Kardinal Sarah pozvao svećenike da Misu slave ad Orientem

U razgovoru za francuski katolički list Famille Chrétienne, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, pozvao je svećenike da slave Misu okrenuti prema Gospodinu. Naglasio je da II. Vatikanski sabor ne traži od svećenika da Misu slave okrenuti prema narodu, što je mogućnost, a ne obveza. Također je odbacio tvrdnje da svećenici koji služe Misu ad Orientem okreću leđa vjernicima, nego su svi okrenuti u istom smjeru: "prema Gospodinu koji dolazi". 

Ovaj razgovor naslanja se na članak Tiho djelovanje srca, koji je kardinal napisao prošle godine za L’Osservatore Romano, u kojem ističe da je "apsolutno prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima."

*     *     *

Kardinal Sarah: Kako smjestiti Boga u srce liturgije

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, poziva na ozbiljno razmatranje o Euharistiji. I poziva svećenike i vjernike da se okrenu prema Istoku, Kristu.

Prije nekoliko tjedana, izrazili ste želju vidjeti „sakrament sakramenatâ vraćen u središte, to jest Euharistiju. Zbog kojeg razloga?

Želio bih pokrenuti ozbiljno razmatranje toga pitanja, to jest ponovnog postavljanja Euharistije u središte našega života. Primjećujem da mnoge naše liturgije postaju spektakli. Svećenik često više ne slavi Kristovu ljubav po Njegovoj žrtvi, nego susret između prijatelja, gozbeni objed, bratski trenutak. Pokušavajući izmisliti kreativne ili slavljeničke liturgije, pretjerano riskiramo ljudski kult, na razini naših trenutačnih željâ i modâ. Malo po malo, vjernici se udaljuju od onoga što nam daje Život. Za kršćane, Euharistija je pitanje života ili smrti!

Kako Boga ponovno staviti u središte?

Liturgija predstavlja vrata našeg zajedništva s Bogom. Ako se euharistijska slavlja preobliče u ljudska sebeslavlja, ogromna je opasnost da Bog nestane. Treba početi s ponovnim smještanjem Boga u središte liturgije. Ako je u središtu čovjek, Crkva postaje tek jedno ljudsko društvo, jedna jednostavna NVO, kako je rekao papa Franjo. Ako je, naprotiv, Bog u srcu liturgije, tada će i Crkva ponovno steći svoju snagu i krepkost! „U našem odnosu s liturgijom nalazi se sudbina vjere i Crkve“, proročki je pisao kardinal Joseph Ratzinger.

Koji lijek preporučujete?

Priznavanje liturgije kao Božjega djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. II. Vatikanski sabor inzistirao je na važnom naglasku: u tom području, nije važno što mi činimo, nego što čini Bog. Nijedno ljudsko djelo nikada ne može ostvariti ono što se nalazi u srcu Mise: žrtva križa.

Liturgija nam dopušta da iziđemo iz zidova ovoga svijeta. Ponovno otkrivanje liturgijske sakralnosti i ljepote zahtijeva, dakle, jedan formativni put za laike, svećenike i biskupe. Radi se o nutarnjem obraćenju.

Za vraćanje Boga u središte liturgije, potrebna je također tišina: ta mogućnost ušutkati sebe kako bi se slušalo Boga i Njegovu Riječ. Tvrdim da ne možemo susresti Boga drugačije doli kroz tišinu i produbljivanje Njegove Riječi kroz dubine našega srca.

Što konkretno učiniti?

Obratiti se, to jest okrenuti se prema Bogu. Duboko sam uvjeren da naša tijela trebaju sudjelovati u tom obraćenju. Najbolji je način, zasigurno, slavlje – svećenikâ i vjernikâ – zajedno okrenutih u istom smjeru: prema Gospodinu koji dolazi. Ne radi se, kako se ponekad čuje, o slavlju leđa okrenutih vjernicima ili prema njima. Problem nije u tomu. Radi se o zajedničkom usmjerenju prema apsidi, koja simbolizira Istok gdje se nalazi križ uskrsloga Gospodina.

Takvim načinom slavlja doživljavamo, čak i u našem tijelu, Božje prvenstvo i adoraciju. Razumijemo da je liturgija prvenstveno naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno sam iskusio; slaveći tako, zajednicu, sa svećenikom na čelu, privlači otajstvo križa u trenutku podizanja.

Ali, je li takav način dozvoljen?

Legitiman je, i odgovara slovu i duhu Koncila. Kao prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, želim podsjetiti da je slavlje versus orientem dopušteno rubrikama Misala, koji precizira trenutke u kojima se svećenik treba okrenuti prema narodu. Stoga nije potrebna posebna dozvola za slavlje prema Gospodinu. Tako sam, u članku objavljenom u L’Osservatore Romano, u lipnju 2015., predložio da se svećenici i vjernici okrenu prema Istoku, barem za vrijeme pokorničkog obreda, pjevanja Slave, molitava i euharistijske molitve.

U duhu mnogih promjena, promjena orijentacije oltara veže se s II. Vatikanskim saborom. Je li to točno?

Više od pedeset godina nakon zatvaranja II. Vatikanskog sabora, postaje urgentno čitati njegove tekstove! Sabor nije nikada tražio da se slavi prema narodu! To se pitanje čak niti ne spominje u konstituciji Sacrosanctum Concilium... Štoviše, saborski su oci htjeli naglasiti potrebu da svi uđu u sudjelovanje otajstva koje se slavi. U godinama koje su uslijedile nakon II. Vatikanskog sabora, Crkva je tražila načine kako provesti tu nakanu.

Tako, slavlje prema narodu postalo je mogućnost, ali nikada obveza. Liturgija Riječi opravdava smjer licem u lice čitatelja i njegovih slušatelja, dijalog i odgoj između svećenika i njegova naroda. Ali čim dosegnemo trenutak u kojem se obraća Bogu – od prinosa darova – bitno je da se svećenik i vjernici zajedno okrenu prema Istoku. To u potpunosti odgovara onomu što su htjeli saborski oci.

Vjerujem da se trebamo vratiti na saborski tekst. Neke prilagodbe mjesnoj kulturi vjerojatno nisu dostatno sazrele. Mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama, izostavljeni su važni elementi, osobito u trenutku prikazanja. U francuskom, prijevod Orate fratres je okrnjen.* Svećenik bi trebao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućem.“ A vjernici odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ U audijenciji koja mi je udijeljena, u subotu, 2. travnja, papa mi je potvrdio da novi prijevodi Rimskoga misala trebaju imperativno poštivati latinski tekst.

Što Vi činite za sudjelovanje vjernika?

Vjerničko je sudjelovanje na prvom mjestu. Ono se prije svega sastoji u tome da se prepustimo poći za Kristom u otajstvu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća. „Ne ide se na Misu kako bi se sudjelovalo na predstavi. Ide se sudjelovati u Božjem otajstvu“, podsjetio je papa Franjo nedavno. Okrenutost okupljenih prema Gospodinu jednostavan je i konkretan način promicanja istinskog sudjelovanja svih u liturgiji.

Vjerničko sudjelovanje ne treba stoga razumjeti kao potrebu da se „nešto“ radi. Na toj smo temi izobličili saborski nauk. Naprotiv, radi se o tomu da se prepustimo da nas Krist preuzme i pridruži svojoj žrtvi. Samo će nas pogled natopljen kontemplativnom vjerom sačuvati od svođenje liturgije na spektakl gdje svatko ima neku ulogu za igrati. Euharistija nas privlači u Isusovu molitvu i Njegovu žrtvu, jer samo on može moliti u duhu i istini.

Koje značenje Crkva daje ovom pitanju usmjerenosti?

Prvo, mi nismo sami u molitvi koja je usmjerena. Židovski hram i sinagoge uvijek su bili usmjereni. Vraćajući se na taj smjer, možemo ići prema svojim korijenima. Primjećujem da i nekršćani, osobito muslimani, imaju smjer prema kojem mole.

Za nas, svjetlo je Isus Krist. Sva je Crkva okrenuta prema Kristu. Ad Dominum. Crkva usmjerena na samu sebe u zatvorenom krugu, gubi razlog svoga postojanja. Da bi bila svoja, Crkva mora živjeti prema Bogu. Naša referentna točka, to je Gospodin! Mi znamo da je On živio s nama i da je otišao k Ocu na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. I da će se vratiti na isti način. Ostati okrenut prema Gospodinu, znači čekati ga svaki dan. Nije potrebno da se Bog ustrajno žali: „Jer mi leđa okreću, a ne lice!“ (Jr 2, 27).

Izvor: Cardinal Sarah : comment remettre Dieu au cœur de la liturgie

Famille Chrétienne, 23. svibnja 2016.

(* U francuskom prijevodu ovaj je dio skraćen: 

Prions ensemble, au moment d'offrir le sacrifice de toute l'Église.

Pour la gloire de Dieu et le salut du monde.

op. prev.)

Neka uobičajena kriva zapažanja o datumu Uskrsa

Autor: John Fotopoulos, Public Orthodoxy

Kod pravoslavnih kršćana postoji uopćeno pogrješno mišljenje da razlog zbog kojeg pravoslavni Uskrs tako često pada znatno kasnije od Uskrsa kod zapadnih kršćana, leži u tome jer se Pravoslavna crkve pridržava pravila za računanje datuma Uskrsa koje je izdao Prvi ekumenski sabor u Niceji, 325. godine, te da stoga pravoslavci moraju čekati da židovska zajednica proslavi Pashu, prije nego što padne Uskrs. Unatoč ovom mišljenju, kojega se drže mnogi pravoslavni kršćani, i kojega promiču popularni članci, koje pišu neki pravoslavni svećenici, ono nije točno. Razlog zbog kojega pravoslavni Uskrs često pada znatno kasnije od Uskrsa kod rimokatolika i protestanata, nema ništa s tim da Pravoslavna crkva slijedi nicejsku uskrsnu formulu, a zapadne crkve to ne čine, niti je to zbog toga što pravoslavci moraju čekati da se proslavi židovska Pasha. Štoviše, pravoslavni Uskrs često pada kasnije od zapadnoga Uskrsa, jer Pravoslavna crkva za određivanje uskrsnoga datuma koristi netočne znanstvene računice, koje se oslanjaju na netočan Julijanski calendar. Potrebne su neke informacija o pozadini ovoga kako bi se točno objasnilo gdje leži problem.

