Ivan Pavao II.: Kome da idemo; Ti imaš riječi života vječnoga

Zatvaranje XV. Svjetskog dan mladih

Propovijed pape Ivana Pavla II.

Tor Vergata, Rim, 20. kolovoza 2000.

1. „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68).

Dragi mladi Petnaestoga svjetskog dana mladih! Ove Petrove riječi, iz njegova razgovora s Kristom, na kraju govora o „kruhu života“, dotiču nas osobno. Ovih smo dana razmatrali Ivanovu izjavu: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Evanđelist nas vraća na veliko ostajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, Sina darovana nam po Mariji, u „punini vremena“(Gal 4,4).

U njegovo vas ime sve pozdravljam s velikom privrženošću. Pozdravljam kardinala Camilla Ruinija, svoga vikara za Rimsku biskupiju i predsjednika Talijanske biskupske konferencije, i zahvaljujem mu za njegove riječi na početku ove Mise. Također pozdravljam kardinala Jamesa Francisa Stafforda, predsjednika Papinskoga vijeća za laike, i brojne kardinale, biskupe i svećenike okupljene ovdje. Sa zahvalnošću upućujem pozdrave i poštovanje predsjedniku Italije i poglavaru talijanske Vlade, kao i svim građanskim i vjerskim vlastima koji nas časte svojom prisutnošću.

2. Dosegli smo vrhunac Svjetskoga dana mladih. Sinoć, dragi mladi, potvrdili smo svoju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega, kojega je Otac poslao, kako nas je podsjetilo današnje prvo čitanje, „da radosnu vijest donese ubogima, da iscijeli srca slomljena; da zarobljenima navijesti slobodu i oslobođenje sužnjevima; da razveseli ožalošćene“ (Iz 61, 1-3).

U današnjem euharistijskom slavlju, Isus nam pomaže spoznati osobit aspekt njegova otajstva. U Evanđelju, slušali smo dio njegova govora u kafarnaumskoj sinagogi, nakon čuda umnažanja kruha. U njemu se On otkriva kao istinski kruh živi, kruh koji je s neba sišao kako bi dao život svijetu (cf. Iv 6,51). To su riječi koje oni koji ih čuju, ne razumiju. Njihov je pogled previše materijalističan da mogu dohvatiti što Krist stvarno misli. Oni razmišljaju u kontekstu tijela, što „ne koristi ništa“ (Iv 6,63). Isusove se riječi, međutim, tiču neograničenih obzorja duha: Riječi koje sam vam govorio – inzistira on – duh su i život su“ (ibid.).

Ali njegovi slušatelji oklijevaju: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6,60). Oni sebe smatraju osobama zdravog razuma, čvrsto na zemlji. Zbog tog razloga, tresu glavom i odlaze mrmljajući, jedan za drugim. Početno mnoštvo postupno se smanjuje. Na kraju, preostaje samo mala skupina njegovih najvjernijih učenika. Ali u pogledu "kruha života", Isus nije spreman odstupiti. Štoviše, spreman je izgubiti čak i one njemu najbliže: "Da možda i vi ne kanite otići?" (Iv 6,67)

3. "Da možda i vi?" Kristovo pitanje siječe kroz stoljeća i silazi k nama; izaziva nas osobno i poziva na odluku. Kakav je naš odgovor? Dragi mladi, ako smo danas ovdje, to je zato što se poistovjećujemo s odgovorom apostola Petra: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68).

Oko sebe čujete svakovrsne riječi. Ali samo Krist govori riječima koje izdržavaju test vremena i ostaju za svu vječnost. Životno vrijeme u kojemu živite poziva na odlučne izbore s vaše strane: izbore o smjeru vaših studija, vašega rada, vaše uloge u društvu i u Crkvi. Važno je shvatiti da među brojnim pitanjima koja isplivavaju u vašim umovina, ona najodlučnija nisu "što". Temeljno je pitanje "tko": "kome" idem, "koga" mi je slijediti, "kome" bih trebao povjeriti svoj život?

Razmišljate o ljubavi i izborima koje povlači za sobom, i zamišljam da se slažete: ono što je zaista važno u životu jest izbor osobe koja će dijeliti život s vama. Ali budite pažljivi! Svaka ljudska osoba ima neizbježne granice: čak i u najuspješnijim brakovima uvijek ima određena količina razočaranja. Ne potvrđuje li to, onda, dragi prijatelji, ono što smo čuli od apostola Petra? Svako ljudsko biće naći će se prije prije ili kasnije govoreći ono što je on rekao: "Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga". Samo Isus iz Nazareta, Sin Božji i Marijin, vječna Očeva Riječ, rođena prije dvije tisuće godina u Betlehemu Judejskom, sposoban je zadovoljiti najdublje težnje ljudskoga srca.

U Petrovu pitanju: "Kome da idemo?", već je dan odgovor o stazi koju treba slijediti. To je put koji vodi Kristu. I moguće je susresti božanskoga Učitelja osobno: on je u biti istinski prisutan na oltaru u stvarnosti njegova Tijela i Krvi. U euharistijskoj Žrtvi, možemo ući u kontakt s Isusovom osobom na način koji je otajstven, ali stvaran, pijući s neiscrpnoga izvora njegova života kao uskrsloga Gospodina.

4. To je čudesna istina, dragi prijatelji: Riječ koja je postala tijelom prije dvije tisuće godine, prisutna je danas u Euharistiji. Zbog toga je godina Velikoga jubileja, u kojoj slavimo otajstvo Utjelovljenja, također morala biti "intenzivno euharistijska" godina (cf. Tertio Millennio Adveniente, 55).

Euharistija je sakrament prisutnosti Kristove, koji nam se daje jer nas ljubi. On ljubi svakoga od nas na jedinstven i osoben način u našem svakodevnom životu: u našim obiteljima, među našim prijateljima, na studiju i radu, u odmoru i opuštenosti. On nas ljubi kad ispunja naše dane svježinom, i također kada u vrijeme patnje dopušta kušnjama da se nadviju nad nas: čak i u najtežim iskušenjima, on nam dopušta da čujemo njegov glas.

