Ivan Pavao II. u Varšavi 1979.: Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske

Apostolsko putovanje u Poljsku

Propovijed pape Ivana Pavla II. na Misi 

na Trgu pobjede u Varšavi, 2. lipnja 1979.

Voljeni sunarodnjaci.

Draga braćo i sestre.

Sudionici na euharistijskoj žrtvi koja se slavi danas na Trgu pobjede u Varšavi.

1. Zajedno s vama želim zapjevati himan pohvale božanskoj Providnosti, koja mi je omogućila biti ovdje kao hodočasniku. Znamo da je nedavno preminuli Pavao VI., prvi papa hodočasnik nakon tolikih stoljeća, žarko želio zakoračiti na poljsko tlo, osobito na Jasnu Goru. Do kraja svoga života čuvao je ovu želju u svom srcu, i otišao je s njom u grob. I mi osjećamo da se ta želja – želja toliko snažna i ukorijenjena da prelazi preko razmaka pontifikata – ostvaruje danas na način koji je bilo nemoguće predvidjeti. I tako zahvaljujemo božanskoj Providnosti koja je Pavlu VI. podarila tako snažnu želju. Zahvaljujemo joj za uzor pape hodočasnika koji je započeo s Drugim vatikanskim saborom. U vremenu kada je cijela Crkva iznova postala svjesna da je narod Božji, narod koji sudjeluje u Kristovu poslanju, narod koji ide kroz povijest s tim poslanjem, „hodočasnički“ narod, Papa više nije mogao ostati „vatikanski zatočenik“. On je ponovno morao postati hodočasnikom Petrom, poput prvoga Petra, koji je iz Jeruzalema, preko Antiohije, došao do Rima kako bi tamo posvjedočio za Krista i zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju. 

Danas mi je dano da ispunim ovu želju pokojnoga pape Pavla VI. među vama, voljeni sinovi i kćeri moje domovine. Kad sam, nakon smrti Pavla VI. i kratkoga pontifikata moga neposrednog prethodnika Ivana Pavla I., koji je trajao samo nekoliko tjedana, zagonetnim naumom božanske Providnosti, bio pozvan glasovima kardinala s katedre sv. Stanislava u Krakowu na onu sv. Petra u Rimu, odmah sam razumio da je na meni da ispunim tu želju, želju koju Pavao VI. nije mogao ispuniti prigodnom tisućljeća pokrštenja Poljske.

Moje hodočašću u domovinu u godini kada Crkva u Poljskoj slavi devet stoljeća od smrti sv. Stanislava sigurno je poseban znak hodočašća koje mi Poljaci vršimo kroz povijest Crkve, ne samo putevima naše domovine, nego i onima Europe i svijeta. Stavljajući sebe u stranu ovdje, ipak se moram sa svima vama zapitati zašto je, upravo 1978., nakon tolikih stoljeća dobro ustaljene tradicije na tom polju, sin poljskoga naroda pozvan na katedru sv. Petra. Krist je tražio od Petra i od drugih apostola da budu njegovi „svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8). Nemamo li pravo, pozivajući se na ove Kristove riječi, misliti da je Poljska danas postala zemlja osobito odgovorna svjedoka? 

Pravo misliti da odavde – iz Varšave, i također iz Gniezna, s Jasne Gore, iz Krakova, i iz cijele ove povijesne rute kojom sam tako često u svom životu prolazio, i ovih dana koristim prigodu kako bih iznova prošao njome – treba naviještati Krista s osobitom poniznošću ali i s uvjerenjem? Pravo misliti da treba doći upravo ovdje, u ovu zemlju, na ovaj put, kako bi se ponovno čitalo svjedočanstvo njegova križa i uskrsnuća? Ali ako prihvatimo sve što sam se usudio izjaviti u ovom trenutku, koliko velikih dužnosti i obveza nastaje? Jesmo li sposobni za njih?

2. Danas, na prvoj postaji moga papinskog hodočašća u Poljsku, dano mi je slaviti euharistijsku žrtvu na Trgu pobjede u Varšavi. Večernja liturgija subotnje vigilije Pedesetnice vodi nas u Gornju sobu u Jeruzalemu, gdje su apostoli – okupljeni oko Marije, Kristove majke – sljedećega dana primili Duha Svetoga. Primili su Duha kojega je Krist, po križu, zadobio za njih, kako bi po snazi ovoga Duha mogli ispuniti njegovu zapovijed. „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20). Ovim je riječima Krist Gospodin, prije nego što je napustio svijet, prenio apostolima svoju posljednju preporuku, svoje „misijsko poslanje“. I dodao je: „I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Dobro je da moje hodočašće u Poljsku, prigodom devet stoljeća mučeništva sv. Stanislava pada u vrijeme Pedesetnice, i svetkovine Presvetoga Trojstva. Na taj način mogu, ispunjavajući želju Pavla VI. nakon njegove smrti, još jednom proživjeti Tisućljeće krštenja poljske zemlje i upisati ovogodišnji jubilej sv. Stanislava u ovo tisućljeće, iz kojeg je nastala povijest Nacije i Crkve. Upravo nas svetkovine Pedesetnice i Presvetoga Trojstva približavaju tom početku. U apostolima koji primaju Duha Svetoga na dan Pedesetnice već su na neki način prisutni svi njihovi nasljednici, svi biskupi, uključujući one kojima je kroz tisuću godina pripalo navijestiti Evanđelje na poljskom tlu. Među njima je i Stanislav iz Szczepanówa, koji je svoje poslanje na krakovskoj katedri platio krvlju prije devet stoljeća.

