Autor: John Fotopoulos, Public Orthodoxy
Kod pravoslavnih kršćana postoji uopćeno pogrješno mišljenje da razlog zbog kojeg pravoslavni Uskrs tako često pada znatno kasnije od Uskrsa kod zapadnih kršćana, leži u tome jer se Pravoslavna crkve pridržava pravila za računanje datuma Uskrsa koje je izdao Prvi ekumenski sabor u Niceji, 325. godine, te da stoga pravoslavci moraju čekati da židovska zajednica proslavi Pashu, prije nego što padne Uskrs. Unatoč ovom mišljenju, kojega se drže mnogi pravoslavni kršćani, i kojega promiču popularni članci, koje pišu neki pravoslavni svećenici, ono nije točno. Razlog zbog kojega pravoslavni Uskrs često pada znatno kasnije od Uskrsa kod rimokatolika i protestanata, nema ništa s tim da Pravoslavna crkva slijedi nicejsku uskrsnu formulu, a zapadne crkve to ne čine, niti je to zbog toga što pravoslavci moraju čekati da se proslavi židovska Pasha. Štoviše, pravoslavni Uskrs često pada kasnije od zapadnoga Uskrsa, jer Pravoslavna crkva za određivanje uskrsnoga datuma koristi netočne znanstvene računice, koje se oslanjaju na netočan Julijanski calendar. Potrebne su neke informacija o pozadini ovoga kako bi se točno objasnilo gdje leži problem.
Kod pravoslavnih kršćana postoji uopćeno pogrješno mišljenje da razlog zbog kojeg pravoslavni Uskrs tako često pada znatno kasnije od Uskrsa kod zapadnih kršćana, leži u tome jer se Pravoslavna crkve pridržava pravila za računanje datuma Uskrsa koje je izdao Prvi ekumenski sabor u Niceji, 325. godine, te da stoga pravoslavci moraju čekati da židovska zajednica proslavi Pashu, prije nego što padne Uskrs. Unatoč ovom mišljenju, kojega se drže mnogi pravoslavni kršćani, i kojega promiču popularni članci, koje pišu neki pravoslavni svećenici, ono nije točno. Razlog zbog kojega pravoslavni Uskrs često pada znatno kasnije od Uskrsa kod rimokatolika i protestanata, nema ništa s tim da Pravoslavna crkva slijedi nicejsku uskrsnu formulu, a zapadne crkve to ne čine, niti je to zbog toga što pravoslavci moraju čekati da se proslavi židovska Pasha. Štoviše, pravoslavni Uskrs često pada kasnije od zapadnoga Uskrsa, jer Pravoslavna crkva za određivanje uskrsnoga datuma koristi netočne znanstvene računice, koje se oslanjaju na netočan Julijanski calendar. Potrebne su neke informacija o pozadini ovoga kako bi se točno objasnilo gdje leži problem.
Povijestno, Isusova smrt i uskrsnuće dogodili su se uz židovsku Pashu, iako sinoptička Evanđelja (Marko, Matej, Luka) i Evanđelje po Ivanu sadrže razlike o točnom danu Pashe u to doba. Zbog tih razlika, rane su kršćanske crkve razvile različite prakse o tome kada je trebalo slaviti kršćanski Uskrs i kako je trebalo odrediti njegov datum. Neke su drevne crkve slavile Uskrs u nedjelju odmah nakon židovske Pashe, dok su druge naglašavale Isusovu muku i smrt na Pashu, i tako slavile blagdan na isti dan sa židovskom Pashom, neovisno od toga koji dan u tjednu je Pasha padala. Kršćanske zajednice koje su se držale jedne od ove dvije uskrsne predaje često su se oslanjale na računice njihovih mjesnih židovskih zajednice, kako bi odredile dan Uskrsa. Pasha je po sebi lunarni blagdan, koji označava početak nove godine, i događa se godišnje, uz proljetni puni mjesec – datum koji je u židovskom kalendar određen kao 14. Nisana (Izl 12, 1-6). Drevne su se židovske zajednice suočavale s brojnim izazovima pri uređivanju svoje godine po lunarnom kalendaru. Kako židovski lunarni kalendar često nije išao u korak s godišnjim dobima solarne godine, Židovi su svomu kalendaru svake dvije ili tri godine dodavali dodatni mjesec, kako bi spriječili da Pasha iziđe iz svog godišnjeg doba. Zakašnjela odluka da se židovskom kalendaru doda mjesec, i/ili poteškoće u komunikaciji značile su da nisu sve židovske zajednice uvijek bile svjesne dodatnoga mjeseca. Ovo je rezultiralo time da su neke židovske zajednice slavile Pashu u različitim mjesecima, dok su druge židovske zajednice neispravno slavile Pashu dva puta u istoj godini.