Da, dragi prijatelji, Krist nas ljubi i ljubi nas zauvijek! Ljubi nas čak i kada ga razočaramo, kada ne uspijevamo ispuniti njegova očekivanja od nas. On nikada ne propušta zagrliti nas u svome milosrđu. Kako možemo ne biti zahvalni ovom Bogu koji nas je otkupio, idući dotle da prihvati ludost Križa? Bogu koji je došao biti uz nas i ostaje s nama sve do kraja?

5. Slaviti Euharistiju, "blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv", znači prihvatiti mudrost križa i put žrtve. Znači da signaliziramo svoju voljnost žrtvovati se za druge, kao što je Krist učinio. 

Našem je društvu očajno potreban taj znak, i još je potrebniji mladim ljudima, često kušanima prividom lagana i udobna života, drogama i traženjem ugode, da bi se samo zatekli u duševnom očaju, beznačaju i nasilju. Žurno je potrebno promijentii smjer i okrenuti se Kristu. To je put pravde, solidarnosti i opredjeljenja izgradnji društva i budućnosti vrijedne ljudske osobe. 

To je naša Euharistija, to je odgovor koji Krist želi od nas, od vas mladih na zatvaranju vašega jubileja. Isus nije ljubitelj polovičnih mjera, i on ne oklijeva tražiti odgovor na pitanje "Da možda i vi ne kanite otići?" U prisutnosti Krista, kruha živoga, i mi danas želimo s Petrom reći: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68).

6. Dragi prijatelji, kada se vratite kući, postavite Euharistiju u središte svoga osobnog i zajedničkog života: ljubite Euharistiju, klanjajte se Euharistiji i slavite je, osobito nedjeljom, Gospodnjim danom. Živite Euharistiju svjedočeći Božju ljubav prema svakoj osobi.

Povjeravam vam, dragi prijatelji, najveći od Božjih darova nama koji smo hodočasnici na stazi vremena, ali koji nosimo u svojim srcima žeđ za vječnošću. Neka svaka zajednica uvijek ima svećenika kako bi slavila Euharistiju! Molim stoga od Gospodina da podigne između vas mnoga sveta zvanja za svećeništvo. Danas kao i uvijek Crkvi su potrebni oni koji slave euharistijsku Žrtvu s čistim srcem. Svijet ne smije biti lišen nježne i oslobađajuće prisutnosti živoga Krista u Euharistiji!

Vi sami morate biti revni svjedoci Kristove prisutnosti na oltaru. Neka Euharistija oblikuje vaš život, i život obitelji koje ćete zasnovati. Neka vodi sve vaše životne odabire. Neka vas Euharistija, istinska i živuća prisutnost ljubavi Trojstva, nadahne u idealima solidarnosti, i neka vas vodi da živite u zajedništvu s vašom braćom i sestrama u svakom dijelu svijeta. 

Na poseban način, neka sudjelovanje u Euharistiji vodi novom procvatu zvanja u redovničkom životu. Na taj će način Crkva imati nove i velikodušne snage za veliku zadaću nove evangelizacije. Ako bilo tko od vas, dragi mladići i djevojke, čuje Gospodinov nutarnji poziv da mu se u potpunosti preda kako biste mu služili "nerazdijeljena srca" (cf. 1 Kor 7,34), ne dopustite da vas zadrže sumnje ili strah. S hrabrošću i bez zadrške recite "da", vjerujući njemu koji je vjeran svojim obećanjima. Nije li on uvjerio one koji su ostavili sve zbog njega da će imato stostruko u ovom životu i život vječni nakon njega? (cf. Mk 10, 29-30).

7. Na kraju ovoga Svjetskog dana mladih, gledajući na vas sada, na vaša mlada lica, na vaš iskren entuzijazam, iz dubine svoga srca želim zahvaliti Gospodinu za dar mladosti koja nastavlja biti prisutnom u Crkvi i svijetu zbog vas.

Hvala Bogu za Svjetske dane mladih! Hvala Bogu za sve one mlade koji su sudjelovali na njima zadnjih šesnaest godina! Mnogi od njih sada su odrasli koji nastavljaju živjeti svoju vjeru u svojim domovima i radnim mjestima. Siguran sam, dragi prijatelji, da ćete i vi biti dobri poput onih koji su vam prethodili. Vi ćete nositi navještaj Kristov u novo tisućljeće. Kada se vratite kući, nemojte olabaviti. Osnažite i produbite svoju vezu s kršćanskom zajednicom kojoj pripadate. Iz Rima, iz grada Petrova i Pavlova, Papa vas prati s privrženošću i, parafrazirajući sv. Katarinu Sijensku: "Ako jeste ono što trebate biti, pronijet ćete plamen cijelim svijetom!" (cf. Pisma 368).

S povjerenjem gledam u to novo čovječanstvo koje vi sada pomažete pripremiti. Gledam na ovu Crkvu koja se pomlađuje u svakom dobu po Duhu Kristovu, i danas je sretna s vašim nakanama i predanjem. Gledam na budućnost i uzimam riječi jedne drevne molitve, koja pjeva slavu dara Isusova, Euharistije i Crkve:

"Zahvaljujemo ti, Oče naš,

za život i spoznaju

koju si nam dao po svome Sinu Isusu;

tebi slava u vijeke.

Kao što ovaj razlomljeni kruh

bijaše po brjegovima raspršen

pa sabran postade jedan,

tako neka se tvoja Crkva 

s krajeva zemlje sabere u tvoje kraljevstvo...

Ti, svemogući Gospodine, sve si stvorio

radi imena svojega

i ljudima si za uživanje

dao hranu i piće,

da ti zahvaljuju,

a nama si po svome Sinu

udijelio duhovno jelo i piće te vječni život...

Tebi slava u vijeke!" (Didache 9:3-4; 10:3-4)

Amen.

