Kršćani na Bliskom Istoku: Drevne i krhke Crkve

Talijanski dvotjednik Il Regno, br. 22/2013., donosi članak Giorgija Bernardellija o ustrojstvu, stanju i broju kršćana na Bliskom istoku.

Koliko je kršćana na Bliskom istoku? Koliko je njihovih Crkava, i kakve su one? Ako se želi ući u taj svijet, koji je u vrtlogu oluje, potrebno je u potpunosti prihvatiti složenost. Poći od ideje da isti brojevi - više negoli fotografija - predstavljaju redove veličine, te da sami po sebi nisu dovoljni da bi se shvatilo bogatstvo i krhkost kršćanstva koje se kroz dvadeset stoljeća razdvojilo u tisuće različitih potočića.

Uzimajući, dakle, u podlozi sveobuhvatan podatak koji govori o broju kršćana koji se kreće između 10 i 13 milijuna (vidjet ćemo zašto) - u regiji u kojoj je nastanjeno 550 milijuna žitelja, pokušat ćemo složiti razuman prikaz, koji vodi računa i o povijesti i o sadašnjosti. Polazna točka za orijentaciju jesu kršćanske patrijaršije iz prvih stoljeća, kada je uz Rim i Carigrad, uloga prvoga reda dodijeljena i Antiohiji, Aleksandriji i Jeruzalemu.

Kopti. Gledajući današnje brojeve, ne može se ne početi s egipatskim kršćanima, nasljednicima aleksandrijske patrijaršije. Upravo je Koptska pravoslavna crkva, na čelu s papom Tawadrosom II., odgovorna za više od 90% kršćana u Egiptu. Njezin je naziv Koptska pravoslavna, međutim, potrebno je odmah razjasniti da ona nema ništa s pravoslavljem rođenim iz šizme između Rima i Carigrada: nastanak autonomne egipatske Crkve zapravo ima svoje korijene u 451., kada je aleksandrijski patrijarh odbio sudjelovati na Kalcedonskom saboru, u vrijeme teoloških rasprava o Isusovoj naravi.

Kopti su danas najbrojnija kršćanska zajednica na Bliskom istoku. No, koliko ih je? Odgovoriti na to pitanje zasigurno je složeno, jer izvori daju podatke različite nekoliko milijuna. Podrijetlo te dvosmislenosti jest u činjenici da je u posljednja dva popisa stanovništva (održana 1996. i 2006.), pitanje o vjerskoj pripadnosti izostavljeno iz upitnika, slijedom smjernica Ujedinjenih nacija. To je dovelo do dva različita računanja: s jedne strane Koptska pravoslavna crkva, koja na temelju svojih podataka smatra da kršćani čine 10% populacije u zemlji (između 8 i 9 milijuna). S druge je strane, “službena” statistika, koja drži da ih je daleko manje: u 2012. vladina je agencija govorila o ne više od 5,130.000 kršćana. Također, jedan neovisan izvor, kakav je američki Pew Research Center, u svom izvješću Global Christinanity, procjenjuje da je u Egiptu samo 4,290.000 kršćana (5,3% populacije).

Koptskoga papu bira se ždrijebom između trojice kandidata

Ne treba uzeti zdravo za gotovo da su ove brojke “službene” statistike nešto više točne: treba imati u vidu da Egipat nije samo Kairo - povrh svega zbog najrubnijih područja - čak su i brojke o ukupnoj populaciji vrlo sumnjive. Da ne spominjemo političke motive koji očito stoje iza tih procjena. Treba, međutim, dodati da brojke egipatskih kršćana uključuju i Koptsku katoličku crkvu (koptskoga obreda, ali u zajedništvo s Rimom, na čelu koje je patrijarh Ibrahim Isaac Sidrak) koja broji oko 160.000 vjernika. Tu su, nadalje egipatski evangelički kršćani, čiji se broj procjenjuje na oko 250.000.