Povijestno, Isusova smrt i uskrsnuće dogodili su se uz židovsku Pashu, iako sinoptička Evanđelja (Marko, Matej, Luka) i Evanđelje po Ivanu sadrže razlike o točnom danu Pashe u to doba. Zbog tih razlika, rane su kršćanske crkve razvile različite prakse o tome kada je trebalo slaviti kršćanski Uskrs i kako je trebalo odrediti njegov datum. Neke su drevne crkve slavile Uskrs u nedjelju odmah nakon židovske Pashe, dok su druge naglašavale Isusovu muku i smrt na Pashu, i tako slavile blagdan na isti dan sa židovskom Pashom, neovisno od toga koji dan u tjednu je Pasha padala. Kršćanske zajednice koje su se držale jedne od ove dvije uskrsne predaje često su se oslanjale na računice njihovih mjesnih židovskih zajednice, kako bi odredile dan Uskrsa. Pasha je po sebi lunarni blagdan, koji označava početak nove godine, i događa se godišnje, uz proljetni puni mjesec – datum koji je u židovskom kalendar određen kao 14. Nisana (Izl 12, 1-6). Drevne su se židovske zajednice suočavale s brojnim izazovima pri uređivanju svoje godine po lunarnom kalendaru. Kako židovski lunarni kalendar često nije išao u korak s godišnjim dobima solarne godine, Židovi su svomu kalendaru svake dvije ili tri godine dodavali dodatni mjesec, kako bi spriječili da Pasha iziđe iz svog godišnjeg doba. Zakašnjela odluka da se židovskom kalendaru doda mjesec, i/ili poteškoće u komunikaciji značile su da nisu sve židovske zajednice uvijek bile svjesne dodatnoga mjeseca. Ovo je rezultiralo time da su neke židovske zajednice slavile Pashu u različitim mjesecima, dok su druge židovske zajednice neispravno slavile Pashu dva puta u istoj godini.

Zbog kršćanske zavisnosti o nepouzdanim židovskim kalkulacijama proljetnoga punog mjeseca za Pashu, i zbog različitih kršćanskih tradicija za slavlje Uskrsa, rimski je car Konstantin sazvao Prvi ekumenski sabor u Niceji, koji je pokušao riješiti ova pitanja i promicati kršćansko jedinstvo nalazeći formulu za računanje Uskrsa. Sabor u Niceji odredio je da će Uskrs pasti na:

prvu nedjelju | nakon prvog punog mjeseca | nakon proljetne ravnodnevnice

Ova je nicejska formula riješila nekoliko praktičnih pitanja. Prvo, Crkva je odredila da se Uskrs neće slaviti na isti dan s proljetnim punim mjesecom, koji označava židovski blagdan Pashe. Odlukom da se Uskrs slavi na prvu nedjelju na proljetnoga punog mjeseca, kršćanski će Uskrs zauvijek biti povezan sa židovskom Pashom, bez poistovjećivanja s njom, čuvajući tako povijesnu poveznicu Isusove smrti i uskrsnuća s Pashom. Drugo, odlukom da kršćanska proslava Uskra mora pasti godišnje, nakon proljetne ravnodnevnice, Crkva je osigurala da Uskrs pada samo jednom svake solarne godine. Treće, sama nicejska formula znači da Crkva neće biti ovisna o židovskom kalendaru za izračun Pashe (proljetnog punog mjeseca, t.j. 14. Nisana), niti će Crkva biti dužna čekati da židovske zajednice proslave Pashu, prije slavlja Uskrsa. Štoviše, nicejska je formula osigurala da će se kršćansko slavlje Uskrsa događati neovisno od židovskoga računanja Pashe, koristeći radije astronomske podatke o proljetnoj ravnodnevnici i proljetnom punom mjesecu, kako bi se izračunala uskrsna nedjelja. Ovo je očuvalo povijesnu i teološku povezanost između židovske Pashe i kršćanskoga Uskrsa, dopuštajući Crkvi da utvrdi proljetni puni mjesec (t.j. ono što bi trebalo biti 14. Nisana i time Pasha), bez židovskih kalendarskih problema. Kako je Aleksandrija u Egiptu bila poznata kao prvo središte astronomije u drevnom svijetu, Aleksandrijska je crkva dobila odgovornost za izradu znanstvenih izračuna koji su se koristili za određivanje datuma Uskrsa. Iako danas mnogi pravoslavci tradicionalisti tvrde da je dopušteno koristiti samo julijanski kalendar za određivanje uskrsnoga datuma, koristeći drevne aleksandrijske znanstvene izračune, time se zanemaruje da su aleksandrijski kršćani koristili svoje vlastite egipatske kalendarske datume za izračun Uskrsa, koji su potom bivali prevedeni u datume julijanskoga kalendara za druge dijelove carstva. Nadalje, iako je Nicejski sabor izdao jasnu formulu za izračun Uskrsa, on nije precizno regulirao tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se treba računati proljetna ravnodnevnica ili proljetni puni mjesec. Štoviše, Aleksandrija je preuzela veću odgovornost za izradu uskrsne računice, jer je Crkva očekivala da će se za određivanje uskrsnoga datuma koristiti najbolji dostupni znanstveni pristup.

Iako i Pravoslavna crkva i zapadne crkve nastavaljju koristiti nicejsku formulu za određivanje Uskrsa, razlike u njihovim datumima svetkovanja proistječu uglavnom iz uporabe različitih kalendara (julijanski naspram gregorijanskoga) i različitih znanstvenih metoda računanja za utvrđievanje proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca. Pravoslavna crkva koristi složenu matematičku formulu za izračun Uskrsa, koja koristi netočniji julijanski kalendar (trenutno 13 dana u zaostatku za gregorijanskim kalendarom) i „fiksni“ julijanski datum 21. ožujka (gregorijanski 3. travnja) kao datum proljetne ravnodnevnice, kao i matematčki izračunan približan datum proljetnog punog mjeseca, utemeljen na 19-godišnjem lunarnom ciklusu (Metonički ciklus). Drugim riječima, proljetna ravnodnevnica koju koristi Pravoslavna crkva za svoje računanje Uskrsa, nije stvarna astronomska proljetna ravnodnevnica, niti je proljetni puni mjesec iza kojega dolazi Uskrs (prema Niceji), stvarni astronomski proljetni puni mjesec. Jednostavno rečeno, za izračun Uskrsa više se ne koriste najbolji dostupni kalendar, niti najbolja dostupna znanost, što rezultira time da je pravoslavna proslava Uskrsa često neusklađena s astronomskim fenomenom proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, i time često pada kasnije u proljeću. Međutim, zapadne crkve koriste gregorijanski kalendar (znatno točniji kalendar – iako nesavršen) i općenito točniji znanstveni izračun proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, što rezultira izračunom Uskrsa koji bolje odgovara stvarnim astronomskim fenomenima, i koji je tipično točniji.

Ove godine, 2016., na primjer, zapadni Uskrs i pravoslavni Uskrs imaju vrlo različite datume svetkovanja. Zapadni je Uskrs izračunan na 27. ožujka, dočim je pravoslavni Uskrs izračunan na 1. svibnja (18. travnja po julijanskom kalendaru). Međutim, brz pogled na stvarne astronomske podatke brzo pokazuje problem sa sadašnjim pravoslavnim izračunom Uskrsa. Prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, proljetna ravnodnevnica 2016. dogodila se 20. ožujka u 4,30 ujutro prema koordiniranom svjetskom vremenu (UTC). Važno je sjetiti se da datum i vrijeme proljetne ravnodnevnice ovise o meridijanu koji se koristi za izračun (mjesto na Zemlji koji se koristi kao referentna točka). Stoga, opći je dogovor da se koristi meridijan u Jeruzalemu, jer je to povijesno mjesto Isusove smrti i uskrsnuća. Tako, proljetna ravnodnevnica 2016. u Jeruzalemu se dogodila 20. ožujka u 6,30 ujutro (UTC+2). Nadalje, prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, prvi puni mjesec nakon proljetne ravnodnevnice dogodio se 23. ožujka u 12,01 popodne (UTC), a u Jeruzalemu u 14,01 popodne (UTC+2). Budući da je proljetni puni mjesec, koji je pao 23. ožujka 2016., u 14,01 bio u srijedu, to znači da bi Uskrs trebalo slaviti u prvu nedjelju koja slijedi, to jest, u nedjelju 27. ožujka, točno na datum kad su Uskrs ove godine svetkovale zapadne crkve.

Kod drevnih je crkava postojalo opće razumijevanje da se proljetni puni mjesec nije mogao pouzdano odrediti samo na temelju promatranja, jer ponekad ono što bi se oku učinilo kao puni mjesec, u biti to nije bio. To je jedan od razloga zbog kojih su nakon Niceje različite crkve, u međusobnom zajedništvu, tijekom stoljeća razvile široku raznolikost znanstvenih/matematičkih izračuna za određivanje proljetnog punog mjeseca, potrebnog za dolazak do datuma Uskrsa. Međutim, znanstvene su metode znatno uznapredovale od antičkoga vremena, kao što je i naša sposobnost da pouzdano znamo datume proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za bilo koju zadanu godinu. Godine 1920., Ekumenska patrijaršija iz Konstantinopola postavila je pitanje korištenja zajedničkoga kalendara za sve crkve, kako bi istočne i zapadne crkve svake godine zajedno mogle slaviti glavne kršćanske blagdane. Nadalje, 1923. Svepravoslavni kongres, pod vodstvom Ekumenske patrijašije zagovarao je korištenje revidiranog julijanskog kalendara (vrlo slična gregorijanskom kalendaru), istovremeno se vraćajući na stvarne astronomske pojave proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za izračun Uskrsa. Međutim, razdorne reakcije protiv usvajanja novoga kalendara i novoga računanja Uskrsa rezultirale su kompromisom, koji je dozvolio autokefalnim pravoslavnim crkvama da biraju između staroga julijanskog kalendara ili novoga (revidiranoga julijanskog) kalendara za uređenje crkvene godine, ali je zadržan stari julijanski kalendar i znanstvene računice utemeljene na njemu za određivanje uskrsnih datuma.