Deset Berninijevih anđela i arma Christi

Rimski most sv. Anđela (Ponte Sant'Angelo), nekoć poznat pod nazivom Pons Aelius (Hadrijanov most), izgrađen je 134. godine prije Krista, za cara Hadrijana, kao prijelaz preko Tibera iz središta grada do careva novoizgrađenog mauzoleja, danas dvorca Sv. Anđela. Od pet današnjih lukova, tri su iz rimskoga vremena, a most je uz obale bio povezan rampama, koje su uklonjene krajem XIX. stoljeća. Most je danas pješački i povezuje gradske okruge Ponte i Borgo. Nakon rušenja Neronova mosta, hodočasnici su počeli koristiti ovaj most kako bi došli do Bazilike sv. Petra, što mu je priskrbilo još jedno ime - most sv. Petra (pons Sancti Petri). U VI. stoljeću, za pape Grgura I. Velikoga, i dvorac i most dobili su ime sv. Anđela; prema predaji, anđeo se ukazao na krovu dvorca kako bi obznanio kraj epidemije kuge, na tom mjestu danas stoji kip anđela koja vraća mač u korice. 

Papa Klement VII. namijenio je 1535. prihod od mostarine za podizanje kipova apostola sv. Petra i Pavla, kojima su kasnije pridodani četiri evađelista i četiri patrijarha (Adam, Noa, Abraham i Mojsije). Klement IX., nadalje, 1669. naručuje nove statue anđela, po Berninijevu projektu, jednom od njegovih posljednjih dijela. Bernini je osobno uspio završiti samo dva anđeoska kipa, koja su premještena u crkvu sv. Andrije delle Fratte, i zamijenjene replikama, dok su ostale izradili njegovi suradnici.

Zanimljivost koja često promakne posjetiteljima mosta jest da deset anđela u svojim rukama drže arma Christi, instrumente muke Gospodinove. Uz današnji spomendan sv. Anđela, slijedi galerija s fotografijama anđeoskih kipova, imenom autora, te popratnim natpisom ispod kipova. 

Anđeo sa stupom na kojem je Krist bičevan
(Antonio Raggi)
Tronus meus in columna

Anđeo s bičevima
(Lazzaro Morelli)
In flagella paratus sum

Anđeo s trnovom krunom
(izvornik G. L. Bernini i sin Paolo; kopija Paolo Naldini)
In aerumna mea dum configitur spina

Anđeo s Veronikinim rupcem
(Cosimo Fancelli)
Respice faciem Christi tui

Anđeo s haljinom i kockom
(Paolo Naldini)
Super vestimentum meum miserunt sortem

Anđeo s čavlima
(Girolamo Lunceti)
Aspicient ad me quem confixerunt

Anđeo s križem
Ercole Ferrata
Cuius principatus super humerum eius

Anđeo s natpisom INRI
(izvornik G. L. Bernini i sin Paolo; kopija Giulio Cartari)
Regnavit a ligno deus

Anđeo sa spužvom
(Antonio Giorgetti)
Potaverunt me aceto

Anđeo s kopljem
(Domenico Guidi)
Vulnerasti cor meum

Četiri omiljene molitve pape Benedikta XVI.

U nedavno objavljenoj knjizi Posljednji razgovori (Letzte Gespräche, izd. Droemer HC, 2016.; hrv. izdanje Verbum, 2016.) , autor Peter Seewald upitao je, između ostaloga, papu emeritusa ima li omiljenu molitvu. Benedikt XVI. u svom odgovoru navodi da ih ima nekoliko, te izrijekom spominje sljedeće četiri molitve, uz promjedbu da posebno voli Opću molitvu Petra Kanizija. 

Molitva sv. Ignacija Lojolskoga (Suscipe...)

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem.

Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji.

Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen!

*     *     *

Molitva sv. Franje Ksaverskoga

Ja ljubim te o Bože blag,

Ne zato što je raj mi drag,

Nit´zato da međ´proklete

Ti bacio me ne bi.

Na križu, o moj Isuse,

Ti skroz me privij k sebi.

Ti čavle, koplje podnese,

I nebrojene bolove,

Sve nesnosne sramote,

I smrt. A za me sve to, sve

Za moje, vaj, grjehote.

Pa kako da te ne ljubim,

O Isuse moj, srcem svim?!

Rad raja ne ljubim te tvog,

Ni od stra´ognja paklenog,

Nit´rad probitka ikakvog;

Već ljubim te ko mene ti,

I vijekom ću te ljubiti

Tek što si kraljem srca mog,

Tek stoga što si vječni Bog.

(prijevod: o. Milan Pavelić, SJ)

*     *     *

Molitva sv. Nikole iz Flüea

Moj Gospodine i moj Bože, uzmi od mene sve, što  mi je zapreka prema Tebi!

Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi!

Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!

*     *     *

Opća molitva sv. Petra Kanizija

Svemogući, vječni Bože, Gospodine, nebeski Oče!
Pogledaj očima svoga beskrajnog milosrđa našu muku, bijedu i nevolju. Smiluj se svim kršćanskim vjernicima za koje je tvoj jedinorođeni Sin, naš dragi Gospodin i Spasitelj, Isus Krist, dragovoljno otišao u ruke grešnika i svoju dragocjenu krv prolio na drvetu svetog križa.
Po Gospodinu Isusu odvrati, milostivi Oče, zaslužene kazne, sadašnje i buduće opasnosti, štetne pobune, ratove, poskupljenja, bolesti, žalosna i bijedna vremena. Prosvijetli i ojačaj u svemu dobrome duhovne i svjetovne predstojnike i vladare kako bi promicali sve što će poslužiti tvojoj božanskoj slavi, našemu spasenju, općem miru i blagostanju čitava kršćanstva.
Udijeli nam, o Bože mira, pravo ujedinjenje u vjeri, bez ikakva raskola i razdvajanja. Obrati naša srca na pravu pokoru i popravak našega života. Upali u nama vatru svoje ljubavi. Daj nam glad i revnost za pravednošću kako bismo kao poslušna djeca u životu i u smrti bili tebi ugodni i mili.
Molimo također, kako ti, o Bože, hoćeš da mi molimo, za naše prijatelje i neprijatelje, za zdrave i bolesne, za sve ožalošćene i bijedne kršćane, za žive i mrtve. Tebi, Gospodine, preporučujemo čitavo svoje djelovanje, sve što činimo i jesmo, svoj život i svoju smrt.