A u tim apostolima – i oko njih – na dan Pedesetnice, bili su okupljeni ne samo predstavnici naroda i jezika nabrojenih u knjizi Djela apostolskih. Već tada bili su oko njih razni narodi i nacije koji su po svjetlu Evanđelja i snagi Duha Svetoga ušli u Crkvu u raznim epohama i stoljećima. Dan Pedesetniceje rođendan vjere i Crkve i u našoj poljskoj zemlji. Početak je to navještaja velikih djela Gospodnjih i na našem poljskom jeziku. Početak je to kršćanstva u životu naše nacije: u njezinoj povijesti, njezinoj kulturi, njezinim iskušenjima.

3a. Crkva je Poljskoj donijela Krista, ključ razumijevanja te velike i temeljne zbilje čovjeka. Jer čovjeka se zapravo ne može potpuno razumjeti bez Krista. Ili bolje, čovjek nije sposoban razumjeti sama sebe u potpunosti bez Krista. Ne može razumjeti ni tko je, ni koje je njegovo istinsko dostojanstvo, ni koji je njegov poziv, niti konačno odredište. Ništa od toga ne može razumjeti bez Krista.

Foto: PAP/Ireneusz Radkiewicz

I stoga se Krista ne može isključiti iz čovjekove povijesti u bilo kojem kraju kugle zemaljske, u bilo kojoj zemljopisnog širini ili dužini. Isključenje Krista iz povijesti čovjeka, čin je protiv čovjeka. Bez Krista nemoguće je razumjeti povijest Poljske, osobito povijest naroda koji je prošao ili prolazi kroz ovu zemlju. Povijest ljudi. Povijest nacije je povrh svega povijest ljudi. I povijesti svake osobe otvara se u Isusu Kristu. U njemu ona postaje povijest spasenja.

Povijest nacije zaslužuje primjerenu prosudbu u svjetlu svoga doprinosa razvoju čovjeka i humanosti, intelekta, srca i savjesti. To je najdublji tok kulture. To je njezin najčvršći oslonac. Njezina srž, njezina snaga. Nemoguće je bez Krista razumjeti i procijeniti doprinos poljske nacije razvoju čovjeka i njegove čovječnosti u prošlosti i njezin doprinos danas; „ovaj je stari hrast narastao toliko i nije ga srušio nikakav vjetar jer je njegov korijen Krist“ (Piotr Skarga, Kazania Sejmove IV, Biblioteka Narodowa, I, 70, str. 92). Potrebno je slijediti tragove onoga što je, ili bolje tko je, Krist bio za sinove i kćeri ove zemlje kroz naraštaje. Ne samo za one koji su otvoreno vjerovali u njega i ispovijedali ga vjerom Crkve, nego i za one koji su se činili udaljenima, izvan Crkve. Za one koji su sumnjali ili se protivili.

3b. Ispravno je razumjeti povijest nacije kroz čovjeka, kroz svako ljudsko biće ove nacije. U isto vrijeme, čovjek se ne može razumjeti odvojen od zajednice koju čini nacija. Naravno, to nije jedina zajednica, ali je posebna zajednica, možda najintimnije povezana s obitelju, najvažnijom za čovjekovu duhovnu povijest. Stoga je nemoguće bez Krista razumjeti povijest poljske nacije – te velike tisućljetne zajednice – koja je toliko bitna za mene i za svakog od nas. Ako odbacimo ovaj ključ razumijevanja naše nacije, izlažemo se znatnom nesporazumu. Više ne razumijemo sami sebe. Nemoguće je bez Krista razumjeti ovu naciju s njezinom poviješću toliko sjajnom i istovremeno s toliko strašnih poteškoća. Nemoguće je razumjeti ovaj grad, Varšavu, glavni grad Poljske, koji se 1944. upustio u neravnopravnu bitku s agresorom, bitku u kojoj su ga napustile savezničke snage, bitku u kojoj je pokopan pod svojim ruševinama, ako se ne prisjetimo da je pod istim tim ruševinama bio i kip Krista Spasitelja sa svojim križem, koji se nalazi ispred crkve u Krakowskim Przedmieściu. Nemoguće je razumjeti povijest Poljske od Stanislava u Skarki do Maksimilijana Kolbea u Oświęcimu [njem. Auschwitz, op. prev.], ako se i na njih ne primijeni isti temeljni kriterij koji nosi ime Isus Krist.

Tisućljeće poljskog krštenja, čiji je prvi zreo plod sv. Stanislav – tisućljeće Krista u našoj jučerašnjici i današnjici – glavni je motiv moga hodočašća, moje molitve zahvalnosti zajedno sa svima vama, dragi sunarodnjaci, koje Krist ne prestaje poučavati veliku čovjekovu svrhu; zajedno s vama, za koje Isus Krist ne prestaje biti uvijek otvorenom knjigom o čovjeku, o njegovom dostojanstvu i njegovim pravima i ujedno knjiga znanja o dostojanstvu i pravima nacije.

Danas, ovdje, na ovom Trgu pobjede, u glavnom gradu Poljske, tražim, po euharistijskoj molitvi sa svima vama, da nam Krist ne prestane biti otvorenom knjigom života za budućnost, za našu poljsku budućnost.