U svjetlu mnogih kalendarskih i znanstvenih napredovanja danas, pravoslavni se kršćani moraju zapitati jesu li uporaba „fiksnog“ datuma iz julijanskog kalendara, 21. ožujka (3. travnja po gregorijanskom) za proljetnu ravnodnevnicu, i uporaba matematički izračunanoga približnoga datuma proljetnoga punog mjeseca još uvijek vjerni duhu Prvog ekumenskog sabora u Niceji. Niceja je izdala svoju formulu za računanje Uskrsa tako da bi kršćani svugdje mogli slaviti najvažniji kršćanski blagdan u jedinstvu, kao zajedničko svjedočenje pred svijetom. Niceja nije precizno regulirala tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se trebaju određivati proljetna ravnodnevnica i proljetni puni mjesec, ali je očekivala da će za izračun Uskrsa koristiti najbolja dostupna znanost. Za izračun datuma Uskrsa više se ne koristi najbolja dostupna znanost.

Tijekom ovoga XXI. stoljeća, pravoslavne i zapadne crkve dijelit će zajedničko slavlje Uskrsa samo 31 put. U sljedećim stoljećima, zajedničko će se slavlje Uskrsa događati sve rjeđe, jer će netočnosti iz julijanskoga kalendara postati još izraženijima. To će rezultirati time da će pravoslavni Uskrs padati još kasnije u godini, i biti sve znatnije nepovezan s proljetnom ravnodnevnicom i proljetnim punim mjesecom. Ako se nešto ne poduzme, godina 2698. bit će posljednji put da pravoslavni Uskrs i zapadni Uskrs padaju na isti dan. Nakon toga bi se moglo dogoditi da naraštaji kršćana budu dovedeni do pomisli da pravoslavni i zapadni kršćani nikada nisu zajedno slavili Uskrs.

Konzultacije o Uskrsu između predstavnika Pravoslavne crkve i zapadnih crkava u okviru Svjetskog vijeća crkava 1997. rezultirale su odličnom izjavom i promišljenim preporukama za zajedničko slavlje Uskrsa, ali nažalost, ove preporuke nikada nisu provedene. Vrijeme je da pravoslavni kršćani ponovno počnu raspravu o važnom pitanju računanja uskrsnog datuma i slavlja, odmičući se od raširenih krivih mišljenja kod pravoslavnih kršćana o razlozima zbog kojih Uskrs često pada znatno kasnije od zapadnoga Uskrsa.

Da potvrdimo, zapadni kršćani koriste formulu koju je izdala Niceja za računanje Uskrsa, dok pravoslavni kršćani ne trebaju čekati da prođe židovsko slavlje Pashe prije nego što padne pravoslavni Uskrs. Potrebna je uporaba točnijeg kalendara kao i točnijih znanstvenih računica od strane Pravoslavne crkve kako bi pravoslavni Uskrs ponovno svake godine padao na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice – i ponovno zajedno s našom braćom i sestrama zapadnim kršćanima.

John Fotopoulos izvanredni je profesor Novoga zavjeta na Odjelu za religijske studije na Saint Mary's College, Sveučilište Notre Dame, Indiana, SAD.

Paschalis Sollemnitatis: Vazmeno otajstvo općenito

III. Vazmeno otajstvo općenito

38. Najveća otajstva ljudskog otkupljenja slavi Crkva svake godine od večernje mise Velikog četvrtka Gospodnje večere do Večernje Nedjelje uskrsnuća. Ovo se vrijeme ispravno zove “trodnevlje raspetoga, ukopanog i uskrsnulog”[42]; dapače zove se “Vazmeno trodnevlje”, jer se u njemu uprisutnjuje I izvršuje otajsvo Vazma, to jest prijelaza Gospodnjeg s ovoga svijeta k Ocu. Slavljenjem ovog otajstva Crkva se, po liturgijskim i sakramentalnim znakovima, intimnim zajedništvom pridružuje Kristu, svome Zaručniku.

39. Sveti vazmeni post je prva dva dana Trodnevlja, u koje Crkva prema prvotnoj predaji “jer je uzet Zaručnik”[43], posti. Na Veliki petak Muke Gospodnje, neka se svuda slavi post s nemrsom, a preporučuje se da se produži i na Veliku subotu, tako da Crkva, uzdignuta i otvorena duha, stigne k radostima Nedjelje uskrsnuća[44].

40. Preporučuje se zajedničko slavljenje Službe čitanja i Jutarnje na Veliki petak Muke Gospodnje a tako i na Veliku subotu. Izvrsnije je da u tom slavlju sudjeluje biskup, u stolnoj crkvi, koliko je moguće, s klerom i narodom[45].

Ova služba, koja se nekad zvala “Officium tenebrarum”, neka dobije dostojno mjesto u pobožnosti kršćanskih vjernika, da se u iščekivanju navještaja uskrsnuća pobožno razmišlja muka, smrt i ukop Gospodinov.

41. Za uredno izvršenje slavlja Vazmenog trodnevlja traži se prikladan broj službenka i poslužnika (ministranata) koji moraju biti pomnjivo poučeni o onome što će sami vršiti. A pastiri neka ne propuste i vjernicima na što je moguće bolji način protumačiti značenje i red ovih slavlja i pripraviti ih na djelatno i plodno sudjelovanje.

42. Pjevanje naroda kao i službenika i svećenika slavitelja ima posebnu važnost u slavljenju Velikog tjedna i naročito u Vazmenom trodnevlju, jer svetkovini ovih dana više priliči, a i zato što obrasci primaju svoju najveću snagu kad se izvode pjevajući.

Pozivaju se Konferencije biskupa, ako se nisu već za to pobrinule, da predlože melodije za obrasce i usklike kojih ne bi trebalo nikada izgovarati bez pjevanja. To su:

a) sveopća molitva na Veliki petak muke Gospodnje; poziv đakona, ako dolazi, ili usklik naroda;

b) pjesma za pokazivanje Križa ili klanjanje;

c) usklici za ophod s uskrsnom svijećom i za samu pohvalnu pjesmu, responzorijalni “Aleluja”, litanije svih svetih, i usklik nakon blagoslova vode.

Neka se olako ne propuštaju liturgijski tekstovi pjesama za sudjelovanje naroda; neka se njihovi prijevodi na narodni jezik ukrase melodijama. Ako ti tekstovi za pjevanu liturgiju na narodnom jeziku još ne postoje, neka se u međuvremenu izaberu njima slični tekstovi. Neka se prikladno priredi vlastiti repertoar ovih slavlja, koji će se samo u njima upotrebljavati. Predlaže se posebno:

a) pjesme za blagoslov palmi i ophod palama i za ulaz u crkvu;

b) pjesmu za ophod svetih ulja;

c) pjesma za procesiju donošenja darova u misi Gospodnje večere i himan za ophod kojim se presveti sacrament prenosi u kapelu polaganja;

d) odgovori za psalme na Vazmenom bdjenju i pjesma za škropljenje vodom. Nek se pribave prikladne melodije i za povijest Muke, vazmeni hvalospjev i blagoslov krsne vode, kako bi olakšale pjevanje ovih obrazaca.

U većim crkvama neka se upotrebljava veliko blago svete glazbe, kako stare tako i današnje; neka se ipak uvijek predvidi prikladno sudjelovanje naroda.

43. Izvrsnije je da male redovničke zajednice, bilo kleričke ili nekleričke i druge laičke zajednice sudjeluju u slavljenju Vazmenog trodnevlja u većim crkvama[46].

Isto tako, gdje ne može biti dovoljnog broja sudionika, ministranata i pjevača, neka se ne vrše slavlja Vazmenog trodnevlja, a vjernici neka se sastanu zajedno u nekoj većoj crkvi.

I tamo gdje je više malih župa povjereno jednom prezbiteru, izvrsnije je da se njihovi vjernici skupe, ukoliko je moguće, u glavnoj crkvi i tamo sudjeluju u ovim slavljima.

Ali je zbog duha vjernika, gdje župnik ima na brizi dvije ili više župa, u kojima sudjeluju brojni vjernici i slavlja se mogu vršiti uz dužno poštovanje i svečanost, njemu dopušteno slavlje Vazmenog trodnevlja ponavljati, uz obdržavanje propisa[47].

Da bi sjemeništarci Kristovo “vazmeno otajstvo tako živjeli da bi znali u nj uvoditi narod koji će im biti povjeren”[48], neka prime puni i savršeni liturgijski odgoj. Veoma dolikuje da kroz godine svoje priprave u sjemeništu iskuse plodnije i bogatije oblike slavljenja vazmenih blagdana, poglavito one kojima predsjeda biskup[49].

(Kongregacija za bogoštovlje,

Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 16. siječnja 1988.)

IV. Večernja Misa Velikog četvrtka

V. Veliki petak Muke Gospodnje

VI. Velika subota

VII. Vazmena nedjelja Uskrsnuća Gospodnjega

---

[42] Usp. Sveti zbor obreda, Dekret Maxima redemptionis nostrae mysteria (6. studenoga 1955.) AAS 47 (1955) 858. Sv. Augustin, Pismo 55, 24, PL 35, 215.

[43] Usp. Mk 2, 19-20; Tertulijan, De ieiunio 2 i 13, Corpus Christianorum II, str. 1271.

[44] Usp. Biskupski ceremonijal, br. 295; II. Vat. sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 110.

[45] Usp. Isto, br. 296; Opća uredba Časoslova, br. 210.

[46] Sveti zbor obreda, Instrukcija Eucharisticum mysterium (25. svibnja 1967.) br. 26. AAS 59 (1967) 558. N.B. U samostanima redovnica je dobro da se obredi vazmenoga trodnevlja s najvećom mogućom svečanošću slave u samoj samostanskoj crkvi.

[47] Usp. Sveti zbor obreda, Odredbe i izjave o Obnovljenom redu svetog tjedna (1. veljače 1957.) br. 21; AAS 49 (1957) 91-95.

[48] II. Vat. sabor, Dekret o svećeničkom odgoju i obrazovanju Optatam totius, br. 8.

[49] Usp. Sveti zbor za katolički odgoj, Instrukcija o liturgijskom odgoju u sjemeništima (17. svibnja 1979.) br. 15, 33.

