I zajedno su progovorili kroz dvije knjige koje će biti objavljene uoči sinode. Na čelu s Robertom Sarahom i Afrikancima.
Piše: Sandro Magister, www.chiesa
Rim, 31. kolovoza 2015. – Kardinal Robert Sarah, Gvinejac, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ovih je dana u Regensburgu kako bi predstavio njemačko izdanje svoje knjige „Bog ili ništa“, objavljene u Francuskoj prošle veljače, i koja će se objaviti na još devet jezika diljem svijea, uzevši u obzir ogromno zanimanje koje je izazvala na temelju onoga što je u njoj napisano i tko ju je napisao, kako je već pokazano na www.chiesa:
Knjigu će u Regensburgu predstaviti kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, dok je predgovor za njemačko izdanje napisao nadbiskup Georg Gänswein, prefekt Papinskoga doma i osobni tajnik Benedikta XVI.
No, papa emeritus nije propustio iskazati svoje poštovanje prema kardinalu Sarahu, napisavši između ostaloga:
„Pročitao sam Bog ili ništa s velikom duhovnom koristi, radošću i zahvalnošću. Njezin hrabar odgovor na probleme rodne teorije razjašnjava temeljno antropološko pitanje u maglovitu svijetu.“
Od gotovo četiristo stranica u knjizi, samo se nekoliko njih dotiče sinode o obitelji. No, one ostavljaju dojam po jasnoći i lucidnosti s kojima se suprotstavlja zagovornicima promjene u ženidbenom nauku i pastoralnoj skrbi koji imaju svoga najistaknutijeg predstavnika u kardinalu Kasperu.
Sarah nije bio jedan od pet kardinala – prvi od kojih je Müller – koji su uoči zasjedanja sinode prošloga listopada formirali koaliciju protiv inovatora sa suradničkom knjgom koja je uzrokovala veliki pljusak.
Ali sada, kada se približava drugo i zadnje zasjedanje sinode, položaje u obranu tradicionalnog nauka i pastoralne skrbi o ženidbi zauzima ne pet, nego jedanaest kardinala, i ovoga puta sa suradničkom knjigom. Među njima i Sarah.
Ostalih deset, po abecednom redu, su:
- Carlo Caffarra, nadbiskup Bologne, Italija;
- Baselios Cleemis Thottunkal, veliki nadbiskup Triuvandruma Siro-malankarske crkve, Indija;
- Josef Cordes, umirovljeni predsjednik Papinskoga vijeća Cor unum, Njemačka;
- Dominik Duka, nadbiskup Praga, Češka;
- Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta, Nizozemska;
- Joachim Meisner, umirovljeni nadbiskup Kölna, Njemačka;
- John Onaiyekan, nadbiskup Abuje, Nigerija;
- Antonio María Rouco Varela, umirovljeni nadbiskupa Madrida, Španjolska;
- Camillo Ruini, umirovljeni papin vikar za rimsku biskupiju, Italija;
- Jorge Urosa Savino, nadbiskup Caracasa, Venezuela.
Knjiga je naslovljena:
„Jedanaest kardinala govori o ženidbi i obitelji: Eseji s pastoralnog gledišta.“ (“Eleven Cardinals Speak on Marriage and the Family: Essays from a Pastoral Viewpoint.”)
Knjiga će biti objavljena u rujnu na pet jezika: engleski (Ignatius Press), talijanski (Cantagalli), francuski (Artège), njemački (Herder), španjolski (Ediciones Cristiandad).
Ovo nije kompilacijsko djelo. Eseji se objelodanjuju po prvi put, s jedinom iznimkom eseja kardinala Ruinija, koji je već objavljen prije godinu dana na www.chiesa:
Za više detalja i pregled sadržaja knjige:
*
No, to nije sve. Jer približava se objava još jedne knjige, također u vidu sinode, koju su napisali isključivo Afrikanci. Za sada se objavljuje samo na engleskom: Ignatius Press u Sjedinjenim Državama i Paulini u Keniji.