Daj da ovdje uživamo tvoju milost, a ondje sa svim izabranima da postignemo da tebe u vječnoj radosti i blaženstvu slavimo, častimo i hvalimo. Udijeli nam to, o Gospodine, nebeski Oče. Po Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, koji s tobom i Duhom Svetim kao isti Bog živi i vlada u vijeke vjekova. Amen.

Propovijed pape Franje: o. Jacques Hamel je mučenik; dao je svoj život da ne zaniječe Isusa

Jutros u 7 sati, u kapeli Doma sv. Marte, papa Franjo predvorio je sv. Misu u znak blizine s obitelji p. Jacquesa Hamela i s cijelom zajednicom iz Rouena (Francuska). Skupina od 80 hodočasnika iz biskupe Rouen, skupa sa svojim biskupom, mons. Dominiqueom Lebrunom, sudjelovala je na Misi zadušnici za svećenika ubijena 26. srpnja, u crkvi u mjestu Saint-Étienne-du-Rouvray. Prenosimo tekst homilije koju je Papa izgovorio tijekom sv. Mise.

U križu Isusa Krista – Crkva danas slavi blagdan Kristova križa – razumijemo u punini Kristovo otajstvo, to otajstvo poništenja, blizine nama. On, "trajni lik Božji – kaže Pavao –,  nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6–8). To je otajstvo Kristovo. To je otajstvo koje postaje mučeničkim za ljudsko spasenje. Isus Krist, prvi mučenik, prvi koji daje svoj život za nas. I iz toga Kristova otajstva počinje čitava povijest kršćanskoga mučeništva, od prvih vremena sve do danas. 

Prvi su kršćani ispovijedali Isusa Krista plaćajući svojim životima. Prvim je kršćanima predlagan otpad od vjere, naime: "Recite da je naš bog onaj pravi, a ne vaš. Prinesite žrtvu našem bogu ili našim bogovima." I kad bi to učinili, kad bi odbili otpad od vjere, bili bi ubijeni. Ta se priča ponavlja sve do danas; i danas u Crkvi ima mnogo više kršćanskih mučenika nego u prvim vremenima. Kršćani su danas ubijani, mučeni, utamničeni, zaklani, jer ne niječu Isusa Krista. I u toj priči, dolazimo do našega père Jacquesa: on je dio ovoga lanca mučenika. Kršćani koji danas trpe – bilo u zatvoru, bilo smrću ili mučenjem – jer ne niječu Isusa Krista, daju na vidjelo upravo okrutnost toga progona. A ta okrutnost koja traži otpad od vjere – recimo tu riječ – jest sotonska. I kako bi bilo dobro kad bi sve vjeroispovijesti rekle: "Sotonski je ubijati u Božje ime."

Père Jacques Hamel (1930.-2016.)

Otac Jacques Hamel zaklan je na križu, upravo dok je slavio Kristovu žrtvu na križu. Čovjek dobar, blag, bratski, koji je uvijek tražio pomirenje, ubijen je kao da je bio zločinac. To je sotonska nit progona. No, ima jedna stvar u tom čovjeku koji je prihvatio svoje mučeništvo tamo, s Kristovim mučeništvom, na oltaru, ima jedna stvar zbog koje sam toliko zamišljen: usred teškoga trenutka koji je doživio, usred, štoviše, te tragedije koju je vidio da dolazi, čovjek blag, čovjek dobar, čovjek bratimljenja, nije izgubio lucidnosti za optuživanje, i jasno je rekao ubojičino ime, jasno je rekao: "Odstupi, sotono!" Dao je svoj život za nas, dao je svoj život da ne zaniječe Isusa. Dao je svoj život u istoj Isusovoj žrtvi s oltara i odatle je optužio autora progona: "Odstupi, sotono!"

I taj primjer hrabrosti, ali i mučeništva vlastitoga života, oplijenivši samoga sebe kako bi pomogao drugima, kako bi se postiglo bratstvo među ljudima, neka pomogne svima nama ići naprijed bez straha. Neka nam on s Neba – jer trebamo ga moliti, on je mučenik!, a mučenici su blaženi, trebamo moliti – dâ blagosti, bratstva, mira, čak i hrabrosti za reći istinu: sotonski je ubijati u Božje ime.

(Bilten Tiskovnoga ureda Svete Stolice, 14. rujna 2016.)

Isus posjećuje grad, praćen kontroverzom

Kad bi vodeći mediji izvještavali o Isusu onako kako izvješćuju o Majci Terezi *

Jeruzalem Isus iz Nazareta, galilejski propovjednik kojega sljedbenici nazivaju "Mesija", posjetio je grad Nain jučer, privlačeći mase privrženika. Također ga prati sve veća kontroverza oko njegove službe, njegovih takozvanih iscjeljenja i njegova druženja s nekim bogatim dobročiniteljima.

Posjet Nainu, selu blizu njegova grada, trebao je biti stanka od tjedan dana odmora za Nazarećanina i njegove sljedbenike. No, dok je bio tamo, prema nekoliko očevidaca, Isus je došao na sprovod mladoga muškarca, koji je umro nakon bolesti, koja nije objavljena. Prema njegovim sljedbenicima, kada je Isus dodirnuo pokrovno platno, mrtvac je ustao.

"Bilo je to nevjerojatno", rekla je njegova majka Sara, odnedavno udovica, koja je plakala prolazeći ponovno kroz priču. "Bio je mrtav, a sada je živ!"