4. Nalazimo se pred grobom neznanog vojnika. U drevnoj i suvremenoj povijesti Poljske, ovaj grob ima poseban temelj, poseban razlog za svoje postojanje. U kolikim je mjestima naše rodne zemlje taj vojnik pao! U kolikim je mjestima u Europi i svijetu plakao sa svojom smrću da ne može biti pravedne Europe bez neovisnosti Poljske na njezinoj karti! Na kolikim je bojištima taj vojnik posvjedočio o pravima čovjeka, neizbrisivo upisanima u nepovrjediva prava ljudi, padajući  za „slobodu našu i vašu“! „Gdje su tvoji grobovi, o Poljska? Gdje nisu! Ti znaš bolje od ikoga i Bog to zna na nebesima“ (Artur Oppman, Pacierz za zmarlych).

Povijest domovine upisana preko groba neznanoga vojnika!

Želim kleknuti pred ovim grobom kako bih častio svako sjeme koje padne u zemlju i umire i tako donosi plod. Može to biti sjeme vojnikove krvi prolivene na bojišnici, ili mučenička žrtva u koncentracijskim logorima ili zatvorima. Može to biti sjeme teške svakodnevne muke, sa znojem na čelu, u poljima, radionicama, rudnicima, ljevaonicama  i tvornicama. Može to biti sjeme roditeljske ljubavi, koji ne odbijaju podariti život novom ljudskom biću i preuzeti svu obvezu njegova odgoja. Može to biti sjeme stvaralačkog rada na sveučilištu, višim institutima, knjižicama, gradilištima nacionalne kulture. Može to biti sjeme molitve, službe bolesnima, patnicima, napuštenima – „sve to čini Poljsku“.

Sve je to u rukama Majke Božje; u podnožju križa na Kalvariji, i u Gornjoj sobi na Pedesetnicu!

Sve to: povijest domovine oblikovane kroz tisuću godina nizom naraštaja – među njima sadašnji i budući – i po svakom sinu i kćerki domovine, čak i ako su anonimni i nepoznati poput vojnika pred čijim se grobom nalazimo... Sve to: uključujući povijest ljudi koji su živjeli s nama i među nama, poput onih koji su umrli u stotinama i tisućama unutar zidova varšavskoga geta.

Sve to grlim mišlju i srcem u ovoj Euharistiji i uključujem u ovu jedinstvenu Kristovu žrtvu na Trgu pobjede.

A ja uzvikujem, ja, sin poljske zemlje i u isto vrijeme ja, papa Ivan Pavao II, uzvikujem iz sve dubine ovog tisućljeća, uzvikujem uoči Pedesetnice:

Pošalji Duha svojega!

Pošalji Duha svojega!

I obnovi lice zemlje.

Ove zemlje!

Amen.

Mons. Vukšić: Nitko nema ovlasti mijenjati biblijsku istinu o kršćanskom braku

Oči katoličke javnosti u ovogodišnjem gospinu mjesecu listopadu uprte su u Rim gdje se održava 14. redovita opća Biskupska sinoda. Sinodalni oci te drugi katolički teolozi i stručnjaci razmišljaju na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. U ime Biskupske konferencije BiH na sinodi sudjeluje vojni ordinarij u BiH te dugogodišnji profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu mons. dr. Tomo Vukšić. Sinoda je bila povodom za naš razgovor s njime.

Biskup Tomo rođen je 1954. u srcu zapadne Hercegovine, točnije u Studencima. Školovao se kao svećenički kandidat u: Zagrebu i Sarajevu, a poslije svećeničkoga ređenja 1980. i u Rimu gdje je na Orijentalnom institutu postigao licencijat iz teologije (patrologija) te potom iz kanonskog prava na Sveučilištu Urbaniana. Doktorirao je orijentalnu teologiju na Orijentalnom institutu disertacijom o odnosima između katolika i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini. Stečeno znanje od 1991. prenosio je i prenosi studentima na sarajevskom KBF-u (nekoć Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji) i mostarskom Teološkom institutu. Prvim vojnim ordinarijem u BiH imenovao ga je 1. veljače 2011. papa Benedikt XVI.  Oni koji poznaju biskupa Tomu, moći će posvjedočiti da je riječ o čovjeku kod kojega nema „praznoga hoda“ i ispraznih priča. O tomu svjedoči njegova dugačka bibliografija s područja crkvenoga prava, patrologije, povijesti, ekumenizma... Tema pak našega razgovora ovoga puta bila je Biskupska sinoda i obitelj.

Razgovarao: Josip Vajdner

Oče Biskupe, Vi u ime Biskupske konferencije BiH sudjelujete od 4. do 25. listopada ove godine na 14. redovitoj općoj Biskupskoj sinodi u Rimu koja se bavi temom Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Možete li nam pojasniti kakav je to događaj i što od njega Crkva može očekivati?

Biskupska sinoda je sastavljena od biskupa, izabranih delegata pojedinih biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta. Uz njih na zasjedanju sinode, koja može biti redovita ili izvanredna, i održava se povremeno, sudjeluju također neki biskupi snagom službe koju obavljaju, a među njima ponajprije kardinali predstojnici središnjih crkvenih ustanova pri Svetoj Stolici, te neki koje za pojedinu sinodu imenuje sam Papa. Osim ovih, koje se redovito naziva sinodalni oci, na sinodi obično sudjeluju i poglavari nekih redovničkih zajednica te pozvani predstavnici drugih kršćanskih Crkava i zajednica kao promatrači. I naravno da ni jedan ovakav skup ne može biti organiziran, a da ne budu pozvani dokazani stručnjaci na području tematike o kojoj pojedina sinoda raspravlja.