Čitanje O antifonâ njihovim redoslijedom

Dobro je poznata činjenica da prva slova sedam naslovâ kojima započinju O antifone, pročitana u obrnutom redoslijedu, čine anagram, ERO CRAS, latinski za "sutra ću biti". Redoslijed po kojem se pjevaju, međutim, nije tek slučajan, niti složen samo zbog anagrama; nego također čini katehezu o povijesti spasenja u Kristu.

„O Sapientia“ se odnosi na vječno pred-postojanje Riječi, i Njezinu ulogu u stvaranju, što je misao o kojoj crkveni oci često govore. Sv. Pavao naziva Krista „Božjom mudrošću“ u Prvoj poslanici Korinćanima, 1,24; antifona kaže da Mudorist „iz usta vječnih izvire“, t.j. da je izgovorena, poput Riječi. Sv. Hilarije iz Poitiersa piše u svojoj knjizi O Trojstvu, 3,21, komentirajući lik Mudrosti koji govori u Mudrim izrekama, u poglavlju 8: „Postoji kod Boga Mudrost, začeta prije svjetovâ; i ne samo prisutna kod Njega, nego uređujuća, jer je bila s Njim, postavljajući u red. Zabilježite ove riječi, uređujući, ili slažući. Otac, po svojim odredbama, je Uzrok; Sin, po svomu izvršenju odredbi, uređuje.“

Ruska ikona Svete Mudrosti, oko 1670. god., iz crkve sv. Nikole u Jaroslavlu. Lik Mudrosti obojen je u crveno, u skladu s poznatim, iako sada arhaičnim svojstvom ruskoga jezika, da riječ "krasni" znači i crveno i prekrasno.

Riječi ove antifone „fortiter suaviterque disponens omnia – sve snažno blago redeći“ uzete su iz Knjige mudrosti 8,1, iz zaključka odlomka (7,21 – 8,2) u kojemu autor nabraja atribute Mudrosti: „umjetnica u svemu ... sveta, jedinstvena, ... svemoćna, svenadzorna, prodire kroza sve duše ... gibljivija od svakog gibanja, proniče i prožima sve svojom čistoćom ... čist odvir slave Svemogućeg ... odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.“ Katolički biblijski komentatori ispravno primjećuju da su ove riječi slične početku Poslanice Hebrejima, opisujući Sina Božjega kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje.“

„O Adonai“ govori o Kristu kao onomu koji se ukazao Mojsiju u gorućem grmu, i dao mu Zakon na brdu Sinaju; „Adonai“, hebrejski za „moj Gospodin“ je riječ koju su Židovi, čitajući Bibliju, izgovarali umjesto božanskog imena YHWH koje je objavljeno Mosiju u 3. poglavlju Knjige Izlaska. Molitva „pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom“ odnosi se na Božje riječi, koje je sâm rekao Mojsiju u Knjizi Izaska 6,6: „da sam ja Gospodin; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo,“ kao i u hvalospjevu koji Mojsije pjeva nakon prelaska Crvenog mora, „Strah i prepast na njih (t.j. na Egipćane) se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je“ (Izl 15,16).

Mojsije i gorući grm, Nicholas Froment, 1476., u katedrali sv. Spasitelja, Aix-en-Provance. Umjetnik je ovdje nadahnut jednom od antifona blagdana Obrezanja: "Grm neizgorjeli što ga vidje Mojsije pretkazao je tvoje časno djevičanstvo; Bogorodice, zagovaraj nas." Ovo se također odnosi na Mojsijev zakon, u poslušnosti prema kojemu je Krist bio obrezan osmoga dana nakon rođenja.

„O Radix Jesse“ citira dva poglavlja proroka Izaija (11 i 52) koja navodi sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (15), iako navodi nisu potpuno isti. (Nakon Psalama, Izaija je najčešće citirana starozavjetna knjiga u Novom zavjetu.) Ova antifona, i ona prije nje, pokazuju da u Starom zavjetu, i Zakon i Proroci svjedoče o dolasku Kristovu, upravo kao što su se Mojsije i Ilija pojavili uz Njega kod Preobraženja, prvi kao predstavnik Zakona, drugi Proroka. Sv. Leon Veliki, u homiliji o Preobraženju, kaže da u naviještanju Riječi „stranice obaju zavjetâ slažu se jedna s drugom; i sjaj prisutne slave pokazuje bjelodano i jasno ono što su prethodni znakovi obećali pod velom otajstavâ.“

O antifone izrijekom ne spominju Utjelovljenja, kojemu je posvećeno cijelo vrijeme Došašća; niti anticipiraju Kristovo rođenje, koje se slavi na Božić. Jednako tako, također bi bilo izvan radosne naravi toga vremena iznijeti bilo kakav izravan spomen Kristove muke i smrti; umjesto toga, o njima se posredno govori u četvrtoj i petoj antifoni.

„O Clavis David – O ključu Davidov“, i izraz koji slijedi, „žezlo doma Izraelova“, odnose se na riječi anđela Gabrijela Djevici Mariji pri Blagovijesti, da će Njezinu Sinu biti dano prijestolje Davidovo, i vladavina u kući Jakovljevnoj, čije je drugo ime Izrael. Ondje gdje antifona moli da Krist dođe, „i izvedi iz tamnice sužnja koji sjedi u tami i sjeni smrtnoj“, sužanj je Adam, praotac ljudskoga roda, i zaključno, svi pravedni koji su umrli prije nego što je smrt i uskrsnuće Kristovo otvorilo vrata raja, i tako ostali u „tami i sjeni smrtnoj“. Na slici ispod, Krist pri silasku u pakao drži križ, koji je sugestivan zbog ključa u svom obliku. Iza, brave i rešetke limba otacâ su slomljene. Naravno, silasku nad pakao nužno je prethodila muka i smrt Kristova, kojima je, ponovno, nužno prethodilo Utjelovljenje.

„O Oriens“ je o Uskrsnuću, jer „Oriens“ znači „onaj koji ustaje“. Ova antifona opisuje Krista kao „sjaj u svjetlosti vjekovitoj, Sunce pravde“, što hoće reći, Svjetlo i Sunce koji ne poznaju zalaska. Ovdje Crkva ispovijeda svoju nadu u buduće uskrsnuće, govoreći o „vječnom svjetlu“ 21. prosinca, na zimski suncostaj i najkraći dan u godini. Sigurno nije slučajno da je ovo također i najkraća od O antifonâ. Predmet molitve na kraju antifone ponavlja se od jučer, ali sada u množini: „Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.“ Ovo ukazuje da se plod Kristove muke i uskrsnuća ima dijeliti s cjelokupnim ljudskim rodom i svakim njegovim članom.

„O Rex gentium“, stoga, odnosi se na Uzašašće, Pedesetnicu i uspostavu Crkve. Na blagdan Uzašašća, prve riječi antifone za Veliča na drugoj večernjoj su „O Rex gloriae“, pjevane u istom modusu i istim notama kao i početak O antifona. To su jedine dvije antifone drevnoga kodeksa u općoj uporabi kroz Rimski obred koje počinju tim riječima. Riječ „gloriae – slave“ zamijenjene su riječju „gentium – narodâ“, kako bi simbolizirale narode koji ulaze u Crkvu, počevši od apostolskoga propovijedanja narodima na raznim jezicima na Pedesetnicu.

Krista se zatim naziva „desideratus earum – željo njihova (narodâ)“, iz proročanstva Hagajeva (2,7), u kojem Bog kaže da će ispuniti svoju kuću, t.j. Crkvu, slavom kada potrese sve narode. Također je nazvan „lapis angularis – kamen zaglavni“, što upućuje na zaglavni kamen koji su odbacili graditelji u Psalmu 117, i na himan iz Jutarnje za posvetu Crkve, „Angularis fundamentum – S vrhunca visa rajskoga“.

Ujutro 23. prosinca, Crkva pjeva hvalospjev Blagoslovljen s antifonom „Evo, sve se završilo što je Anđeo rekao o Djevici Mariji“. Kada je tako, posljednja O antifona, „O Emmanuel“, obraća se Kristu imenom koje znači „S nama Bog“, ime djeteta čiji je dolazak navijestio Izaija kada je prorekao da će „Djevica začeti i roditi Sina“.

Zatim slijede naslovi „kralju i zakonodavče naš, iščekivanje naroda i Spasitelju njihov“. U prethodnoj antifoni, riječ „desideratus – željkovani (narodâ)“ je particip prošli, ukazujući da je čežnja naroda za prvi Kristov dolazak ispunjena. Ovdje je on „iščekivanje naroda“, gdje latinska riječ „expectatio“ ukazuje na akciju koja traje, kao očekivanje drugog Kristova dolaska, koji će „opet doći u slavi suditi žive i mrtve i Njegovu Kraljevstvu neće biti kraja“. Ovo se potom vraća na temu koja je bila prisutna od samog početka Došašća, koja se prisjeća i prvog dolaska Kristova u punini vremena, i Njegova drugog dolaska na kraju svijeta.

Krist Spasitelj, El Greco, 1610.-14.

(G. DiPippo, New Liturgical Movement)

Ivan Pavao II. u Varšavi 1979.: Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske

Apostolsko putovanje u Poljsku

Propovijed pape Ivana Pavla II. na Misi 

na Trgu pobjede u Varšavi, 2. lipnja 1979.

Voljeni sunarodnjaci.

Draga braćo i sestre.

Sudionici na euharistijskoj žrtvi koja se slavi danas na Trgu pobjede u Varšavi.

1. Zajedno s vama želim zapjevati himan pohvale božanskoj Providnosti, koja mi je omogućila biti ovdje kao hodočasniku. Znamo da je nedavno preminuli Pavao VI., prvi papa hodočasnik nakon tolikih stoljeća, žarko želio zakoračiti na poljsko tlo, osobito na Jasnu Goru. Do kraja svoga života čuvao je ovu želju u svom srcu, i otišao je s njom u grob. I mi osjećamo da se ta želja – želja toliko snažna i ukorijenjena da prelazi preko razmaka pontifikata – ostvaruje danas na način koji je bilo nemoguće predvidjeti. I tako zahvaljujemo božanskoj Providnosti koja je Pavlu VI. podarila tako snažnu želju. Zahvaljujemo joj za uzor pape hodočasnika koji je započeo s Drugim vatikanskim saborom. U vremenu kada je cijela Crkva iznova postala svjesna da je narod Božji, narod koji sudjeluje u Kristovu poslanju, narod koji ide kroz povijest s tim poslanjem, „hodočasnički“ narod, Papa više nije mogao ostati „vatikanski zatočenik“. On je ponovno morao postati hodočasnikom Petrom, poput prvoga Petra, koji je iz Jeruzalema, preko Antiohije, došao do Rima kako bi tamo posvjedočio za Krista i zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju. 