Ako je toliko nesigurnosti o koptima u Egiptu, stvar ne može biti drugačija ni s procjenom broja egipatskih kršćana koji su napustili zemlju prethodnih godina. Sigurno je da je najgušća zajednica dijaspore u Sjedinjenim Državama, gdje kruži brojka od oko 900.000 osoba. Vrlo su velike zajednice u Kanadi (oko 200.000) i u Australiji (75.000). Manje su zajednice, međutim, do prije par godina, bile u europskim zemljama. No, sve ovo ne uzima u obzir one koji su napustili zemlju u zadnje dvije godine: o tome je Washington Institute for Near East Policy objavio procjenu koja govori o 100.000 kršćana koji su pobjegli iz Egipta nakon Mubarakova pada; podatak je to koji osporava Koptska pravoslavna crkva, koja govori o tek nekoliko desetaka tisuća osoba (i koja ima interesa u obustavljanju tog fenomena).

Grkopravoslavci. Nakon kopta, najbrojnija skupina među kršćanima Bliskoga istoka jesu grkopravoslavci. Oni su nasljednici Jeruzalemske patrijaršije, koja je u antičko doba uvijek bila u području Carigrada, ali su također jedan od različitih vlakana antiohijske katedre, najprogonjenije patrijaršije u prošlosti. Dijelom se i zbog tog razloga grkopravoslavci na Bliskom istoku nalaze pod jurizdikcijom dviju međusobno udaljenih patrijaršija: Jeruzalemske - koju sada vodi patrijarh Theophilos III. - koja broji oko 500.000 vjernika i najbrojnija je kršćanska zajednica u Izraelu, Palestini i Jordanu; i grkopravoslavne Antiohijske patrijaršije, sa sjedištem u Damasku, kojoj je već nekoliko mjeseci na čelu patrijarh Youhanna X. Yazigi, brat jednoga od dvojice biskupa otetih u Aleppu. Procjenjuje se da ova druga patrijaršija brine o oko 2 milijuna vjernika, uključujući dakle, osim Sirije, kršćanske zajednice u Libanonu, Turskoj i Iraku, i povrh svega emigrante iz dijaspore, prisutne u vrlo značajnu broju u Sjedinjenim Državama, Latinskoj Americi, Australiji i zapadnoj Europi.

Ta je dijaspora nastala znatno prije tragedije u kojoj Sirija danas živi, no rat je to zasigurno dodatno naglasio. Ako se u proljeće 2011. procjenjivalo da je u Siriji bilo više od 500.000 grkopravoslavaca, danas se taj broj može samo okružiti brojnim dramatičnim upitnicima. Nije moguće imati potpune podatke o tome koliko emigracija pogađa pojedine kršćanske crkve u Siriji, ali dovoljno govori podatak koji je iznio melkitski patrijarh Gregorios III. Laham, prema kojemu je od 1,5 milijuna sirijskih kršćana, barem 450.000 moralo napustiti svoje domove zbog rata.

Melkiti. Upravo smo ih spomenuli uz grkopravoslavce Antiohijske patrijaršije, i to ne slučajno: melkiti su nastali iz podjele u toj zajednici, koja se dogodila 1724. kada carigradski patrijarh nije priznao izbor Ćirila VI. na grkopravoslavnu antiohijsku katedru, jer je smatran vrlo bliskim Zapadu. Pet godina kasnije, on je uspostavio puno zajedništvo s Rimom, zadržavši bizantski obred: poput kopta katolika, dakle, melkiti su katolička Crkva istočnoga obreda. Prema statistikama koje donosi Annuario pontificio, oni danas broje oko 1,6 milijuna vjernika. Samo 750.000 od toga broja, međutim, još uvijek živi na Bliskom istoku (dakle, manje od polovice; i vrijedno je primijetiti da gotovo isti broj danas živi u Latinskoj Americi). Na Bliskom su istoku melkiti prisutni u različitim zemljama: u Siriji ih je bilo oko 235.000 (no za sadašnji se broj primjenjuju ista pitanja kao i za sirijske grkopravoslavce), u Libanonu oko 400.000, a manje su zajednice prisutne u Izraelu, Palestini i Jordanu. Melkitski patrijarh svoje sjedište ima također u Damasku.