Pored ovih sinoda, koje se tiču cijele Katoličke Crkve, poznato je da je do sada održano i nekoliko takozvanih kontinentalnih biskupskih sinoda koje su se bavile pitanjima od posebnoga značenja za Crkvu na dotičnom kontinentu.

Svaka biskupska sinoda, pa i ova iz listopada 2015., jest skup i izraz crkvenog učiteljstva, koji ima savjetodavni karakter, a ne odlučujuću snagu, u odnosu na Petrova nasljednika kao onoga koji je, kao član zbora apostolskih nasljednika, prvi i na osobit način pozvan utvrđivati braću u vjeri – kao ponizni sluga, a ne gospodar evanđelja.

Budući da ste dobili tzv. Instrumentum laboris, odnosno radne materijale, možete li nam kazati o čemu će se, prema Vašem mišljenju, ponajviše razgovarati na ovoj sinodi?

Tema ovogodišnje biskupske sinode je Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu. Instrumentum laboris, u doslovnom prijevodu: sredstvo rada, jest radni materijal kojega, dosta vremena prije početka održavanja ovakvih skupova, dobiju svi budući sudionici na sinodi kako bi se mogli pripremiti. Taj radni materijal podijeljen je ovoga puta u tri cjeline. Prva se bavi suvremenim izazovima obitelji kroz četiri teme: obitelj u antropološko-kulturalnom i društveno-gospodarskom kontekstu, obitelj i njezina uključenost, inkluzija, te obitelj, afektivnost i život. Drugi dio se bavi promišljanjem o pozivu obitelji kroz teme: obitelj i božanska pedagogija, obitelj i život u Crkvi te obitelj i hod prema njezinoj punini. Treći dio ima naslov Poslanje obitelji danas i raspoređen je u četiri tematske cjeline: obitelj i evangelizacija, obitelj i formacija, obitelj i crkveno praćenje te obitelj, rađanje i odgoj.

O svim tim temama razgovarat će se na sinodi. Prvoga tjedna o prvom poglavlju, drugoga o drugom i trećega o završnom poglavlju, a svaki sinodalni otac slobodno bira temu, sastavlja svoj govor i prijavljuje se za nastup.

U iščekivanju ovoga događaja u javnosti su se pojavljivale vijesti o dijametralno suprotnim stavovima pojedinih katoličkih teologa (i biskupa) glede teme obitelji. Očito je da ne možemo sve podvesti pod „medijski senzacionalizam“. Što se iza toga zapravo krije?

Crkva je sloboda razmišljanja u jedinstvu vjere. Jedinstvo je potrebno u onomu što je naša vjera, a sloboda je nužna u onomu što je još uvijek u traženju, jer kako bismo mogli onda uopće govoriti o razvitku teologije, ili o razvitku dogme. Sve vjerske definicije crkvenog učiteljstva prošle su taj razvitak, a tijekom procesa njihova sazrijevanja u vjeri Crkve, koju vodi i nadahnjuje Duh Sveti, uvijek je bilo velikih teoloških i disciplinskih rasprava, čak suprotstavljenih stanovišta. Takve rasprave su dobro došle, iako ponekada zbunjuju običnoga vjernika. Stoga je ovdje korisno prisjetiti se prvoga sabora, onoga apostolskoga, koji je zapravo bio neka vrsta prve sinode biskupa koju opisuju Djela apostolska, gdje se npr. Pavao, kako tako čitamo, u lice usprotivio Petru. I dok je uvijek dobro došlo iskreno traženje onoga što još uvijek nije vjerski definirano, a toga ima vrlo mnogo, treba upozoriti da ponekada ima i onih koji bi iskrivljivali ili čak nijekali ono što je crkveni nauk i vjera. No i takvih je uvijek bilo. I bez obzira na te pojave, ne treba dvojiti da bi nauk Crkve mogao biti ugrožen. To jednostavno nije moguće. Duh Sveti je jamstvo toga. On koji je virtualno načelo sjemena Riječi Božje iz koje, voljom Boga koji je istina, može izrastati, uvijek i dosljedno, samo plod vjerske istine.

Pogledamo li podrobnije, naći ćemo da ni unutarcrkvena misao nije imuna na utjecaje tzv. gender ideologije. Koliko se sve to može odraziti na stavove Katoličke Crkve o obitelji u suvremenom svijetu?

Brak, gledan iz kršćanske perspektive, a prema Božjoj objavi kojoj ostajemo vjerni, jest zajednica muškarca i žene koja nastaje na temelju njihove uzajamne ljubavi i slobodna izbora s ciljem da, u zajedničkom životu i darivanju, tu ljubav i svoje prijateljstvo izgrađuju te da budu suradnici Božji u stvaranju novoga čovjeka. Sve drugo niti je u skladu s biblijskom objavom, niti s ljudskom naravi, niti s crkvenim naukom. Na ono što se zove vjera Crkve, to drugo ne može utjecati u smislu primjene. No i takve osobe, bez obzira koliko su udaljene i bez obzira koliko su možda čak suprotstavljene katoličkom nauku, jesu ljudi, a pastoralno djelovanje i briga Crkve upućeni su i njima. Naime, tražiti onoga tko je daleko, brinuti se za grješnika, susretati se s njim, voljeti čak i neprijatelja, pokazati mu da i za njega ima mjesta u Božjoj ljubavi, nikako ne znači odobravati grješno djelovanje. To dvoje kršćanstvo vrlo dobro razlikuje.

