Ivan Pavao II. u Varšavi 1979.: Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske

Apostolsko putovanje u Poljsku

Propovijed pape Ivana Pavla II. na Misi 

na Trgu pobjede u Varšavi, 2. lipnja 1979.

Voljeni sunarodnjaci.

Draga braćo i sestre.

Sudionici na euharistijskoj žrtvi koja se slavi danas na Trgu pobjede u Varšavi.

1. Zajedno s vama želim zapjevati himan pohvale božanskoj Providnosti, koja mi je omogućila biti ovdje kao hodočasniku. Znamo da je nedavno preminuli Pavao VI., prvi papa hodočasnik nakon tolikih stoljeća, žarko želio zakoračiti na poljsko tlo, osobito na Jasnu Goru. Do kraja svoga života čuvao je ovu želju u svom srcu, i otišao je s njom u grob. I mi osjećamo da se ta želja – želja toliko snažna i ukorijenjena da prelazi preko razmaka pontifikata – ostvaruje danas na način koji je bilo nemoguće predvidjeti. I tako zahvaljujemo božanskoj Providnosti koja je Pavlu VI. podarila tako snažnu želju. Zahvaljujemo joj za uzor pape hodočasnika koji je započeo s Drugim vatikanskim saborom. U vremenu kada je cijela Crkva iznova postala svjesna da je narod Božji, narod koji sudjeluje u Kristovu poslanju, narod koji ide kroz povijest s tim poslanjem, „hodočasnički“ narod, Papa više nije mogao ostati „vatikanski zatočenik“. On je ponovno morao postati hodočasnikom Petrom, poput prvoga Petra, koji je iz Jeruzalema, preko Antiohije, došao do Rima kako bi tamo posvjedočio za Krista i zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju. 

Danas mi je dano da ispunim ovu želju pokojnoga pape Pavla VI. među vama, voljeni sinovi i kćeri moje domovine. Kad sam, nakon smrti Pavla VI. i kratkoga pontifikata moga neposrednog prethodnika Ivana Pavla I., koji je trajao samo nekoliko tjedana, zagonetnim naumom božanske Providnosti, bio pozvan glasovima kardinala s katedre sv. Stanislava u Krakowu na onu sv. Petra u Rimu, odmah sam razumio da je na meni da ispunim tu želju, želju koju Pavao VI. nije mogao ispuniti prigodnom tisućljeća pokrštenja Poljske.

Moje hodočašću u domovinu u godini kada Crkva u Poljskoj slavi devet stoljeća od smrti sv. Stanislava sigurno je poseban znak hodočašća koje mi Poljaci vršimo kroz povijest Crkve, ne samo putevima naše domovine, nego i onima Europe i svijeta. Stavljajući sebe u stranu ovdje, ipak se moram sa svima vama zapitati zašto je, upravo 1978., nakon tolikih stoljeća dobro ustaljene tradicije na tom polju, sin poljskoga naroda pozvan na katedru sv. Petra. Krist je tražio od Petra i od drugih apostola da budu njegovi „svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Nemamo li pravo, pozivajući se na ove Kristove riječi, misliti da je Poljska danas postala zemlja osobito odgovorna svjedoka? 

Pravo misliti da odavde – iz Varšave, i također iz Gniezna, s Jasne Gore, iz Krakova, i iz cijele ove povijesne rute kojom sam tako često u svom životu prolazio, i ovih dana koristim prigodu kako bih iznova prošao njome – treba naviještati Krista s osobitom poniznošću ali i s uvjerenjem? Pravo misliti da treba doći upravo ovdje, u ovu zemlju, na ovaj put, kako bi se ponovno čitalo svjedočanstvo njegova križa i uskrsnuća? Ali ako prihvatimo sve što sam se usudio izjaviti u ovom trenutku, koliko velikih dužnosti i obveza nastaje? Jesmo li sposobni za njih?