Zbog kršćanske zavisnosti o nepouzdanim židovskim kalkulacijama proljetnoga punog mjeseca za Pashu, i zbog različitih kršćanskih tradicija za slavlje Uskrsa, rimski je car Konstantin sazvao Prvi ekumenski sabor u Niceji, koji je pokušao riješiti ova pitanja i promicati kršćansko jedinstvo nalazeći formulu za računanje Uskrsa. Sabor u Niceji odredio je da će Uskrs pasti na:
prvu nedjelju | nakon prvog punog mjeseca | nakon proljetne ravnodnevnice
Ova je nicejska formula riješila nekoliko praktičnih pitanja. Prvo, Crkva je odredila da se Uskrs neće slaviti na isti dan s proljetnim punim mjesecom, koji označava židovski blagdan Pashe. Odlukom da se Uskrs slavi na prvu nedjelju na proljetnoga punog mjeseca, kršćanski će Uskrs zauvijek biti povezan sa židovskom Pashom, bez poistovjećivanja s njom, čuvajući tako povijesnu poveznicu Isusove smrti i uskrsnuća s Pashom. Drugo, odlukom da kršćanska proslava Uskra mora pasti godišnje, nakon proljetne ravnodnevnice, Crkva je osigurala da Uskrs pada samo jednom svake solarne godine. Treće, sama nicejska formula znači da Crkva neće biti ovisna o židovskom kalendaru za izračun Pashe (proljetnog punog mjeseca, t.j. 14. Nisana), niti će Crkva biti dužna čekati da židovske zajednice proslave Pashu, prije slavlja Uskrsa. Štoviše, nicejska je formula osigurala da će se kršćansko slavlje Uskrsa događati neovisno od židovskoga računanja Pashe, koristeći radije astronomske podatke o proljetnoj ravnodnevnici i proljetnom punom mjesecu, kako bi se izračunala uskrsna nedjelja. Ovo je očuvalo povijesnu i teološku povezanost između židovske Pashe i kršćanskoga Uskrsa, dopuštajući Crkvi da utvrdi proljetni puni mjesec (t.j. ono što bi trebalo biti 14. Nisana i time Pasha), bez židovskih kalendarskih problema. Kako je Aleksandrija u Egiptu bila poznata kao prvo središte astronomije u drevnom svijetu, Aleksandrijska je crkva dobila odgovornost za izradu znanstvenih izračuna koji su se koristili za određivanje datuma Uskrsa. Iako danas mnogi pravoslavci tradicionalisti tvrde da je dopušteno koristiti samo julijanski kalendar za određivanje uskrsnoga datuma, koristeći drevne aleksandrijske znanstvene izračune, time se zanemaruje da su aleksandrijski kršćani koristili svoje vlastite egipatske kalendarske datume za izračun Uskrsa, koji su potom bivali prevedeni u datume julijanskoga kalendara za druge dijelove carstva. Nadalje, iako je Nicejski sabor izdao jasnu formulu za izračun Uskrsa, on nije precizno regulirao tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se treba računati proljetna ravnodnevnica ili proljetni puni mjesec. Štoviše, Aleksandrija je preuzela veću odgovornost za izradu uskrsne računice, jer je Crkva očekivala da će se za određivanje uskrsnoga datuma koristiti najbolji dostupni znanstveni pristup.