Ovo je naslov:
„Kristova nova domovina – Afrika. Doprinos sinodi o obitelji od afričkih pastira.“ ["Christ's New Homeland - Africa. Contribution to the Synod on the Family by African Pastors".]
I ovdje je također jedanaest autora, svi biskupi i nadbiskupi, a sedam od njih su kardinali. I Sarah je među njima ponovno, s prvim od eseja, iz kojeg je ulomak donesen nešto niže.
Sadržaj je knjige, započete s predslovljem nigerijskoga kardinala Francisa Arinzea, Sarahova prethodnika na čelu Kongregacije za bogoštovlje, sljedeći:
PRVI DIO
SINODA O OBITELJI. OD JEDNOG ZASJEDANJA DO DRUGOGA
Robert kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu:
"Koja vrsta pastoralnog milosrđa kao odgovor novim izazovima obitelji? Čitanje Lineamenta "
Biskup Barthélemy Adoukonou, tajnik Papinskoga vijeća za kulturu:
"Poći od žive vjere: Afrički pogled na Instrumentum laboris"
DRUGI DIO
EVANĐELJE OBITELJI
Nadbiskup Denis Amuzu-Dzakpah iz Lomé:
"Važnost nedavnog magisterijalnog nauka o ženidbi i obitelji "
Philippe kardinal Ouedraogo, nadbiskup-metropolit Ouagadougoua:
"Nerazrješivost ženidbe: Temelj ljudske obitelj"
Berhaneyesus D. kardinal Souraphiel, nadbiskup-metropolit Addis Abebe:
"Promicanje pravoga razumijevanja ženidbe i praćenje bračnih parova "
TREĆI DIO
PASTORALNA SKRB ZA OBITELJI KOJE SU RANJENE
Christian kardinal Tumi, umirovljeni nadbiskupe Douale, Kamerun:
„Ženidba u situacijama disfunkcije ili slabosti: Rastanak, razvod, ponovna ženidba“
Nadbiskup Antoine Ganye iz Cotonoua:
"Monogamija i poligamija: Izazov i briga za istinu ljubavi u afričkim kulturama"
Théodore Adrien kardinal Sarr, umirovljeni nadbiskup Dakara:
"Izazov mješovitih i međuvjerskih ženidbi "
Nadbiskup Samuel Kleda iz Douale:
"Pastoralna skrb za ranjene obitelji"
EPILOG
APEL CRKVE U AFRICI PREMA DRŽAVI
Jean-Pierre kardinal Kutwa, nadbiskup Abidjana, Obala Bjelokosti:
"Zašto bi država trebala podržavati obitelj?"
*
Iz ove je knjige jasno da će koalicija afričkih biskupa biti velik igrač na sinodi i da će djelovati kao čvrsta ograda protiv prijedloga za promjenu u stvarima razvoda i homoseksualnih zajednica. Kao što je već bilo vidljivo sa simpozija u Accri prošloga lipnja, među predsjednicima biskupskih konferencija s tog kontinenta:
Iz izbora Sarahova teksta, u pregledu niže su kratki, ali vrlo kritički pogledi na jezik i sadržaj Lineamenta, službenoga dokumenta proizvedenog iz prvog zasjedanja sinode, kao temelj daljnje rasprave.
No, oni koji pročitaju čitav esej u knjizi, vidjet će da to nije samo stvar aluzija na reference. Jer neposredno prije izbora donesena ovdje, kardinal Sarah posvećuje nekoliko stranica kritici na Lineamenta, točku po točku, s podnaslovima i uvodima poput ovih:
- "ZBUNJUJUĆA TOČKA"
„U paragrafu 14, čini se da dokument insinuira da bi inzistiranje na nerazrješivosti ženidbe značilo isto što i potčinjavanje osoba, i ostavlja dojam da uzima zdravo za gotovo mozaični model, jer, kako kaže, sam ga Isus spominje. Trebamo li se, onda, vratiti na vrijeme „tvrdoće srca“ iz predevanđeoskog razdoblja?...“
- „NEPRIHVATLJIVE, SKANDALOZNE TOČKE“
„Sa zbunjujućega, prelazimo na neprihvatljivo. Je li moguće da dokument, u paragrafu 27, zagovara probni brak kao put koji treba slijediti? [...] U mnogim područjima Afrike, gdje običaji propisuju 'nerazrješivu tradicionalnu ženidbu' – koja je stoga stabilnija od građanskog braka – mjesna Crkva nije čak ni ovlaštena upotrijebiti takav jezik. Ako bi to učinila, ne bi samo uništila svoje pastoralno služenje obiteljima, nego bi također bila u protuslovlju s Evanđeljem i sablaznila bi pogane...“.