Danas mi je dano da ispunim ovu želju pokojnoga pape Pavla VI. među vama, voljeni sinovi i kćeri moje domovine. Kad sam, nakon smrti Pavla VI. i kratkoga pontifikata moga neposrednog prethodnika Ivana Pavla I., koji je trajao samo nekoliko tjedana, zagonetnim naumom božanske Providnosti, bio pozvan glasovima kardinala s katedre sv. Stanislava u Krakowu na onu sv. Petra u Rimu, odmah sam razumio da je na meni da ispunim tu želju, želju koju Pavao VI. nije mogao ispuniti prigodnom tisućljeća pokrštenja Poljske.

Moje hodočašću u domovinu u godini kada Crkva u Poljskoj slavi devet stoljeća od smrti sv. Stanislava sigurno je poseban znak hodočašća koje mi Poljaci vršimo kroz povijest Crkve, ne samo putevima naše domovine, nego i onima Europe i svijeta. Stavljajući sebe u stranu ovdje, ipak se moram sa svima vama zapitati zašto je, upravo 1978., nakon tolikih stoljeća dobro ustaljene tradicije na tom polju, sin poljskoga naroda pozvan na katedru sv. Petra. Krist je tražio od Petra i od drugih apostola da budu njegovi „svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Nemamo li pravo, pozivajući se na ove Kristove riječi, misliti da je Poljska danas postala zemlja osobito odgovorna svjedoka? 

Pravo misliti da odavde – iz Varšave, i također iz Gniezna, s Jasne Gore, iz Krakova, i iz cijele ove povijesne rute kojom sam tako često u svom životu prolazio, i ovih dana koristim prigodu kako bih iznova prošao njome – treba naviještati Krista s osobitom poniznošću ali i s uvjerenjem? Pravo misliti da treba doći upravo ovdje, u ovu zemlju, na ovaj put, kako bi se ponovno čitalo svjedočanstvo njegova križa i uskrsnuća? Ali ako prihvatimo sve što sam se usudio izjaviti u ovom trenutku, koliko velikih dužnosti i obveza nastaje? Jesmo li sposobni za njih?

2. Danas, na prvoj postaji moga papinskog hodočašća u Poljsku, dano mi je slaviti euharistijsku žrtvu na Trgu pobjede u Varšavi. Večernja liturgija subotnje vigilije Pedesetnice vodi nas u Gornju sobu u Jeruzalemu, gdje su apostoli – okupljeni oko Marije, Kristove majke – sljedećega dana primili Duha Svetoga. Primili su Duha kojega je Krist, po križu, zadobio za njih, kako bi po snazi ovoga Duha mogli ispuniti njegovu zapovijed. „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20). Ovim je riječima Krist Gospodin, prije nego što je napustio svijet, prenio apostolima svoju posljednju preporuku, svoje „misijsko poslanje“. I dodao je: „I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Dobro je da moje hodočašće u Poljsku, prigodom devet stoljeća mučeništva sv. Stanislava pada u vrijeme Pedesetnice, i svetkovine Presvetoga Trojstva. Na taj način mogu, ispunjavajući želju Pavla VI. nakon njegove smrti, još jednom proživjeti Tisućljeće krštenja poljske zemlje i upisati ovogodišnji jubilej sv. Stanislava u ovo tisućljeće, iz kojeg je nastala povijest Nacije i Crkve. Upravo nas svetkovine Pedesetnice i Presvetoga Trojstva približavaju tom početku. U apostolima koji primaju Duha Svetoga na dan Pedesetnice već su na neki način prisutni svi njihovi nasljednici, svi biskupi, uključujući one kojima je kroz tisuću godina pripalo navijestiti Evanđelje na poljskom tlu. Među njima je i Stanislav iz Szczepanówa, koji je svoje poslanje na krakovskoj katedri platio krvlju prije devet stoljeća.

A u tim apostolima – i oko njih – na dan Pedesetnice, bili su okupljeni ne samo predstavnici naroda i jezika nabrojenih u knjizi Djela apostolskih. Već tada bili su oko njih razni narodi i nacije koji su po svjetlu Evanđelja i snagi Duha Svetoga ušli u Crkvu u raznim epohama i stoljećima. Dan Pedesetniceje rođendan vjere i Crkve i u našoj poljskoj zemlji. Početak je to navještaja velikih djela Gospodnjih i na našem poljskom jeziku. Početak je to kršćanstva u životu naše nacije: u njezinoj povijesti, njezinoj kulturi, njezinim iskušenjima.

3a. Crkva je Poljskoj donijela Krista, ključ razumijevanja te velike i temeljne zbilje čovjeka. Jer čovjeka se zapravo ne može potpuno razumjeti bez Krista. Ili bolje, čovjek nije sposoban razumjeti sama sebe u potpunosti bez Krista. Ne može razumjeti ni tko je, ni koje je njegovo istinsko dostojanstvo, ni koji je njegov poziv, niti konačno odredište. Ništa od toga ne može razumjeti bez Krista.

Foto: PAP/Ireneusz Radkiewicz

I stoga se Krista ne može isključiti iz čovjekove povijesti u bilo kojem kraju kugle zemaljske, u bilo kojoj zemljopisnog širini ili dužini. Isključenje Krista iz povijesti čovjeka, čin je protiv čovjeka. Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske, osobito povijest naroda koji je prošao ili prolazi kroz ovu zemlju. Povijest ljudi. Povijest nacije je povrh svega povijest ljudi. I povijesti svake osobe otvara se u Isusu Kristu. U njemu ona postaje povijest spasenja.

Povijest nacije zaslužuje primjerenu prosudbu u svjetlu svoga doprinosa razvoju čovjeka i humanosti, intelekta, srca i savjesti. To je najdublji tok kulture. To je njezin najčvršći oslonac. Njezina srž, njezina snaga. Nemoguće je bez Krista razumjeti i procijeniti doprinos poljske nacije razvoju čovjeka i njegove čovječnosti u prošlosti i njezin doprinos danas; „ovaj je stari hrast narastao toliko i nije ga srušio nikakav vjetar jer je njegov korijen Krist“ (Piotr Skarga, Kazania Sejmove IV, Biblioteka Narodowa, I, 70, str. 92). Potrebno je slijediti tragove onoga što je, ili bolje tko je, Krist bio za sinove i kćeri ove zemlje kroz naraštaje. Ne samo za one koji su otvoreno vjerovali u njega i ispovijedali ga vjerom Crkve, nego i za one koji su se činili udaljenima, izvan Crkve. Za one koji su sumnjali ili se protivili.

3b. Ispravno je razumjeti povijest nacije kroz čovjeka, kroz svako ljudsko biće ove nacije. U isto vrijeme, čovjek se ne može razumjeti odvojen od zajednice koju čini nacija. Naravno, to nije jedina zajednica, ali je posebna zajednica, možda najintimnije povezana s obitelju, najvažnijom za čovjekovu duhovnu povijest. Stoga je nemoguće bez Krista razumjeti povijest poljske nacije – te velike tisućljetne zajednice – koja je toliko bitna za mene i za svakog od nas. Ako odbacimo ovaj ključ razumijevanja naše nacije, izlažemo se znatnom nesporazumu. Više ne razumijemo sami sebe. Nemoguće je bez Krista razumjeti ovu naciju s njezinom poviješću toliko sjajnom i istovremeno s toliko strašnih poteškoća. Nemoguće je razumjeti ovaj grad, Varšavu, glavni grad Poljske, koji se 1944. upustio u neravnopravnu bitku s agresorom, bitku u kojoj su ga napustile savezničke snage, bitku u kojoj je pokopan pod svojim ruševinama, ako se ne prisjetimo da je pod istim tim ruševinama bio i kip Krista Spasitelja sa svojim križem, koji se nalazi ispred crkve u Krakowskim Przedmieściu. Nemoguće je razumjeti povijest Poljske od Stanislava u Skarki do Maksimilijana Kolbea u Oświęcimu [njem. Auschwitz, op. prev.], ako se i na njih ne primijeni isti temeljni kriterij koji nosi ime Isus Krist.

Tisućljeće poljskog krštenja, čiji je prvi zreo plod sv. Stanislav – tisućljeće Krista u našoj jučerašnjici i današnjici – glavni je motiv moga hodočašća, moje molitve zahvalnosti zajedno sa svima vama, dragi sunarodnjaci, koje Krist ne prestaje poučavati veliku čovjekovu svrhu; zajedno s vama, za koje Isus Krist ne prestaje biti uvijek otvorenom knjigom o čovjeku, o njegovom dostojanstvu i njegovim pravima i ujedno knjiga znanja o dostojanstvu i pravima nacije.

Danas, ovdje, na ovom Trgu pobjede, u glavnom gradu Poljske, tražim, po euharistijskoj molitvi sa svima vama, da nam Krist ne prestane biti otvorenom knjigom života za budućnost, za našu poljsku budućnost.

4. Nalazimo se pred grobom neznanog vojnika. U drevnoj i suvremenoj povijesti Poljske, ovaj grob ima poseban temelj, poseban razlog za svoje postojanje. U kolikim je mjestima naše rodne zemlje taj vojnik pao! U kolikim je mjestima u Europi i svijetu plakao sa svojom smrću da ne može biti pravedne Europe bez neovisnosti Poljske na njezinoj karti! Na kolikim je bojištima taj vojnik posvjedočio o pravima čovjeka, neizbrisivo upisanima u nepovrjediva prava ljudi, padajući  za „slobodu našu i vašu“! „Gdje su tvoji grobovi, o Poljska? Gdje nisu! Ti znaš bolje od ikoga i Bog to zna na nebesima“ (Artur Oppman, Pacierz za zmarlych).

Povijest domovine upisana preko groba neznanoga vojnika!