U svjetlu teme o obitelji otkrivamo temelje antropologije. Postoji li još uvijek u Crkvi suglasje o nečemu što se zove kršćanska antropologija?

Jasno da postoji suglasje o tomu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, da je čovjek bogoliko biće. To su i muškarac i žena, oboje i jednako, ali to su također i muž i žena, kao supružnici jer nitko nije tako sličan Bogu kao čovjek koji sudjeluje u stvaranju čovjeka. To je njihov privilegij i čast, a tako je pisao još Klement iz Aleksandrije u 2. stoljeću.

Bez obzira koliko nam je papa Franjo drag i koliko svojom jednostavnošću osvaja, katkada se stječe dojam da nije jasan u svojim stavovima kada je riječ, primjerice, o temi obitelji. Jeste li toga mišljenja ili bismo u Papinu ponašanju mogli iščitati jedan vid demokratičnosti – da se čuju različita gledišta?

Papinska služba je takva da on ne može delegirati svoju petrovsku službu, karizmu i poslanje. Te stvari ne proizlaze iz nekakva mogućega pristanka ili izbora glasača, kao vlast u suvremenim demokracijama. Naime, većinsko mišljenje i izbori većine jesu izraz demokracije, ali i kada su većinski, mogu biti pogrešni, nemoralni, nečovječni. Većinska mišljenja nerijetko donose nemoralne i nepravedne zakone. I većina ponekad napravi kriv izbor. Poznati su takvi slučajevi u ljudskoj povijesti. S druge strane, Petar nije bio izolirani otok, nego član Dvanaestorice. Tako je i Papa, Petrov nasljednik, član zbora biskupa, apostolskih nasljednika. A to da Papa želi čuti mišljenja subraće „apostola“, sasvim je u skladu s naukom i tradicijom Crkve. Njemu, istina, nije potreban pristanak drugih da bi vršio svoju službu, ali je razborito osluškivati bilo Crkve. Nemojte nikada zaboraviti da je Papa za nas vjernike Petrov nasljednik, a da je zajedno s nama i on samo vjernik, obični čovjek koji ima veliku odgovornost i poslanje: u Crkvi, s Crkvom, i za Crkvu. Sjetite se, zar nije i Petar sazvao apostolski sabor u Antiohiji da čuje mišljenja braće apostola? To nije demokracija, nego izraz odgovornosti za Crkvu.

Pripremni dokument, odnosno radni materijal ili tzv. Instrumentum laboris za ovu biskupsku sinodu jest sadržajan i slojevit. No, u jasnosti su se pojavila mišljenja nekolicine katoličkih teologa da on ima ozbiljnih nedostataka te da su neki njegovi dijelovi u suprotnosti s crkvenim Učiteljstvom. Što Vi kažete?

Uopće ne treba čuditi da ovakav tekst ima nedostataka. To je samo radni materijal. Čak i završni dokumenti pojedinih sabora, kao i neki papinski dokumenti, moglo bi se kazati da imaju nedostataka. No, nije mi poznato da bi taj tekst sadržavao išta što je u suprotnosti s definiranom vjerom. Ali ne mali problem može biti stvoren u javnosti također ako pojedinac, ili skupina, svoje teološko tumačenje, konzervativno ili novo, pokušava protumačiti kao jedino crkveno.

U Rimu je od 5. do 19. listopada 2014. održana Treća izvanredna Biskupska sinoda koja je za temu imala Pastoralne izazove vezane uz obitelj u kontekstu evangelizacije. Mediji su tada u prvi plan stavili razmišljanja o pričešćivanju razvedenih pa ponovno vjenčanih te pitanja homoseksualnih parova. Koliko će zbilja ove teme biti dio razmišljanja i ove redovite biskupske sinode?

Svakom čovjeku Crkva mora iskazivati brigu i poštovanje, ali ne i odobravati njegove neuspjehe i grijehe. Crkva se ne odriče ni jednoga čovjeka, pa ni najvećega grješnika, ali u ime evanđelja ne može pristati ni na kakve neprirodne pojave i grješna stanja. Bog je stvorio i htio muško i žensko, i htio da njih dvoje budu zajedno i jedno. Crkva ne može protiv Božje volje. Ona jest i mora biti vjerna službenica te volje. A osobama koje nisu uspjele u braku iskazuje svoju brigu, smatra ih svojim članovima te i njih, kao i sve ostale, poziva na obraćenje. U redovitim prilikama oni su dragi članovi Crkve koji se trebaju ponašati u skladu sa sadašnjim svojim stanjem, a času smrtne opasnosti, izravne ili neizravne, na raspolaganju su im sva sredstva spasenja, svi sakramenti, sve molitve Crkve.

Nastavak dostupan u tiskanom izdanju Katoličkoga tjednika. (KT/KTA)

Prvo pet, a sada sedamnaest kardinala protiv Kaspera

I zajedno su progovorili kroz dvije knjige koje će biti objavljene uoči sinode. Na čelu s Robertom Sarahom i Afrikancima.