- „REZULTATI ZBRKE: STAVITE BOGA I NAUK U STRANU, I STVORIT ĆETE VELIKU PASTORALNU ZBRKU“
„Zapanjujuće je da isti dokument, koji u paragrafu 5 jasno ističe da postoji 'kriza vjere, posvjedočena kod velikog broja katolika, koja često leži ispod krize u braku i obitelji' ne izvlači nikakvih zaključaka iz te činjenice. Zašto ne kaže da prvi izazov koji treba naglasiti jest kriza vjere? Zašto traži, u paragrafu 33, u jednoj osobito uznemirujućoj perspektivi, da se nastavi obnova crkvenog načina izražavanja o situacijama koje su objektivno suprotne Evanđelju, kao da se radi tek o 'riječima' ili jeziku'?...“.
*
Evao, dakle, odlomka iz eseja kardinala Saraha.
„Parezija“, sloboda govora koju papa Franjo toliko priziva za sinodsku raspravu, zasigurno u njemu ima prvorazrednog prvaka.
___________
KOJA VRSTA PASTORALNOGA MILOSRĐA?
Robert Sarah
Lineamenta naznačuju da u znatno širem crkvenom kontekstu kojeg opisuje Evangelii gaudium, nova staza označena izvanrednom sinodom uzima za svoju polaznu točku „životne periferije“ koje pozivaju na pastoralan pristup karakteriziran „kulturom susreta sposobnom za prepoznavanje Gospodinova besplatnog rada, čak i izvan uobičajenih modela, i pouzdana usvajanja ideje 'poljske bolnice', koja je vrlo djelotvorna u navještanju Božjeg milosrđa“ (uvod u pitanja za Relatio synodi, dio 1).
Pitanje koje zatim treba postaviti je: koje su to životne periferije u novom društvenom-kulturnom kontekstu s kojima se suočavamo danas?
Učinak je globalizacaije na ljudske kulture toliko destruktivan da su do temelja potresene ne samo tradicionalne društvene institucije, nego i vrijednosti koje ih podržavaju. Kroz političku i zakonodavnu moć (na primjer, nove zakone koji dekonstruiraju obitelj i ženidbu i špekuliraju s ljudskim životom), financijsku moć (razvojna pomoć uvjetovana usvajanjem „protuobiteljskih“ i „protuživotnih“ dokumenata), i osobito kroz medijsku moć, relativistička se ideologije širi kroz sva naša suvremena društva.
Ako ćemo vjerovati predsjedniku CCEE-a, u zemljama sjeverne hemisfere „de facto kohabitacija postala je sada normom“, što potvrđuju sociološka istraživanja. Život u kršćanskoj obitelji, prema evanđeoskim vrijednostima, postao je rubna situacija, u odnosu na većinu. Kršćanske su obitelji, u ovom kontekstu, sada ne samo u brojčanoj manjini, nego su i u sociološkoj manjini. One proživljavaju tihu, ali okrutnu i nemilosrnu diskriminaciju: sve je protiv njih, prevladavajuće vrijednosti, mediji i kultrni pritisak, financijska ograničenja, zakonodavstvo i tako dalje. A čini se da ih i sama Crkva, kroz dokumente poput Lineamenta, gura prema izlazu.