Iako i Pravoslavna crkva i zapadne crkve nastavaljju koristiti nicejsku formulu za određivanje Uskrsa, razlike u njihovim datumima svetkovanja proistječu uglavnom iz uporabe različitih kalendara (julijanski naspram gregorijanskoga) i različitih znanstvenih metoda računanja za utvrđievanje proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca. Pravoslavna crkva koristi složenu matematičku formulu za izračun Uskrsa, koja koristi netočniji julijanski kalendar (trenutno 13 dana u zaostatku za gregorijanskim kalendarom) i „fiksni“ julijanski datum 21. ožujka (gregorijanski 3. travnja) kao datum proljetne ravnodnevnice, kao i matematčki izračunan približan datum proljetnog punog mjeseca, utemeljen na 19-godišnjem lunarnom ciklusu (Metonički ciklus). Drugim riječima, proljetna ravnodnevnica koju koristi Pravoslavna crkva za svoje računanje Uskrsa, nije stvarna astronomska proljetna ravnodnevnica, niti je proljetni puni mjesec iza kojega dolazi Uskrs (prema Niceji), stvarni astronomski proljetni puni mjesec. Jednostavno rečeno, za izračun Uskrsa više se ne koriste najbolji dostupni kalendar, niti najbolja dostupna znanost, što rezultira time da je pravoslavna proslava Uskrsa često neusklađena s astronomskim fenomenom proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, i time često pada kasnije u proljeću. Međutim, zapadne crkve koriste gregorijanski kalendar (znatno točniji kalendar – iako nesavršen) i općenito točniji znanstveni izračun proljetne ravnodnevnice i proljetnog punog mjeseca, što rezultira izračunom Uskrsa koji bolje odgovara stvarnim astronomskim fenomenima, i koji je tipično točniji.
Ove godine, 2016., na primjer, zapadni Uskrs i pravoslavni Uskrs imaju vrlo različite datume svetkovanja. Zapadni je Uskrs izračunan na 27. ožujka, dočim je pravoslavni Uskrs izračunan na 1. svibnja (18. travnja po julijanskom kalendaru). Međutim, brz pogled na stvarne astronomske podatke brzo pokazuje problem sa sadašnjim pravoslavnim izračunom Uskrsa. Prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, proljetna ravnodnevnica 2016. dogodila se 20. ožujka u 4,30 ujutro prema koordiniranom svjetskom vremenu (UTC). Važno je sjetiti se da datum i vrijeme proljetne ravnodnevnice ovise o meridijanu koji se koristi za izračun (mjesto na Zemlji koji se koristi kao referentna točka). Stoga, opći je dogovor da se koristi meridijan u Jeruzalemu, jer je to povijesno mjesto Isusove smrti i uskrsnuća. Tako, proljetna ravnodnevnica 2016. u Jeruzalemu se dogodila 20. ožujka u 6,30 ujutro (UTC+2). Nadalje, prema Mornaričkom opservatoriju SAD-a, prvi puni mjesec nakon proljetne ravnodnevnice dogodio se 23. ožujka u 12,01 popodne (UTC), a u Jeruzalemu u 14,01 popodne (UTC+2). Budući da je proljetni puni mjesec, koji je pao 23. ožujka 2016., u 14,01 bio u srijedu, to znači da bi Uskrs trebalo slaviti u prvu nedjelju koja slijedi, to jest, u nedjelju 27. ožujka, točno na datum kad su Uskrs ove godine svetkovale zapadne crkve.