Piše: Sandro Magister, www.chiesa

Rim, 31. kolovoza 2015. – Kardinal Robert Sarah, Gvinejac, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ovih je dana u Regensburgu kako bi predstavio njemačko izdanje svoje knjige „Bog ili ništa“, objavljene u Francuskoj prošle veljače, i koja će se objaviti na još devet jezika diljem svijea, uzevši u obzir ogromno zanimanje koje je izazvala na temelju onoga što je u njoj napisano i tko ju je napisao, kako je već pokazano na www.chiesa:

> A Pope from Black Africa

Knjigu će u Regensburgu predstaviti kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, dok je predgovor za njemačko izdanje napisao nadbiskup Georg Gänswein, prefekt Papinskoga doma i osobni tajnik Benedikta XVI.

No, papa emeritus nije propustio iskazati svoje poštovanje prema kardinalu Sarahu, napisavši između ostaloga:

„Pročitao sam Bog ili ništa s velikom duhovnom koristi, radošću i zahvalnošću. Njezin hrabar odgovor na probleme rodne teorije razjašnjava temeljno antropološko pitanje u maglovitu svijetu.“

Od gotovo četiristo stranica u knjizi, samo se nekoliko njih dotiče sinode o obitelji. No, one ostavljaju dojam po jasnoći i lucidnosti s kojima se suprotstavlja zagovornicima promjene u ženidbenom nauku i pastoralnoj skrbi koji imaju svoga najistaknutijeg predstavnika u kardinalu Kasperu.

Sarah nije bio jedan od pet kardinala – prvi od kojih je Müller – koji su uoči zasjedanja sinode prošloga listopada formirali koaliciju protiv inovatora sa suradničkom knjgom koja je uzrokovala veliki pljusak.

Ali sada, kada se približava drugo i zadnje zasjedanje sinode, položaje u obranu tradicionalnog nauka i pastoralne skrbi o ženidbi zauzima ne pet, nego jedanaest kardinala, i ovoga puta sa suradničkom knjigom. Među njima i Sarah.

Ostalih deset, po abecednom redu, su:

- Carlo Caffarra, nadbiskup Bologne, Italija;

- Baselios Cleemis Thottunkal, veliki nadbiskup Triuvandruma Siro-malankarske crkve, Indija;

- Josef Cordes, umirovljeni predsjednik Papinskoga vijeća Cor unum, Njemačka;

- Dominik Duka, nadbiskup Praga, Češka;

- Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta, Nizozemska;

- Joachim Meisner, umirovljeni nadbiskup Kölna, Njemačka;

- John Onaiyekan, nadbiskup Abuje, Nigerija;

- Antonio María Rouco Varela, umirovljeni nadbiskupa Madrida, Španjolska;

- Camillo Ruini, umirovljeni papin vikar za rimsku biskupiju, Italija;

- Jorge Urosa Savino, nadbiskup Caracasa, Venezuela.

Knjiga je naslovljena:

„Jedanaest kardinala govori o ženidbi i obitelji: Eseji s pastoralnog gledišta.“ (“Eleven Cardinals Speak on Marriage and the Family: Essays from a Pastoral Viewpoint.”)

Knjiga će biti objavljena u rujnu na pet jezika: engleski (Ignatius Press), talijanski (Cantagalli), francuski (Artège), njemački (Herder), španjolski (Ediciones Cristiandad).

Ovo nije kompilacijsko djelo. Eseji se objelodanjuju po prvi put, s jedinom iznimkom eseja kardinala Ruinija, koji je već objavljen prije godinu dana na www.chiesa: 

> The Real Dilemma: Indissolubility or Divorce

Za više detalja i pregled sadržaja knjige:

> Marriage in Our Contemporary World: Pastoral Observations from an African Perspective

> Pre-Synod Book "Eleven Cardinals Speak on Marriage and the Family"

*

No, to nije sve. Jer približava se objava još jedne knjige, također u vidu sinode, koju su napisali isključivo Afrikanci. Za sada se objavljuje samo na engleskom: Ignatius Press u Sjedinjenim Državama i Paulini u Keniji.

Ovo je naslov:

„Kristova nova domovina – Afrika. Doprinos sinodi o obitelji od afričkih pastira.“ ["Christ's New Homeland - Africa. Contribution to the Synod on the Family by African Pastors".]

I ovdje je također jedanaest autora, svi biskupi i nadbiskupi, a sedam od njih su kardinali. I Sarah je među njima ponovno, s prvim od eseja, iz kojeg je ulomak donesen nešto niže.

Sadržaj je knjige, započete s predslovljem nigerijskoga kardinala Francisa Arinzea, Sarahova prethodnika na čelu Kongregacije za bogoštovlje, sljedeći:

PRVI DIO

SINODA O OBITELJI. OD JEDNOG ZASJEDANJA DO DRUGOGA

Robert kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu:

"Koja vrsta pastoralnog milosrđa kao odgovor novim izazovima obitelji? Čitanje Lineamenta "

Biskup Barthélemy Adoukonou, tajnik Papinskoga vijeća za kulturu:

"Poći od žive vjere: Afrički pogled na Instrumentum laboris"

DRUGI DIO

EVANĐELJE OBITELJI

Nadbiskup Denis Amuzu-Dzakpah iz Lomé:

"Važnost nedavnog magisterijalnog nauka o ženidbi i obitelji "