Vijeće katoličkih patrijarha Istoka, s lijeva na desno:
1. Gregorios III. Laham, melkitski patrijarh Antiohije i cijeloga Istoka, Aleksandrije i Jeruzalema
2. Antonios kard. Naguib, koptski patrijarh Aleksandrije
3. Mar Bechara Boutros kard. al-Rahi, maronitski patrijarh Antiohije
(4. Robert kard. Sarah, predsjednik Papinskoga vijeća Cor unum)
5. Mar Emmanuel III. kard. Delly, kaldejski patrijarh Babilona
6. Ignace Joseph III. Younan, sirijski patrijarh Antiohije i cijeloga Istoka
7. Nerses Bedros XIX. Tarmouni, armenski patrijarh Cilicije

Sirijci. Bizantsko lice kršćanstva, međutim, nije jedino koje je nastalo iz Antiohijske patrijaršije. I ovdje se, zapravo, prvi raskol dogodio već u vrijeme Kalcedonskoga sabora, i nasljednici te zajednice čine Sirijsku pravoslavnu crkvu. Crkva najveće misijske tradicije prvoga tisućljeća, o čemu svjedoči činjenica o više od 5 milijuna sirijskih pravoslavaca koji žive u Indiji, naspram milijuna nastanjenoga na Bliskom istoku i u dijaspori. Druga značajna karakteristika je činjenica da je Crkva zadržala aramejski kao svoj liturgijski jezik, jezik kojim je govorio Isus.

Od 1980. Crkvu vodi patrijarh Mar Zakka I., sa sjedištem u Saydnayi blizu Damaska, ali boravi u Beirutu. Postoji i Sirijska katolička crkva, s poviješću paralelnom melkitima (iako se njihovo zajedništvo s Rimom dogodilo jedno stoljeće ranije): trenutno je 140.000 siro-katolika na Bliskom istoku, a prvenstveno žive u Siriji i Iraku, pod vodstvom patrijarha Ignacija III. Younana.

Maroniti. Također na liniji sirijske tradicije su i Maroniti, katolička Crkva istočnoga obreda, s najvećim brojem vjernika. Maroniti su većinska kršćanska skupina u Libanonu (iako je pogrješno izjednačiti “libanonski kršćanin jednako maronit”: država cedrova u stvarnosti je mozaik i s gledišta kršćanskih konfesija). Maroniti su nasljednici zajednica sirijskoga obreda koje su pristale uz Kalcedonski sabor 451. godine. U Libanonu, prema podatcima koje donosi Annuario pontificio, ima ih nešto manje od 1,6 milijuna, u zemlji od 4 milijuna stanovnika: time zemlja cedrova ima najveći postotak kršćana, oko 36 posto. Međutim, ovdje se također treba nadodati težak udarac koji je zadala emigracija, osobito tijekom godina građanskoga rata: danas oko pola od 3,5 milijuna maronita živi daleko od Bliskoga istoka, s najbitnijom skupinom (više od 1,3) milijuna u Latinskoj Americi. Maronitsku crkvu vodi patrijarh Bechara Rai, koji je danas jedini patrijarh koji je također i kardinal (to je bio i koptski katolički patrijarh Antonios Naguib, koji se međutim odrekao aleksandrijske katedre, zbog teškog zdravstvenih razloga). [Op. prev.: Autor članka ne spominje još dvojicu živućih umirovljenih patrijarha, koji su kardinali: Nasrallah Pierre kard. Sfeir, maronitski patrijarh u miru, i Emanuel III. kard. Delly, kaldejski babilonski patrijarh u miru.]

Kaldejci. Iz još jedne niti sirijskoga kršćanstva, Asirske crkve (koja danas broji 400.000 vjernika između Iraka i dijaspore, i ima svoje sjedište u Chicagu, gdje živi i patrijarh Mar Dinkha IV.), vuku podrijetlo kaldejci, većinska skupina među iračkim kršćanima. Kaldejska se zove i katolička Crkva istočnoga obreda, u zajedništvu s Rimom od 1553. Upravo je ta zajednica trpila u tijelu cijelu dramu razdoblja nakon Saddama Husseina. Prije rata bilo je barem milijun kršćana u Iraku, a danas ih je 300-400 tisuća, koncentriranih povrh svega u području iračkoga Kurdistana. Zastrašujući egzodus koji prijeti nastavkom, nakon što se posljednjih tjedana - dijelom zbog kombinacije sektaških sukoba u Bagdadu i rata u Siriji - broj napada u zemlji ponovno povećava. Sadašnje je stanje potaknulo kaldejskoga patrijarha Raphaela Sakoa na uporabu vrlo oštrih riječi protiv bijega kršćana, došavši do optužbi nekih zapadnih zemlja da ga potiču, izdajući ulazne vize Iračanima.