2. Danas, na prvoj postaji moga papinskog hodočašća u Poljsku, dano mi je slaviti euharistijsku žrtvu na Trgu pobjede u Varšavi. Večernja liturgija subotnje vigilije Pedesetnice vodi nas u Gornju sobu u Jeruzalemu, gdje su apostoli – okupljeni oko Marije, Kristove majke – sljedećega dana primili Duha Svetoga. Primili su Duha kojega je Krist, po križu, zadobio za njih, kako bi po snazi ovoga Duha mogli ispuniti njegovu zapovijed. „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20). Ovim je riječima Krist Gospodin, prije nego što je napustio svijet, prenio apostolima svoju posljednju preporuku, svoje „misijsko poslanje“. I dodao je: „I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Dobro je da moje hodočašće u Poljsku, prigodom devet stoljeća mučeništva sv. Stanislava pada u vrijeme Pedesetnice, i svetkovine Presvetoga Trojstva. Na taj način mogu, ispunjavajući želju Pavla VI. nakon njegove smrti, još jednom proživjeti Tisućljeće krštenja poljske zemlje i upisati ovogodišnji jubilej sv. Stanislava u ovo tisućljeće, iz kojeg je nastala povijest Nacije i Crkve. Upravo nas svetkovine Pedesetnice i Presvetoga Trojstva približavaju tom početku. U apostolima koji primaju Duha Svetoga na dan Pedesetnice već su na neki način prisutni svi njihovi nasljednici, svi biskupi, uključujući one kojima je kroz tisuću godina pripalo navijestiti Evanđelje na poljskom tlu. Među njima je i Stanislav iz Szczepanówa, koji je svoje poslanje na krakovskoj katedri platio krvlju prije devet stoljeća.

A u tim apostolima – i oko njih – na dan Pedesetnice, bili su okupljeni ne samo predstavnici naroda i jezika nabrojenih u knjizi Djela apostolskih. Već tada bili su oko njih razni narodi i nacije koji su po svjetlu Evanđelja i snagi Duha Svetoga ušli u Crkvu u raznim epohama i stoljećima. Dan Pedesetniceje rođendan vjere i Crkve i u našoj poljskoj zemlji. Početak je to navještaja velikih djela Gospodnjih i na našem poljskom jeziku. Početak je to kršćanstva u životu naše nacije: u njezinoj povijesti, njezinoj kulturi, njezinim iskušenjima.

3a. Crkva je Poljskoj donijela Krista, ključ razumijevanja te velike i temeljne zbilje čovjeka. Jer čovjeka se zapravo ne može potpuno razumjeti bez Krista. Ili bolje, čovjek nije sposoban razumjeti sama sebe u potpunosti bez Krista. Ne može razumjeti ni tko je, ni koje je njegovo istinsko dostojanstvo, ni koji je njegov poziv, niti konačno odredište. Ništa od toga ne može razumjeti bez Krista.

Foto: PAP/Ireneusz Radkiewicz

I stoga se Krista ne može isključiti iz čovjekove povijesti u bilo kojem kraju kugle zemaljske, u bilo kojoj zemljopisnog širini ili dužini. Isključenje Krista iz povijesti čovjeka, čin je protiv čovjeka. Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske, osobito povijest naroda koji je prošao ili prolazi kroz ovu zemlju. Povijest ljudi. Povijest nacije je povrh svega povijest ljudi. I povijesti svake osobe otvara se u Isusu Kristu. U njemu ona postaje povijest spasenja.

Povijest nacije zaslužuje primjerenu prosudbu u svjetlu svoga doprinosa razvoju čovjeka i humanosti, intelekta, srca i savjesti. To je najdublji tok kulture. To je njezin najčvršći oslonac. Njezina srž, njezina snaga. Nemoguće je bez Krista razumjeti i procijeniti doprinos poljske nacije razvoju čovjeka i njegove čovječnosti u prošlosti i njezin doprinos danas; „ovaj je stari hrast narastao toliko i nije ga srušio nikakav vjetar jer je njegov korijen Krist“ (Piotr Skarga, Kazania Sejmove IV, Biblioteka Narodowa, I, 70, str. 92). Potrebno je slijediti tragove onoga što je, ili bolje tko je, Krist bio za sinove i kćeri ove zemlje kroz naraštaje. Ne samo za one koji su otvoreno vjerovali u njega i ispovijedali ga vjerom Crkve, nego i za one koji su se činili udaljenima, izvan Crkve. Za one koji su sumnjali ili se protivili.

