluzija, te obitelj, afektivnost i život. Drugi dio se bavi promišljanjem o pozivu obitelji kroz teme: obitelj i božanska pedagogija, obitelj i život u Crkvi te obitelj i hod prema njezinoj punini. Treći dio ima naslov Poslanje obitelji danas i raspoređen je u četiri tematske cjeline: obitelj i evangelizacija, obitelj i formacija, obitelj i crkveno praćenje te obitelj, rađanje i odgoj.

O svim tim temama razgovarat će se na sinodi. Prvoga tjedna o prvom poglavlju, drugoga o drugom i trećega o završnom poglavlju, a svaki sinodalni otac slobodno bira temu, sastavlja svoj govor i prijavljuje se za nastup.

U iščekivanju ovoga događaja u javnosti su se pojavljivale vijesti o dijametralno suprotnim stavovima pojedinih katoličkih teologa (i biskupa) glede teme obitelji. Očito je da ne možemo sve podvesti pod „medijski senzacionalizam“. Što se iza toga zapravo krije?

Crkva je sloboda razmišljanja u jedinstvu vjere. Jedinstvo je potrebno u onomu što je naša vjera, a sloboda je nužna u onomu što je još uvijek u traženju, jer kako bismo mogli onda uopće govoriti o razvitku teologije, ili o razvitku dogme. Sve vjerske definicije crkvenog učiteljstva prošle su taj razvitak, a tijekom procesa njihova sazrijevanja u vjeri Crkve, koju vodi i nadahnjuje Duh Sveti, uvijek je bilo velikih teoloških i disciplinskih rasprava, čak suprotstavljenih stanovišta. Takve rasprave su dobro došle, iako ponekada zbunjuju običnoga vjernika. Stoga je ovdje korisno prisjetiti se prvoga sabora, onoga apostolskoga, koji je zapravo bio neka vrsta prve sinode biskupa koju opisuju Djela apostolska, gdje se npr. Pavao, kako tako čitamo, u lice usprotivio Petru. I dok je uvijek dobro došlo iskreno traženje onoga što još uvijek nije vjerski definirano, a toga ima vrlo mnogo, treba upozoriti da ponekada ima i onih koji bi iskrivljivali ili čak nijekali ono što je crkveni nauk i vjera. No i takvih je uvijek bilo. I bez obzira na te pojave, ne treba dvojiti da bi nauk Crkve mogao biti ugrožen. To jednostavno nije moguće. Duh Sveti je jamstvo toga. On koji je virtualno načelo sjemena Riječi Božje iz koje, voljom Boga koji je istina, može izrastati, uvijek i dosljedno, samo plod vjerske istine.

Pogledamo li podrobnije, naći ćemo da ni unutarcrkvena misao nije imuna na utjecaje tzv. gender ideologije. Koliko se sve to može odraziti na stavove Katoličke Crkve o obitelji u suvremenom svijetu?

Brak, gledan iz kršćanske perspektive, a prema Božjoj objavi kojoj ostajemo vjerni, jest zajednica muškarca i žene koja nastaje na temelju njihove uzajamne ljubavi i slobodna izbora s ciljem da, u zajedničkom životu i darivanju, tu ljubav i svoje prijateljstvo izgrađuju te da budu suradnici Božji u stvaranju novoga čovjeka. Sve drugo niti je u skladu s biblijskom objavom, niti s ljudskom naravi, niti s crkvenim naukom. Na ono što se zove vjera Crkve, to drugo ne može utjecati u smislu primjene. No i takve osobe, bez obzira koliko su udaljene i bez obzira koliko su možda čak suprotstavljene katoličkom nauku, jesu ljudi, a pastoralno djelovanje i briga Crkve upućeni su i njima. Naime, tražiti onoga tko je daleko, brinuti se za grješnika, susretati se s njim, voljeti čak i neprijatelja, pokazati mu da i za njega ima mjesta u Božjoj ljubavi, nikako ne znači odobravati grješno djelovanje. To dvoje kršćanstvo vrlo dobro razlikuje.

U svjetlu teme o obitelji otkrivamo temelje antropologije. Postoji li još uvijek u Crkvi suglasje o nečemu što se zove kršćanska antropologija?

Jasno da postoji suglasje o tomu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, da je čovjek bogoliko biće. To su i muškarac i žena, oboje i jednako, ali to su također i muž i žena, kao supružnici jer nitko nije tako sličan Bogu kao čovjek koji sudjeluje u stvaranju čovjeka. To je njihov privilegij i čast, a tako je pisao još Klement iz Aleksandrije u 2. stoljeću.