Armenci. Za Bliski je istok također povijesno značajna prisutnost kršćana armenske tradicije. I u tom se slučaju radi o drevnoj istočnoj Crkvi, koja nije pristala uz Kalcedonski sabor 451. Iako je njezin duhovni centar u Echmiadzinu - u suvremenoj Armeniji - Armenska apostolska crkva ima dva važna sjedišta na Bliskom istoku: Cilicijski katolikosat, koji ima jurizdikciju nad Libanonom i Sirijom i vodi ga katolikos Aram I., i armenski Jeruzalemski patrijarhat, na čijoj katedri sjedi patrijarh Nourhan Manougian. Brojčano najveća zajednica je u Libanonu, gdje ima oko 150.000 Armenaca; još 100.000 je bilo u Siriji, uglavnom na području Aleppa i Deir ez-Zora (konačnoga odredišta dugih prisilnih marširanja u vrijeme progona koje su provodili mladoturci. Armenci su također velika većina iranskih kršćana (80-100 tisuća). I u ovom slučaju postoji Crkva armenskoga obreda u zajedništvu s Rimom: na čelu joj je cilicijski armenski patrijarh Nerses Bedros XIX. Ova zajednica broji oko 540.000 vjernika na svijetu, od čega manje od 60.000 danas živi na Bliskom istoku.

Latini. Gdje se u ovu složenu sliku uklapa Crkva latinskoga obreda, sa svojom točkom oslonca u Jeruzalemskom patrijarhatu, na čelu s Fouadom Twalom? Njezina je jurizdikcija nad zajednicama u Izraelu, Palestini i Jordanu, koje su stoljećima cvjetale usljed prisutnosti redovnika Latinske crkve na Bliskom istoku (u prvom redu franjevaca, ali ne isključivo njih). Radi se o maloj zajednici: pored novoga fenomena imigracije, latinska zajednica sada broji oko 235.000 vjernika u cijeloj regiji, što je tek 7% kršćana koji su u zajedništvu s Rimom. To je skupina koja je (zajedno s grkopravoslavcima i melkitima) pretrpjela najveći egzodus iz Svete Zemlje: latinskih je vjernika tek 27.500 u Izraelu, 18.000 u Palestini, 50.000 u Jordanu. Na općoj razini, broj se kršćana u Palestini prepolovio od 2000, sišavši s 2 na 1 posto populacije. Podatci su najsloženiji za Izrael, gdje središnji statistički ured govori o 158.000 kršćana, stabilnih na oko 2 posto populacije; no taj broj ima i drugu stranu, jer dok u Galileji kršćanska zajednica raste normalnom dinamikom mlade populacije, u Jeruzalemu, gradu sa 780.000 stanovnika, ostalo je tek 6.000 kršćana (bilo ih je više nego dvostruko 1967., kada je Izrael preuzeo kontrolu čitava Jeruzalema, a grad imao svega 260.000 stanovnika).

Međutim, rasprava o latinskim vjernicima ostaje nepotpunom bez osvrta na temu kršćanskih imigranata, koji su posljednjih godina došli na Bliski istok u stotinama tisuća, vođeni novim stazama svjetskog tržišta rada: radi se o Filipincima, Indijcima, Tajlanđanima, ali i o Rumunjima i Nigerijcima. Samo je Filipinaca 50.000 u Izraelu, praktično dvostruko u odnosu na arapske kršćane u župama latinskoga obreda. Taj fenomen postaje još vidljivijim kada se pogleda na Arapski poluotok, zemlju gdje kršćana gotovo da i nije bilo: danas ih je 1,2 milijuna u Saudijskoj Arabiji (4,4% populacije), 950.000 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (12,6%), 240.000 u Kuvajtu (8,8%), 168.000 u Kataru (9,6%), 120.000 u Omanu (4,3%), 88.000 u Bahreinu (7%). Radi se, međutim, o kršćanskoj prisutnosti, koja je strukturno strana, izložena nestabilnosti, i, kada je riječ o zemljama Zaljeva, podložna teškim ograničenjima na vjerski život, koja su nam poznata. Na kraju valja dodati da - iako su kanonski pod jurizdikcijom latinskih biskupa dvaju vikarijata Arabije - među kršćanima tih zemalja su i brojni Indijici, koji pripadaju katoličkim crkvama, Siro-malabarskoj i Siro-malankarskoj.