Philippe kardinal Ouedraogo, nadbiskup-metropolit Ouagadougoua:

"Nerazrješivost ženidbe: Temelj ljudske obitelj"

Berhaneyesus D. kardinal Souraphiel, nadbiskup-metropolit Addis Abebe:

"Promicanje pravoga razumijevanja ženidbe i praćenje bračnih parova "

TREĆI DIO

PASTORALNA SKRB ZA OBITELJI KOJE SU RANJENE

Christian kardinal Tumi, umirovljeni nadbiskupe Douale, Kamerun:

„Ženidba u situacijama disfunkcije ili slabosti: Rastanak, razvod, ponovna ženidba“

Nadbiskup Antoine Ganye iz Cotonoua:

"Monogamija i poligamija: Izazov i briga za istinu ljubavi u afričkim kulturama"

Théodore Adrien kardinal Sarr, umirovljeni nadbiskup Dakara:

"Izazov mješovitih i međuvjerskih ženidbi "

Nadbiskup Samuel Kleda iz Douale:

"Pastoralna skrb za ranjene obitelji"

EPILOG

APEL CRKVE U AFRICI PREMA DRŽAVI

Jean-Pierre kardinal Kutwa, nadbiskup Abidjana, Obala Bjelokosti:

"Zašto bi država trebala podržavati obitelj?"

*

Iz ove je knjige jasno da će koalicija afričkih biskupa biti velik igrač na sinodi i da će djelovati kao čvrsta ograda protiv prijedloga za promjenu u stvarima razvoda i homoseksualnih zajednica. Kao što je već bilo vidljivo sa simpozija u Accri prošloga lipnja, među predsjednicima biskupskih konferencija s tog kontinenta:

> Synod. Africa’s Hour

Iz izbora Sarahova teksta, u pregledu niže su kratki, ali vrlo kritički pogledi na jezik i sadržaj Lineamenta, službenoga dokumenta proizvedenog iz prvog zasjedanja sinode, kao temelj daljnje rasprave.

No, oni koji pročitaju čitav esej u knjizi, vidjet će da to nije samo stvar aluzija na reference. Jer neposredno prije izbora donesena ovdje, kardinal Sarah posvećuje nekoliko stranica kritici na Lineamenta, točku po točku, s podnaslovima i uvodima poput ovih:

- "ZBUNJUJUĆA TOČKA"

„U paragrafu 14, čini se da dokument insinuira da bi inzistiranje na nerazrješivosti ženidbe značilo isto što i potčinjavanje osoba, i ostavlja dojam da uzima zdravo za gotovo mozaični model, jer, kako kaže, sam ga Isus spominje. Trebamo li se, onda, vratiti na vrijeme „tvrdoće srca“ iz predevanđeoskog razdoblja?...“

- „NEPRIHVATLJIVE, SKANDALOZNE TOČKE“

„Sa zbunjujućega, prelazimo na neprihvatljivo. Je li moguće da dokument, u paragrafu 27, zagovara probni brak kao put koji treba slijediti? [...] U mnogim područjima Afrike, gdje običaji propisuju 'nerazrješivu tradicionalnu ženidbu' – koja je stoga stabilnija od građanskog braka – mjesna Crkva nije čak ni ovlaštena upotrijebiti takav jezik. Ako bi to učinila, ne bi samo uništila svoje pastoralno služenje obiteljima, nego bi također bila u protuslovlju s Evanđeljem i sablaznila bi pogane...“.

- „REZULTATI ZBRKE: STAVITE BOGA I NAUK U STRANU, I STVORIT ĆETE VELIKU PASTORALNU ZBRKU“

„Zapanjujuće je da isti dokument, koji u paragrafu 5 jasno ističe da postoji 'kriza vjere, posvjedočena kod velikog broja katolika, koja često leži ispod krize u braku i obitelji' ne izvlači nikakvih zaključaka iz te činjenice. Zašto ne kaže da prvi izazov koji treba naglasiti jest kriza vjere? Zašto traži, u paragrafu 33, u jednoj osobito uznemirujućoj perspektivi, da se nastavi obnova crkvenog načina izražavanja o situacijama koje su objektivno suprotne Evanđelju, kao da se radi tek o 'riječima' ili jeziku'?...“.

*

Evao, dakle, odlomka iz eseja kardinala Saraha.

„Parezija“, sloboda govora koju papa Franjo toliko priziva za sinodsku raspravu, zasigurno u njemu ima prvorazrednog prvaka.

___________

KOJA VRSTA PASTORALNOGA MILOSRĐA?

Robert Sarah

Lineamenta naznačuju da u znatno širem crkvenom kontekstu kojeg opisuje Evangelii gaudium, nova staza označena izvanrednom sinodom uzima za svoju polaznu točku „životne periferije“ koje pozivaju na pastoralan pristup karakteriziran „kulturom susreta sposobnom za prepoznavanje Gospodinova besplatnog rada, čak i izvan uobičajenih modela, i pouzdana usvajanja ideje 'poljske bolnice', koja je vrlo djelotvorna u navještanju Božjeg milosrđa“ (uvod u pitanja za Relatio synodi, dio 1).

Pitanje koje zatim treba postaviti je: koje su to životne periferije u novom društvenom-kulturnom kontekstu s kojima se suočavamo danas?