Bez obzira koliko nam je papa Franjo drag i koliko svojom jednostavnošću osvaja, katkada se stječe dojam da nije jasan u svojim stavovima kada je riječ, primjerice, o temi obitelji. Jeste li toga mišljenja ili bismo u Papinu ponašanju mogli iščitati jedan vid demokratičnosti – da se čuju različita gledišta?

Papinska služba je takva da on ne može delegirati svoju petrovsku službu, karizmu i poslanje. Te stvari ne proizlaze iz nekakva mogućega pristanka ili izbora glasača, kao vlast u suvremenim demokracijama. Naime, većinsko mišljenje i izbori većine jesu izraz demokracije, ali i kada su većinski, mogu biti pogrešni, nemoralni, nečovječni. Većinska mišljenja nerijetko donose nemoralne i nepravedne zakone. I većina ponekad napravi kriv izbor. Poznati su takvi slučajevi u ljudskoj povijesti. S druge strane, Petar nije bio izolirani otok, nego član Dvanaestorice. Tako je i Papa, Petrov nasljednik, član zbora biskupa, apostolskih nasljednika. A to da Papa želi čuti mišljenja subraće „apostola“, sasvim je u skladu s naukom i tradicijom Crkve. Njemu, istina, nije potreban pristanak drugih da bi vršio svoju službu, ali je razborito osluškivati bilo Crkve. Nemojte nikada zaboraviti da je Papa za nas vjernike Petrov nasljednik, a da je zajedno s nama i on samo vjernik, obični čovjek koji ima veliku odgovornost i poslanje: u Crkvi, s Crkvom, i za Crkvu. Sjetite se, zar nije i Petar sazvao apostolski sabor u Antiohiji da čuje mišljenja braće apostola? To nije demokracija, nego izraz odgovornosti za Crkvu.

Pripremni dokument, odnosno radni materijal ili tzv. Instrumentum laboris za ovu biskupsku sinodu jest sadržajan i slojevit. No, u jasnosti su se pojavila mišljenja nekolicine katoličkih teologa da on ima ozbiljnih nedostataka te da su neki njegovi dijelovi u suprotnosti s crkvenim Učiteljstvom. Što Vi kažete?

Uopće ne treba čuditi da ovakav tekst ima nedostataka. To je samo radni materijal. Čak i završni dokumenti pojedinih sabora, kao i neki papinski dokumenti, moglo bi se kazati da imaju nedostataka. No, nije mi poznato da bi taj tekst sadržavao išta što je u suprotnosti s definiranom vjerom. Ali ne mali problem može biti stvoren u javnosti također ako pojedinac, ili skupina, svoje teološko tumačenje, konzervativno ili novo, pokušava protumačiti kao jedino crkveno.

U Rimu je od 5. do 19. listopada 2014. održana Treća izvanredna Biskupska sinoda koja je za temu imala Pastoralne izazove vezane uz obitelj u kontekstu evangelizacije. Mediji su tada u prvi plan stavili razmišljanja o pričešćivanju razvedenih pa ponovno vjenčanih te pitanja homoseksualnih parova. Koliko će zbilja ove teme biti dio razmišljanja i ove redovite biskupske sinode?

Svakom čovjeku Crkva mora iskazivati brigu i poštovanje, ali ne i odobravati njegove neuspjehe i grijehe. Crkva se ne odriče ni jednoga čovjeka, pa ni najvećega grješnika, ali u ime evanđelja ne može pristati ni na kakve neprirodne pojave i grješna stanja. Bog je stvorio i htio muško i žensko, i htio da njih dvoje budu zajedno i jedno. Crkva ne može protiv Božje volje. Ona jest i mora biti vjerna službenica te volje. A osobama koje nisu uspjele u braku iskazuje svoju brigu, smatra ih svojim članovima te i njih, kao i sve ostale, poziva na obraćenje. U redovitim prilikama oni su dragi članovi Crkve koji se trebaju ponašati u skladu sa sadašnjim svojim stanjem, a času smrtne opasnosti, izravne ili neizravne, na raspolaganju su im sva sredstva spasenja, svi sakramenti, sve molitve Crkve.

Nastavak dostupan u tiskanom izdanju Katoličkoga tjednika. (KT/KTA)