Drugi nisu bili uvjereni. "Bilo je očito da je spavao", rekao je Jakov (23), koji nije htio reći svoje prezime. "Moglo bi se reći da baš i nije bio mrtav", rekla je njegova sestra Ester (21). Prema nekoliko drugih svjedoka, navodno ozdravljenje bilo je izvor velike kontroverze, pa čak i tučnjave.

Ozdravljenja kritizirana kao "selektivna"

Galilejci i Judejci najvećim dijelom vole Isusa (32). Karizmatičan propovjednik, prijatelj siromašnima, i, kako njegovi sljedbenici tvrde, "čudotvorac", on privlači mase poštovatelja.

"S njim sam od početka", rekao je Petar (43), bradat muškarac koji je ostavio uspješan ribarski posao u Kafarnaumu, kako bi slijedio čovjeka kojega zove Mesijom. "Vidio sam iz prve ruke njegovo služenje u liječenju bolesnih. Hromi hodaju, gluhi čuju, a slijepi vide."

Njegov se mlađi brat Andrija (40) brzo složio. "Vidio sam to svojim očima!"

Drugi, kao što pokazuje primjer brata i sestre u Nainu, nisu tako sigurni o čudesima.

Daleko od toga da su oni jedini koji sumnjičavim očima gledaju na bivšega drvodjelju iz Nazareta. 

Ostali, nadalje, kritiziraju nešto drugo: Isusov izbor ozdravljenja. Rahela (27), ribarova žena iz Kafarnauma, pripovijeda sada svima poznatu priču kako je Isus izliječio čovjeka s "nečistim duhom", kako su ga lokalci nazivali. Jednoga jutra u kafarnaumskoj sinagogi, očito poremećen muškarac je susreo Isusa. Nakon susreta, svi se slažu, utvrđeno je da je čovjek pri zdravoj pameti.

"Zašto nije izliječio sve u Kafarnaumu?", pitala je Rahela, ponavljajući pitanje koje je postavljeno u novoj knjizi, Smiješni Mesija, s razdirućom kritikom Isusa, čiji je autor Cir iz Cezareje, popularni cinik. Jedna od najtežih optužbi iz ovoga bestselera, jest ono što autor naziva Isusovom "selektivnošću" kod liječenja.

Rahela je ispravno primijetila da je bilo poznato da su toga dana mnogi drugi u Kafarnaumu bili bolesni. "Moja majka ima vodenu bolest. Moj brat ima loša leđa. A ja imam migrenu. Isus se nije potrudio ni upitati želimo li mi biti izliječni."

Nadalje, navode kritičari, ako Isus brine o bolesnima, zašto ne bi izgradio pravu bolnicu ili sklonište?

"On je drvodjelja, zar ne?", navodi Rahela. "Izgradi nam bolnicu!"

Matej, bivši carinik iz Kafarnauma, koji slijedi Isusa kao "apostol", zainteresirao se kad je čuo ove kritike.

"Nije on zbog toga ovdje!", rekao je. "Drugi to rade. On jednostavno pomaže ljudima dok ih susreće."

Cinik iz Cezareje

"To je njegova uobičajena obrana", kaže Cir, kojega je vaš izvjestitelj kontaktirao preko glasnika. "I to je apsurdno."

Cir, široko poznat predavač i autor nekoliko knjiga o ciničkoj filozofiji, prvo je ukazao na Isusov neuspjeh u uspostavljanju suvremenih sadržaja za bolesne. "On je navodno zabrinut za bolesne. I sigurno poznaje liječnike. Ali jeste li vidjeli da uspostavlja bolnice, ili da se brine za njih na sustavan način? To je sve za pokaz. Čovjek je prevarant. I još gore, nesmotren je. Ohrabruje ljude, svojim takozvanim izlječenjima, da ne traže pravu medicinsku skrb. Smatram ga jednim od najopasnijih živućih osoba."

Tijekom protekle tri godine, Isus je navodno izliječio 27 osoba, mješavinu paraliziranih ljudi, slijepih prosjaka, gubavaca, pa čak i slugu rimskoga stotnika. Za komentar smo dobili samo jednoga, paraliziranoga muškarca koji je rekao da je mnogo godina sjedio uz kupalište Bethzatha u Jeruzalemu, te prošloga mjeseca susreo Isusa.

Upitan osjeća li da bi Isus trebao osnovati sklonište za paralizirane ljude, ili ih pokušao liječiti suvremenijim metodama, rekao je: "Sve što znam jest da me je izliječio." Muškarac, koji je stajao uspravno tijekom razgovora, sebe sada opisuje kao jednoga od Isusovih sljedbenika.

No, kritika koja se pokazala najustrajnijom, jest Nazarećaninova "selektivnost", što je iscrpno detaljizirao u svojoj knjizi. Da Isus liječi, piše Cir u Smiješnom Mesiji, zašto on ne bi izliječio sve u Galileji i Judeji?

"Očito je da mu je važna samo slava", tvrdi Cir, koji živi na velikom posjedu u Primorskoj Cezareji.

"A ja čak nisam siguran ni za ta iscjeljenja. Kako možete vjerovati osobi koja je izliječena? Oni su obično siromašni i učinit će sve za nekoliko šekela. On ih iskorištava. To je odvratno."

Objeduje s bogatašima?

Jedna od osobina koje se najviše povezuju s Isusom, jest njegov jednostavan životni stil, koji oponašaju i njegovih sljedbenici. Oni nemaju imovine, jedu ono što mogu, i često spavaju uz cestu.

"Blago siromasima", naposljetku, jest jedna od Nazarećaninovih najpoznatijih izreka, koja se pojavljuje na natpisima čak i u najsiromašnijim gradovima. Za mnoge siromahe, Isus je junak.

Ali ne za Jeremiju (27), nezaposlenoga grnčara iz Jerihona.

Prošle godine, kad je Isus došao u taj grad, priča grnčar, večerao je u kući glavnoga carinika u tom kraju, starijega čovjeka po imenu Zakej. Prema Jeremiji, carinik se uspeo na smokvino drvo, kako bi mogao vidjeti propovjednika dok je prolazio kroz grad s velikim mnoštvom.