3b. Ispravno je razumjeti povijest nacije kroz čovjeka, kroz svako ljudsko biće ove nacije. U isto vrijeme, čovjek se ne može razumjeti odvojen od zajednice koju čini nacija. Naravno, to nije jedina zajednica, ali je posebna zajednica, možda najintimnije povezana s obitelju, najvažnijom za čovjekovu duhovnu povijest. Stoga je nemoguće bez Krista razumjeti povijest poljske nacije – te velike tisućljetne zajednice – koja je toliko bitna za mene i za svakog od nas. Ako odbacimo ovaj ključ razumijevanja naše nacije, izlažemo se znatnom nesporazumu. Više ne razumijemo sami sebe. Nemoguće je bez Krista razumjeti ovu naciju s njezinom poviješću toliko sjajnom i istovremeno s toliko strašnih poteškoća. Nemoguće je razumjeti ovaj grad, Varšavu, glavni grad Poljske, koji se 1944. upustio u neravnopravnu bitku s agresorom, bitku u kojoj su ga napustile savezničke snage, bitku u kojoj je pokopan pod svojim ruševinama, ako se ne prisjetimo da je pod istim tim ruševinama bio i kip Krista Spasitelja sa svojim križem, koji se nalazi ispred crkve u Krakowskim Przedmieściu. Nemoguće je razumjeti povijest Poljske od Stanislava u Skarki do Maksimilijana Kolbea u Oświęcimu [njem. Auschwitz, op. prev.], ako se i na njih ne primijeni isti temeljni kriterij koji nosi ime Isus Krist.

Tisućljeće poljskog krštenja, čiji je prvi zreo plod sv. Stanislav – tisućljeće Krista u našoj jučerašnjici i današnjici – glavni je motiv moga hodočašća, moje molitve zahvalnosti zajedno sa svima vama, dragi sunarodnjaci, koje Krist ne prestaje poučavati veliku čovjekovu svrhu; zajedno s vama, za koje Isus Krist ne prestaje biti uvijek otvorenom knjigom o čovjeku, o njegovom dostojanstvu i njegovim pravima i ujedno knjiga znanja o dostojanstvu i pravima nacije.

Danas, ovdje, na ovom Trgu pobjede, u glavnom gradu Poljske, tražim, po euharistijskoj molitvi sa svima vama, da nam Krist ne prestane biti otvorenom knjigom života za budućnost, za našu poljsku budućnost.

4. Nalazimo se pred grobom neznanog vojnika. U drevnoj i suvremenoj povijesti Poljske, ovaj grob ima poseban temelj, poseban razlog za svoje postojanje. U kolikim je mjestima naše rodne zemlje taj vojnik pao! U kolikim je mjestima u Europi i svijetu plakao sa svojom smrću da ne može biti pravedne Europe bez neovisnosti Poljske na njezinoj karti! Na kolikim je bojištima taj vojnik posvjedočio o pravima čovjeka, neizbrisivo upisanima u nepovrjediva prava ljudi, padajući  za „slobodu našu i vašu“! „Gdje su tvoji grobovi, o Poljska? Gdje nisu! Ti znaš bolje od ikoga i Bog to zna na nebesima“ (Artur Oppman, Pacierz za zmarlych).

Povijest domovine upisana preko groba neznanoga vojnika!

Želim kleknuti pred ovim grobom kako bih častio svako sjeme koje padne u zemlju i umire i tako donosi plod. Može to biti sjeme vojnikove krvi prolivene na bojišnici, ili mučenička žrtva u koncentracijskim logorima ili zatvorima. Može to biti sjeme teške svakodnevne muke, sa znojem na čelu, u poljima, radionicama, rudnicima, ljevaonicama  i tvornicama. Može to biti sjeme roditeljske ljubavi, koji ne odbijaju podariti život novom ljudskom biću i preuzeti svu obvezu njegova odgoja. Može to biti sjeme stvaralačkog rada na sveučilištu, višim institutima, knjižicama, gradilištima nacionalne kulture. Može to biti sjeme molitve, službe bolesnima, patnicima, napuštenima – „sve to čini Poljsku“.

Sve je to u rukama Majke Božje; u podnožju križa na Kalvariji, i u Gornjoj sobi na Pedesetnicu!

Sve to: povijest domovine oblikovane kroz tisuću godina nizom naraštaja – među njima sadašnji i budući – i po svakom sinu i kćerki domovine, čak i ako su anonimni i nepoznati poput vojnika pred čijim se grobom nalazimo... Sve to: uključujući povijest ljudi koji su živjeli s nama i među nama, poput onih koji su umrli u stotinama i tisućama unutar zidova varšavskoga geta.

Sve to grlim mišlju i srcem u ovoj Euharistiji i uključujem u ovu jedinstvenu Kristovu žrtvu na Trgu pobjede.

A ja uzvikujem, ja, sin poljske zemlje i u isto vrijeme ja, papa Ivan Pavao II, uzvikujem iz sve dubine ovog tisućljeća, uzvikujem uoči Pedesetnice:

Pošalji Duha svojega!

Pošalji Duha svojega!

I obnovi lice zemlje.

Ove zemlje!

Amen.