Ako su Lineamenta izrađena u jeziku kakav vidimo, kakva će Crkva, onda, brinuti o ovom „malom ostatku“? Tko će učiniti da se čuje milosrdan glas Dobroga Pastira, koji im ponavlja: „Ne boj se, stado malo“ (Lk 12,32)?
Jesmo li sada dosegli pravu „periferiju“ našeg poslijemodernog svjetskog sela? Nadat ćemo se da sljedeća sinoda neće iz „betlehemske špilje“ (Crkve) progoniti malu kršćansku obitelj koja nije našla mjesta u gostionicama „kraljevskog Davidova grada“ (našeg globaliziranog svijeta). Prekrasne kršćanske obitelji koje herojski žive zahtjevne evanđeoske vrijednosti danas su stvarne periferije našega svijega i naših društava, koja idu kroz život kao da Bog ne postoji.
Osim ovoga „malog ostatka“, postoji druga kategorija koja glasno traži pastoralnu pozornosti. To su žrtve poslijemodernog sustava koje ne priznaju poraz. One se ne osjećaju kod kuće u ovom bezbožnu svijetu. One nose u sebi nostalgiju za toplinom „kršćanskoga doma“, ali ne osjećaju da imaju snage vratiti se tom radikalno evanđeoskom načinu života.
Tim ljudima, čini se da danas predstavljamo krutu Crkvu, majku koja ih više ne razumije i zatvara im vrata u lice. A neki ih pokušavaju uvjeriti da ih sude i osuđuju upravo oni ljudi koji bi ih trebali prihvaćati i brinuti za njih. Umjesto da im pomognu otkriti strahotu grijeha i da mole da ga se oslobode, nitko nema pravo nuditi im svojevrsno „milosrđe“ s kojim se ne postiže ništa doli da potono dublje u zlo.
No, ova braća i sestre, koje je život istinski ranio, nisu zavarani njime. Oni žeđaju za istinom o svom životu, a ne za sažaljenjem ili ublažujućim razgovorom. Oni jako dobro znaju da su žrtve globaliziranoga sustava koji namjerava oslabiti i uništiti Crkvu. Oni nisu među onima koji glasaju za relativističke ideologije kako bi potkopali temelje kršćanskoga nauka i poništili Kristov križ.
Oni sebe vide poput grješnika o kojem govori Augustin, koji, iako ne sliči Bogu po bezgrješnosti koju je izgubio, želi mu barem sličiti svojim užasavanjem nad grijehom. Ovo je, doista, ono zbog čega oni ne žele da ih itko spriječi od vapaja u nebo: „Tko će nam pokazati spasenje?“, „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“, obećavajući im nešto što Krist nikada nije obećao dati.
Bog nikada nije zatvorio svoje srce ovoj braći i sestrama, niti to može učiniti Crkva, Njegova službenica. Ali kako Crkva može zauzeti pastoralan pristup milosrđa prema njima? Ne previjajući sakramentalnom pričešću ranu, koja nije liječena propisno primljenim sakramentom pomirenja.
Ako njezin pastoralni pristup ne smije biti osuđivanje, koje zlostavlja ozlijeđenu osobu, s ranom koja već krvari, nego suosjećana pristunost, tada se Crkva ne smije pretvarati da nije svjesna stvarnog postojanja štete uzrokovane ranom; umjesto toga, ona mora primijeniti balzam svoga srca, kako bi se ova rana mogla liječiti i previti s ciljem istinskoga izliječenja.
Ova vrsta prisutnosti ispunjene poštovanjem, s obnovljenm načinom gledanja na stvari koje dolaze od Boga nikada neće nazivati „dobrim“ nešto što je zlo, ili „zlim“ nešto što je dobro, kako ih podjseća obred biskupskoga ređenja. To je pastoralan pristup nade i očekivanja, kao što milosrdni otac čeka razmetnoga sina. Poput Dobrog Pastira, Crkva će morati ići i tražiti svoju djecu koja su daleko, uzeti ih na svoja ramena, čvrsto ih držati i ne vraćati ih u draču koja im je rastrgala život. To je značenje pastoralnoga milosrđa.
Nema komentara:
Objavi komentar