Želim kleknuti pred ovim grobom kako bih častio svako sjeme koje padne u zemlju i umire i tako donosi plod. Može to biti sjeme vojnikove krvi prolivene na bojišnici, ili mučenička žrtva u koncentracijskim logorima ili zatvorima. Može to biti sjeme teške svakodnevne muke, sa znojem na čelu, u poljima, radionicama, rudnicima, ljevaonicama  i tvornicama. Može to biti sjeme roditeljske ljubavi, koji ne odbijaju podariti život novom ljudskom biću i preuzeti svu obvezu njegova odgoja. Može to biti sjeme stvaralačkog rada na sveučilištu, višim institutima, knjižicama, gradilištima nacionalne kulture. Može to biti sjeme molitve, službe bolesnima, patnicima, napuštenima – „sve to čini Poljsku“.

Sve je to u rukama Majke Božje; u podnožju križa na Kalvariji, i u Gornjoj sobi na Pedesetnicu!

Sve to: povijest domovine oblikovane kroz tisuću godina nizom naraštaja – među njima sadašnji i budući – i po svakom sinu i kćerki domovine, čak i ako su anonimni i nepoznati poput vojnika pred čijim se grobom nalazimo... Sve to: uključujući povijest ljudi koji su živjeli s nama i među nama, poput onih koji su umrli u stotinama i tisućama unutar zidova varšavskoga geta.

Sve to grlim mišlju i srcem u ovoj Euharistiji i uključujem u ovu jedinstvenu Kristovu žrtvu na Trgu pobjede.

A ja uzvikujem, ja, sin poljske zemlje i u isto vrijeme ja, papa Ivan Pavao II, uzvikujem iz sve dubine ovog tisućljeća, uzvikujem uoči Pedesetnice:

Pošalji Duha svojega!

Pošalji Duha svojega!

I obnovi lice zemlje.

Ove zemlje!

Amen.

Mons. Vukšić: Nitko nema ovlasti mijenjati biblijsku istinu o kršćanskom braku

Oči katoličke javnosti u ovogodišnjem gospinu mjesecu listopadu uprte su u Rim gdje se održava 14. redovita opća Biskupska sinoda. Sinodalni oci te drugi katolički teolozi i stručnjaci razmišljaju na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. U ime Biskupske konferencije BiH na sinodi sudjeluje vojni ordinarij u BiH te dugogodišnji profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu mons. dr. Tomo Vukšić. Sinoda je bila povodom za naš razgovor s njime.

Biskup Tomo rođen je 1954. u srcu zapadne Hercegovine, točnije u Studencima. Školovao se kao svećenički kandidat u: Zagrebu i Sarajevu, a poslije svećeničkoga ređenja 1980. i u Rimu gdje je na Orijentalnom institutu postigao licencijat iz teologije (patrologija) te potom iz kanonskog prava na Sveučilištu Urbaniana. Doktorirao je orijentalnu teologiju na Orijentalnom institutu disertacijom o odnosima između katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini. Stečeno znanje od 1991. prenosio je i prenosi studentima na sarajevskom KBF-u (nekoć Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji) i mostarskom Teološkom institutu. Prvim vojnim ordinarijem u BiH imenovao ga je 1. veljače 2011. papa Benedikt XVI.  Oni koji poznaju biskupa Tomu, moći će posvjedočiti da je riječ o čovjeku kod kojega nema „praznoga hoda“ i ispraznih priča. O tomu svjedoči njegova dugačka bibliografija s područja crkvenoga prava, patrologije, povijesti, ekumenizma... Tema pak našega razgovora ovoga puta bila je Biskupska sinoda i obitelj.

Razgovarao: Josip Vajdner

Oče Biskupe, Vi u ime Biskupske konferencije BiH sudjelujete od 4. do 25. listopada ove godine na 14. redovitoj općoj Biskupskoj sinodi u Rimu koja se bavi temom Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Možete li nam pojasniti kakav je to događaj i što od njega Crkva može očekivati?

Biskupska sinoda je sastavljena od biskupa, izabranih delegata pojedinih biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Uz njih na zasjedanju sinode, koja može biti redovita ili izvanredna, i održava se povremeno, sudjeluju također neki biskupi snagom službe koju obavljaju, a među njima ponajprije kardinali predstojnici središnjih crkvenih ustanova pri Svetoj Stolici, te neki koje za pojedinu sinodu imenuje sam Papa. Osim ovih, koje se redovito naziva sinodalni oci, na sinodi obično sudjeluju i poglavari nekih redovničkih zajednica te pozvani predstavnici drugih kršćanskih Crkava i zajednica kao promatrači. I naravno da ni jedan ovakav skup ne može biti organiziran, a da ne budu pozvani dokazani stručnjaci na području tematike o kojoj pojedina sinoda raspravlja.

Pored ovih sinoda, koje se tiču cijele Katoličke Crkve, poznato je da je do sada održano i nekoliko takozvanih kontinentalnih biskupskih sinoda koje su se bavile pitanjima od posebnoga značenja za Crkvu na dotičnom kontinentu.

Svaka biskupska sinoda, pa i ova iz listopada 2015., jest skup i izraz crkvenog učiteljstva, koji ima savjetodavni karakter, a ne odlučujuću snagu, u odnosu na Petrova nasljednika kao onoga koji je, kao član zbora apostolskih nasljednika, prvi i na osobit način pozvan utvrđivati braću u vjeri – kao ponizni sluga, a ne gospodar evanđelja.

Budući da ste dobili tzv. Instrumentum laboris, odnosno radne materijale, možete li nam kazati o čemu će se, prema Vašem mišljenju, ponajviše razgovarati na ovoj sinodi?

Tema ovogodišnje biskupske sinode je Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu. Instrumentum laboris, u doslovnom prijevodu: sredstvo rada, jest radni materijal kojega, dosta vremena prije početka održavanja ovakvih skupova, dobiju svi budući sudionici na sinodi kako bi se mogli pripremiti. Taj radni materijal podijeljen je ovoga puta u tri cjeline. Prva se bavi suvremenim izazovima obitelji kroz četiri teme: obitelj u antropološko-kulturalnom i društveno-gospodarskom kontekstu, obitelj i njezina uključenost, inkluzija, te obitelj, afektivnost i život. Drugi dio se bavi promišljanjem o pozivu obitelji kroz teme: obitelj i božanska pedagogija, obitelj i život u Crkvi te obitelj i hod prema njezinoj punini. Treći dio ima naslov Poslanje obitelji danas i raspoređen je u četiri tematske cjeline: obitelj i evangelizacija, obitelj i formacija, obitelj i crkveno praćenje te obitelj, rađanje i odgoj.

O svim tim temama razgovarat će se na sinodi. Prvoga tjedna o prvom poglavlju, drugoga o drugom i trećega o završnom poglavlju, a svaki sinodalni otac slobodno bira temu, sastavlja svoj govor i prijavljuje se za nastup.

U iščekivanju ovoga događaja u javnosti su se pojavljivale vijesti o dijametralno suprotnim stavovima pojedinih katoličkih teologa (i biskupa) glede teme obitelji. Očito je da ne možemo sve podvesti pod „medijski senzacionalizam“. Što se iza toga zapravo krije?

Crkva je sloboda razmišljanja u jedinstvu vjere. Jedinstvo je potrebno u onomu što je naša vjera, a sloboda je nužna u onomu što je još uvijek u traženju, jer kako bismo mogli onda uopće govoriti o razvitku teologije, ili o razvitku dogme. Sve vjerske definicije crkvenog učiteljstva prošle su taj razvitak, a tijekom procesa njihova sazrijevanja u vjeri Crkve, koju vodi i nadahnjuje Duh Sveti, uvijek je bilo velikih teoloških i disciplinskih rasprava, čak suprotstavljenih stanovišta. Takve rasprave su dobro došle, iako ponekada zbunjuju običnoga vjernika. Stoga je ovdje korisno prisjetiti se prvoga sabora, onoga apostolskoga, koji je zapravo bio neka vrsta prve sinode biskupa koju opisuju Djela apostolska, gdje se npr. Pavao, kako tako čitamo, u lice usprotivio Petru. I dok je uvijek dobro došlo iskreno traženje onoga što još uvijek nije vjerski definirano, a toga ima vrlo mnogo, treba upozoriti da ponekada ima i onih koji bi iskrivljivali ili čak nijekali ono što je crkveni nauk i vjera. No i takvih je uvijek bilo. I bez obzira na te pojave, ne treba dvojiti da bi nauk Crkve mogao biti ugrožen. To jednostavno nije moguće. Duh Sveti je jamstvo toga. On koji je virtualno načelo sjemena Riječi Božje iz koje, voljom Boga koji je istina, može izrastati, uvijek i dosljedno, samo plod vjerske istine.

Pogledamo li podrobnije, naći ćemo da ni unutarcrkvena misao nije imuna na utjecaje tzv. gender ideologije. Koliko se sve to može odraziti na stavove Katoličke Crkve o obitelji u suvremenom svijetu?

Brak, gledan iz kršćanske perspektive, a prema Božjoj objavi kojoj ostajemo vjerni, jest zajednica muškarca i žene koja nastaje na temelju njihove uzajamne ljubavi i slobodna izbora s ciljem da, u zajedničkom životu i darivanju, tu ljubav i svoje prijateljstvo izgrađuju te da budu suradnici Božji u stvaranju novoga čovjeka. Sve drugo niti je u skladu s biblijskom objavom, niti s ljudskom naravi, niti s crkvenim naukom. Na ono što se zove vjera Crkve, to drugo ne može utjecati u smislu primjene. No i takve osobe, bez obzira koliko su udaljene i bez obzira koliko su možda čak suprotstavljene katoličkom nauku, jesu ljudi, a pastoralno djelovanje i briga Crkve upućeni su i njima. Naime, tražiti onoga tko je daleko, brinuti se za grješnika, susretati se s njim, voljeti čak i neprijatelja, pokazati mu da i za njega ima mjesta u Božjoj ljubavi, nikako ne znači odobravati grješno djelovanje. To dvoje kršćanstvo vrlo dobro razlikuje.

U svjetlu teme o obitelji otkrivamo temelje antropologije. Postoji li još uvijek u Crkvi suglasje o nečemu što se zove kršćanska antropologija?