"Bilo je to užasavajuće", kaže Jeremija, vidno uznemiren tim sjećanjem. "Zakej me je prevario, a Isus jednostavno kaže da ide večerati u njegovoj kući. Sada se Zakej može hvaliti kako mu je Isus bio na večeri. Pitam se koliko je novca Isus dobio od toga?"

Pitanje je sve češće, ali i neugodno: Koliko je siromašan Isus?

Jakov (19), mladi sljedbenik iz Betsaide, energično je branio svoga vođu: "Nema ljage na njegovu imenu. On hvali siromaštvo. Traži od nas da ne nosimo ništa sa sobom. Kako to svi ne mogu vidjeti?"

"Sve što sam ja vidio", kaže Jeremija iz Jerihona, "bio je netko tko objeduje s bogatašima. Vi sami izvucite zaključke."

Mesija ili varalica?

Uspavani grad Nain naelektriziran je Isusovim posjetom i navodnim iscjeljenjem mladića, po gotovo svim izvješćima. Njegova je majka priredila Isusu veliku proslave sljedećega dana - s najskupljim vinima.

Ipak, kao i s većinom njegove "službe", konačan rezultat događaja u Nainu tek treba sagledati. Hoće li njegovo najnoviji navodno "iscjeljenje" ušutkati kritičare koji ga optužuju za zanemarivanje sustavnijeg pristupa bolesti i siromaštvu? Ili će jednostavno ohrabriti one koji ga osuđuju zbog njegove "selektivnosti"?

Isusa osobno nismo mogli dobiti za komentar, što je tipično za njegov ustaljeni odgovor prema kritičarima. Ali njegov blizak suradnik Petar izjavio je izvjestitelju: "Oči imate, a ne vidite."

Drugi se pitaju ima li uopće nešto za vidjeti.

(Izvor)

* O kakvim je kritikama na Sveticu riječ, može se naći u pregledu koji donosi First Things. (op.prev.)

Spomendan sv. Marije Magdalene uzdignut na stupanj blagdana

Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dosadašnji obvezni spomendan sv. Marije Magdalene (22. srpnja), uzdigut je na stupanj blagdana. Uz dekret je priložen tekst vlastitoga svetičina predslovlja. Uz dekret, objavljen je i sljedeći tekst, koji potpisuje tajnik iste kongregacije, nadbiskup Arthur Roche.

Apostolorum apostola

Po izričitoj želji Svetoga Oca Franje, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu objavila je novi dekret, datiran 3. lipnja 2016., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojim se slavlje sv. Marije Magdalene, do sada obvezan spomendan, u Općem rimskom kalendaru uzdiže na stupanj blagdana.

Odluka se upisuje u aktualni crkveni kontekst, koji traži dublje razmatranje dostojanstva žene, nove evangelizacije i veličine otajstva božanskoga milosrđa. Upravo je sv. Ivan Pavao II. posvetio veliku pozornost ne samo važnosti žena u istom Kristovu i crkvenom poslanju, nego štoviše, i s posebnim naglaskom, na posebnu ulogu Marije Magdalene kao prve svjedokinje koja je vidjela Uskrsloga i prve glasnice koja je apostolima navijestila uskrsnuće Gospodinovo (cf. Mulieris dignitatem, br. 16). Ta se važnost nastavlja i danas u Crkvi - pokazuje to i trenutna zauzetost za novom evangelizacijom - koja želi prihvatiti, bez ikakve razlike, muškarce i žene svake rase, naroda, jezika i nacije (cf. Dj 5,9), kako bi im navijestila radosnu vijest Evanđelja Isusa Krista, prateći ih na njihovu zemaljskom hodočašću i nudeći im čudesa Božjega spasenja. Sveta je Marija Magdalena primjer istinske i autentične evangelizatorice, naime, evanđelistice koja naviješta radosnu središnju poruku Uskrsa (cf. zborna od 22. srpnja i novo predslovlje).

Sveti je Otac Franjo donio ovu odluku upravo u kontekstu Jubileja milosrđa, kako bi označio važnost ove žene, koja je iskazala veliku ljubav prema Kristu i koju je Krist toliko volio, kako potvrđuje Raban Mauro govoreći o njoj («dilectrix Christi et a Christo plurimum dilecta»: De vita beatae Mariae Magdalenae, Prologus) i sv. Anzelmo iz Canterburyja («electa dilectrix et dilecta electrix Dei»: Oratio LXXIII ad sanctam Mariam Magdalenam). Sigurno je da crkvena tradicija na Zapadu, osobito nakon sv. Grgura Velikoga, poistovjećuje u istoj osobi Mariju Magdalenu, ženu koja je izlila pomast u kući Šimuna, farizeja, i sestru Lazarovu i Martinu. To je tumačenje kontinuirano imalo utjecaja na zapadne crkvene autore, na kršćansku umjetnost i na liturgijske tekstove koji se odnose na Sveticu. Bolandisti su opširno iznijeli problem poistovjećenja triju žena i pripremali put za liturgijsku reformu Rimskoga kalendara. Provedbom reforme, tekstovi u Missale Romanum, Liturgia Horarum i Martyrologium Romanum pozivaju se na Mariju Magdalenu. Sigurno je da je Marija Magdalena bila dijelom skupine Isusovih učenika, slijedila ga da podnožja križa, i u vrtu u kojem se nalazio grob, bila je prva “testis divinae misericordiae” (Gregorio Magno, XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25,10). Ivanovo Evanđelje pripovijeda kako je Marija Magdalena plakala, jer nije mogla naći tijelo Gospodinovo (cf. Iv 20,11); a Isus joj se smilovao učinivši da ga prepozna kao Učitelja i pretvorivši njezine suze u vazmenu radost. 

Koristeći ovu prikladnu prigodu, želim istaknuti dvije ideje svojstvene biblijskim i liturgijskim tekstovima novoga blagdana, koje mogu pomoći da se bolje shvati današnja važnost slične svetice.