Učinak je globalizacaije na ljudske kulture toliko destruktivan da su do temelja potresene ne samo tradicionalne društvene institucije, nego i vrijednosti koje ih podržavaju. Kroz političku i zakonodavnu moć (na primjer, nove zakone koji dekonstruiraju obitelj i ženidbu i špekuliraju s ljudskim životom), financijsku moć (razvojna pomoć uvjetovana usvajanjem „protuobiteljskih“ i „protuživotnih“ dokumenata), i osobito kroz medijsku moć, relativistička se ideologije širi kroz sva naša suvremena društva.

Ako ćemo vjerovati predsjedniku CCEE-a, u zemljama sjeverne hemisfere „de facto kohabitacija postala je sada normom“, što potvrđuju sociološka istraživanja. Život u kršćanskoj obitelji, prema evanđeoskim vrijednostima, postao je rubna situacija, u odnosu na većinu. Kršćanske su obitelji, u ovom kontekstu, sada ne samo u brojčanoj manjini, nego su i u sociološkoj manjini. One proživljavaju tihu, ali okrutnu i nemilosrnu diskriminaciju: sve je protiv njih, prevladavajuće vrijednosti, mediji i kultrni pritisak, financijska ograničenja, zakonodavstvo i tako dalje. A čini se da ih i sama Crkva, kroz dokumente poput Lineamenta, gura prema izlazu.

Ako su Lineamenta izrađena u jeziku kakav vidimo, kakva će Crkva, onda, brinuti o ovom „malom ostatku“? Tko će učiniti da se čuje milosrdan glas Dobroga Pastira, koji im ponavlja: „Ne boj se, stado malo“ (Lk 12,32)?

Jesmo li sada dosegli pravu „periferiju“ našeg poslijemodernog svjetskog sela? Nadat ćemo se da sljedeća sinoda neće iz „betlehemske špilje“ (Crkve) progoniti malu kršćansku obitelj koja nije našla mjesta u gostionicama „kraljevskog Davidova grada“ (našeg globaliziranog svijeta). Prekrasne kršćanske obitelji koje herojski žive zahtjevne evanđeoske vrijednosti danas su stvarne periferije našega svijega i naših društava, koja idu kroz život kao da Bog ne postoji.

Osim ovoga „malog ostatka“, postoji druga kategorija koja glasno traži pastoralnu pozornosti. To su žrtve poslijemodernog sustava koje ne priznaju poraz. One se ne osjećaju kod kuće u ovom bezbožnu svijetu. One nose u sebi nostalgiju za toplinom „kršćanskoga doma“, ali ne osjećaju da imaju snage vratiti se tom radikalno evanđeoskom načinu života.

Tim ljudima, čini se da danas predstavljamo krutu Crkvu, majku koja ih više ne razumije i zatvara im vrata u lice. A neki ih pokušavaju uvjeriti da ih sude i osuđuju upravo oni ljudi koji bi ih trebali prihvaćati i brinuti za njih. Umjesto da im pomognu otkriti strahotu grijeha i da mole da ga se oslobode, nitko nema pravo nuditi im svojevrsno „milosrđe“ s kojim se ne postiže ništa doli da potono dublje u zlo.

No, ova braća i sestre, koje je život istinski ranio, nisu zavarani njime. Oni žeđaju za istinom o svom životu, a ne za sažaljenjem ili ublažujućim razgovorom. Oni jako dobro znaju da su žrtve globaliziranoga sustava koji namjerava oslabiti i uništiti Crkvu. Oni nisu među onima koji glasaju za relativističke ideologije kako bi potkopali temelje kršćanskoga nauka i poništili Kristov križ.

Oni sebe vide poput grješnika o kojem govori Augustin, koji, iako ne sliči Bogu po bezgrješnosti koju je izgubio, želi mu barem sličiti svojim užasavanjem nad grijehom. Ovo je, doista, ono zbog čega oni ne žele da ih itko spriječi od vapaja u nebo: „Tko će nam pokazati spasenje?“, „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“, obećavajući im nešto što Krist nikada nije obećao dati.

Bog nikada nije zatvorio svoje srce ovoj braći i sestrama, niti to može učiniti Crkva, Njegova službenica. Ali kako Crkva može zauzeti pastoralan pristup milosrđa prema njima? Ne previjajući sakramentalnom pričešću ranu, koja nije liječena propisno primljenim sakramentom pomirenja.

Ako njezin pastoralni pristup ne smije biti osuđivanje, koje zlostavlja ozlijeđenu osobu, s ranom koja već krvari, nego suosjećana pristunost, tada se Crkva ne smije pretvarati da nije svjesna stvarnog postojanja štete uzrokovane ranom; umjesto toga, ona mora primijeniti balzam svoga srca, kako bi se ova rana mogla liječiti i previti s ciljem istinskoga izliječenja.

Ova vrsta prisutnosti ispunjene poštovanjem, s obnovljenm načinom gledanja na stvari koje dolaze od Boga nikada neće nazivati „dobrim“ nešto što je zlo, ili „zlim“ nešto što je dobro, kako ih podjseća obred biskupskoga ređenja. To je pastoralan pristup nade i očekivanja, kao što milosrdni otac čeka razmetnoga sina. Poput Dobrog Pastira, Crkva će morati ići i tražiti svoju djecu koja su daleko, uzeti ih na svoja ramena, čvrsto ih držati i ne vraćati ih u draču koja im je rastrgala život. To je značenje pastoralnoga milosrđa.