Jasno da postoji suglasje o tomu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, da je čovjek bogoliko biće. To su i muškarac i žena, oboje i jednako, ali to su također i muž i žena, kao supružnici jer nitko nije tako sličan Bogu kao čovjek koji sudjeluje u stvaranju čovjeka. To je njihov privilegij i čast, a tako je pisao još Klement iz Aleksandrije u 2. stoljeću.

Bez obzira koliko nam je papa Franjo drag i koliko svojom jednostavnošću osvaja, katkada se stječe dojam da nije jasan u svojim stavovima kada je riječ, primjerice, o temi obitelji. Jeste li toga mišljenja ili bismo u Papinu ponašanju mogli iščitati jedan vid demokratičnosti – da se čuju različita gledišta?

Papinska služba je takva da on ne može delegirati svoju petrovsku službu, karizmu i poslanje. Te stvari ne proizlaze iz nekakva mogućega pristanka ili izbora glasača, kao vlast u suvremenim demokracijama. Naime, većinsko mišljenje i izbori većine jesu izraz demokracije, ali i kada su većinski, mogu biti pogrešni, nemoralni, nečovječni. Većinska mišljenja nerijetko donose nemoralne i nepravedne zakone. I većina ponekad napravi kriv izbor. Poznati su takvi slučajevi u ljudskoj povijesti. S druge strane, Petar nije bio izolirani otok, nego član Dvanaestorice. Tako je i Papa, Petrov nasljednik, član zbora biskupa, apostolskih nasljednika. A to da Papa želi čuti mišljenja subraće „apostola“, sasvim je u skladu s naukom i tradicijom Crkve. Njemu, istina, nije potreban pristanak drugih da bi vršio svoju službu, ali je razborito osluškivati bilo Crkve. Nemojte nikada zaboraviti da je Papa za nas vjernike Petrov nasljednik, a da je zajedno s nama i on samo vjernik, obični čovjek koji ima veliku odgovornost i poslanje: u Crkvi, s Crkvom, i za Crkvu. Sjetite se, zar nije i Petar sazvao apostolski sabor u Antiohiji da čuje mišljenja braće apostola? To nije demokracija, nego izraz odgovornosti za Crkvu.

Pripremni dokument, odnosno radni materijal ili tzv. Instrumentum laboris za ovu biskupsku sinodu jest sadržajan i slojevit. No, u jasnosti su se pojavila mišljenja nekolicine katoličkih teologa da on ima ozbiljnih nedostataka te da su neki njegovi dijelovi u suprotnosti s crkvenim Učiteljstvom. Što Vi kažete?

Uopće ne treba čuditi da ovakav tekst ima nedostataka. To je samo radni materijal. Čak i završni dokumenti pojedinih sabora, kao i neki papinski dokumenti, moglo bi se kazati da imaju nedostataka. No, nije mi poznato da bi taj tekst sadržavao išta što je u suprotnosti s definiranom vjerom. Ali ne mali problem može biti stvoren u javnosti također ako pojedinac, ili skupina, svoje teološko tumačenje, konzervativno ili novo, pokušava protumačiti kao jedino crkveno.

U Rimu je od 5. do 19. listopada 2014. održana Treća izvanredna Biskupska sinoda koja je za temu imala Pastoralne izazove vezane uz obitelj u kontekstu evangelizacije. Mediji su tada u prvi plan stavili razmišljanja o pričešćivanju razvedenih pa ponovno vjenčanih te pitanja homoseksualnih parova. Koliko će zbilja ove teme biti dio razmišljanja i ove redovite biskupske sinode?

Svakom čovjeku Crkva mora iskazivati brigu i poštovanje, ali ne i odobravati njegove neuspjehe i grijehe. Crkva se ne odriče ni jednoga čovjeka, pa ni najvećega grješnika, ali u ime evanđelja ne može pristati ni na kakve neprirodne pojave i grješna stanja. Bog je stvorio i htio muško i žensko, i htio da njih dvoje budu zajedno i jedno. Crkva ne može protiv Božje volje. Ona jest i mora biti vjerna službenica te volje. A osobama koje nisu uspjele u braku iskazuje svoju brigu, smatra ih svojim članovima te i njih, kao i sve ostale, poziva na obraćenje. U redovitim prilikama oni su dragi članovi Crkve koji se trebaju ponašati u skladu sa sadašnjim svojim stanjem, a času smrtne opasnosti, izravne ili neizravne, na raspolaganju su im sva sredstva spasenja, svi sakramenti, sve molitve Crkve.

Nastavak dostupan u tiskanom izdanju Katoličkoga tjednika. (KT/KTA)

Prvo pet, a sada sedamnaest kardinala protiv Kaspera

I zajedno su progovorili kroz dvije knjige koje će biti objavljene uoči sinode. Na čelu s Robertom Sarahom i Afrikancima.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 31. kolovoza 2015. – Kardinal Robert Sarah, Gvinejac, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ovih je dana u Regensburgu kako bi predstavio njemačko izdanje svoje knjige „Bog ili ništa“, objavljene u Francuskoj prošle veljače, i koja će se objaviti na još devet jezika diljem svijea, uzevši u obzir ogromno zanimanje koje je izazvala na temelju onoga što je u njoj napisano i tko ju je napisao, kako je već pokazano na www.chiesa:

> A Pope from Black Africa

Knjigu će u Regensburgu predstaviti kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, dok je predgovor za njemačko izdanje napisao nadbiskup Georg Gänswein, prefekt Papinskoga doma i osobni tajnik Benedikta XVI.

No, papa emeritus nije propustio iskazati svoje poštovanje prema kardinalu Sarahu, napisavši između ostaloga:

„Pročitao sam Bog ili ništa s velikom duhovnom koristi, radošću i zahvalnošću. Njezin hrabar odgovor na probleme rodne teorije razjašnjava temeljno antropološko pitanje u maglovitu svijetu.“

Od gotovo četiristo stranica u knjizi, samo se nekoliko njih dotiče sinode o obitelji. No, one ostavljaju dojam po jasnoći i lucidnosti s kojima se suprotstavlja zagovornicima promjene u ženidbenom nauku i pastoralnoj skrbi koji imaju svoga najistaknutijeg predstavnika u kardinalu Kasperu.

Sarah nije bio jedan od pet kardinala – prvi od kojih je Müller – koji su uoči zasjedanja sinode prošloga listopada formirali koaliciju protiv inovatora sa suradničkom knjgom koja je uzrokovala veliki pljusak.

Ali sada, kada se približava drugo i zadnje zasjedanje sinode, položaje u obranu tradicionalnog nauka i pastoralne skrbi o ženidbi zauzima ne pet, nego jedanaest kardinala, i ovoga puta sa suradničkom knjigom. Među njima i Sarah.

Ostalih deset, po abecednom redu, su:

- Carlo Caffarra, nadbiskup Bologne, Italija;

- Baselios Cleemis Thottunkal, veliki nadbiskup Triuvandruma Siro-malankarske crkve, Indija;

- Josef Cordes, umirovljeni predsjednik Papinskoga vijeća Cor unum, Njemačka;

- Dominik Duka, nadbiskup Praga, Češka;

- Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta, Nizozemska;

- Joachim Meisner, umirovljeni nadbiskup Kölna, Njemačka;

- John Onaiyekan, nadbiskup Abuje, Nigerija;

- Antonio María Rouco Varela, umirovljeni nadbiskupa Madrida, Španjolska;

- Camillo Ruini, umirovljeni papin vikar za rimsku biskupiju, Italija;

- Jorge Urosa Savino, nadbiskup Caracasa, Venezuela.

Knjiga je naslovljena:

„Jedanaest kardinala govori o ženidbi i obitelji: Eseji s pastoralnog gledišta.“ (“Eleven Cardinals Speak on Marriage and the Family: Essays from a Pastoral Viewpoint.”)

Knjiga će biti objavljena u rujnu na pet jezika: engleski (Ignatius Press), talijanski (Cantagalli), francuski (Artège), njemački (Herder), španjolski (Ediciones Cristiandad).

Ovo nije kompilacijsko djelo. Eseji se objelodanjuju po prvi put, s jedinom iznimkom eseja kardinala Ruinija, koji je već objavljen prije godinu dana na www.chiesa: 

> The Real Dilemma: Indissolubility or Divorce

Za više detalja i pregled sadržaja knjige:

> Marriage in Our Contemporary World: Pastoral Observations from an African Perspective

> Pre-Synod Book "Eleven Cardinals Speak on Marriage and the Family"

*

No, to nije sve. Jer približava se objava još jedne knjige, također u vidu sinode, koju su napisali isključivo Afrikanci. Za sada se objavljuje samo na engleskom: Ignatius Press u Sjedinjenim Državama i Paulini u Keniji.

Ovo je naslov:

„Kristova nova domovina – Afrika. Doprinos sinodi o obitelji od afričkih pastira.“ ["Christ's New Homeland - Africa. Contribution to the Synod on the Family by African Pastors".]

I ovdje je također jedanaest autora, svi biskupi i nadbiskupi, a sedam od njih su kardinali. I Sarah je među njima ponovno, s prvim od eseja, iz kojeg je ulomak donesen nešto niže.

Sadržaj je knjige, započete s predslovljem nigerijskoga kardinala Francisa Arinzea, Sarahova prethodnika na čelu Kongregacije za bogoštovlje, sljedeći:

PRVI DIO

SINODA O OBITELJI. OD JEDNOG ZASJEDANJA DO DRUGOGA

Robert kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu:

"Koja vrsta pastoralnog milosrđa kao odgovor novim izazovima obitelji? Čitanje Lineamenta "

Biskup Barthélemy Adoukonou, tajnik Papinskoga vijeća za kulturu:

"Poći od žive vjere: Afrički pogled na Instrumentum laboris"

DRUGI DIO

EVANĐELJE OBITELJI

Nadbiskup Denis Amuzu-Dzakpah iz Lomé:

"Važnost nedavnog magisterijalnog nauka o ženidbi i obitelji "

Philippe kardinal Ouedraogo, nadbiskup-metropolit Ouagadougoua:

"Nerazrješivost ženidbe: Temelj ljudske obitelj"

Berhaneyesus D. kardinal Souraphiel, nadbiskup-metropolit Addis Abebe:

"Promicanje pravoga razumijevanja ženidbe i praćenje bračnih parova "

TREĆI DIO

PASTORALNA SKRB ZA OBITELJI KOJE SU RANJENE

Christian kardinal Tumi, umirovljeni nadbiskupe Douale, Kamerun:

„Ženidba u situacijama disfunkcije ili slabosti: Rastanak, razvod, ponovna ženidba“

Nadbiskup Antoine Ganye iz Cotonoua:

"Monogamija i poligamija: Izazov i briga za istinu ljubavi u afričkim kulturama"

Théodore Adrien kardinal Sarr, umirovljeni nadbiskup Dakara:

"Izazov mješovitih i međuvjerskih ženidbi "

Nadbiskup Samuel Kleda iz Douale:

"Pastoralna skrb za ranjene obitelji"

EPILOG

APEL CRKVE U AFRICI PREMA DRŽAVI

Jean-Pierre kardinal Kutwa, nadbiskup Abidjana, Obala Bjelokosti:

"Zašto bi država trebala podržavati obitelj?"