S jedne strane, imala je čast biti «prima testis» uskrsnuća Gospodinova (Hymnus, Ad Laudes matutinas), prva vidjeti prazan grob i prva čuti istinu o njegovu uskrsnuću. Krist je imao posebnu pozornost i suosjećanje prema toj ženi, koja je iskazala svoju ljubav prema Njemu, tražeći ga u vrtu s tjeskobom i patnjom, s «lacrimas humilitatis», kako kaže sv. Anzelo u navedenoj molitvi. U tom smislu, želim ukazati na kontrast između dviju ženu prisutnih u rajskom vrtu i vtu uskrsnuća. Prva je rasprostrla smrt tamo gdje je bio život; druga je navijestila Život iz groba, mjesta smrti. Primjećuje to isti Grgur Veliki: «Quia in paradiso mulier viro propinavit mortem, a sepulcro mulier viris annuntiat vitam» (XL Hom. In Evangelia, lib. II, Hom. 25). Nadalje, upravo u vrtu uskrsnuća Gospodin govori Mariji Magdaleni: «Noli me tangere». To je poziv, ne samo Mariji, nego i cijeloj Crkva, da uđe u jedno iskustvo vjere, koja nadilazi sva materijalistička prisvajanja i ljudska razumijevanja božanskoga otajstva. Ima crkveno značenje! To je dobra pouka za svakog Isusova učenika: ne tražiti ljudske sigurnosti i svjetovne titule, nego vjeru u Krista Živoga i Uskrsloga!

Upravo jer je bila očevidac Krista Uskrsloga, bila je, s druge strane, prva koja je to posvjedočila pred apostolima. Ispunila je zapovijed od Uskrsloga: "Idi mojoj braći i javi im... Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao" (Iv 20, 17-18). Na taj je način ona postala, kako je već rečeno, evanđelisticom, dakle, glasnicom koja naviješta radosnu vijest uskrsnuća Gospodnjega; ili kako su govorili Raban Mauro i sv. Toma Akvinski, «apostolorum apostola», jer je navijestila apostolima ono što su oni, sa svoje strane, navijestili cijelomu svijetu (cf. Raban Mauro, De vita beatae Mariae Magdalenae, c. XXVII; sv. Toma Akvinski, In Ioannem Evangelistam Expositio, c. XX, L. III, 6). Anđeoski naučitelj s pravom koristi taj izraz za Mariju Magdalenu: ona je svjedokom Krista Uskrsloga i naviješta poruku i uskrsnuću Gospodinovu, poput drugih apostola. Stoga je pravedno da liturgijsko slavlje te žene ima isti stupanj blagdana koji je dan slavljima apostola u Općem rimskom kalendaru i koji proizlazi iz posebna poslanja ove žene, koja je uzor i model za svaku ženu u Crkvi.

[Članak nadbiskupa Arthura Rochea, tajnika Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koji izlazi u poslijepodnevnom izdanju L’Osservatore Romano.]

Kardinal Sarah pozvao svećenike da Misu slave ad Orientem

U razgovoru za francuski katolički list Famille Chrétienne, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, pozvao je svećenike da slave Misu okrenuti prema Gospodinu. Naglasio je da II. Vatikanski sabor ne traži od svećenika da Misu slave okrenuti prema narodu, što je mogućnost, a ne obveza. Također je odbacio tvrdnje da svećenici koji služe Misu ad Orientem okreću leđa vjernicima, nego su svi okrenuti u istom smjeru: "prema Gospodinu koji dolazi". 

Ovaj razgovor naslanja se na članak Tiho djelovanje srca, koji je kardinal napisao prošle godine za L’Osservatore Romano, u kojem ističe da je "apsolutno prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima."

*     *     *

Kardinal Sarah: Kako smjestiti Boga u srce liturgije

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, poziva na ozbiljno razmatranje o Euharistiji. I poziva svećenike i vjernike da se okrenu prema Istoku, Kristu.

Prije nekoliko tjedana, izrazili ste želju vidjeti „sakrament sakramenatâ vraćen u središte, to jest Euharistiju. Zbog kojeg razloga?

Želio bih pokrenuti ozbiljno razmatranje toga pitanja, to jest ponovnog postavljanja Euharistije u središte našega života. Primjećujem da mnoge naše liturgije postaju spektakli. Svećenik često više ne slavi Kristovu ljubav po Njegovoj žrtvi, nego susret između prijatelja, gozbeni objed, bratski trenutak. Pokušavajući izmisliti kreativne ili slavljeničke liturgije, pretjerano riskiramo ljudski kult, na razini naših trenutačnih željâ i modâ. Malo po malo, vjernici se udaljuju od onoga što nam daje Život. Za kršćane, Euharistija je pitanje života ili smrti!

Kako Boga ponovno staviti u središte?

Liturgija predstavlja vrata našeg zajedništva s Bogom. Ako se euharistijska slavlja preobliče u ljudska sebeslavlja, ogromna je opasnost da Bog nestane. Treba početi s ponovnim smještanjem Boga u središte liturgije. Ako je u središtu čovjek, Crkva postaje tek jedno ljudsko društvo, jedna jednostavna NVO, kako je rekao papa Franjo. Ako je, naprotiv, Bog u srcu liturgije, tada će i Crkva ponovno steći svoju snagu i krepkost! „U našem odnosu s liturgijom nalazi se sudbina vjere i Crkve“, proročki je pisao kardinal Joseph Ratzinger.

Koji lijek preporučujete?

Priznavanje liturgije kao Božjega djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. II. Vatikanski sabor inzistirao je na važnom naglasku: u tom području, nije važno što mi činimo, nego što čini Bog. Nijedno ljudsko djelo nikada ne može ostvariti ono što se nalazi u srcu Mise: žrtva križa.

Liturgija nam dopušta da iziđemo iz zidova ovoga svijeta. Ponovno otkrivanje liturgijske sakralnosti i ljepote zahtijeva, dakle, jedan formativni put za laike, svećenike i biskupe. Radi se o nutarnjem obraćenju.