Kod drevnih je crkava postojalo opće razumijevanje da se proljetni puni mjesec nije mogao pouzdano odrediti samo na temelju promatranja, jer ponekad ono što bi se oku učinilo kao puni mjesec, u biti to nije bio. To je jedan od razloga zbog kojih su nakon Niceje različite crkve, u međusobnom zajedništvu, tijekom stoljeća razvile široku raznolikost znanstvenih/matematičkih izračuna za određivanje proljetnog punog mjeseca, potrebnog za dolazak do datuma Uskrsa. Međutim, znanstvene su metode znatno uznapredovale od antičkoga vremena, kao što je i naša sposobnost da pouzdano znamo datume proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za bilo koju zadanu godinu. Godine 1920., Ekumenska patrijaršija iz Konstantinopola postavila je pitanje korištenja zajedničkoga kalendara za sve crkve, kako bi istočne i zapadne crkve svake godine zajedno mogle slaviti glavne kršćanske blagdane. Nadalje, 1923. Svepravoslavni kongres, pod vodstvom Ekumenske patrijašije zagovarao je korištenje revidiranog julijanskog kalendara (vrlo slična gregorijanskom kalendaru), istovremeno se vraćajući na stvarne astronomske pojave proljetne ravnodnevnice i proljetnoga punog mjeseca za izračun Uskrsa. Međutim, razdorne reakcije protiv usvajanja novoga kalendara i novoga računanja Uskrsa rezultirale su kompromisom, koji je dozvolio autokefalnim pravoslavnim crkvama da biraju između staroga julijanskog kalendara ili novoga (revidiranoga julijanskog) kalendara za uređenje crkvene godine, ali je zadržan stari julijanski kalendar i znanstvene računice utemeljene na njemu za određivanje uskrsnih datuma.
U svjetlu mnogih kalendarskih i znanstvenih napredovanja danas, pravoslavni se kršćani moraju zapitati jesu li uporaba „fiksnog“ datuma iz julijanskog kalendara, 21. ožujka (3. travnja po gregorijanskom) za proljetnu ravnodnevnicu, i uporaba matematički izračunanoga približnoga datuma proljetnoga punog mjeseca još uvijek vjerni duhu Prvog ekumenskog sabora u Niceji. Niceja je izdala svoju formulu za računanje Uskrsa tako da bi kršćani svugdje mogli slaviti najvažniji kršćanski blagdan u jedinstvu, kao zajedničko svjedočenje pred svijetom. Niceja nije precizno regulirala tehničke detalje, metode, ili kalendar po kojima se trebaju određivati proljetna ravnodnevnica i proljetni puni mjesec, ali je očekivala da će za izračun Uskrsa koristiti najbolja dostupna znanost. Za izračun datuma Uskrsa više se ne koristi najbolja dostupna znanost.
Tijekom ovoga XXI. stoljeća, pravoslavne i zapadne crkve dijelit će zajedničko slavlje Uskrsa samo 31 put. U sljedećim stoljećima, zajedničko će se slavlje Uskrsa događati sve rjeđe, jer će netočnosti iz julijanskoga kalendara postati još izraženijima. To će rezultirati time da će pravoslavni Uskrs padati još kasnije u godini, i biti sve znatnije nepovezan s proljetnom ravnodnevnicom i proljetnim punim mjesecom. Ako se nešto ne poduzme, godina 2698. bit će posljednji put da pravoslavni Uskrs i zapadni Uskrs padaju na isti dan. Nakon toga bi se moglo dogoditi da naraštaji kršćana budu dovedeni do pomisli da pravoslavni i zapadni kršćani nikada nisu zajedno slavili Uskrs.
Konzultacije o Uskrsu između predstavnika Pravoslavne crkve i zapadnih crkava u okviru Svjetskog vijeća crkava 1997. rezultirale su odličnom izjavom i promišljenim preporukama za zajedničko slavlje Uskrsa, ali nažalost, ove preporuke nikada nisu provedene. Vrijeme je da pravoslavni kršćani ponovno počnu raspravu o važnom pitanju računanja uskrsnog datuma i slavlja, odmičući se od raširenih krivih mišljenja kod pravoslavnih kršćana o razlozima zbog kojih Uskrs često pada znatno kasnije od zapadnoga Uskrsa.
Da potvrdimo, zapadni kršćani koriste formulu koju je izdala Niceja za računanje Uskrsa, dok pravoslavni kršćani ne trebaju čekati da prođe židovsko slavlje Pashe prije nego što padne pravoslavni Uskrs. Potrebna je uporaba točnijeg kalendara kao i točnijih znanstvenih računica od strane Pravoslavne crkve kako bi pravoslavni Uskrs ponovno svake godine padao na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice – i ponovno zajedno s našom braćom i sestrama zapadnim kršćanima.
John Fotopoulos izvanredni je profesor Novoga zavjeta na Odjelu za religijske studije na Saint Mary's College, Sveučilište Notre Dame, Indiana, SAD.