*

Iz ove je knjige jasno da će koalicija afričkih biskupa biti velik igrač na sinodi i da će djelovati kao čvrsta ograda protiv prijedloga za promjenu u stvarima razvoda i homoseksualnih zajednica. Kao što je već bilo vidljivo sa simpozija u Accri prošloga lipnja, među predsjednicima biskupskih konferencija s tog kontinenta:

> Synod. Africa’s Hour

Iz izbora Sarahova teksta, u pregledu niže su kratki, ali vrlo kritički pogledi na jezik i sadržaj Lineamenta, službenoga dokumenta proizvedenog iz prvog zasjedanja sinode, kao temelj daljnje rasprave.

No, oni koji pročitaju čitav esej u knjizi, vidjet će da to nije samo stvar aluzija na reference. Jer neposredno prije izbora donesena ovdje, kardinal Sarah posvećuje nekoliko stranica kritici na Lineamenta, točku po točku, s podnaslovima i uvodima poput ovih:

- "ZBUNJUJUĆA TOČKA"

„U paragrafu 14, čini se da dokument insinuira da bi inzistiranje na nerazrješivosti ženidbe značilo isto što i potčinjavanje osoba, i ostavlja dojam da uzima zdravo za gotovo mozaični model, jer, kako kaže, sam ga Isus spominje. Trebamo li se, onda, vratiti na vrijeme „tvrdoće srca“ iz predevanđeoskog razdoblja?...“

- „NEPRIHVATLJIVE, SKANDALOZNE TOČKE“

„Sa zbunjujućega, prelazimo na neprihvatljivo. Je li moguće da dokument, u paragrafu 27, zagovara probni brak kao put koji treba slijediti? [...] U mnogim područjima Afrike, gdje običaji propisuju 'nerazrješivu tradicionalnu ženidbu' – koja je stoga stabilnija od građanskog braka – mjesna Crkva nije čak ni ovlaštena upotrijebiti takav jezik. Ako bi to učinila, ne bi samo uništila svoje pastoralno služenje obiteljima, nego bi također bila u protuslovlju s Evanđeljem i sablaznila bi pogane...“.

- „REZULTATI ZBRKE: STAVITE BOGA I NAUK U STRANU, I STVORIT ĆETE VELIKU PASTORALNU ZBRKU“

„Zapanjujuće je da isti dokument, koji u paragrafu 5 jasno ističe da postoji 'kriza vjere, posvjedočena kod velikog broja katolika, koja često leži ispod krize u braku i obitelji' ne izvlači nikakvih zaključaka iz te činjenice. Zašto ne kaže da prvi izazov koji treba naglasiti jest kriza vjere? Zašto traži, u paragrafu 33, u jednoj osobito uznemirujućoj perspektivi, da se nastavi obnova crkvenog načina izražavanja o situacijama koje su objektivno suprotne Evanđelju, kao da se radi tek o 'riječima' ili jeziku'?...“.

*

Evao, dakle, odlomka iz eseja kardinala Saraha.

„Parezija“, sloboda govora koju papa Franjo toliko priziva za sinodsku raspravu, zasigurno u njemu ima prvorazrednog prvaka.

___________

KOJA VRSTA PASTORALNOGA MILOSRĐA?

Robert Sarah

Lineamenta naznačuju da u znatno širem crkvenom kontekstu kojeg opisuje Evangelii gaudium, nova staza označena izvanrednom sinodom uzima za svoju polaznu točku „životne periferije“ koje pozivaju na pastoralan pristup karakteriziran „kulturom susreta sposobnom za prepoznavanje Gospodinova besplatnog rada, čak i izvan uobičajenih modela, i pouzdana usvajanja ideje 'poljske bolnice', koja je vrlo djelotvorna u navještanju Božjeg milosrđa“ (uvod u pitanja za Relatio synodi, dio 1).

Pitanje koje zatim treba postaviti je: koje su to životne periferije u novom društvenom-kulturnom kontekstu s kojima se suočavamo danas?

Učinak je globalizacaije na ljudske kulture toliko destruktivan da su do temelja potresene ne samo tradicionalne društvene institucije, nego i vrijednosti koje ih podržavaju. Kroz političku i zakonodavnu moć (na primjer, nove zakone koji dekonstruiraju obitelj i ženidbu i špekuliraju s ljudskim životom), financijsku moć (razvojna pomoć uvjetovana usvajanjem „protuobiteljskih“ i „protuživotnih“ dokumenata), i osobito kroz medijsku moć, relativistička se ideologije širi kroz sva naša suvremena društva.

Ako ćemo vjerovati predsjedniku CCEE-a, u zemljama sjeverne hemisfere „de facto kohabitacija postala je sada normom“, što potvrđuju sociološka istraživanja. Život u kršćanskoj obitelji, prema evanđeoskim vrijednostima, postao je rubna situacija, u odnosu na većinu. Kršćanske su obitelji, u ovom kontekstu, sada ne samo u brojčanoj manjini, nego su i u sociološkoj manjini. One proživljavaju tihu, ali okrutnu i nemilosrnu diskriminaciju: sve je protiv njih, prevladavajuće vrijednosti, mediji i kultrni pritisak, financijska ograničenja, zakonodavstvo i tako dalje. A čini se da ih i sama Crkva, kroz dokumente poput Lineamenta, gura prema izlazu.

Ako su Lineamenta izrađena u jeziku kakav vidimo, kakva će Crkva, onda, brinuti o ovom „malom ostatku“? Tko će učiniti da se čuje milosrdan glas Dobroga Pastira, koji im ponavlja: „Ne boj se, stado malo“ (Lk 12,32)?

Jesmo li sada dosegli pravu „periferiju“ našeg poslijemodernog svjetskog sela? Nadat ćemo se da sljedeća sinoda neće iz „betlehemske špilje“ (Crkve) progoniti malu kršćansku obitelj koja nije našla mjesta u gostionicama „kraljevskog Davidova grada“ (našeg globaliziranog svijeta). Prekrasne kršćanske obitelji koje herojski žive zahtjevne evanđeoske vrijednosti danas su stvarne periferije našega svijega i naših društava, koja idu kroz život kao da Bog ne postoji.

Osim ovoga „malog ostatka“, postoji druga kategorija koja glasno traži pastoralnu pozornosti. To su žrtve poslijemodernog sustava koje ne priznaju poraz. One se ne osjećaju kod kuće u ovom bezbožnu svijetu. One nose u sebi nostalgiju za toplinom „kršćanskoga doma“, ali ne osjećaju da imaju snage vratiti se tom radikalno evanđeoskom načinu života.

Tim ljudima, čini se da danas predstavljamo krutu Crkvu, majku koja ih više ne razumije i zatvara im vrata u lice. A neki ih pokušavaju uvjeriti da ih sude i osuđuju upravo oni ljudi koji bi ih trebali prihvaćati i brinuti za njih. Umjesto da im pomognu otkriti strahotu grijeha i da mole da ga se oslobode, nitko nema pravo nuditi im svojevrsno „milosrđe“ s kojim se ne postiže ništa doli da potono dublje u zlo.

No, ova braća i sestre, koje je život istinski ranio, nisu zavarani njime. Oni žeđaju za istinom o svom životu, a ne za sažaljenjem ili ublažujućim razgovorom. Oni jako dobro znaju da su žrtve globaliziranoga sustava koji namjerava oslabiti i uništiti Crkvu. Oni nisu među onima koji glasaju za relativističke ideologije kako bi potkopali temelje kršćanskoga nauka i poništili Kristov križ.

Oni sebe vide poput grješnika o kojem govori Augustin, koji, iako ne sliči Bogu po bezgrješnosti koju je izgubio, želi mu barem sličiti svojim užasavanjem nad grijehom. Ovo je, doista, ono zbog čega oni ne žele da ih itko spriječi od vapaja u nebo: „Tko će nam pokazati spasenje?“, „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“, obećavajući im nešto što Krist nikada nije obećao dati.

Bog nikada nije zatvorio svoje srce ovoj braći i sestrama, niti to može učiniti Crkva, Njegova službenica. Ali kako Crkva može zauzeti pastoralan pristup milosrđa prema njima? Ne previjajući sakramentalnom pričešću ranu, koja nije liječena propisno primljenim sakramentom pomirenja.

Ako njezin pastoralni pristup ne smije biti osuđivanje, koje zlostavlja ozlijeđenu osobu, s ranom koja već krvari, nego suosjećana pristunost, tada se Crkva ne smije pretvarati da nije svjesna stvarnog postojanja štete uzrokovane ranom; umjesto toga, ona mora primijeniti balzam svoga srca, kako bi se ova rana mogla liječiti i previti s ciljem istinskoga izliječenja.

Ova vrsta prisutnosti ispunjene poštovanjem, s obnovljenm načinom gledanja na stvari koje dolaze od Boga nikada neće nazivati „dobrim“ nešto što je zlo, ili „zlim“ nešto što je dobro, kako ih podjseća obred biskupskoga ređenja. To je pastoralan pristup nade i očekivanja, kao što milosrdni otac čeka razmetnoga sina. Poput Dobrog Pastira, Crkva će morati ići i tražiti svoju djecu koja su daleko, uzeti ih na svoja ramena, čvrsto ih držati i ne vraćati ih u draču koja im je rastrgala život. To je značenje pastoralnoga milosrđa.