Za vraćanje Boga u središte liturgije, potrebna je također tišina: ta mogućnost ušutkati sebe kako bi se slušalo Boga i Njegovu Riječ. Tvrdim da ne možemo susresti Boga drugačije doli kroz tišinu i produbljivanje Njegove Riječi kroz dubine našega srca.

Što konkretno učiniti?

Obratiti se, to jest okrenuti se prema Bogu. Duboko sam uvjeren da naša tijela trebaju sudjelovati u tom obraćenju. Najbolji je način, zasigurno, slavlje – svećenikâ i vjernikâ – zajedno okrenutih u istom smjeru: prema Gospodinu koji dolazi. Ne radi se, kako se ponekad čuje, o slavlju leđa okrenutih vjernicima ili prema njima. Problem nije u tomu. Radi se o zajedničkom usmjerenju prema apsidi, koja simbolizira Istok gdje se nalazi križ uskrsloga Gospodina.

Takvim načinom slavlja doživljavamo, čak i u našem tijelu, Božje prvenstvo i adoraciju. Razumijemo da je liturgija prvenstveno naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno sam iskusio; slaveći tako, zajednicu, sa svećenikom na čelu, privlači otajstvo križa u trenutku podizanja.

Ali, je li takav način dozvoljen?

Legitiman je, i odgovara slovu i duhu Koncila. Kao prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, želim podsjetiti da je slavlje versus orientem dopušteno rubrikama Misala, koji precizira trenutke u kojima se svećenik treba okrenuti prema narodu. Stoga nije potrebna posebna dozvola za slavlje prema Gospodinu. Tako sam, u članku objavljenom u L’Osservatore Romano, u lipnju 2015., predložio da se svećenici i vjernici okrenu prema Istoku, barem za vrijeme pokorničkog obreda, pjevanja Slave, molitava i euharistijske molitve.

U duhu mnogih promjena, promjena orijentacije oltara veže se s II. Vatikanskim saborom. Je li to točno?

Više od pedeset godina nakon zatvaranja II. Vatikanskog sabora, postaje urgentno čitati njegove tekstove! Sabor nije nikada tražio da se slavi prema narodu! To se pitanje čak niti ne spominje u konstituciji Sacrosanctum Concilium... Štoviše, saborski su oci htjeli naglasiti potrebu da svi uđu u sudjelovanje otajstva koje se slavi. U godinama koje su uslijedile nakon II. Vatikanskog sabora, Crkva je tražila načine kako provesti tu nakanu.

Tako, slavlje prema narodu postalo je mogućnost, ali nikada obveza. Liturgija Riječi opravdava smjer licem u lice čitatelja i njegovih slušatelja, dijalog i odgoj između svećenika i njegova naroda. Ali čim dosegnemo trenutak u kojem se obraća Bogu – od prinosa darova – bitno je da se svećenik i vjernici zajedno okrenu prema Istoku. To u potpunosti odgovara onomu što su htjeli saborski oci.

Vjerujem da se trebamo vratiti na saborski tekst. Neke prilagodbe mjesnoj kulturi vjerojatno nisu dostatno sazrele. Mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama, izostavljeni su važni elementi, osobito u trenutku prikazanja. U francuskom, prijevod Orate fratres je okrnjen.* Svećenik bi trebao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućem.“ A vjernici odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“ U audijenciji koja mi je udijeljena, u subotu, 2. travnja, papa mi je potvrdio da novi prijevodi Rimskoga misala trebaju imperativno poštivati latinski tekst.

Što Vi činite za sudjelovanje vjernika?

Vjerničko je sudjelovanje na prvom mjestu. Ono se prije svega sastoji u tome da se prepustimo poći za Kristom u otajstvu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća. „Ne ide se na Misu kako bi se sudjelovalo na predstavi. Ide se sudjelovati u Božjem otajstvu“, podsjetio je papa Franjo nedavno. Okrenutost okupljenih prema Gospodinu jednostavan je i konkretan način promicanja istinskog sudjelovanja svih u liturgiji.

Vjerničko sudjelovanje ne treba stoga razumjeti kao potrebu da se „nešto“ radi. Na toj smo temi izobličili saborski nauk. Naprotiv, radi se o tomu da se prepustimo da nas Krist preuzme i pridruži svojoj žrtvi. Samo će nas pogled natopljen kontemplativnom vjerom sačuvati od svođenje liturgije na spektakl gdje svatko ima neku ulogu za igrati. Euharistija nas privlači u Isusovu molitvu i Njegovu žrtvu, jer samo on može moliti u duhu i istini.

Koje značenje Crkva daje ovom pitanju usmjerenosti?

Prvo, mi nismo sami u molitvi koja je usmjerena. Židovski hram i sinagoge uvijek su bili usmjereni. Vraćajući se na taj smjer, možemo ići prema svojim korijenima. Primjećujem da i nekršćani, osobito muslimani, imaju smjer prema kojem mole.

Za nas, svjetlo je Isus Krist. Sva je Crkva okrenuta prema Kristu. Ad Dominum. Crkva usmjerena na samu sebe u zatvorenom krugu, gubi razlog svoga postojanja. Da bi bila svoja, Crkva mora živjeti prema Bogu. Naša referentna točka, to je Gospodin! Mi znamo da je On živio s nama i da je otišao k Ocu na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. I da će se vratiti na isti način. Ostati okrenut prema Gospodinu, znači čekati ga svaki dan. Nije potrebno da se Bog ustrajno žali: „Jer mi leđa okreću, a ne lice!“ (Jr 2, 27).

Izvor: Cardinal Sarah : comment remettre Dieu au cœur de la liturgie

Famille Chrétienne, 23. svibnja 2016.

(* U francuskom prijevodu ovaj je dio skraćen: 

Prions ensemble, au moment d'offrir le sacrifice de toute l'Église.

Pour la gloire de Dieu et le salut du monde.

op. prev.)